Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: P-1526/2024-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, Strossmayerova 2, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 531,48 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 12. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice OŽ i odsutnosti tuženika Addiko bank d.d., dana 19. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br.306-195/2008 od 19.05.2008. sklopljenog između tužitelja OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877 kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu i osiguranje kredita (ulazna naknada), sa svim izmjenama i dopunama te ugovorne odredbe koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice OŽ koji glasi:
"II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 231,69 EUR-a (slovima: dvjesto trideset jedan eura i šezdeset devet centa), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita ima vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 20.05.2008., kao i novčanu tražbinu u iznosu od 299,79 EUR-a (slovima: dvjesto devedeset devet eura i sedamdeset devet centa) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o naknadi za osiguranje kredita ima vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počevši od 20.05.2008., prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. po stopi koju je Europska središnja banka prim ijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."
III. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
1. Dana 25. rujna 2024. zaprimljena je tužba tužiteljice OŽ koja tvrdi da na temelju ugovora o kreditu sklopljenim sa pravnim prednikom tuženika Addiko bank d.d. 19.05.2008 godine, broj ugovora:306-195/2008, koristila je kredit od 26.265,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz zateznu kamatu na mjesečne iznose. Iz naprijed navedenoga ugovora o namjenskom kreditu članak 5. st.2. proizlazi da je u ugovoru tuženik Addiko bank d.d. odredio da je ulazna naknada – jednokratni troškovi za obradu kredita od 1,50 % od iznosa kredita, koji iznos se odbija od odobrenog kredita prije isplate istog. U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica OŽ predlaže uvid u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj:
306-195/2008 od 19. svibnja 2008. Ističe se da za slučaj spora stranke su ugovorile nadležnost suda u Rijeci. Tuženik Addiko bank d.d. je u ugovor o kreditu ugradio navedenu odredbu i to na strani svoje jednostrane odluke, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom OŽ. Slijedom toga navedeni uglavak o jednokratnim troškovima za obradu kredita su protivni kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» br.79/07,125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosno ugovora i za vrijeme njegova izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe ništetnost, temeljem odredbe članka 102. Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti ugovornih odredaba već su se pravomoćno izjasnili nadležni sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Posl.broj:P-1401/2012 od 04. srpnja 2013 godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Vrhovnog suda RH br.Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 godine, s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije sedam tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske odluke, a jedna od tih banaka je i tuženik Addiko bank d.d. Kako kamata nije učinjena u skladu s Zakonom i Direktivom 93/13 EEZ ima za posljedicu da je tuženik Addiko bank d.d. nepošteni stjecatelj. Naime, ugovorna kamata mora biti određena odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl.46.st.2. i čl.50. ZOO, odnosno čl.269.st.2. i čl.272. ZOO-a. S obzirom da je presudom Vrhovnog suda RH utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik Addiko bank d.d. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o kreditiranju nepoštene odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika Addiko bank d.d., te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne ex tunc, dakle od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je tužiteljica OŽ i ustala ovom tužbom, radi individualne pravne zaštite. U dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica OŽ predlaže uvid u presude: a) Trgovačkog suda u Zagrebu, Posl.broj:P-1401/2102, b) Visokog Trgovačkog suda RH u Zagrebu, Posl.br.Pž-7129/13, c) Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj: Revt-249/14, d) Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj:Rev-2868/18 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj:Rev 2221/2018. S obzirom na naprijed citirane sudske odluke i polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica OŽ postavlja zahtjev tuženiku Addiko bank d.d. za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita. Naglašava se da tužiteljica OŽ je dobila presudu Općinskoga suda u Rijeci, posl.broj:P-673/2019 (zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promijnejive kamatne stope). U dokaz navedene tvrdnje predlaže se uvid u ovosudnsi spis P- 673/2019, kasnije P-119/2024. Nadalje se tvrdi da tuženik Addiko bank d.d. je povrijedio načelo jednake vrijednosti činidaba, te odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Tužiteljica OŽ ističe, da se tuženik Addiko bank d.d. nije zadužio u CHF, niti je kupio CHF kako bi tužiteljici OŽ isplatila pozajmljeni iznos novca, pa nije bila ni opravdana primjena valutne klauzule. Čl.1. Ugovora izričito stoji IZNOS KREDITA «…. CHF 26.265,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora važećem na dan isplate.» O valutnoj klauzuli tužiteljica OŽ kao građanin, nije puno znala, stavljajući njezino nepoznavanje materija u korelaciju prema banci, kao trgovačkom društvu koje se bavi kreditiranjem. Navedeno je na tragu presude Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018 godine, u kojoj između ostaloga, utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, time što su zaključujući ugovore o kreditu (kao što je predmetni ugovor) koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica (i uplata mjesečnih anuiteta), a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik Addiko bank d.d. postupao suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima, to tužiteljica OŽ postavlja zahtjev tuženiku Addiko bank d.d. za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF. Kako navedena odredba o valutnoj klauzuli nije učinjena u skladu sa Zakonom i Direktivom 93/13 EEZ ima za posljedicu da je tuženik Addiko bank d.d. nepošteni stjecatelj. /Naprijed navedeno potvrdila je i sudska praksa:
Presuda Županijskoga suda u Osijeku, Posl.broj.Gž-838/2017-2. Radi se o restituciji utemeljenoj odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Tužiteljici OŽ je predmetni ugovor u valuti CHF prezentiran kao najpovoljniji, valuta CHF kao stabilna, a kamatna stopa također, naime rečeno mu je da ista može varirati, ali neznatno, odnosno da može biti manja od početno ugovorene. Tužiteljica OŽ ističe da joj je tuženik Addiko bank d.d. slao obavijesti o promjenama kamatnih stopa. Također dostavlja sudu Otplatni plan kredita, te promet po tekućem računu i specifikaciju uplata, te izračun preplaćenih kamata i tečajnih valutnih razlika, kao dokaz naprijed navedenome. Iz izračuna je razvidno da je tužiteljica IŽ oštećena. U dokaz prethodno navedenog tužiteljica OŽ predlaže: a) uvid u ovosudni spis P-673/2019, b) uvid u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306-195/2008 od 19. svibnja 2008., c) uvid u Otplatni plan kredita, d) uvid u Obavijesti o promjenama kamatnih stop, e) Promet po tekućem računu i specifikacija uplata , f) Izračun preplaćenih kamata i tečajnih valutnih razlika, g) uvid u Nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstveno-financijske struke i h) saslušanje stranaka. Prema tvrdnjama tužiteljice OŽ radi se o ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 19.05.2008g. u dijelu kojim je određena odredba čl.7. Ugovora o kreditu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Navedena ugovorna odredba je ništetna i prema odredbi čl.102. u svezi odredbe čl.96. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle tuženik Addiko bank d.d. je svojim postupanjem uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što je protivno odredbi čl.81., 96. I 102. Zakona o zaštiti potrošača, čime su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Citirane odredbe temelje se na Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (službeni list EZ 1993. L95/29). Slijedom svega naprijed navedenoga, tužiteljica OŽ ovom tužbom utvrđuje da su ništetne odredbe i dijelovi odredbi Ugovora o kreditu od 19.05.2008g. i to: a) dio odredbe čl.5. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50 % od iznosa kredita (ulazna naknada) i b) dio odredbe čl.9.st.6. Ugovora o kreditu kojimje ugovoreno da korisnik kredita plaća naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljica OŽ je prethodno navedeni kredit u cijelosti otplatila/zatvorila 2013. godine, a tijekom trajanja kredita mjesečne rate su uplaćivane redovno o dospijeću. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se izvršiti uvid u potvrdu tuženika Addiko bank d.d. koja prileži ovosudnom spisu P-673/2019. Nadalje se ističe da naknada za prijevremenu otplatu kredita, kao i ulazna naknada za obradu kredita su nepoštene ugovorne odredbe, radi se ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom OŽ, već su joj nametnute od strane tuženika Addiko bank d.d., a da su iste nepoštene utvrđeno je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH. Tužitelj OŽ ističe da je ona otplatila kredit, te ovom tužbom utužuje za iznos ulazne naknade za obradu kredita iz čl.5. Ugovora o kreditu, otplaćenu jednokratno dana 19.05.2008., pri isplati kredita. U dokaz navedenog tužiteljica OŽ predlaže uvid u presudu suda EU C- 84/19 i C-224/19 kao i presudu Županijskoga suda u Zagrebu Gž-1368/21 od 21. srpnja 2021g. Slijedom navedenoga, uvidom u materijalnu dokumentaciju uz tužbu, predlaže provesti predložene dokaze, te tužiteljica OŽ sukladno pozitivnim zakonskim odredbama, predlaže da sud donese slijedeću presudu: "I Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br.306 - 195/2008 od 19.05.2008. sklopljenog između tužitelja OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877 kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu i osiguranje kredita (ulazna naknada), sa svim izmjenama i dopunama te ugovorne odredbe koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke. II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:23057039320 isplatiti tužitelju OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene nepripadajuće ulazne naknade za obradu kredita u iznosu od 1,50 % visine kredita što čini iznos od 234,82 EUR-a (slovima: dvjesto trideset četiri eura i osamdeset dva centa) odnosno 1.766,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20.05.2008. pa sve do isplate, za vrijeme od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011., po stopi od 14 % godišnje, za vrijeme od 01. prosinca 2015 po stopi od 8,05 % godišnje, a od 01. srpnja 2016 godine do isplate po stopi od 7,88 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl.29. st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po kamatnoj stopi ko ja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."
