REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-430/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po opunomoćeniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupan po opunomoćeniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja, njegovog opunomoćenika i zamjenika opunomoćenika tuženika, te uz javnu objavu presude, 18. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 23081 sklopljenog 28. prosinca 2006. između tužiteljice i tuženika, a koja glasi: „Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) 489,13 CHF.“

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, da tužiteljici BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 299,91 eura (dvjesto devedeset devet eura i devedeset jedan cent) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 18. siječnja 2007. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, da tužiteljici BG, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 380,79 eura (tristo osamdeset eura i sedamdeset devet centi) sa zateznim kamatama počev od 17. ožujka 2026. po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi od 10. prosinca 2025. naveo kako je 28. prosinca 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 23081 na iznos od 14.464,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate na 7 godina sa svrhom kupovine osobnog vozila, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Ukazuje kako je tuženik u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti troškove zaključenja Ugovora, a koji su naplaćeni prilikom prvog korištenja kredita, a iznose 489,13 CHF.

1.1. Tužiteljica ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosila sama tužiteljica mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora.

1.2. Ističe da prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom.

1.3. U bitnome navodi da iz specifikacije uplata po kreditu proizlazi da je tuženik 18. siječnja 2007. tužiteljici naplatio navedenu naknadu u visini od 2.259,64 kuna / 299,91 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7.53450 kuna. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti te nedostatak aktivne legitimacije. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužiteljica nije pretrpila nikakvu štetu.

2.1. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe predmetnog Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te, suprotno tvrdnjama tužiteljice, ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

2.2. Također se ističe kako niti jednom odredbom Ugovora ni Općim uvjetima uz Ugovor, nije propisana nemogućnost pregovaranja, a nije ni propisano ugovaranje kredita po principu „uzmi ili ostavi“, odnosno ukazuje kako je korisnik kredita prije podnošenja zahtjeva za sklapanjem Ugovora bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima što je potvrdio i podnošenjem Zahtjeva za zaključenje Ugovora koji je vlastoručno potpisao i koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Postojala je mogućnost pregovaranja o troškovima zaključenja Ugovora, štoviše bilo je moguće pregovarati oko svih odredbi predmetnog Ugovora. Pored navedenog, ukazuje da se u ovom slučaju radi o naknadi za sklapanje kredita koji je bio namijenjen isključivo za kupnju vozila, što ovu vrstu kreditnog aranžmana razlikuje od klasičnih potrošačkih kredita. Naime, kod kredita za kupnju vozila ulazne naknade imaju specifičan karakter jer su povezane s dodatnim administrativnim i operativnim troškovima koji proizlaze iz same prirode ugovora. Ove naknade stoga nisu identične ulaznim naknadama kod klasičnih kredita, gdje su takvi specifični troškovi značajno manjeg obujma. Ukazuje i da troškovi obrade kredita uključuju i trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju s osnova Ugovora, upis fiducijarnog prava vlasništva te trošak police obveznog auto osiguranja. Zaključno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, valja ukazati kako je sud rješenjem donesenim na ročištu 20. veljače 2026. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

3.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je odredbom članka 46. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) određeno da je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi članka 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika.

3.2. Uz navedeno, tuženik u bitnome navodi da je Ugovorom o kreditu u točki 11.3. Općih uvjeta, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu, ali i da tome nije tako, za suđenje u predmetnom postupku bio bi nadležan sud u Zagrebu.

3.3. Tuženik ističe kako nije riječ o prorogacijskoj klauzuli, odnosno klauzuli kojom se ugovara nadležnost koji inače ne bi bio nadležan, već je u predmetnom slučaju u Ugovoru samo potvrđena mjesna nadležnost suda u Zagrebu koji bi svakako bio nadležan s obzirom na sjedište tuženika.

3.4. Valja ukazati Odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 96/33. - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima.

3.5. Tako je odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3.6. Osim toga, odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., (koja je implementirana u naše zakonodavstvo kroz Zakon o zaštiti potrošača) o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

3.7. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije iz presude Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editoris SA versus Rocio Morciano Qintero i drugi utvrđena je obveza nacionalnih sudova ex offo ispitivati nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke, i to da nije bila posebno pregovarana i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.8. Suprotno navodima tuženika, sud je stava da odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, u slučaju prihvaćanja tuženikova prigovora, tužiteljica bi radi ostvarenja svojih prava morala pravnu zaštitu zatražiti pred sudom koji nije u mjestu njegova prebivališta, i koji je od tog mjesta udaljen 250 km, što bi iziskivalo ne samo dodatna financijska sredstva već i znatan gubitak vremena. Takva je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Da je tomu tako, potvrđuje i iskaz tužiteljice dan na ročištu 16. ožujka 2026. u kojem navodi kako joj je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed predočio djelatnik tuženika.

3.9. Sud je stava da bi vođenje postupka pred sudom u Zagrebu, zbog znatne udaljenosti, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 299,91 eura, te očekivane troškove putovanja na sud u Zagreb moglo dovesti do odvraćanja tužitelja od upuštanja u postupak, odnosno aktivnog sudjelovanja u njemu. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Suda Europske unije u predmetu Aqua Med sp. z. o. o. od 3. travnja 2019. broj C-266/18 koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku Okružnog suda u Poznanju, Poljska o tumačenju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine.

3.10. Prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-308/20 od 5. studenoga 2020. prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

3.11. Kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi članka 11.3. Općih uvjeta, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takva odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštena, time i ništetna (članak 87. ZZP/03), i ne obvezuje stranke. Slijedom svega navedenog, sud je stava da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavka 1. do 4. ZPP-a.

3.12. Valja također ukazati da u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti (članak 48. ZPP-a), prema kojoj bi također bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, po mjestu sjedišta tuženika. Naime, odredbom članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine”, broj: 75/09., 112/.12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s Ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane između ostalog i pred sudom gdje potrošač ima prebivalište. Navedeni je zakon donesen u cilju zaštite korisnika kredita kao potrošača, te je upravo navedenu odredbu nužno primijeniti kako bi tužitelj, kao potrošač na najjednostavniji način bio u mogućnosti ostvariti svoja potrošačka prava.

3.13. Naime, točno je da je navedena odredba članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju prvenstveno namijenjena slučajevima međunarodne nadležnosti, no sud je stava da se ista uz primjenu Uredbe (EU) broj 1215/12 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ima primijeniti i na konkretan spor. Naime, područje primjene te Uredbe, a što proizlazi iz preambule i njezinih ciljeva, trebalo bi obuhvaćati sve glavne, između ostalog i građanske stvari, a koja s ciljem osiguranja zaštite potrošača u točki 18. preambule navodi da bi u potrošačkim ugovorima slabija stranka trebala biti zaštićena pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njene interese od općih pravila. U konačnici, članak 18. Uredbe je propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane u svakom slučaju pred sudom mjesta gdje potrošač ima domicil. Dakle, imajući na umu sve navedeno, sud je odlučio kao pod točkom I. izreke rješenja.

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 20. veljače 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 299,91 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a, ovaj sud smatra da je tužiteljica suviše visoko odredila predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 299,91 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti, sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju i to: Ugovor o kreditu broj: 23081 (list 5-9 spisa), specifikaciju uplata po kreditu od 26. svibnja 2023. (list 10-20 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 32-92 spisa), priloge uz podnesak tužitelja od 15. siječnja 2026. (list 101-105 spisa) te je saslušao tužiteljicu.

5.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik na ročištu 20. veljače 2026. nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog prema shvaćanju suda i postavljen od strane tužitelja ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 299,91 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 20. veljače 2026. naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, kao niti da je naknada za zatvaranje kredita naplaćena 18. siječnja 2007. u visini od 299,91 eura.

10. Čitanjem specifikacije uplata po predmetnom Ugovoru o kreditu od 26. svibnja 2023. (list 10-20 spisa) utvrđeno je kako je 18. siječnja 2007. naplaćen iznos od 2.259,64 kuna s opisom plaćanja "troškovi obrade ugovora kredit CHF". Tijekom postupka, tuženik nije osporavao da je predmetna naknada plaćena od strane tužiteljice, štoviše sud opetovano navodi kako je tuženik na ročištu održanom 20. veljače 2026. jasno naveo da ne spori visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Sve navedeno upućuje na jasan zaključak da je predmetna naknada u iznosu od 299,91 eura plaćena tuženiku od strane tužiteljice.

11. Nadalje, iz Ugovora o kreditu broj: 23081 od 28. prosinca 2006., koji su zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrđeno je kako su u članku 3. ugovoreni troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a).

12. Iz iskaza tužiteljice danog na ročištu 16. ožujka 2026. proizlazi kako je predmetni Ugovor o kreditu realizirala za osobne potrebne odnosno kupovinu vlastitog automobila, a nije u to vrijeme bila u svojstvu trgovca. Navodi kako se podrazumijevalo da naknadu za obradu kredita mora platiti kako bi dobila kredit. Ističe da je pročitala Ugovor o kreditu prilikom potpisivanja, ali nije točno znala što znači naknada za troškove obrade kredita. Sjećam se da joj je Ugovor o kreditu prezentiran unaprijed na potpis te navodi da se naknada za troškove obrade kredita morala platiti kako bi dobila kredit. U svome iskazu tužiteljica nadalje navodi kako je pored tzv. ulazne naknade platila i trošak javnog bilježnika radi solemnizacije predmetnog Ugovora kao i policu osiguranja od automobilske odgovornosti, a da joj je djevojačko prezime Č.

12.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada za troškove obrade kredita odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Sud ponovno ukazuje kako je odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno članku 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer joj nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer ista nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

16. Valja ukazati kako iz iskaza tužiteljice, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imala status potrošača jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopila za osobne potrebe, odnosno za kupovinu automobila za osobne svrhe. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za troškove obrade kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o ulaznoj naknadi, niti joj je ponuđeno da pregovara, odnosno da joj je Ugovor o kreditu prezentiran unaprijed na potpis.

17.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne ulazne naknade nije bilo moguće sklopiti Ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

19. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

20. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavak 1. i 2. ZZP/03-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 3. Ugovora o kreditu broj: 23081 od 28. prosinca 2006., koji su zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovoreno da su troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) 489,13 CHF, te da je sukladno članku 87. ZZP/03-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. Budući da je predmetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu ulazne naknade, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 18. siječnja 2007. u visini od 2.259,64 kuna odnosno 299,91 eura.

22. Na iznos od 299,91 eura tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 18. siječnja 2007., a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene od 18. siječnja 2007. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

23. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu.

23.1. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

24. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

25. Imajući na umu da je rješenjem ovoga suda od 20. veljače 2026. donesenim na ročištu utvrđena vrijednost predmeta spora u ovome postupku u iznosu od 299,91 eura, a posebno točku 4. obrazloženja, tužiteljici je sukladno predanom troškovniku priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak sastava pisanog, obrazloženog i potrebnog podneska od 15. siječnja 2026. u visini od 50,00 eura, zastupanja na ročištu održanom 20. veljače 2026. u visini od 50,00 eura, zastupanja na ročištu održanom 16. ožujka 2026. u visini od 50,00 eura, nazočnosti ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura, što je ukupno 225,00 eura, uvećano za 56,25 eura PDV-a, 281,25 eura. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura, što je sveukupno 380,79 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 17. ožujka 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ), stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

25.1. Tužiteljica je očito pogrešno obračunavala trošak prema vrijednosti predmeta spora kako je naznačila u tužbu (1.627,13 eura), stoga je njezin zahtjev za dosudom parničnog troška, preko dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

26. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 18. ožujka 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Opunomoćeniku tužiteljice, e-komunikacijom

2. Opunomoćeniku tuženika, e-komunikacijom