Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1202/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Cvrković & Partneri d.o.o. u Vukovaru , protiv tuženice Privredne banke Zagreb, d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-988/2024-8 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-988/2024-8 od 29. svibnja 2025. pod točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

III. U nepobijanoj točki IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012015849 od 10. listopada 2006. zaključenog između tužitelj ice AB (ranije IB) i tuženice kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 186,69 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 18. listopada 2006. do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR-a. Pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u točkama I., II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012015849 od 10. listopada 2006. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora (dalje: ugovor o kreditu), te zahtjev za isplatu iznosa koji je tužiteljica platila temeljem te ništetne odredbe na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Prvostupanjski sud, polazeći nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su nesporno tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor dana 10. listopada 2006. sklopile ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 30.290,85 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je nesporno ugovoreno da se korisniku kredita naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1,00% od iznosa kredita, naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita (točka 11.3.),

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je nesporno tuženica tužiteljici na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplatila iznos od 186,69 EUR-a,

- da iz iskaza tužiteljice, detaljno navedenog pod točkom 9.1. obrazloženja, u bitnome proizlazi da je sve radnje vezano za sklapanje kredita obavljala u auto kući u kojoj je izabrala osobni automobil, da joj tamo prodajni zastupnik nije ništa objašnjavao u svezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade (od čega se ista sastoji, na koji način je određena visina iste), da o toj naknadi nije mogla pregovarati, da se radilo o ponudi banke ''uzmi ili ostavi'', te da je ugovor o kreditu potpisala u auto kući u kojoj je izabrala vozilo,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje – ZZP), jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila koji je koristila za osobne potrebe, te da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bila vlasnica tvrtke ili obrta, a kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice,

- da iz predmetne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita,

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), kao i posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ništetnost sporne odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu utvrđena je u ovom parničnom postupku,

zaključuje da je odredba čl. 11.3. ugovora nepoštena ugovorna odredba, a time i ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, istu je unaprijed formulirala tuženica i tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj, ugovorena je od strane trgovaca po sistemu ''uzmi ili ostavi'' u postotku od odobrenog kredita, da tužiteljici nije bilo jasno i na transparentan način predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, čime je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu koja je svojom jednostranom odlukom odredila naknadu koju je bila dužna platiti tužiteljica, pa su takvim postupanjem tuženice povrijeđena prava tužiteljice kao potrošača. Prvostupanjski sud je, stoga, temeljem odredbe čl. 59., čl. 81., čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP-a utvrdio ništetnom odredbu čl. 11.3. ugovora o kreditu, te primjenom odredbe čl. čl. 323. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a naložio tuženici platiti tužiteljici iznos od 186,39 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 17. listopada 2006. do isplate zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je spornu odredbu nametnula tužiteljici-potrošaču bez mogućnosti pregovaranja.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP) navodeći da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer u obrazloženju nisu navedeni razlozi zbog kojih bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a koja je naknada naplaćena jednokratno i to u znatno manjem postotku u odnosu na presudu Suda Europske unije u predmetu broj C-621/17 (RB protiv CIB Bank Zrt), imala karakter značajnosti kao zakonske pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, posljedično tome i ništenosti, pa osim što je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu, ujedno je pogrešno primijenio odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i odredbu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Daljnjim navodima žalbe obrazlaže da je sporna odredba bila zakonom propisana i izričito dopuštena, da nije protivna niti Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim propisima niti moralu društva, da je bila transparentna, uočljiva i jasna pa nema osnove za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe; da je nejasno kako je prvostupanjski sud zaključio da bi ponašanje tuženice pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, a sve uzimajući u obzir da je tuženica postupala u granicama zakonitosti i dopuštenosti te uredno ispunila sve svoje obveze, a tužiteljica je bila upoznata s obvezom plaćanja i visinom sporne naknade. Tuženica i u žalbenoj fazi postupka ustraje kod prigovora zastare. Zaključno ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske jer je prvostupanjski sud propustio donijeti obrazloženu odluku te utvrditi sve pretpostavke zbog kojih bi se sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva mogla utvrditi ništetnom.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tuženica u žalbi, jer suprotno tvrdnji tuženice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, te je obrazloženje pobijane presude sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Protivno žalben im tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP -a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud nije ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

8.1. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud nije povrijedio njezino ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), jer je svoju odluku opravdao uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima, koji se ne mogu smatrati arbitrarni ili očito nerazumnim, te je pobijana odluka u skladu s postojećom sudskom praksom i pravnim propisima.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnom odredbu čl. 11.3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kada je na temelju dokumentacije priložene u spisu i rezultata dokaznog postupka utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo o toj spornoj ugovornoj odredbi, da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženici, koji tužitelj ica nije mogla mijenjati, pa protivno žalbenim navodima tuženice, ista nije dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njezinog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz stanja spisa, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

10. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da prije sklapanja ugovora o kreditu nije dobila nikakvu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'', jer uopće nije bila u banci već je sve vezano za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu obavljala u auto kući, gdje je prodajni predstavnik nije informirao o predmetnoj naknadi niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), te da je bila ograničena uvjetima iz ponude banke, to i prema stavu ovog suda tuženica u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja navedene naknade koju je naplatila u trenutku odobravanja kredita niti je postupala u dobroj vjeri, a sve navedeno prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

11. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. '', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 10. listopada 2006., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

12. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te sada već ustaljenu sudsku praksu, ocijenio prigovor zastare neosnovanim, zaključivši da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da i po ocjeni ovog suda u smislu odredbe čl. 216. i čl. 225. ZOO-a nije nastupila zastara, obzirom da će zastarni rok početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu.

13. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od uplate naknade za obradu kredita, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, obzirom je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužna platiti tužiteljici zatezne kamate od dana stjecanja, pa su stoga u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

14. Odluku o troškovima parničnog postupka, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i st. 2. ZPP -a, te je tužiteljici dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR-a, a čija je visina odmjerena primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa), te se odnosi na trošak zastupanja za parnične radnje navedene pod točkom 13. obrazloženja, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR-a i na presudu u iznosu od 13,27 EUR-a, dok joj nije priznao trošak sastava odštetnog zahtjeva zaključivši da isti nije bio potreban za vođenje postupka.

15. Tuženica odluku o trošku osporava vezano za osporavanje glavnog zahtjeva, te navodi da je prvostupanjski sud neosnovano priznao tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude jer isti nije bio nužan za vođenje postupka obzirom da se presude objavljuju na e-oglasnoj ploči.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužiteljici pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer je prema stanju spisa punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude, što navodi i sama tuženica, pa je stoga pravilno prvostupanjski sud priznao tužiteljici pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), a što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023, koje prihvaća i ovaj sud.

17. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I., II. i III. izreke.

18. Tuženici nije priznat trošak žalbenog postupka, jer nije usp jela sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

19. Nepobijana točka IV. izreke nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku, pa ista ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun