REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6109/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Ujeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 16. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju MŽ iznos 1.832,88 eur sa zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2006. do isplate te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 783,18 eur sa zateznom kamatom od 19. ožujka 2026. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 4. rujna 2006. sa prednikom tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-2128/2026 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Kredit je podignut za kupovinu kuće kojom je tužitelj riješio stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti. Tako je u predmetnom Ugovoru, osim nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na neosnovano naplaćene kamate, i neosnovano stečene tečajne razlike tužitelju nametnuta i neosnovano naplaćena naknada - jednokratni troškovi za obradu u visini 1,25 % odobrenog kredita, u stvarnosti ulazna naknada. Naime, niti o navedenoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji naknada u iznosu 1,25% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužitelja, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba. Predlaže da se u predmetnom Ugovoru, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe čl. 5. Ugovora kojima se tužitelj obvezuje tuženiku platiti naknadu za obradu kredita jednokratno 1.25 % odobrenog kredita. Istome valja dodati kako tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, osim što u članku 5. nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, je odredio da tužitelj snosi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje ovog ugovora i naplatu troškova iz istog. U ovom slučaju se također radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a koja je odredba isukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja tog Ugovora, nepoštena, a time i ništetna, jer se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako sporna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni Ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, već je tužitelju sve bilo ponuđeno po sistemu „uzmi ili ostavi“ na način da je tužitelj dobio na potpis unaprijed pripremljeni ugovor, a niti je tuženik prezentirao tužitelju koje je to posebne troškove imao u vezi s postupkom odobravanja kredita, nije naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena, pa je jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa, budući da potrošač ukoliko treba kredit mora pristati i na tu naknadu samo da bi dobio traženi iznos kredita. Zahtjevom iz tužbe predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa 1.832,88 eur na ime plaćene ulazne naknade sa zateznom kamatom od 15. rujna 2006. do isplate te obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva kao i visinu tužbenog zahtjeva kao suviše određenu. Tuženik ističe kako je naknada za obradu kredita naplaćena dana 14. rujna 2006. u iznosu 13.809,80 kn. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Imajući na umu da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 238.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a naknada je naplaćena u neznatnom dijelu od 1,25% tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. st. 2. ZOO 35/2005. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača. U odnosu na članak 5. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita). U članu 5. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Navodi da se u čl. 2. st. 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju čl. 1022., st. 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12. st. 2. Zakona o sudovima zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 5. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. st. 3. ZOO propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Naprijed navedeno potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u kojem Sud EU navodi da se odredba članka 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. Smatra da se sporna odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Smatra da je tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. Također, tuženik u spis dostavlja i dokument – odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužitelja na isplatu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 7-14 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 15-16 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 19-20 spisa), specifikaciju isplate kredita (list 21 spisa), ugovor o trajnom nalogu (list 22 spisa), pregled prometa po kreditu (list 23-33 spisa), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (list 51 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (list 135-162 spisa), iskaz tužitelja (list 164 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu tzv. ulazne naknade, a koju tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 5. Ugovora o kreditu, a kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnika kredita i prednik tuženika, kao kreditor, 4. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 016-2128/2006, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 238.100,00 CHF;

- da je čl. 5. Ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25 % iznosa kredita;

- da je tužitelju temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu 14. rujna 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 13.809,80 kn / 1.832,88 eur

- da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tvrtka tuženika bila Hypo Alpe- Adria- Bank d.d.

8. Sporno je je li su predmetne odredbe čl. 5. Ugovora o kredit ništetna u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te je, posljedično navedenom, sporna osnovanost zahtjeva za isplatu plaćene naknade. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo te potrošački status tužitelja u vezi sa sklopljenim Ugovorom o kreditu.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita, sud je iz stranačkog iskaza tužitelja, u bitnom, utvrdio da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje kuće koju koristi za život sa obitelji, a sam postupak sklapanja ugovora tekao je tako što je došao tada u Hypo Alpe-Adria Bank u kojoj je imao tekući račun te je razgovarao sa osobnom bankaricom oko uvjeta kreditiranja. Sjeća se da mu je bilo potrebno oko 150.000,00 eur tada. Razgovarali su oko uvjeta i bankarica mu uopće nije spomenula da će morati podmiriti i naknadu za obradu kredita. Nije mu objašnjeno na što se ta naknada odnosila niti mu je objašnjeno zašto baš u tom iznosu. Nije imao mogućnost pregovarati oko sadržaja ugovora, već mu je isti dan kao tipski ugovor dakle, unaprijed sastavljen, a njemu je u tom trenutku bilo bitno samo da može podmirivati rate kredita. U trenutku sklapanja ugovora bio je vlasnik obrta, ali taj obrt nema nikakve veze sa sklopljenim ugovorom o kreditu, nije bio član trgovačkog društva. Misli da mu je sporna naknada za obradu kredita naplaćena na način da je ista zapravo oduzeta od iznosa isplaćenog kredita. Kada se tužitelja pita da li je prije potpisa ugovora istog pročitao i analizirao navodi da je i da mu je ugovor načelno, kao laiku, bio jasan koliko mu je mogao biti. Javni bilježnik mu prilikom solemnizacije nije ništa posebno objašnjavao, već mu je samo skrenuta pozornost na iznos kredita i rok otplate. Budući je naveo da mu uopće nije spomenuto da će morati podmiriti naknadu za obradu kredita navodi da mu time nije uopće predočen iznos naknade niti je bio upoznat da istu plaća u nekom postotnom iznosu, a niti mu je bila predočena visina te naknade. Navodi da je imao namjeru uzeti kredit u eurskoj valuti međutim, bankarica mu je rekla da je za njega najbolji kredit u CHF valuti te o eurskom kreditu zapravo nisu niti razgovarali. Trošak solemnizacije podmirio je osobno kod javnog bilježnika.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornim odredbama Ugovora kojima je određeno plaćanje naknade za obradu kredita i prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je naknade za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu bio ovlašten naplatiti.

11. Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom prihvaćenog iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača (radi kupnje kuće) jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi to svojstvo isključivale, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,25 % iznosa kredita.

17. Prema mišljenju suda, predmetna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

18. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

19. Osim toga, tekst čl. 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

20. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st.1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni leci, a ni sama ugovorna odredba čl. 5., ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO/91), odnosno odredbe čl 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO/05) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,25 % njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Nadalje, prema čl. 295. ZOO/05 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

27. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

28. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, Ugovor ima oznaku broj 016-2126/2006 te je na svakom listu ugovora (stranici) otisnuto zaglavlje i podnožje u kojima je naznačeno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d./ Ugovor br. 016-2126/2006 stranica... od …/AD, čime je više nego jasno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj iskazivao da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju članka 5. Ugovora o kreditu nesporno naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP/03 te ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

29.Neosnovani su i navodi tuženika da sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, a što da je potvrđeno nespornom solemnizacijom Ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti koji su to troškovi na ime sporne naknade jer isti nisu niti bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je bilježnik imao takve zakonske ovlasti.

30. Pritom se dodaje da se o ništetnosti/ništavosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

31. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

32. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, a niti je isto jasno proizlazi iz priložene Odluke o naknadama za usluge tuženika jer su u istoj samo navedeni iznose koje je banka ovlaštena naplatiti, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita, kojima je odobren veći iznos kredita, plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga je i neosnovan navod tuženika da bi se, u konkretnom slučaju, radilo o zabrani manjeg značaja te da ista ne utječe na ništavost ugovora.

33. Slijedom navedenoga sud je dakle, utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,25 % na iznos kredita.

34.Sud nije posebno cijenio priloženi Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (list 51 spisa) jer isti nije niti bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora niti je, kao nepotrebno, zatraženo očitovanje od Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope. To stoga što sud sudi temeljem zakona, a što očitovanje Hrvatske narodne banke nije.

35. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. st.1. ZOO/05 tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

36. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl.323. st. 1. ZOO/05 u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o naplati naknade za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO/05 od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

37. Slijedom svega navedenog, a kako je nesporno da je tužitelju 14. rujna 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u visini 13.809,80 kn / 1.832,88 eur, a kako to proizlazi i iz Specifikacije isplate kredita (list 21 spisa), to je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa odnosno te je odlučeno kao u izreci.

38. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO/05 i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO/05 propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna - dužan je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iste.

39. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04)., čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

40.1.Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 1. prosinca 2025. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 16. veljače 2026 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 300 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 600,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (150,00 eur) te uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 33,18 eur, sveukupno iznosi 783,18 eur.

40.2.Tužitelju nije suđen trošak pristojbe na presudu jer iz stanja spisa proizlazi da ista nije plaćena pa mu taj trošak (još) nije nastao.

41. Odluka o zateznoj kamati na dosuđen trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 19. ožujka 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika