Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-206/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-338/2024-23 od 14. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-338/2024-23 od 14. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetni i ne proizvode pravne učinke članci 3. i 9. Ugovora o kreditu broj 718-50-4835441 od 22. travnja 2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,70 % od iznosa odobrenog kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost tuženika i uvjetima koje odredi tuženik (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 470,12 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 312,44 eura teku od 6. svibnja 2008. do isplate i na iznos od 157,68 eura teku od 9. travnja 2012. do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.178,10 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2026. do isplate (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora, da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 326. stavak 1. i članka 186.c stavak 2. ZPP-a jer da tražbina tužitelja nije dospjela i sud je tužbu trebao odbaciti te da obrazloženje presude ne sadržava sve što je propisano člankom 338. stavak 4. ZPP- a. Zatim da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu u ukupnom iznosu od 378,86 eura uz zatezne kamate tekuće od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora od 1.800,12 eura na pripremnom ročištu održanom 23. rujna 2025. S obzirom na istaknute tužbene zahtjeve (deklaratorni i kondemnatorni) koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pri određivanju vrijednosti predmeta spora u primjenu dolazi članak 37. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem vrijednosti postavljenih zahtjeva. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da se vrijednosti predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i deklaratornog zahtjeva, budući takvo pravno shvaćanje nije u skladu s člancima 35. do 40. ZPP-a koje reguliraju utvrđivanje vrijednosti predmeta spora. Osim toga, upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tražbina tužitelja nije dospjela budući se restitucijski zahtjev odnosi na naknade koje je tužitelj platio prilikom korištenja kredita i prijevremene otplate kredita (što između stranaka nije sporno) i tužbenim zahtjevom se potražuje vraćanje plaćenih naknada, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 326. stavak 1. i članka 186.c stavak 2. ZPP-a.

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer je suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

8. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući presuda nema razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio da su ništetni članci 3. i 9. Ugovora o kreditu, odnosno razloge o povredi načela savjesnosti i poštenja i uzrokovanja znatne neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana na šteti tužitelja kao potrošača. Međutim, kako u jednom dijelu bitne činjenice između stranaka nisu sporne, a one koje su sporne moguće je utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ispunjene su pretpostavke za donošenje presude na temelju članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 3. i 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu naplaćenih naknada.

11. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

12. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 22. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu,

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade od 3,70% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je člankom 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik kao kreditor,

- da je tužitelju 22. travnja 2008. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 2.354,10 kuna / 312,44 eura koji iznos proizlazi iz potvrde koju je sastavio tuženik,

- da je tužitelju 30. listopada 2012. prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu 1.188,10 kuna / 157,68 eura koji iznos proizlazi iz potvrde koju je sastavio tuženik.

13. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je izostalo pregovaranje o predmetnim naknadama, već mu je predočen unaprijed pripremljen ugovor, te mu nije obrazloženo na što se odnose troškovi naknade za obradu kredita i nije znao da će morati platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita čime je izostala informiranost tužitelja. Zatim da iz ugovornih odredbi tužitelju nije bilo vidljivo od čega se sastoje naknade i zašto su određene baš u toj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju, odnosno o uslugama koje se naknadama plaćaju te da sporne odredbe nepoštene i da je time za tužitelja nastalo subjektivno pravo na restituciju.

14. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 19/22. i 59/23. – dalje ZPP/22), jer u situaciji kada je Ugovor o kreditu sklopljen 22. travnja 2008., dakle prije stupanja na snagu ZZP/22 (stupio na snagu 28. svibnja 2022.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a to su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje ZPP/07). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

15. Članak 96. stavak 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 99. ZZP/07 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 102. stavak 1. toga Zakona takva odredba ništetna.

16. Osnovano u žalbi navodi tuženik da je prvostupanjski sud na temelju utvrđenja da je izostalo pojedinačno pregovaranje paušalno zaključio da su (samo na temelju te jedne pretpostavke) sporne ugovorne odredbe ujedno nepoštene i da uzrokuju značajnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, izostali su bilo kakvi razlozi o načelu savjesnosti i poštenja i značajne neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Tuženik ne osporava da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog (tipskog) ugovora trgovca, ali navodi da je sklapanje tipskog ugovora zakonski dopušteno. Na ove žalbene navode valja odgovoriti da se u smislu članka 96. stavka 2. ZZP/07 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svojem iskazu negirao ikakvo pregovaranje o tome, tada zakonska presumpcija iz članka 86. stavka 2. ZZP/07 nije dovedena u pitanje pri čemu nije odlučno što je sklapanje tipskih ugovora zakonski dopušteno, a kako to neosnovano u žalbi navodi tuženik. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

U odnosu na naknadu za obradu kredita iz članka 3. Ugovora o kreditu

18. Iako je sporna ugovorna odredba iz članka 3. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužitelju da odredi visinu troškova naknade za obradu kredita (3,70% od iznosa kredita), a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice jer je za taj iznos umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Člankom 74. stavak 1. točkom 3. ZZP/07 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadržava konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih troškova obrade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne troškove koji ovise o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o troškovima obrade koji su naplaćeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

20. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavak 1. točke 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja troškova obrade koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. stavak 1. točke 3. ZZP/07, odnosno da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,70 % njegove visine, utječe, i prema ocjeni ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ti troškovi obrade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Tome treba dodati, da kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,70 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Člankom 102. stavka 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništetnom.

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz članka 9. Ugovora o kreditu

22. Iz teksta članka 9. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čija se visina utvrđuje aktima banke, pa kada se uzme u obzir da tužitelj o toj odredbi nije pregovarao i da iz njegovog iskaza proizlazi da mu ništa nije rečeno o ovoj naknadi, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, za zaključiti je da nije riječ o ugovornoj odredbi koju je tuženik sastavio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

23. Članci 1021. do 1027. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbi koja nije izuzeta iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

24. Imajući na umu da je obveza ispunjenja zahtjeva za (materijalnom) transparentnosti odredbe o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita na tuženiku (kao trgovcu) kao i činjenicu da sadržaj usluge koju tuženik tom prilikom pruža tužitelju kao i vrijednost te usluge nisu samorazumljivi i općepoznati, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 9. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara vrijednosti stvarno pružene usluge, a što utječe prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o odredbi koja je uz primjenu članka 96. stavka 1. i 102. stavka 1. ZZP/07 ocijenjena nepoštenom i utvrđena ništetnom.

25. U odnosu na zahtjev za isplatu naplaćenih naknada, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kojim je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 470,12 eura koji se sastoji od naplaćene naknade za obradu kredita od 312,44 eura i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita od 157,68 eura, a koji iznosi nisu sporni i proizlaze iz potvrde koju je sastavio tuženik.

26. Budući je u postupku utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe tuženika kojima su ugovorene predmetne naknade, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od 6. svibnja 2008. u odnosu na naknadu za obradu kredita te od 9. travnja 2012. u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

27. Neosnovani su navodi tuženika da je sud trebao primijeniti članak 326. stavak 2. ZOO-a odnosno uzeti u obzir da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (kredit je otplaćen), pa da se time radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se ništetnost više ne može isticati. Naime, ugovaranje naknada o kojima se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđeno postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik. Osim toga, člankom 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

28. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu naknada, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da je u ovom postupku odlučivano o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavak 1. ZPP-a i utvrđenoj vrijednosti predmeta spora.

30. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove zastupanja njegove punomoćnice na ročištu za objavu presude. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak pristupa punomoćnika ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak i izdatak učinjen tijekom postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a). Stoga su neosnovani navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju dosudio trošak pristupa ročištu za objavu presude jer da se presuda objavljuje na portalu e-Oglasna ploča (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 832/2022 od 22. ožujka 2023.).

31. Slijedom navedenoga, na temelju članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

32. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana.

U Velikoj Gorici 19. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak