Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1433/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-182/2025-9 od 26. rujna 2025., na sjednici vijeća 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-182/2025-9 od 26. rujna 2025. pod točkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-182/2025-9 od 26. rujna 2025. u dosuđujućem dijelu točke III. izreke (odluci o trošku).

II. Odbacuje se žalba tuženice izjavljena protiv odbijajućeg dijela točke III. izreke (odluke o trošku) kao nedopuštena.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj 9012092996 sklopljenog 15. studenoga 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 16. studenoga 2006. po javnoj bilježnici Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-2321/06 koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa kredita… sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila." i odredbe čl. 9. st. 2. koji glasi: ''U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj prema aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate." Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 123,62 EUR-a na ime naknade za obradu zahtjeva kredita s pripadajućim zateznim kamatama od 18. studenoga 2006. do isplate i iznos od 165,02 EUR-a na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama od 06. prosinca 2011. do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 289,82 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja presude 26. rujna 2025. do isplate, dok je za preostali dio u iznosu od 941,36 EUR-a zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbijen.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, podredno da ukine presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je neosnovana, a djelomično je nedopuštena.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbe čl. 11. st. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj 9012092996 sklopljenog 15. studenoga 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 16. studenoga 2006. po javnoj bilježnici Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-2321/06 (dalje: ugovor o kreditu) opisanih u točki I. izreke, te zahtjev za isplatu iznosa koje je tužitelj platio temeljem ništetnih ugovornih odredbi na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) i naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade).

6. Prvostupanjski sud, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tuženica i tužitelj dana 15. studenoga 2006. sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da je odredbom čl. 11. st. 3. ugovora o kreditu ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,

- da je odredbom čl. 9. st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka otplate, ali da je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate,

- da je tuženica dana 17. studenoga 2006. od tužitelja naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % iznosa kredita odnosno u iznosu od 123,62 EUR-a,

- da je tuženica dana 5. prosinca 2011. od tužitelja naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 165,02 EUR-a,

- da iz iskaza tužitelja, detaljno opisanog pod točkom 5. obrazloženja, u bitnome proizlazi da nije bio informiran na što se konkretno odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada niti je o njoj mogao pregovarati, a isto tako nije mogao pregovarati niti oko naknade za prijevremenu otplatu kredita , te da je tuženica te naknade obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja parametara i troškova koji čine te naknade,

- da je tužitelj potrošač jer iz njegovog iskaza proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju automobila za osobne potrebe, te da nije imao otvoreni obrt niti je ikada bio vlasnik nekog trgovačkog društva,

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), kao i posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ništetnost sporne odredbe čl. 11. st. 3. i čl. 9. st. 2. ugovora o kreditu utvrđena je u ovom parničnom postupku,

pozivajući se na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodno novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP) te čl. 295. ZOO-a,

te primjenjujući pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/2022 i dr. od 13. srpnja 2023. vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi,

zaključuje da o spornim odredbama čl. 9. st. 2. i čl. 11. st. 3. ugovora o kreditu, a kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, stranke nisu pregovarale jer se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirala tuženica za veći broj ugovora i na koje tužitelj nije mogao utjecati, da tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženica nije pojasnila razloge ugovaranja navedenih naknada niti na što se točno te naknade odnose, niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj tih spornih ugovornih odredbi, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu koja je svojom jednostranom odlukom odredila naknade koje je bio dužan platiti tužitelj, pa su takvim postupanjem tuženice povrijeđena prava tužitelja kao potrošača jer je tuženica koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništetnim odredbe čl. 9. st. 2. i čl. 11. st. 3. ugovora o kreditu u dijelovima opisanim u točki I. izreke presude.

6.1. Primjenom odredbe čl. 323. ZOO-a, a imajuću u vidu da među strankama nije bilo sporno da su naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita plaćene u utuženim iznosima, prvostupanjski sud je obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznose koje je primila po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa zatraženim zateznim kamatama od dana uplate svake naknade sukladno čl. 1115. ZOO -a, zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je te iznose primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

7. Tuženica u žalbi osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, u bitnome navodeći da su sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive pa su primjenjive odredbe o isključenju testa nepoštenosti i da činjenica da se o pojedinoj ugovornoj odredbi navodno nisu vodili pojedinačni pregovori ne znači da da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama imajući na umu odredbe ZZP-a, pa kako pobijana presuda ne sadrži nikakvu pojedinačnu procjenu načela savjesnosti i poštenja tuženice prilikom unošenja u ugovor predmetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenoj otplati kredita, kao niti o neravnoteži koju su te odredbe navodno unijele u predmetni ugovorni odnos jer u pobijanoj presudi ni na koji način nije pojašnjeno iz kojeg dokaza i kojih utvrđenih činjenica proizlazi utvrđenje da su upravo u konkretnom slučaju sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, to se zaključak o ništetnosti ne može ispitati. Navodi da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na njezine navode da naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne treba poistovjećivati s naknadom za obradu kredita sve uzimajući u obzir odredbe čl. 1024., 1021. i 2. ZOO-a.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u provedenim dokazima te se može ispitati, pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju sadržajno obrazlaže tuženica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno na temelju dokumentacije u spisu te saslušanjem tužitelja utvrdio da tužitelj i tuženica nisu pregovarali o sadržaju čl. 11. st. 3. ugovora o kreditu, prema kojem se naknada za troškove obrade kreditnog zahtjeva obračunava kao jednokratni troškovi obrade u visini od 1,00% od iznosa kredita, da se radi o odredbi koju je u ugovor unaprijed sastavljen po tuženici unijela upravo tuženica, a prije toga nije tužitelju pojasnila razloge ugovaranja te naknade niti na što se točno ta naknada odnosi, dok s druge strane tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe. Iako tuženica i u žalbenom fazi postupka ostaje kod stava da su sporne odredbe lako razumljive i lako uočljive, radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost istih, a kada bi i bilo dopušteno ocjenjivanje poštenosti, navodi da iste nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica u ovom konkretnom postupku nije dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita potrošač mora razumjeti kako na formalnoj i gramatičkoj razini, tako i u pogledu njezinog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz stanja spisa, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

10. Kako je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'' (''…platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1 % ...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.'') bez da je informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), te da je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, to i prema stavu ovog suda tuženica u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja navedene naknade koju je naplatila u trenutku odobravanja kredita niti je postupala u dobroj vjeri, a sve navedeno prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

11. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. '', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 15. studenoga 2006., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava u dijelu kojim je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita u dijelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Naime, tuženica je tijekom prvostupanjskog postupka vezano za tzv. izlaznu naknadu samo tvrdila da istu ne treba poistovjećivati sa naknadom za obradu kreditnog zahtjeva, te da iz odredbi čl. 1024., čl. 1021. i čl. 2. ZOO-a jasno proizlazi da se radi o slobodno ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu.

14. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza, a posebice iskaza tužitelja, pravilno utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice o kreditu, da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te da tuženica prilikom zaključenja ugovora nije pojasnila tužitelju razloge ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita niti na što se točno odnosi ta naknada, te pravilnom primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 zaključio da je ista ništetna jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je, i prema stavu ovog suda, tuženica ugovorila prijevremenu otplatu kredita uz uvjete prema kojima je tužitelj dužan platiti troškove koji nisu odraz stvarnih troškova nastalih tuženici vezano za prijevremenu otplatu kredita, tim više što niti sama tuženica tijekom postupka nije tvrdila da su joj nastali ikakvi troškovi vezano za prijevremenu otplatu kredita.

15. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama I. i II. izreke, te u dosuđujućem dijelu točke III. izreke, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (dosuđujući dio točke III. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer je tuženica u žalbi odluku o trošku pobijala samo vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva, ne obrazlažući razloge pobijanja odluke o trošku.

16. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

17. Obzirom da je pod točkom III. izreke odbijen tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, to tuženica nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na odbijajući dio točke III. izreke (odluke o trošku), jer je u tom dijelu uspjela u parnici, pa je temeljem odredbe čl. 367. u vezi čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a valjalo rješenjem u odnosu na taj dio odbaciti žalbu tuženice kao nedopuštenu.

U Varaždinu 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun