Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-87/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog BD, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ) i dr., odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: K-458/2025-17 od 12. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog BD i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi BD proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ-a činjenično i pravno pobliže opisanog u točki I. 1. izreke te presude i kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I. 2. izreke te presude, te su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to: za prvo kazneno djelo na temelju čl. 117. st. 2. KZ-a u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a za drugo kazneno djelo na temelju čl. 139. st. 3. KZ-a u trajanju od deset mjeseci, nakon čega je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci u koju mu se na temelju čl. 54. KZ-a uračunava vrijeme lišenja slobode od uhićenja 30. kolovoza 2025. u 23,00 sata pa nadalje.

1.1. Na temelju čl. 69. KZ-a optuženom BD izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava i može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25 – valja primijetiti da je sud prvog stupnja propustio navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) optuženi BD oslobođen je u cijelosti obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 6. ZKP-25.

2. Protiv te presude je optuženi BD putem branitelja Dalibora Divića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i „pogrešne primjene Kaznenog zakona“, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da napadanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe, a podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja „na ponovni postupak, drugom sucu pojedincu, odnosno podredno da se istoga blaže kazni“.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP-26) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO- 106/2026 od 24. veljače 2026. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ponajprije valja odgovoriti žalitelju da je prvostupanjski sud u točki 17. obrazloženja pobijane presude iznio u dovoljnoj mjeri jasne i određene razloge koji se odnose na odluku o kazni, pri čemu treba ukazati optuženiku da sud nije vezan za prijedlog kaznenopravne sankcije koju je nadležni državni odvjetnik u smislu čl. 342. st. 3. ZKP-25 stavio u optužnici. Izuzetak od toga je jedino odredba čl. 417.a st. 7. ZKP - 25, što konkretno nije slučaj. U tom kontekstu sud prvog stupnja nije niti bio u obvezi posebno obrazlagati zašto nije prihvatio prijedlog kaznene sankcije iz optužnice ovlaštenog tužitelja. Stoga žalba iz ove žalbene osnove, kojom se očito upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-25, nije prihvaćena.

6.1. Ispitivanjem pak osporene presude u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-26 ovaj žalbeni sud nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

7. U sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u bitnome ustvari ponavlja svoju obranu da se kritične zgode samo branio od napada majke koja ga je prva ugrizla i da je stoga pogrešan zaključak suda prvog stupnja o njegovoj izravnoj namjeri da tjelesno ozlijedi svoju majku HD, tim više što se u konkretnom slučaju radilo o ozljedama koje su tipične za situaciju naguravanja, zatim osporava sudsku ocjenu dokaza u okviru koje nastoji diskreditirati iskaz svjedokinje MD, s obzirom na to da je ona tek nakon predočenja ranijeg iskaza potvrdila optuženikovu prijetnju žrtvi HD. Naposljetku optuženik prigovara i vještačkom nalazu i mišljenju smatrajući ga nedovoljno pojašnjenim od strane angažirane vještakinje.

8. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim prigovorima prvostupanjski sud je na temelju valjane ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetnih inkriminacija, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive, logične i argumentirane razloge koji predmetnom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.

8.1. Sud prvog stupnja nije imao razloga posumnjati u vjerodostojnost iskazivanja žrtve HD koja je vrlo jasno, određeno, dosljedno i detaljno opisala oba inkriminirana događaja kojima izravno tereti optuženika za predmetna dva kaznena djela – tjelesnu ozljedu i prijetnju, tim više što je njeno svjedočenje u pogledu potonjeg delikta prijetnje potvrdila neutralna svjedokinja MD, koja je kao očevidac tog kaznenog djela neposredno zapažala činjenice o kojima je iskazivala. Na taj je način prvostupanjski sud osnovano utvrdio da se optuženik kritične zgode spram naprijed imenovane žrtve ponio upravo na način kako je to opisano u činjeničnom supstratu djela iz točaka I. 1. i 2. izreke osporene presude, čime je nesumnjivo ostvario sva bitna obilježja spomenutih dvaju kaznenih djela, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu.

8.2. Budući da je prvostupanjski sud s potrebnom izvjesnošću našao dokazanim da je optuženik fizički nasrnuo na svoju majku ugrizavši je u predjelu desnog ručnog zgloba, nema dvojbe da je to bio čin izravne namjere tjelesnog ozljeđivanja žrtve, nakon čega su uslijedile dodatne ozljede u vidu opisanih oguljotina u području nosa, ispod desnog oka i desnog ručnog zgloba uslijed optuženikova odguravanja žrtve, a koje sve ozljede su ujedno konstatirane i okvalificirane u medicinskoj dokumentaciji.

8.3. Posebno što se tiče svjedočenja MD valja odgovoriti žalitelju da sama činjenica da se ova svjedokinja prisjetila konkretnih prijetećih riječi tek nakon predočenja ranijeg iskaza sama po sebi nije dostatna za diskreditaciju ovog personalnog dokaza niti ona umanjuje njegovu dokaznu vrijednost. Naime, notorna je činjenica da s protekom vremena sjećanja o određenim događajima ili pojavama blijede tako da je životno posve opravdano da se naprijed spomenuta svjedokinja s vremenskim odmakom nije odmah prisjetila konkretno izrečene optuženikove prijetnje. Da je tome tako potvrđuje i odredba čl. 426. ZKP-25 u kojoj je propisano da ako je svjedok na prijašnjem ispitivanju tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave naveo činjenice kojih se više ne sjeća, predočit će mu se prijašnji iskaz, a prema potrebi reproducirat će se snimka njegova prijašnjeg iskaza ili dijela tog iskaza.

8.4. Što pak se tiče nalaza i mišljenja angažirane psihijatrijske vještakinje , u njemu su, suprotno žalbenom stavu optuženika, izloženi jasno, određeno i nedvosmisleno obrazloženi razlozi vezano uz optuženikovu ovisnost o alkoholu i njen utjecaj na optuženikovo psihičko stanje i ubrojivost u vrijeme počinjenja kaznenih djela, a isto tako je argumentiran i stručni zaključak vještakinje o potrebi primjene sigurnosne mjere optuženikova obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu. Osim toga valja primijetiti da optuženik i njegov branitelj tijekom dokaznog postupka nisu imali nikakve primjedbe na predmetni nalaz i mišljenje niti su imali potrebu za neposrednim ispitivanjem vještakinje na raspravi.

8.5. Slijedom svega iznijetog u točkama 8. – 8.4. ovog obrazloženja žalba optuženika nije prihvaćena ni iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Premda je u uvodu žalbe naznačen žalbeni razlog „pogrešne primjene Kaznenog zakona“ odnosno u skladu sa zakonskom terminologijom povrede kaznenog zakona, sadržajno se ta žalbena osnova u predmetnom pravnom lijeku ne obrazlaže, pa je stoga ovaj drugostupanjski sud osporenu presudu u tom segmentu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-26, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što spada u domenu oficijelnog razmatranja presude u povodu uložene žalbe.

10. Kod odabira vrste i mjere pojedinačnih i jedinstvene kazne zatvora sud prvog stupnja uzeo je u obzir kao otegotne okolnosti optuženikovu višestruku kaznenu osuđivanost, između ostalog, i za kaznena djela s elementima nasilja, njegovu potpunu nekritičnost prema počinjenim djelima i nepokazivanje kajanja, zatim iznošenje obrane u kojoj nastoji isključiti svoju kaznenopravnu odgovornost i prebaciti je na sve druge osim na sebe, nadalje činjenicu da, iako se radi o radno sposobnoj osobi mlađe životne dobi, optuženik se ni ne trudi naći posao i uskladiti svoje ponašanje s društveno prihvatljivim ponašanjem, te konačno što je inkriminirana kaznena djela počinio jedan dan nakon izlaska iz zatvora i to oba na štetu iste osobe – svoje majke HD, dok olakotne okolnosti nije našao.

11. Optuženik je u pravu kada u žalbi ukazuje da prvostupanjski sud nije mogao cijeniti otegotnima socijalnu marginalizaciju i nezaposlenost optuženika jer sud prvog stupnja na taj način uistinu u odlučivanje o kaznenoj sankciji, umjesto pravne, uvodi moralnu ocjenu njegove osobnosti. Isto je tako žalitelj u pravu kada prigovara sudu prvog stupnja što je kao otegotne okolnosti uzeo u obzir način njegove obrane u kojoj je nastojao isključiti vlastitu kaznenopravnu odgovornost i prebaciti je na drugog, tj. žrtvu, i što nije izrazio kritičnost prema svojim postupcima i kajanje zbog učinjenog. To poradi toga što je način na koji će se braniti optuženikovo procesno pravo koje je kao takvo u isključivo njegovoj dispoziciji, što znači da se nepriznavanje počinjenja kaznenog djela ne može uzeti kao otegotna okolnost jer bi to značilo ograničenje prava optuženika na obranu.

11.1. No unatoč iznijetom u prethodnoj točki ovaj žalbeni sud nalazi da je ostale otegotne okolnosti sud prvog stupnja pravilno utvrdio i valjano i kritički vrednovano, te da je na temelju toga donio ispravnu odluku u pogledu pojedinačno utvrđenih kazni zatvora i zatim jedinstvene kazne zatvora na koju ga je osudio za predmetne inkriminacije. Optuženik se pojavljuje u svojstvu višestrukog kaznenog povratnika, među inim, i zbog kaznenih djela s elementima nasilja (uništenje i oštećenje tuđe stvari, razbojništvo i teška tjelesna ozljeda), s time da u kontinuitetu čini kaznena djela od 2010. do 2022., što znači da ga dosadašnje mnogobrojne kaznene sankcije, uključujući i kazne zatvora u duljem trajanju, očito nisu odvratile od kaznenog recidivizma, što sigurno zaslužuje strože kažnjavanje, jer ove nepobitne činjenice nedvojbeno ukazuju na veći stupanj optuženikove kriminalne volje, odlučnosti i upornosti u činjenju protupravnih i kažnjivih djela, a samim time i na veću dozu krivnje koja proizlazi iz takvog mnogostrukog kršenja zakona. U tom smislu ovaj žalbeni sud smatra da je odluka o kazni iz pobijane presude u svim segmentima primjerena tom povećanom stupnju krivnje, pogibeljnosti djela i osobi optuženika koji se ne libi nasilnički ponašati i spram vlastite majke, da je na tragu općeprihvaćenog načela individualizacije u kažnjavanju, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a, neovisno o željama žrtve izraženima u pisanom podnesku priloženom uz žalbu. Nepobitna je činjenica da optuženik ima problema s ovisnošću o alkoholu, no to ne može biti vječni alibi za njegove kriminalne postupke koji se protežu više od desetljeća.

11.2. Stoga žalba optuženika niti u tom dijelu nije prihvaćena.

12. Postupajući u skladu s odredbom čl. 478. ZKP-26 ovaj žalbeni sud ispitao i odluku suda prvog stupnja o izrečenoj sigurnosnoj mjeri iz čl. 69. KZ-a te je našao da je ona donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i valjane primjene zakona.

13. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-26 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 19. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic