REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-811/2025-31

(ranije spis broj P-445/2022)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja Mladena Habahta OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Bjelovara, Istarska 13b, te II-tužiteljice ČN OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupanih po punomoćniku Hrvoju Mladiniću, odvjetniku Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatka Gregurića, Tatjane Figač-Gregurić i Hrvoja Mladinića sa sjedištem u [adresa], protiv tužene UN (ranije RN) OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Vukmanoviću, odvjetniku u Bjelovaru, M. Šufflaya 15a, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 21. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 19. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Tužena je dužna solidarno platiti tužiteljima iznos od 5.400,00 Eura, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 11. lipnja 2019. godine, pa sve do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine, pa do isplate prema stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 1.200,00 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos, tekućom od 11. lipnja 2019. godine, pa sve do isplate.

(ranije spis broj P-445/2022)

III. Tužena je dužna tužiteljima solidarno nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 1.189,90 Eura, sa zateznom kamatom prema stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 19. ožujka 2026. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade troška preko dosuđenog iznosa od 1.189,90 Eura, do zatraženog iznosa od 2.007,82 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 817,92 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 19. ožujka 2026. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelji su podneskom od 12. svibnja 2022. godine, podnijeli tužbu protiv tužene, radi isplate.

2. U tužbi ističu kako su stranke dana 10. studenog 2017. godine, sklopile Ugovor o kupoprodaji nekretnine na kojem je potpis tužitelja ovjerila javna bilježnica Marija Čulo Poljak u [adresa] pod brojem OV-6414/2017, a temeljem kojeg se tužena obvezala platiti tužiteljima kupoprodajnu cijenu od 15.000,00 Eura, time da su prodavatelji prilikom potpisa kupoprodajnog ugovora primili kaparu od 3.000,00 Eura, s obvezom da u što kraćem roku do 60 dana ishode gruntovno stanje na toj čestici bez ikakvih tereta, a nakon čega je trebao biti sačinjen novi kupoprodajni ugovor. Tužitelji tvrde da je Aneks kupoprodajnog ugovora sklopljen je 12. ožujka 2018. godine, te da su potpisom tog Aneksa, prodavatelji potvrdili da je isplaćeno 6.000,00 Eura od dogovorene kupoprodajne cijene, te se kupac obvezao platiti ostatak nakon što budu brisani tereti.

3. Nadalje, tužitelji ističu kako je tužena, nakon što se dana 28. ožujka 2018. godine, upisala u zemljišnu knjigu kao vlasnica kupljene nekretnine, platila tužitelju 1.000,00 Eura, dana 09. travnja 2018. godine, tijekom ljeta 2018. godine, još 3.000,00 kn (koji iznos tužitelji priznaju tuženoj kao protuvrijednost iznosa od 400 ,00 Eura), a dana 21. prosinca 2018. godine je platila još 1.000,00 Eura, o čemu je tužitelj izdao priznanice. Tužitelji tvrde kako su dana 11. lipnja 2019. godine, ishodili brisanje prava zaloga na navedenim nekretninama, ali je tužena prestala s plaćanjem.

4. Kako je dana 03. siječnja 2022. godine, tužitelj po punomoćniku poslao tuženoj opomenu pred tužbu, koju je tužena primila dana 05. siječnja 2022. godine, ali se na istu oglušila, tužitelji predlažu da se tuženu obveže da im solidarno isplati iznos od 6.600,00 Eura za zateznom kamatom od 11. lipnja 2019. godine, a ukoliko sud taj zahtjev ocjeni neosnovanim, tužitelji eventualno kumuliranim zahtjevom predlažu da se tuženu obveže da svakome od dva tužitelja, tužena isplati iznose od po 3.300,00 Eura sa zateznom kamatom od 11. lipnja 2019. godine.

5. Očitujući se o odgovoru na tužbu tužene, tužitelji su u podnesku od 11. srpnja 2022. godine, istakli da unatoč tome što tužena tvrdi da je u cijelosti isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu, te da je istu preplatila, a što se obvezala dokazati putem priznanica o isplati, tužena nije dostavila uz odgovor na tužbu nikakve priloge, niti se (ranije spis broj P-445/2022)

očitovala na opomenu tužitelja, te je time sama prouzročila podnošenje tužbe, pa je nejasno zbog čega po primljenoj opomeni pred tužbu, nije dostavila tužiteljima priznanice o isplati ukoliko ih doista posjeduje. Osim toga, ukoliko ih nije dostavila po primitku navedene opomene, mogla ih je dostaviti uz odgovor na tužbu,

6. Nakon što je tužena dostavila navedene priznanice o isplati na prvom pripremnom ročištu održanom dana 21. rujna 2022. godine, tužitelji su posredstvom odvjetnika istakli da su tužitelji još u prilogu tužbe dostavili tri potvrde koje je tužena predala sudu na navedenom ročištu i to one od 10. ožujka, 09. travnja i 21. prosinca 2018. godine, istaknuvši da preostalu potvrdu koja nije niti označena godinom, već samo datumom 26. lipnjem (list 46 spisa) tužitelji nisu vidjeli i da im nije poznato na što se konkretno odnosi, a tek na ročištu održanom dana 21. studenog 2022. godine, tužitelj Mladen Habaht je posredstvom svog odvjetnika, priznao da se nalazi njegov paraf potpisa na toj potvrdi, ali je osporio da bi tim potpisom tužitelj potvrdio primitak iznosa od 9.000,00 kuna. Na raspravi održanoj dana 30. siječnja 2023. godine, su tužitelji posredstvom odvjetnika ispravili i dopunili tužbeni zahtjev (ne samo u vezi točne adrese prebivališta tužiteljice) s obzirom da je od 01. siječnja 2023. godine u Republici Hrvatskoj u primjeni valuta Euro, ali i da je od tog istog dana došlo do izmjene odredbe o zateznoj kamatnoj stopi – čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, pa su početnim zahtjevom potraživali isplatu iznosa od 6.600,00 Eura (dakle, bez početnog dijela zahtjeva "u kunskoj protuvrijednosti"), sa pripadajućom zateznom kamatom.

7. U pisanom odgovoru na tužbu, tužena je podneskom od 27. lipnja 2022. godine, priznala da su stranke sklopile kupoprodajni ugovor u vezi nekretnine – kuće u [adresa], na adresi [adresa], a u kojoj nekretnini tužena sada živi sa svojom obitelji. Osim toga, tužena je tvrdila da je u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu (ne navodeći niti kada to točno, niti u kojim iznosima ili na koji način), te da ju je i preplatila, istaknuvši da će tu iznesenu činjenicu dokazati putem priznanica o isplati, koje priznanice nije dostavila u prilogu odgovora na tužbu. Tužena je navela kako podatke o isplati zna i SN, koji je dogovarao uvjete prodaje i sa znanjem tužene vršio uplate dogovorene kupoprodajne cijene. Zbog toga se tužena usprotivila tužbenom zahtjevu, predloživši da se isti odbije kao neosnovan.

8. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 10.11.2017.g. (list 5-6 spisa), očitovanje od 20.02.2018.g. (list 7-8), skicu geodete BN od 05.02.2018.g. (list 9), Aneks kupoprodajnog ugovora od 12.03.2018.g. (list 10-13), Potvrde o isplati od 10.03.2018.g., te od 09.04.2018.g., ali i priznanice od 21.12.2018.g. (list 14, 26, 27, 44, 45, 47), neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige (od 10.05.2022.g.) u vezi nekretnine koja je bila predmet prodaje – čkbr. [katastarska čestica] dvora u [adresa] sa 555 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška]., k. o. [katastarska općina] (list 15-25), rješenje Općinskog suda u Bjelovaru br. Z-8777/2019 od 11.06.2019.g. (list 28-29), poziv na ispunjenje ugovora od 03.01.2022.g. (list 30-31), potvrdu o primitku novčanog iznosa od 26.06. u kojoj nije navedena godina izdavanja potvrde i original te potvrde (list 46, 48 i 63), te u punomoć

RN od 26.03.2018.g. (list 61),

9. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka SN (list 56-59) i BN (list 66-68), te tužitelja Mladena Habahta (list 68-70) i ČN (list 70- 71), odnosno tužene (list 71-73) u svojstvu stranaka, a sud je na zadnjem održanom (ranije spis broj P-445/2022)

ročištu dana 21. siječnja 2026. godine, odbio kao nepotrebne za razrješenje predmeta spora dokazne prijedloge tužene u vezi dopunskog saslušanja svjedoka SN jer je tako nešto bilo potpuno nepotrebno, s obzirom da je dotični prilikom saslušanja u ovoj parnici već kazivao o bitnim činjenicama, ali i u vezi pribavljanja materijalnog dokaza o brisanju svih tereta iz zemljišne knjige, obzirom da u ovome predmetu već postoji materijalni dokaz o brisanju određenih tereta u zemljišnoj knjizi (list 28-29 spisa), ali i neslužbeni izvaci iz zemljišne knjige (list 15-25) za nekretninu koja je bila predmetom kupoprodaje, a imajući u vidu i činjenicu da tuženoj nije dopušteno u fazi glavne rasprave predlagati bilo kakve nove dokaze koje nije predložila u ranijoj fazi postupka, do zaključenja prethodnog postupka. Napokon u kontekstu onoga što je tužena tvrdila u odgovoru na tužbu ili onoga što je sve tvrdila u fazi prethodnog postupka, odnosno u kontekstu razloga zbog kojih je tužena isključivo osporavala tužbeni zahtjev tužitelja, bilo je sasvim nepotrebno utvrđivati da li su izbrisani svi tereti iz zemljišne knjige kod Općinskog suda u Bjelovaru, čak i da je taj dokaz istaknut pravovremeno, a nije bio istaknut pravovremeno.

10. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

11. Tužbeni zahtjev tužitelja je bio djelomično osnovan.

12. Valja naglasiti da je u ovom slučaju već bila donesena presuda broj P-445/2022- 16 od 14. ožujka 2023. godine, kojom je bio usvojen glavni zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 6.600,00 Eura sa zateznom kamatom, a povodom žalbe koju je tužena podnijela protiv te presude, Županijski sud u Varaždinu je rješenjem broj Gž - 1045/2023-3 od 18. rujna 2025. godine, ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet ovome sudu na ponovno suđenje. Razlozi zbog kojih je bila ukinuta navedena prvostupanjska presuda će biti kasnije navedeni, dakle u daljnjem tijeku obrazloženja ove odluke.

13. Između stranaka nije bilo sporno da su dana 10. studenog 2017. godine, sklopile pisani kupoprodajni ugovor u vezi nekretnine koja se nalazi u [adresa] u [adresa], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] dvor u [adresa] površine 555 m2, temeljem kojeg je svaki od tužitelja prodao tuženoj svoj suvlasnički dio od ½ dijela na toj nekretnini, za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 15.000,00 Eura, pri čemu je u samom ugovoru bilo navedeno kako su prodavatelji primili kaparu od 3.000,00 Eura, sa obvezom da u što kraćem roku do 60 dana ishode gruntovno stanje na toj čestici bez ikakve teretovnice, sa priključenom infrastrukturom (struja, plin, grad. kanalizacija), dok se preostalu kupoprodajnu cijenu od 12.000,00 Eura, tim ugovorom kupac obvezao isplatiti nakon toga s time da se napravi novi kupoprodajni ugovor.

14. Nadalje, između stranaka nije bilo sporno niti da su dana 12. ožujka 2018. godine (samo 5 mjeseci kasnije), sklopile Aneks kupoprodajnog ugovora od 10. studenog 2017. godine (u daljnjem tekstu: Aneks), kojim su izmijenile čl.1. navedenog kupoprodajnog ugovora, time da je u čl. 3. tog Aneksa bilo istaknuto kako potpisom tog Aneksa "prodavatelj ujedno potvrđuje da je isplatio 6000 eura od dogovorene kupoprodajne cijene, kao što je to i ugovoreno Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od dana 10.11.2017. god. dok će preostali dio isplatiti nakon što prodavatelj izvrši brisanje upisanih tereta…..što do sada nije učinjeno", a u čl. 4. Aneksa je prodavatelj dopustio (ranije spis broj P-445/2022)

da se u zemljišnoj knjizi bez ikakvog daljnjeg pitanja ili odobrenja prodavatelja upiše pravo vlasništva na navedenoj nekretnini u korist kupca.

15. Nesporno je također bilo između stranaka da je rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru od 11. lipnja 2019. godine, br. Z-8777/2019, bilo izvršeno brisanje određenih tereta sa nekretnine u zemljišnoj knjizi, koja nekretnina je bila predmet kupoprodaje između stranaka.

16. Između stranaka u vezi isplate dijela kupoprodajne cijene nije bilo sporno da je tužiteljima u više navrata bio isplaćen ukupan novčani iznos u vezi dijela kupoprodajne cijene i to od 8.000,00 Eura i 3.000,00 kn (za koju svotu su tužitelji priznali isplatu ekvivalentnu iznosu od 400,00 Eura).

17. Između stranaka je bilo sporno da li je tužiteljima isplaćena razlika do ukupno ugovorene kupoprodajne cijene za navedenu nekretninu, odnosno do iznosa od 15.000,00 Eura i to u iznosu od 6.600,00 Eura jer tužitelji tvrde da nije, a tužena tvrdi da jest, odnosno da je čak platila više tužiteljima od tih preostalih 6.600,00 Eura.

18. U ovom dijelu obrazloženja je bitno napomenuti zbog kojih razloga je bila ukinuta ovosudna presuda donesena dana 14. ožujka 2023. godine. Naime, navedeni drugostupanjski sud je u svojoj odluci od 18. rujna 2025. godine, naveo između ostalog slijedeće:

- da „…činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva nisu detaljno i okolnosno raspravljene“,

- da je „ostalo nerazjašnjeno da li iznos od 6.000,00 EURA naznačen u potvrdi o isplati od 10. ožujka 2018. predstavlja isti iznos koji je naznačen čl. 3. navedenog Aneksa ili je iznos od 6.000,00 EURA naznačen čl. 3. Aneksa novi iznos za kojeg svjedok SN tvrdi da ga je tužitelju isplatio pred uredom javne bilježnice nakon ovjere potpisa kod potpisivanja Aneksa a što tužitelj poriče“,

- da „…pravilno ukazuje tuženica da neosnovano sud ne prihvaća njene tvrdnje da ta potvrda dokazuje navedenu isplatu….“(ovdje se radi o pisanoj potvrdi o isplati iznosa od 9.000,00 kuna-opaska suca),

- da je pogrešno sud primijenio materijalno pravo pozivom na odredbe čl. 9. i čl. 21. Zakona o obveznim odnosima, kada nalaže tuženoj solidarnu isplatu ostatka kupoprodajne cijene, obzirom da se solidarnost vjerovnika ne predmnijeva u smislu čl. 54. Zakona o obveznim odnosima, a u završnoj točci obrazloženja drugostupanjske odluke je navedeno da se premet vraća ovome sudu na ponovno suđenje, kako bi se u novom postupku precizno i detaljno utvrdile naprijed navedene sporne okolnosti od kojih ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno kako bi sud za svoje zaključke u novoj odluci dao jasne, logične i uvjerljive razloge koji imaju uporište u stanju spisa i provedenim dokazima, pravilno pritom primjenjujući materijalno pravo.

19. Prije navedenog osvrta na uputu drugostupanjskog suda, odnosno prije davanja jasnih, logičkih i uvjerljivih razloga zbog kojih sud sada samo djelomično prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, valjalo je ponoviti što je ovaj sud već utvrdio i zaključio iz izvedenih dokaza.

20. Iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu, odnosno iz sadržaja između stranaka nespornih i vjerodostojnih pisanih potvrda o isplati, te jedne priznanice, (ranije spis broj P-445/2022)

datiranih sa 10. ožujkom 2018. godine (list 14), 09. travnjem 2018. godine (list 26) i 21. prosincem 2018. godine (list 27), ukoliko se ima u vidu da je navedenim kupoprodajnim ugovorom od 10. studenog 2017. godine, također nedvojbeno dokazana isplata dije la kupoprodajne cijene od 3.000,00 Eura, prije svega nedvojbeno proizlazi da ti materijalni dokazi potvrđuju da je tužiteljima u svojstvu prodavatelja , bio isplaćen dio kupoprodajne cijene od 8.400,00 Eura, ukupno. Te činjenice nisu između stranaka sporne.

21. Naime, navedeni kupoprodajni ugovor od 10. studenog 2017. godine, jasno upućuje na isplatu kapare u iznosu od 3.000,00 Eura, a što svakako predstavlja dio kupoprodajne cijene u tom iznosu, dok Aneks i „potvrda o isplati“ datirana sa 10. ožujkom 2028. godine, nedvojbeno upućuju da je do toga dana tužiteljima posredstvom Mladena Habahta, bio isplaćen ukupan iznos od 6.000,00 Eura u vezi dijela navedene kupoprodajne cijene. Nadalje, potvrda o isplati iznosa od 1.000,00 Eura, datirana s 09. travnjem 2018. godine (list 45 spisa), ali i priznanica od 21. prosinca 2018. godine (list 27 i 47 spisa) upućuju nedvojbeno na isplatu u iznosima od po 1.000,00 Eura u ta dva navrata, time da ista priznanica s lista 27 i 47 spisa upućuje na zaključak da je tužitelj Mladen Habaht, primio još iznos od 3.000,00 kuna tijekom ljeta 2018. godine, od ON u vezi dijela kupoprodajne cijene. Dakle, kada se zbroje ti novčani iznosi u vezi kojih su sačinjene pisane potvrde i priznanica (doduše isključivo od strane SN, no koje navedene potvrde o isplati i navedenu priznanicu u smislu vjerodostojnosti, niti jedan tužitelj ne osporava), te kada se ima u vidu sadržaj kupoprodajnog ugovora i Aneksa, ali i između stranaka nesporna činjenica da navedena isplata u iznosu od 3.000,00 kn predstavlja svotu od 400,00 Eura, sasvim jasno proizlazi da je u ovom postupku nedvojbeno dokazano da je do kraja 2018. godine, tužena isplatila tužiteljima, posredstvom SN, ukupan iznos od 8.400,00 Eura, a što dokumentiraju i pisane potvrde i kupoprodajni ugovor i Aneks, ali i navedena priznanica. Iz iskaza svjedoka SN, koji iskaz su u tom dijelu potvrdili tužitelji i tužena, proizlazi da je u ime tužene isplatu navedenih iznosa vršio SN (koji je u ime i za račun tužene uz ta plaćanja dijela kupoprodajne cijene tužitelju Mladenu Habahtu, sastavljao i pisane potvrde o plaćanju, ali koji je sastavio i navedeni kupoprodajni ugovor i navedeni Aneks), a navedene pisane potvrde je tužitelj Mladen Habaht, vlastoručno potpisao i tijekom ove parnice priznao svoj paraf potpisa na tim svim pisanim potvrdama, priznanici, Aneksu i kupoprodajnom ugovoru.

22. Međutim, kako su potpisivanjem Aneksa koji je sastavljen 12. ožujka 2018. godine, oba tužitelja priznala da im je očito do tada isplaćeno 6.000,00 Eura (pri čemu se tužena u svojstvu kupca obvezala točkom 3. Aneksa preostali dio kupoprodajne cijene isplatiti kasnije), a na tu činjenicu o isplati iznosa od 6.000,00 Eura, ne do dana sklapanja Aneksa, nego još do dana 10. ožujka 2018. godine (dakle, dva dana prije sklapanja Aneksa) direktno upućuje i sadržaj već navedene potvrde o isplati od 10. ožujka 2018. godine (list 14), sasvim je jasno da potvrda o isplati svote od 1.000,00 Eura od 09. travnja 2018. godine (list 26, sastavljena nakon sklapanja Aneksa) i priznanica o isplati svote od 1.000,00 eura od 21. prosinca 2018. godine (list 27, također sastavljena nakon sklapanja Aneksa), dokazuju da je tužena svakako nakon sklapanja Aneksa isplatila posredstvom SN, tužitelju ukupan iznos od 2.000,00 Eura, pa kada se ta svota pribroji navedenom nesporno plaćenom iznosu od 6.000,00 Eura na dan sklapanja Aneksa ili na dan izrade potvrde o isplati od 10. ožujka 2018. godine, jasno je da je na temelju tih materijalnih dokaza , praktički tijekom ove (ranije spis broj P-445/2022)

parnice nedvojbeno dokazana ukupna isplata iznosa od 8.000,00 Eura, tužitelju Mladenu Habahtu, u vezi kupoprodajne cijene koju je tužena trebala platiti tužiteljima, za navedenu nekretninu u [adresa].

23. Kako iz priznanice s lista 27 spisa, jasno proizlazi da je nakon sklapanja Aneksa tužitelj Mladen Habaht primio i iznos od 3.000,00 kn od SN na ime kupoprodajne cijene, te je između stranaka nesporno da ta svota zapravo predstavlja iznos od 400,00 Eura, svi ti navedeni materijalni dokazi jasno upućuju, kako je to već istaknuto, da je u ovome postupku nesporno dokazana isplata dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 8.600,00 Eura, a što tužitelji i priznaju u historijatu tužbe.

24. U vezi utvrđivanja sporne činjenice o tome je li tužiteljima ili barem tužitelju Mladenu Habahtu, isplaćen preostali iznos na ime kupoprodajne cijene za navedenu nekretninu u visini od 6.400,00 eura, sud je izveo dokaze saslušanjem pojedinih osoba i uvidom u spornu nepotpuno datiranu potvrdu o isplati koja se u formi originala nalazi u spisu u posebnoj koverti na listu 63, a preslika koje se nalazi na listovima 46 i 48 spisa.

25. Iz sadržaja navedene potvrde, na kojoj tužitelj Mladen Habaht, inače nije osporio da se nalazi njegov potpis, proizlazi da Mladen Habaht potvrđuje da je dana 26. lipnja (godina nije navedene u toj potvrdi) primio od SN, na ime prodaje kuće u [adresa].000,00 kn.

26. Iz iskaza saslušanog tužitelja Mladena Habahta i svjedoka SN jasno proizlazi, prije svega, da je sve potvrde o primopredaji novčanih iznosa sastavljao upravo SN, a saslušan u svojstvu stranke Mladen Habaht, nakon što mu je predočena upravo ta sporna potvrda u vezi primopredaje svote od 9.000,00 kn, tužitelj se nije mogao sjetiti da mu je taj novčani iznos SN dao, a također tužitelj Mladen Habaht je osporio tvrdnju svjedoka SN, da bi mu SN dao iznos od 6.000,00 Eura pred javnim bilježnikom prilikom ovjere potpisa na Aneksu ugovora ili istoga dana, nakon te ovjere potpisa.

27. Tužiteljica ČN nije imala neposrednih saznanja o primopredaji sporne svote od 9.000,00 kuna, a sukladno navedenoj spornoj potvrdi s lista 46 i 48 (odnosno originalu potvrde s lista 63 spisa), te je istakla da je nazočila samo primopredaji svote od 3.000,00 Eura prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora, te da nije vidjela prilikom ovjere potpisa, kod javne bilježnice, u vezi Aneksa kupoprodajnog ugovora, da bi SN, bilo kakav novac dao njezinom mužu, Mladenu Habahtu.

28. Saslušana u svojstvu stranke, tužena UN je istakla da je osobno prisustvovala samo primopredaji novčanog iznosa od 3.000,00 Eura, nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora, te je navela da je novce u više navrata davala SN, da isplati cijelu kupoprodajnu cijenu tužiteljima, odnosno Mladenu Habahtu. Tvrdi da je dogovor bio da će na dan sklapanja Aneksa isplatiti nekih 80% od ukupne kupoprodajne cijene, da bi se na temelju toga mogla izvršiti uknjižba prava vlasništva na kupljenoj nekretnini u zemljišnoj knjizi na njezino ime, te je stoga dala SN iznos od 6.000,00 Eura, taj dan kada je bila ovjera potpisa na Aneksu ugovora, a SN je trebao taj novac predati Mladenu Habahtu, nakon potpisivanja Aneksa i ovjere tih potpisa jer tužena nije neposredno sa tužiteljima išla ovjeravati svoj (ranije spis broj P-445/2022)

potpis na Aneksu ugovora, već se u to vrijeme nalazila u Zagrebu, te je ona dobila Aneks u Zagrebu, nakon što su tužitelji isti potpisali i ovjerili svoje potpise na Aneksu u [adresa], da i ona ovjeri svoj potpis na tom Aneksu ugovora. Tužena je istakla da joj je SN rekao da je predao Mladenu Habahtu tih 6.000,00 Eura, ispred javnobilježničkog ureda, nakon ovjere potpisa, a tvrdi da je i kasnije davala SN novac da ga preda Mladenu Habahtu, do isplate pune kupoprodajne cijene i SN joj je rekao da je uvijek osobno pisao potvrde o primopredaji novčanih iznosa u vezi kupoprodajne cijene u dva primjerka, te da je uvijek jedan primjerak takve potvrde predavao Mladenu Habahtu. Tužena je istakla da je imala povjerenja u SN jer je on bio firmani kum njezinom bratu i jer ga je poznavala, a SN je ujedno poznavao Mladena Habahta, pa je njemu povjerila sve u vezi plaćanja kupoprodajne cijene.

29. Svjedok SN (kojem je inače majka tužene, izvanbračna supruga) je istakao da ga je tužena opunomoćila da u njezino ime i za njezin račun realizira kupnju nekretnine u [adresa] u [adresa] od Mladena i ČN i da mu je isključivo tužena davala novce za isplatu kupoprodajne cijene Mladenu Habahtu, zbog čega je doista u ime tužene posredovao kod te kupoprodaje, pri čemu je istakao da inače poznaje Mladena Habahta bar 45 godina i da su bili vrlo dobri prijatelji. Svjedok tvrdi da je osobno napisao tekst Aneksa ugovora i da je predao na ruke ispred javnobilježničkog ureda Mladenu Habahtu iznos od 6.000,00 Eura, a što zapravo nitko nije vidio, navevši da potvrda o primopredaji tog iznosa postoji u čl. 3. Aneksa, a u tom smislu je istakao kako ne misli da ta navedena svota od 6.000,00 Eura istaknuta u tom članku, predstavlja zbroj novčanih iznosa koji je predan Mladenu Habahtu u vezi kupoprodajne cijene do dana sastavljanja Aneksa, već upravo dokaz da je toga dana (odnosno na dan ovjere potpisa na Aneksu ugovora – opaska suca) Mladen Habaht, primio 6.000,00 Eura na ruke od njega. Međutim, nakon što je svjedoku predočen sadržaj čl. 3. Aneksa iz kojeg uopće ne proizlazi da je toga dana uručio na ruke tužitelju navedeni iznos, te da se tako nešto ne može niti zaključiti iz tog članka, svjedok je istakao da je doista pogriješio prilikom sastavljanja sadržaja te odredbe jer doista to nije na taj način razgovijetno napisano, no i dalje je tvrdio da je toga dana uručio taj novčani iznos Mladenu Habahtu. Ujedno je svjedok naveo da je dana 26. lipnja 2019. godine, predao na ruke u kafiću ITD u [adresa], Mladenu Habahtu iznos od 9.000,00 kuna i to u trenutku kada nije bilo svjedoka koji bi to mogli potvrditi, a o čemu je sačinio potvrdu koja se u originalu nalazi u spisu u koverti na listu 63 spisa. Naveo je da ne posjeduje posebnu pisanu potvrdu o primopredaji Mladenu Habahtu iznosa od 6.000,00 Eura, pred uredom javne bilježnice, no da na tu isplatu po njemu upućuje Aneks ugovora, te je tvrdio da je na ruke platio Mladenu Habahtu ukupno 14.000,00 Eura u toj valuti, te 3.000,00 kuna, prije nego li je tužitelju dao iznos od 9.000,00 kuna navedenog dana 26. lipnja 209. godine u kafiću ITD u [adresa], a čime je tužitelj bio isplaćen u cijelosti i više od kupoprodajne cijene koja je bila 15.000,00 Eura. Na pitanje zbog čega nije zahtijevao da se ovjerava potpis tužitelja prilikom isplate kupoprodajne cijene ili primopredaje iste, obzirom da je ovjerena dokumentacija (ugovor i aneks ugovora) u vezi kupoprodaje, svjedok je naveo da mu je Mladen Habaht bio i prijatelj i idol i da uopće nije nalazio potrebu za takvo ovjeravanje potpisa o primitku novca u vezi isplate kupoprodajne cijene.

30. Analizom svih iskaza saslušanih osoba i navedenih materijalnih dokaza, sud prije svega utvrđuje, a što je bilo utvrđeno i prilikom donošenja ranije, ukinute presude, (ranije spis broj P-445/2022)

kako u ovom postupku tužena nije dokazala da bi SN u njezino ime i za njezin račun predao Mladenu Habahtu na ruke svotu od 6.000,00 Eura, pred uredom javne bilježnice u [adresa], nakon ovjere potpisa na Aneksu ugovora.

31. Naime, na tu navodnu isplatu koja po uvjerenju ovoga suda nije dokazana u ovome postupku, upućuje isključivo iskaz SN, a tako nešto praktički ne proizlazi niti iz jednog, jedinog materijalnog dokaza, pri čemu sadržaj čl. 3. Aneksa (za koji članak SN tvrdi da potvrđuje isplatu na ruke iznosa od 6.000,00 Eura Mladenu Habahtu, dana 12. ožujka 2018. godine), ne samo da ne potvrđuje da je upravo dana 21. ožujka 2018. godine, izvršena isplata iznosa od 6.000,00 Eura Mladenu Habahtu kao dio kupoprodajne cijene pored do tada plaćenog iznosa od ukupno 6.000,00 Eura, nego se tako nešto ne može niti zaključiti iz sadržaja navedenog Aneksa jer taj članak 3. Aneksa (koji je inače sastavljen, kao i cijeli Aneks, upravo od strane SN, pa da je dotični htio da se tim člankom potvrdi isplate svote od 6.000,00 Eura baš toga dana, jasno je da je to mogao na konkretan način i napisati u tom članku) upućuje na sasvim nešto drugo, odnosno na činjenicu da je taj iznos od 6.000,00 Eura, isplaćen „od dogovorene kupoprodajne cijene“, dok će se preostali iznos isplatiti nakon što prodavatelj izvrši brisanje tereta, pa ne postoji nikakav opravdan razlog primjerice za utvrđenje da iz čl. 3. Aneksa, proizlazi da je pored do tada tužitelju isplaćenih iznosa od 6.000,00 Eura ukupno u vezi kupoprodajne cijene, izvršena još isplata baš toga dana u svoti od 6.000,00 Eura na ruke Mladenu Habahtu, na dan kada je izvršena ovjera potpisa na Aneksu ugovora kod javne bilježnice u [adresa] ( ovjera je izvršena dana 21. ožujka 2018. godine – što proizlazi iz datuma na ovjeri predmeta OV-1542/2018, javne bilježnice Marije Čulo Poljak-list 11 spisa).

32. Naime, valja naglasiti kako u odgovoru na tužbu tužena nije ni ti konkretizirala kada je to točno, kojih dana plaćala tužitelju ili tužiteljima pojedine iznose do ukupno ugovorene kupoprodajne cijene za nekretninu koja je bila predmetom prodaje, niti je na primjer tvrdila da još nije niti dužna platiti tužitelju cijeli iznos kupoprodajne cijene jer ovaj još uvijek nije brisao sve terete sa predmetne nekretnine. Dakle, tužena u vezi sporne svote od 6.000,00 Eura u odgovoru na tužbu, nije niti tvrdila da je iznos od 6.000,00 Eura, uopće bio plaćen tužitelju po SN na dan sklapanja Aneksa ili ovjere potpisa tužitelja na Aneksu. Tako nešto tužena nije navela niti na prvom održanom pripremnom ročištu, niti je do zaključenja prethodnog postupka uopće iznijela činjenicu da bi navodno tužitelju bio isplaćen iznos od čak 6.000,00 Eura, posredstvom SN, na ruke prilikom sklapanja Aneksa ili nakon ovjere potpisa tužitelja na Aneksu, pred javnobilježničkim uredom.

33. O tome je naime, po prvi put „progovorio“ upravo svjedok SN (osoba koja je izvanbračni drug majke tužene i protiv kojeg je Mladen Habaht podnio kaznenu prijavu Policijskoj postaji Bjelovar, dana 24. veljače 2020. godine, zbog kaznenog djela Prijevare upravo u vezi neplaćenog cijelog kupoprodajnog iznosa na ime cijene za nekretnine koje su bile predmetom prodaje po kupoprodajnom ugovoru sklopljenom sa pastorkom SN, RN, sada UN) koji je saslušan u ovoj parnici na glavnoj raspravi dana 21. studenog 2022. godine, te koji je tvrdio da je vršio sve isplate tužitelju u ime tužene, pa tako i iznos od 6.000,00 Eura na ruke nakon što je taj svjedok osobno sačinio Aneks i nakon što je Aneks bio sklopljen.

(ranije spis broj P-445/2022)

34. Sud smatra da je o ovoj bitnoj činjenici tužena, bez ikakve dvojbe, trebala iznijeti sve potrebne činjenice koje se odnose na specificirane datume pojedinih isplaćenih iznosa, ali i svote pojedinih isplaćenih iznosa tužitelju još u svom odgovoru na tužbu, a najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, a kako to nije učinila tek se u fazi glavne rasprave uopće počelo raspravljati o tome, te niti tijekom raspravljanja u fazi glavne rasprave o tome, tužena nije dokazala da je isplata tog cijelog gotovinskog iznosa od 6.000,00 Eura u jednom navratu bila izvršena tužitelju, posredstvom SN.

35. Okolnost da je SN sastavljao Aneks, jasno upućuje na zaključak da je dotični bez ikakve dvojbe na smislen način mogao napisati da je doista, kojim slučajem na dan sklapanja Aneksa bila takva situacija, da je tužitelju do dana sklapanja Aneksa bio isplaćen u više navrata ukupan iznos od 6.000,00 Eura, te da mu je pored te svote isplaćen dana 12. ožujka 2018. godine, još iznos od 6.000,00 Eura ili ukupno 12.000,00 Eura od kupoprodajne cijene koja iznosi 15.000,00 Eura, međutim da je SN takon nešto napisao u Aneksu, jasno je da takav Aneks tužitelji, a pogotovo Mladen Habaht (koji je dobivao od SN dio, po dio kupoprodajne cijene temeljem kupoprodajnog ugovora), ne bi potpisali ako tako nešto nije odgovaralo istini.

36. U drugu ruku, potpuno neadekvatno sastavljeni članak 3. Aneksa, iz kojeg se uopće ne može zaključiti da je toga dana, kada je Aneks sastavljen isplaćen iznos od 6.000,00 Eura, na ruke tužitelju, na ime dijela kupoprodajne cijene, koji glasi: „Potpisom ovog Aneksa prodavatelj ujedno potvrđuje da je isplatio 6000 eura od dogovorene kupoprodajne cijene, kao što je to i ugovoreno Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od dana 10.11.2017. god. Dok će preostali dio isplatiti nakon što prodavatelj izvrši brisanje upisanih tereta na spomenutoj gruntovnoj parceli što do sada nije učinjeno“, ne dokazuje ono što tvrdi tužena u ovoj parnici, ali i SN jer je sastavljač tog Aneksa i tog članka (SN) čak pogrešno naveo da je prodavatelj isplatio iznos od 6.000,00 Eura, a ne kupac nekretnine prodavatelju, a ponajmanje je bilo navedeno u Aneksu, da je uz do tada isplaćeni iznos od 6.000,00 Eura, na dan sklapanja Aneksa plaćeno tužitelju još 6.000,00 Eura na dan sklapanja Aneksa, pa ne postoji niti jedan opravdan razlog, niti materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je 6.000,00 Eura, SN platio tužitelju bilo na dan pisanja ili sklapanja Aneksa ili na dan kada je ovjeren potpis tužitelja na Aneksu.

37. Iskaz svjedoka SN, kada ovaj tvrdi da je pred javnobilježničkim uredom isplatio tužitelju 6.000,00 Eura, nakon sastavljanja Aneksa, odnosno nakon ovjere potpisa tužitelja na tom Aneksu nije prihvaćen kao istinit jer je dotični pristran tuženoj i očito je da je zainteresiran da tužena uspije u ovom sporu, a ujedno je zainteresiran da na taj način da opravda sve svoje površne radnje i propuste u postupanju kao osoba ovlaštena od tužena da plaća tužitelju pojedine iznose na ime kupoprodajne cijene i ujedno sastavlja pisane primopredajne potvrde o isplaćenim iznosima tužitelju, tim više što je tužitelj podnio kaznenu prijavu protiv SN zbog kaznenog djela „prijevare“ upravo u vezi neisplate cijele kupoprodajne cijene temeljem navedenog Ugovora.

38. Teško je dokučiti zbog čega punoljetna osoba, kakva je SN bila u kritično vrijeme jer je rođen tijekom 1963. godine, ne može i ne zna na smislen način sastaviti nekakve pisane ugovorne odredbe u opisanim okolnostima slučaja, te jasno (ranije spis broj P-445/2022)

navesti primjerice u ovoj situaciji da je tužitelju do sklapanja Aneksa plaćen od ukupnog iznosa kupoprodajne cijene od 15.000,00 Eura, iznos od 6.000,00 Eura, te da mu se na dan sklapanja Aneksa isplaćuje još iznos od 6.000,00 Eura, a da će mu se preostal i iznos od 3.000,00 Eura, isplatiti naknadno, čim tužitelj izvrši brisanje upisanih tereta sa nekretnine koja je predmet prodaje u zemljišnoj knjizi.

39. U drugu ruku, jasno je da takav Aneks tužitelji ne bi niti potpisali da im nije bilo plaćeno ukupno 12.000,00 Eura, nego da im je plaćen samo iznos od 6.000,00 Eura.

40. Sastavljanje članka 3. Aneksa na način koji je citiran u točci 36., obrazloženja ove odluke, upućuje samo i jedino po uvjerenju ovoga suda (ako drugostupanjski sud smatra drugačije, ovlašten je u smislu Zakona o parničnom postupku, preinačiti ovu odluku, uz argumentirano, valjano i smisleno obrazloženje, pri čemu će dati jasne, logične i uvjerljive razloge za svoje stajalište i zaključke koji su suprotni zaključku predmetnog suca), na činjenicu da potpisom Aneksa tužitelji nisu potvrdili da bi primili ukupno 12.000,00 Eura, nego su potvrdili da su primili samo 6.000,00 Eura od ukupne kupoprodajne cijene.

41. Dakle, po uvjerenju ovoga suda posredstvom predmetnog suca, samo je za drugostupanjski sud u okolnostima konkretnog slučaja, ostalo nerazjašnjeno da li iznos naveden u potvrdi o isplati od 10. ožujka 2018. godine, predstavlja isti iznos koji je naznačen člankom 3. Aneksa ili je iznos od 6.000,00 Eura naznačen u članku. 3. Aneksa, novčana svota „za kojeg svjedok SN tvrdi da ga je tužitelju isplatio pred uredom javne bilježnice nakon ovjere potpisa kod potpisivanja Aneksa a što tužitelj poriče“.

42. Ako se ima u vidu da je SN osobno pisao i sastavio sadržaj cijelog Aneksa (kao što je pisao i prethodno sklopljeni kupoprodajni ugovor), koji je datiran sa 12. ožujkom 2018. godine, pa tako i članak 3. Aneksa, čak i da ga je napisao baš tog istog dana, nejasno je u kontekstu činjenice da je tek 21. ožujka 2018. godine, pred javnom bilježnicom Marijom Čulo Poljak u [adresa], ovjeren potpis tužitelja na tom Aneksu (dakle, punih 6 dana kasnije), kako je to uopće moguće da drugostupanjski sud imajući u vidu sadržaj čl. 3. Aneksa, uopće dovodi u pitanje ono što je sugerirao kao „nerazjašnjeno“ u točci 14., svog obrazloženja rješenja broj Gž-1045/2023-3 od 18. rujna 2025. godine, a što čak niti tužena u odgovoru na tužbu nije niti iznijela kao činjenicu, niti je iznijela kao činjenicu u fazi prethodnog postupka, već je to navela osoba koja je očito bivši prijatelj tužitelja, osoba koja je u izvanbračnoj vezi sa majkom tužene (a u koju je tužena imala povjerenja), ali i osoba protiv koje je tužitelj podnio kaznenu prijavu za kazneno djelo prijevare, upravo zbog neisplate kupoprodajne cijene temeljem kupoprodajnog ugovora o kojem se raspravlja u ovoj parnici.

43. Gramatičkim i logičkim tumačenjem čl. 3., Aneksa se ne može zaključiti niti da je SN platio tužitelju iznos od 6.000,00 Eura, na dan sastavljanja Aneksa, niti na dan ovjere potpisa na Aneksu ili na dan sklapanja Aneksa, već iz nesuvislo sročenog članka 3., indirektno proizlazi u kontekstu ostalih materijalnih dokaza koji se nalaze u ovom spisu, ali i u kontekstu cijelog sadržaja Aneksa, da je tužitelju bio isplaćen ukupan iznos od 6.000,00 Eura, na dan potpisivanja Aneksa od ukupne kupoprodajne cijene na temelju kupoprodajnog ugovora od 10. studenog 2017. godine. (ranije spis broj P-445/2022)

44. Dilemu kojom se očito bavi drugostupanjski sud u točci 14., svog obrazloženja navedene odluke od 18. rujna 2025. godine, kada navodi što je to po njemu ostalo nerazjašnjeno u dosadašnjem postupku, na jednostavan način razrješava dovođenje u vezu materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu na listovima 10-14, ali i dovođenje u vezu iskaza tužene, sa iskazom svjedoka SN, pogotovo kada se iskazi tih osoba dovedu u vezi sa istaknutim materijalnim dokazima s lista 10-14.

45. Naime, tužena je očito ponukana iskazom svjedoka SN, koji je bio saslušan u ovoj parnici prije tužene, prilikom osobnog saslušanja u ovoj parnici istakla, između ostalog, da je „par dana prije sklapanja Aneksa“ dala SN iznos od 6.000,00 Eura, kako bi ga ovaj predao tužitelju nakon potpisivanja Aneksa, iako je prethodno prilikom saslušanja navela da je tu svotu dala SN baš „na dan sklapanja Aneksa“, dok je SN tvrdio da je taj novac dao tužitelju ispred javnobilježničkog ureda, dakle očito na dan ovjere potpisa tužitelja na Aneksu, odnosno dana 21. ožujka 2018. godine.

46. Kako je SN osobno sastavio Aneks dana 12. ožujka 2018. godine (što proizlazi iz datuma istaknutog na Aneksu koji je očito napisao upravo SN), te kako je dana 21. ožujka 2018. godine, javna bilježnica Marija Čulo Poljak ovjerila potpise tužitelja na Aneksu (na što upućuje dokaz na dnu druge stranice Aneksa u vidu datiranog javnobilježničkog pečata i potpisa javne bilježnice), a potvrda o isplati iznosa od 1.000,00 Eura na dan 10. ožujka 2018. godine (list 14 spisa) i istovremeno potvrda o tužiteljevom primitku iznosa od 6.000,00 Eura ukupno do toga dana, na ime dijela kupoprodajne cijene, jasno upućuju da je još do dana 10. ožujka 2018. godine, tužiteljima SN isplatio u ime tužene ukupan iznos od 6.000,00 Eura u vezi manjeg dijela kupoprodajne cijene, nevjerojatno je da drugostupanjski sud uopće može pomisliti (s obzirom na sadržaj čl. 3. Aneksa) da bi iznos od 6.000,00 Eura, naznačen člankom 3. Aneksa, bio novi novčani iznos kojeg bi SN isplatio tužitelju ispred javnobilježničkog ureda, nakon ovjere potpisa tužitelja na Aneksu i da je tako nešto ostalo nerazjašnjeno za drugostupanjski sud u ovoj parnici. Naime, sasvim je jasno po uvjerenju ovoga suda da taj iznos naveden u potvrdi o isplati datiranoj sa 10. ožujkom 2018. godine, predstavlja upravo isti iznos koji je naznačen u čl. 3. Aneksa, a gdje je nestao novac koji je tužena, prema njezinom iskazu, ukoliko je isti uopće točan (to sud nije utvrđivao jer nema veze sa predmetom spora), dala SN prije sklapanja Aneksa ili na dan sklapanja Aneksa, odnosno što je SN uopće učinio sa svotom od 6.000,00 Eura, ukoliko je tu svotu dobio od tužene, tužena treba izvan ove parnice, upitati SN jer je upitno da li je dotični u opisanim okolnostima slučaja prevario ili pokušao prevariti samo tužitelje (zajedno sa tuženom) ili je zapravo prevario i tuženu, ukoliko je novac koji mu je tužena dala zadržao za sebe (naravno, da je tužena kao punoljetna i zrela osoba trebala, po uvjerenju ovoga suda, prilikom davanja bilo kakvih novčanih iznosa, SN, napisati o toj primopredaji, pisanu potvrdu koju je SN trebao potpisati, a da li je to učinila nebitno je za ovu parnicu i sud nije u tom smislu izvodio dokaze jer u tom smislu stranke nisu ni predložile da se izvode dokazi, niti su u tom smislu iznosile bilo kakve činjenice u fazi prethodnog postupka).

47. U drugu ruku, SN koji je i sam tvrdio da je pisao baš svaku primopredajnu potvrdu u situacijama kada je vršio isplate novčanih iznosa na ruke tužitelju u vezi kupoprodajne cijene, temeljem kupoprodajnog ugovora, priznao je da (ranije spis broj P-445/2022)

nije napisao posebnu primopredajnu potvrdu u vezi isplate iznosa od 6.000,00 Eura tužitelju (što samo po sebi upućuje na činjenicu da SN pokušava i sud prevariti, kao što je pokušao prevariti, bar dvije stranke kupoprodajnog ugovora jer je nevjerojatno da je pisao pisane primopredajne potvrde novčanih iznosa za znatno manje isplaćene iznose, a da takvu potvrdu nije napisao za svotu od 6.000,00 Eura, ukoliko je doista dao taj novac od 6.000,00 Eura, dao odjedanput „na ruke“ tužitelju), te je pokušao prilikom vlastitog saslušanja u svojstvu svjedoka, uvjeriti sud da isplata cjelokupnog spornog iznosa od 6.000,00 Eura u gotovini na ruke tužitelju, proizlazi iz sadržaja Aneksa, a kada mu je sudac prilikom saslušanja predočio sadržaj čl. 3. Aneksa, upitavši ga da malo bolje pojasni u kojem je to dijelu tog članka napisano tako nešto, ovaj svjedok je i sam shvatio i potvrdio da „doista to nije na taj način razgovjetno napisano“.

48. Prema tome, kako ne postoji posebna pisana potvrda koju bi sastavio SN, a iz koje bi proizlazilo da je SN uopće dao tužitelju „na ruke“ ukupan iznos od 6.000,00 Eura, ispred javnobilježničkog ureda javne bilježnice Čulo Poljak u [adresa] na dan ovjere potpisa tužitelja, na Aneksu, a tako nešto ne proizlazi niti iz sadržaja Aneksa, ali niti iz svih izvedenih dokaza u ovoj parnici, odnosno ocjene tih izvedenih dokaza, koje dokaze je sud sada dodatno analizirao na zahtjev drugostupanjskog suda, sud nije našao dokazanom tvrdnju tužene da je taj iznos platila tužiteljima, posredstvom SN.

49. Za ovo utvrđenje je potpuno nebitna činjenica što iz preslike priloženog spisa Općinskog državnog odvjetništva broj KP-DO-419/2020, jasno proizlazi da je rješenjem tog nadležnog tijela broj KP-DO-419/2020-7 od 04. kolovoza 2020. godine, bila odbačena navedena kaznena prijava Mladena Habahta, podnesena protiv SN, stoga što je nadležno tijelo zaključilo da osumljičenik nije počinio kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, te da se zapravo radi o građanskopravnom sporu, a takva odluka je sasvim sigurno bila od utjecaja da tužitelj pokrene ovu parnicu protiv tužene, obzirom da mu tužena niti osobno, niti posredstvom navedenog SN, do dana podnošenja tužbe nije platila sve što je bila dužna po kupoprodajnom ugovoru.

50. Na ovaj način je ovaj sud dovoljno detaljno pojasnio zbog čega smatra nedokazanim da bi tužitelju, svjedok SN uručio osobno, na ruke novčani iznos od 6.000,00 Eura, pred javnobilježničkim uredom, nakon što je sastavio Aneks ili nakon što su tužitelji došli ovjeriti svoj potpis na navedenom Aneksu, kod javne bilježnice jer tako nešto proizlazi samo i jedino iz neprihvaćenog kao istinitog iskaza SN, koji nije uvjerljiv, niti je na bilo koji način materijalno dokumentiran, što pogotovo čudi u kontekstu utvrđene u ovom postupku činjenice da je upravo SN osobno sastavljao i kupoprodajni ugovor i Aneks i sve pisane potvrde na papirićima ili primopredajne potvrde o uručenju dijela kupoprodajne cijene tužitelju, temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 10. studenog 2017. godine.

51. Naime, da je dotični dao na ruke tužitelju svotu od čak 6.000,00 Eura na dan kada je sastavljen Aneks ili na dan kada su tužitelji ovjerili svoje potpise na Aneksu kod javne bilježnice, dotični bi po uvjerenju suda, sasvim sigurno tako nešto i napisao na smislen način, bilo u Aneksu ili u nekoj vlastoručno napisanoj primopredajnoj (ranije spis broj P-445/2022)

potvrdi, kako je to uostalom pisao i u ostalim pisanim potvrdama o isplati ostalih bitno manjih iznosa od sporne svote od 6.000,00 Eura.

52. Tvrdnja tužena o tome da je dala SN iznos od 6.000,00 Eura, također nije dokazana u ovoj parnici nekim konkretnim materijalnim dokazom, niti je na bilo koji način dokazano da bi tužena uopće imala takav relativno veći novčani iznos tijekom mjeseca ožujka 2018. godine, a čak i da je istinita i da je tužena tako nešto dokazala, to ne bi bilo bitno u kontekstu činjenice da nije dokazala u ovoj parnici da bi EN dao taj iznos od 6.000,00 Eura, upravo na ruke tužitelju tijekom mjeseca ožujka 2018. godine, pred javnobilježničkim uredom javne bilježnice Marije Čulo Poljak.

53. Napokon, da je tužitelj primjerice doista primio od SN iznos od 12.000,00 Eura, do kraja mjeseca ožujka 2018. godine, pa da mu je kasnije SN još platio nesporne iznose od po 1.000,00 Eura u dva navrata (09. travnja 2018. godine, te 21. prosinca 2018. godine), ali i iznos od 3.000,00 kuna tijekom ljeta 2018. godine, dakle, da mu je nekim slučajem platio od ukupne kupoprodajne cijene od 15.000,00 Eura, do kraja 2018. godine, ukupan iznos od 14.400,00 Eura, sasvim sigurno tako nešto ne bi ponukalo Mladena Habahta da dana 24. veljače 2020. godine, ode do Policijske postaje u [adresa] i podnese kaznenu prijavu protiv SN za kazneno djelo prijevare (nakon što je upozoren da čini kazneno djelo lažnog prijavljivanja ako prijavi neku osobu za kazneno djelo iako zna da ga ova nije počinila) upravo radi manipulacije dotičnog i ne plaćanja cijele kupoprodajne cijene, to jest duga od 60.000,00 kuna. Zanimljivo je da je SN povodom te prijave odbio davati obavijesti policiji, po uputi istoga odvjetnika koji eto zastupa i tuženu u ovoj parnici, što proizlazi iz posebnog izvješća od 24. veljače 2020. godine, koje se nalazi u okviru spisa Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KP -DO- 419/2020.

54. Pored svega navedenog, valja naglasiti da su se stranke kupoprodajnog ugovora obvezale da će napraviti novi kupoprodajni ugovor, nakon što tužiteljima kupac plati iznos od 12.000,00 Eura, te da stranke inače n ikada nisu sačinile taj novi kupoprodajni ugovor, već samo navedeni Aneks kojim su izmijenile iz osnovnog ugovora objekt prodaje, specificiravši ga i uskladivši ga očito sa podacima u zemljišnoj knjizi, te kojim su potvrdile da je samo 6.000,00 Eura isplaćeno tužitelju od kupoprodajne cijene, a koji Aneks po svom cijelom sadržaju ne predstavlja uopće novi kupoprodajni ugovor koji su se stranke obvezale sklopiti čl. 2. kupoprodajnog ugovora. Navedena činjenica o nesklapanju novog kupoprodajnog ugovora također indirektno ukazuje da nije tužiteljima niti bio isplaćen iznos od 12.000,00 Eura, na dan ovjere potpisa na Aneksu.

55. U opisanim okolnostima slučaja, za razrješenje predmeta spora je sasvim nebitno što su Aneksom tužitelji dopustili da se tužena upiše kao vlasnica kupljene nekretnine (čl. 4. Aneksa) jer je taj Aneks ipak SN sastavio, a u njemu je bilo navedeno da će tužena preostali iznos kupoprodajne cijene isplatiti nakon što prodavatelj izvrši brisanje upisanih tereta sa nekretnine (čl. 3. Aneksa).

56. Nadalje, tijekom ove parnice je tužena još u fazi prethodnog postupka predala u spis presliku teksta napisanu po SN (list 46 spisa), posredstvom (ranije spis broj P-445/2022)

punomoćnika, a original te primopredajne potvrde je predao u spis SN (list 63 spisa), a iz kojeg teksta nije bilo razvidno koje je to točno godine isplaćen iznos od 9.000,00 kuna tužitelju od strane SN jer je navedeno samo da je isp lata tog iznosa izvršena „26.06.“.

57. Imajući u vidu da je tužitelj tijekom ove parnice (list 59 spisa) potvrdio da je parafirao spornu nedatiranu potvrdu o primitku iznosa od 9.000,00 kuna, dana 26. lipnja (bez navedene godine primitka u samoj potvrdi) koja se nalazi u spisu na listu 46 u formi preslike, ali i u formi originala u koverti na listu 63 spisa, premda je ujedno naveo kako ne priznaje da je time potvrdio primitak te svote, a prilikom saslušanja u svojstvu stranke je tužitelj Mladen Habaht izričito naveo da se ne sjeća da je primio taj iznos od SN, sud je za razliku od ranijeg svog stajališta (navedenog u ukinutoj presudi broj P-445/2022-16 od 14. ožujka 2023. godine), sada zaključio na temelju činjenice da je tužitelj potpisao primopredajnu potvrdu od 26. lipnja, bez obzira što nije navedena točna godina na toj potvrdi (sud dopušta da se radi upravo o 2019. godine, kako tu pokušava sugerirati tužena tijekom ove parnice – no nije utvrđivao točnost te tvrdnje jer ta tvrdnja uopće nije bila iznesena u fazi prethodnog postupka) o primitku iznosa od 9.000,00 kuna 26. lipnja, da je taj novac doista SN i isplatio tužitelju na ime dijela kupoprodajne cijene i to vrlo vjerojatno navedenog datuma tijekom 2019. godine, obzirom na sadržaj svih ostalim materijalnih dokaza, prije svega Ugovora, Aneksa, ali i svih ostalih pisanih potvrda i priznanica o povremenom plaćanju dijela kupoprodajne cijene tužitelju od strane SN.

58. Naime, tužitelj nije ni sam mogao pojasniti, prilikom svog saslušanja, kako je moguće da je potpisao potvrdu o primitku iznosa od 9.000,00 kuna, koju mu je SN sastavio i predao na potpis ako nije taj novac i dobio od SN, a navod tužitelja, koji je inače rođen tijekom 1942 godine, da se ne sjeća da bi dobio taj iznos, doista ne znači da tužitelj nije niti primio taj iznos od SN i da mu zbog toga nije parafirao navedenu spornu potvrdu, pri čemu je objektivno teško objasniti zbog čega bi uopće tužitelj potpisao taj original potvrde o primitku iznosa od 9.000,00 kuna, koju mu je SN dao na potpis, da ujedno SN nije tužitelju doista dao novac u vezi kojeg je tužitelj potpisao navedenu primopredajnu potvrdu.

59. Sud ponovo ukazuje pri tom utvrđenju, da je okolnost kako navedena potvrda ne sadrži navod o godini izvršene primopredaje novčanog iznosa, realno manje bitna u situaciji kada je takva primopredaja realno mogla biti izvršena 26. lipnja 2019. godine, kako to tužena sugerira u fazi glavne rasprave, premda to nije sugerirala u fazi prethodnog postupka, kada je samo tvrdila da je u cijelosti sve plaćeno tužitelju prema kupoprodajnom ugovoru. Obzirom da su stranke tijekom ove parnice učinile nespornim da je svota koju je tužitelj primio od SN tijekom ljeta 2018. godine u iznosu od 3.000,00 kuna, predstavljala 400,00 Eura u sada važećoj valuti, po pravilima analogije sud utvrđuje da taj iznos od 9.000,00 kuna, za koji je tužitelj priznao da je paraf irao svojim potpisom, navedenu potvrdu o isplati (bez obzira što je osporavao u ovom parničnom predmetu, da je tim parafom potpisa priznao da je primio taj iznos), predstavlja iznos od 1.200,00 Eura u sada važećoj valuti.

60. Kada se ta svota zbroji sa nesporno utvrđenim iznosom od 8.400,00 Eura koji je isplaćen tužiteljima, upravo na ruke tužitelja Mladena Habahta, od strane SN, sud nalazi da je u ovoj parnici utvrđeno kako je tužiteljima od ukupne (ranije spis broj P-445/2022)

kupoprodajne cijene od 15.000,00 Eura, isplaćen iznos od 9.600,00 Eura, što predstavlja manje od 2/3 kupoprodajne cijene i što znači da im nije isplaćen iznos od 5.400,00 Eura.

61. Zbog toga je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja u dijelu u kojem su tužitelji predložili da se tuženu obveže da im solidarno isplati iznos od 5.400,00 Eura ukupno, sa zateznom kamatom od 11. lipnja 2019. godine, pa sve do isplate.

62. Ovom zahtjevu tužitelja je udovoljeno u smislu čl. 376., čl. 438.st.1., čl. 166.st.1., čl. 173.st.1, čl. 183.st.1., te čl. 9., čl. 21. i čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da tužena nije izvršila svoju novčanu obvezu iz kupoprodajnog ugovora datiranog sa 10. studenim 2017. godine u ugovorenom roku i nije u ovoj parnici dokazala ono što je tvrdila u odgovoru na tužbu, da je u cijelosti isplatila tužiteljima kupoprodajnu cijenu za nekretninu koju je od tužitelja kupila, temeljem navedenog pravnog posla. Valja posebno naglasiti da tužena u odgovoru na tužbu, niti tijekom prethodnog postupka, također nije niti iznijela prigovor, da ne bi bila dužna isplatiti cijelu kupoprodajnu cijenu jer tužitelji nisu brisali iz zemljišne knjige sve terete u vezi nekretnine koja je bila predmetom prodaje, pa zbog toga sud nije niti raspravljao o toj činjenici koja nije bila sporna između stranaka (sud raspravlja o parničnom postupku samo o spornim odlučnim činjenicama, bitnim za razrješenje predmeta spora). Naime, točkom II., historijata tužbe je bilo između ostalog navedeno da su tužitelji dana 11. lipnja 2019. godine, ishodili brisanje prava zaloga na nekretninama, ali da je tužena prestala s plaćanjem, a tužena nije uopće osporila tu iznesenu činjenicu o brisanju prava zaloga i nije tvrdila da je ostalo neizbrisanih tereta na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi, pa kako je sporednim zahtjevom tužitelja bila potraživana zatezna kamata upravo od navedenog dana brisanja navedenog tereta, ne može se u opisanim okolnostima slučaja zaključiti da je tužena tvrdila u ovoj parnici da nije još niti dužna platiti cijeli kupoprodajni iznos tužiteljima, obzirom da je iz sasvim drugog razloga osporila novčanu tražbinu tužitelja.

63. Bez obzira, što je drugostupanjski sud u navedenom rješenju od 18. rujna 2025. godine, uputio ovaj sud da je po mišljenju tog drugostupanjskog suda, ovaj sud pogrešno obvezao tuženu da tužiteljima solidarno isplati novčani iznos, uz pozivanje na čl. 9. i čl. 21. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ustraje na svoj pravnom stajalištu da je svaka isplata sudionika u obvezno-pravnom odnosu (u kakvom se odnosu nalazi i tužna iz ove parnice u odnosu na oba tužitelja) utemeljena upravo na odredbama čl. 21. i čl. 9. Zakona o obveznim odnosima i stoga je u smislu tih materijalnih odredbi i donio ovu odluku, naravnu u kontekstu sadržaja navedenog kupoprodajnog ugovora, zbog čega je valjalo primijeniti i odredbe čl. 376. i čl. 478.st.1. Zakona o obveznim odnosima, ali i odredbe čl. 166.st.1., čl. 173.st.1, čl. 183.st.1. Zakona o obveznim odnosima, prilikom usvajanja dijela tužbenog zahtjeva tužitelja.

64. Obzirom da drugostupanjski sud tumačeći članak 54. Zakona o obveznim odnosima, zaključuje da se solidarnost ne predmnijeva, valja naglasiti da se prvostupanjski sud potpuno slaže sa tumačenjem navedene zakonske odredbe od strane drugostupanjskog suda, te da ovaj sud nije nikada direktno ili indirektno niti tvrdio da se solidarnost predmnijeva, no zadatak suda u obrazloženju sudske odluke i nije da se bavi tumačenjem zakonskih odredbi.

(ranije spis broj P-445/2022)

65. Naime, kada se iščita pažljivo sadržaj kupoprodajnog ugovora datiranog sa 10. studenim 2017. godine, ali i sadržaj navedenog Aneksa (a pogotovo kada se te pravne poslove dovede u vezu sa neslužbenom kopijom izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]), koje pravne poslove je sastavljala očito pravu ne vična osoba (EN), potpuno je jasno i vidljivo u bitnome da navedenim kupoprodajnim ugovorom, oba tužitelja prodaju tuženoj svoje suvlasničke dijelove od po ½ dijela na nekretnini koja je bila predmetom kupoprodaje, te da tužena zauzvrat nije dužna platiti svakome tužitelju određeni novčani iznos na ime njegovog suvlasničkog dijela, nego je u obvezi isplatiti „tužiteljima“ ukupan iznos od 15.000,00 Eura, kao kupoprodajnu cijenu, a što po uvjerenju ovog prvostupanjskog suda predstavlja upravo indirektno ugovorenu solidarnost tužitelja, dakle dvaju vjerovnika koji su prodali tuženoj svoje suvlasničke dijelove na nekretnini, temeljem koje ugovorene solidarnosti je tužena bila ovlaštena ili svakom tužitelju isplatiti ukupan iznos od 15.000,00 Eura ili po svom nahođenju jednome jedan dio tog iznosa, a drugome drugi dio tog iznosa, da bi ispunila svoju obvezu.

66. Naime, da je primjerice EN, sastavljajući sadržaj kupoprodajnog ugovora, napisao da je tužena dužna platiti svakome tužitelju iznose od po 7.500,00 Eura, za njihove suvlasničke dijelove od ½ dijela na nekretnini koja je predmetom prodaje, sasvim je jasno da ovaj sud ne bi mogao usvo jiti početni zahtjev tužitelja koji se odnosio na isplatu cijelog utuženog iznosa tužiteljima, kao solidarnim vjerovnicima jer bi u tom slučaju tužena bila dužna svakom tužitelju posebno platiti ugovoreni iznos , te da bi takav zahtjev bio odbijen, pa bi se u tom slučaju moglo raspravljati o eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja koji se odnosio na isplatu iznosa od po 3.300,00 Eura svakome od tužitelja.

67. Međutim, kako je tužena temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora i Aneksa bila dužna isplatiti tužiteljima (ili „prodavatelju“, kako Mladena Habahta i ČN, označava EN, koji je sastavljao taj ugovor u navedenom kupoprodajnom ugovoru) ukupan iznos od 15.000,00 Eura, nemoguće je ne zaključiti u tim okolnostima da su tužitelji u ovom slučaju bili upravo solidarni vjerovnici u odnosu na tuženu i da u odnosu prema njoj mogu potraživati da im tužena plati ukupan iznos koji su utužili.

68. Zaključno, valja istaći da tužena tijekom ove parnice niti u jednom trenutku nije osporavala svoju obvezu plaćanja navedenog iznosa tužiteljima zajedno, kao solidarnim vjerovnicima (okolnost da je EN, vršio isplatu pojedinih utvrđenih iznosa isključivo Mladenu Habahtu, nema nikakve veze sa pravom tužitelja da potražuju od tužene, isplatu ukupnog iznosa koji predstavlja kupoprodajnu cijenu) , te nije niti tvrdila da tužitelji nisu aktivno legitimirani potraživati od nje kao solidarni vjerovnici isplatu cijelog iznosa koji smatraju da im nije isplaćen, pa kako se sud u parnici ne bavi sa detaljnim analiziranjem nespornih činjenica između stranaka, prilikom donošenja ranije presude je samo u točci 38., obrazloženja, uputio zbog čega je obvezao tuženu da solidarno isplati tužiteljima tada ocijenjen osnovanim tužbeni zahtjev.

69. U ovom slučaju, obzirom na primjedbu drugostupanjskog suda iz navedenog rješenja od 18. rujna 2025. godine, koji sud je našao problematizirati činjenicu treba li tuženu ili ne obvezati da plati novčani iznos tužiteljima kao solidarnim vjerovnicima, (ranije spis broj P-445/2022)

ovaj sud je pojasnio zbog čega smatra da se u ovom slučaju treba kod određivanja načina isplate od strane tužene primijeniti čl. 54. i čl. 55. Zakona o obveznim odnosima.

70. Prema tome, tijekom ranijeg postupka nije između stranaka bilo niti sporno da su tužitelji aktivno legitimirani kao solidarni vjerovnici potraživati isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene, ukoliko ju tužena nije isplatila tužiteljima, posredstvom SN ili osobno, pa zbog toga sud nije našao shodnim u ranijoj odluci posebno upućivati na primjenu čl. 54. i čl. 55. Zakona o obveznim odnosima u ovom slučaju, a što je sada bilo potrebno, zbog sadržaja navedene drugostupanjske odluke.

71. Vodeći računa o činjenici da su tužitelji dana 11. lipnja 2019. godine, ishodili brisanje tereta s prodane nekretnine, koji tereti su inače u korist Komunalca d.o.o, [adresa], ranije bili upisani u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, što proizlazi iz navedenog rješenje Općinskog suda u Bjelovaru od 11. lipnja 2019. godine (br. Z - 87777/2019 – list 28-29 spisa), a tužena se obvezala i kupoprodajnim ugovorom i Aneksom ugovora isplatiti tužiteljima ukupnu kupoprodajnu cijenu , upravo nakon što prodavatelji izvrše brisanje upisanih tereta sa nekretnine koja je bila predmet prodaje, tužiteljima je na dosuđeni iznos dosuđena i zatražena zatezna kamata , upravo od toga dana u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

72. Preko dosuđenog iznosa, do zatraženog je bio odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

73. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.2. ZPP.

74. Obzirom da je od utuženog iznosa od 6.600,00 Eura, tužiteljima bio dosuđen iznos od 5.400,00 Eura, matematički su tužitelji uspjeli u ovoj parnici u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa opsegom od 81,81%, a analogno tome, tužena je uspjela u tom dijelu sa 18,19%.

75. Obzirom da tužena objektivno u ovoj parnici, nije osporavala pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja (nije tvrdila primjerice da temeljem kupoprodajnog ugovora tužitelji nemaju pravo potraživati isplatu do pune kupoprodajne cijene, uz argument da još uvijek nisu u cijelosti izbrisali sve terete s kojima je ta nekretnina koja je bila predmetom prodaje opterećena u zemljišnoj knjizi), a priznala je i sklapanje navedenog kupoprodajnog ugovora i Aneksa, te je samo tvrdila da je u cijelosti podmirila tužiteljima ugovorenu kupoprodajnu cijenu, te je zbog tog razloga isključivo osporavala tužbeni zahtjev, praktički se radilo u ovom slučaju samo o osporavanju tužene da uopće postoji novčana tražbina tužitelja, na temelju pravne osnove temeljem koje su tužitelji posve nesporno imali novčanu tražbinu, pa nije trebalo u smislu zadnje rečenice čl. 154.st.2. Zakona o parničnom postupku, uz ovaj uspjeh stranaka u vezi visine tužbenog zahtjeva, posebno vrednovati uspjeh stranaka u pogledu pravne osnove.

76. Kada se matematički prebiju ovi uspjesi stranaka u ovoj parnici u pogledu visine tužbenog zahtjeva (81,81 – 18,19 = 63,62), sud utvrđuje da je tužena dužna tužiteljima isplatiti razmjeran dio opravdanih parničnih troškova od 63,62%.

77. Parnični trošak tužitelja je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja, a u skladu sa važećom Odvjetničkom tarifom. (ranije spis broj P-445/2022)

78. Tužiteljima je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 11. srpnja 2022. godine, isti iznos od 200,00 Eura, za zastupanje na ročištima održanim dana 21. rujna i 21. studenog 2022. godine, 30. siječnja 2023. godine, te 21. siječnja 2026. godine, iznos od 200,00 Eura po ročištu, a za zastupanje više osoba je tužiteljima u smislu Tbr. 40.st.1. Odvjetničke tarife, priznat iznos od 120,00 Eura u vezi povišenja tarifnih stavaka za navedene pravne radnje.

79. Kako su navedeni opravdani troškovi utvrđeni u iznosu od 1.320,00 Eura, valjalo je tužiteljima u pogledu tih opravdanih parničnih troškova priznati i iznos od 330,00 Eura u vezi poreza na dodanu vrijednost, pri čemu je u opravdane troškove tužitel ja bilo potrebno ubrojiti i trošak u iznosu od 110,16 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu, a isti iznos od 110,16 Eura i u vezi troška u vezi sudske pristojbe na presudu.

80. Matematički je zbog toga, utvrđen ukupan opravdan trošak tužitelja u iznosu od 1.870,32 Eura, od koje svote iznos od 1.189,90 Eura, predstavlja 63,62%, pa je tužena obvezana da tužiteljima nadoknadi taj razmjerni dio parničnih troškova sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od dana donošenja ove odluke u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Preko dosuđeno, do zatraženog je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, kao neosnovan.

81. Ovom odlukom nije odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu troška u pogledu zastupanja tužitelja na ročištu na kojem će predmetna presuda od 19. ožujka 2026. godine, biti objavljena (kako i u vezi pripadajućeg poreza na taj trošak i 10% povećane nagrade u pogledu tog troška) jer je s obzirom na vrijeme izrade presude koju treba objaviti i uručiti strankama koje pristupe na to ročište, buduća neizvjesna činjenica hoće li ili ne itko za tužitelje pristupiti na to ročište, pa će se tek nakon održavanja tog ročišta, ukoliko za to budu ispunjeni zakonski uvjeti, posebnim rješenjem odlučiti o tom zahtjevu tužitelja u vezi naknade troška.

82. Obzirom da je predmetno rješenje broj P-445/2022-17 od 28. ožujka 2023. godine, postalo pravomoćno i ovršno, odbijen je novi zahtjev tužitelja da im se ponovo priznaju kao opravdani troškovi i oni u vezi zastupanja oba tužitelja po punomoćniku na ročištu održanom dana 14. ožujka 2023. godine, obzirom da je o tom zahtjevu pravomoćno odlučeno navedenim rješenjem.

U Bjelovaru, 19. ožujka 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 20. ožujka 2026. godine, a putem ovoga suda.

(ranije spis broj P-445/2022)