2. U svom odgovoru na tužbu 24. listopada 2025. tuženik Addiko bank d.d. se je u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik Addiko bank d.d. ne spori da je s tužiteljicom OŽ sklopio Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) te da je prilikom isplate kredita tužiteljici OŽ naplaćena jednokratna naknada. Međutim, tuženik Addiko bank d.d. ovim putem osporava visinu predmetne naknade. Naime, tuženik Addiko bank d.d. ističe da je naknada naplaćena u iznosu od 1.745,70 HRK, što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 231,69 EUR, a ne u iznosu od 1.766,25 HRK što bi iznosilo 234,82 EUR kako to tužiteljica OŽ neopravdano zahtjeva u tužbi. U dokaz prethodno navedene tvrdnje tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u isplatni nalog uz Ugovor koji će dostaviti naknadno. Tuženik Addiko bank d.d. ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u visini od 1,50 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 5. st. 2. Ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici OŽ da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužiteljici OŽ da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužiteljici OŽ da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik Addiko bank d.d. naglašava da on, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer on pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik Addiko bank d.d. smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da se on financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik Addiko bank d.d. ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik Addiko bank d.d. smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Isti stav zauzima i sudska praksa pa tako Županijski sud u Splitu u t. 23. presude posl. broj Gž-230/2023 od dana 9. veljače 2023. prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka ZZP/07.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Pž-2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen te u t. 29. obrazloženja utvrđuje „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ 18. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužiteljica OŽ pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika Addiko bank d.d., njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužiteljica OŽ je prilikom sklapanja Ugovora ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica OŽ je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužiteljica OŽ je samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužiteljicu OŽ bio najpovoljniji. Nadalje, tuženik Addiko bank d.d. ističe da tužiteljica OŽ pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužiteljica OŽ smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužiteljica OŽ samo paušalno navodi da nije imala bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu OŽ pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužiteljica OŽ već u tom trenutku bila svjestna te obveze. U prilog navedenom, tuženik Addiko bank d.d. dostavlja presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od dana 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita. Tako sud ističe: „..ovaj sud smatra da dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita iz čl. 5. str. 2. Ugovora, ugovorene zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje iz čl. 7. st. Ugovora i konačno ugovorene naknade za prijevremeno vraćanje kredita iz čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora su neosnovani. Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“ Navedenu presudu potvrdio je Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od dana 24. veljače 2021. Tako drugostupanjski sud navodi: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“ Također, tuženik Addiko bank d.d. naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 26.265,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako navodi tužiteljice OŽ da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). S obzirom na navode tužiteljice OŽ kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznata sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužiteljice OŽ neosnovan. Slijedom iznesenoga, po mišljenju tuženika Addiko bank d.d. nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 5. st. 2. Ugovora bila ništetna, niti tužiteljica OŽ ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Uz navedeno, tuženik Addiko bank d.d. prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužiteljica OŽ nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijeva la vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazala ni da je tuženik Addiko bank d.d. prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik Addiko bank d.d. ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. U dokaz navedenog tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5.3.2004. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik Addiko bank d.d. smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik Addiko bank d.d., ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Eventualno pozivanje tužiteljice OŽ na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Naime, naglašava se da osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem po prosudbi tuženika Addiko bank d.d. ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 od 25. travnja 2024. u kojoj se, u bitnome, ističe: a) nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU), b) načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka, c) isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU, d) ne protivi se pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. Gore citirana shvaćanja Europskog suda ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koja je predmet ovog spora prošlo više od 17 godina. Razdoblje od 17 godina znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač odnosno tužiteljica OŽ mogla steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznoj naknadi. To tim više ima li se na umu kao je ulazna naknada plaćena neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužiteljica OŽ bila upozorena kroz umanjenu isplatu glavnice zbog je djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade. Stoga, temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je tužiteljica OŽ mogla postati svjestna eventualnih ništetnosti te odredbe, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku odnosno, utvrditi da je nastupila zastara potraživanja tužiteljice OŽ. Stoga je potraživanje tužiteljice OŽ u odnosu na isplatu u zastari. Slijedom navedenog, tuženik Addiko bank d.d. predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice OŽ te ju obveže da naknadi troškove postupka tuženiku Addiko bank d.d.
3. U svom podnesku od 4. prosinca 2025. tuženik Addiko bank d.d. između ostaloga ističe kako dostavlja isplatni nalog iz kojeg je razvidno kako je korisniku kredita naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 1.745,70 kn što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 231,69 € tako da tužiteljica OŽ neosnovano potražuje iznos od 234,82 €. iz priložene specifikacije isplate kredita tuženika Addiko bank d.d. razvidno je da dana 19. svibnja 2008. tuženik Addiko bank d.d. je temeljem Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306 - 195/2008 od 19. svibnja 2008. s pripadajućim Aneksom uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora te AŽ kao korisnika kredita i založnog dužnika i HŽ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. partija broj: 53002929 naplatio od tužiteljice OŽ i premiju osiguranja u iznosu od 2.258,11 kn ili 299,70 €.
4. U svom podnesku od 18. prosinca 2025. tužiteljica OŽ ističe da sukladno podnesku tuženika Addiko bank d.d. od 04. prosinca 2025g. specificira točku II tužbenog zahtjeva (nepoštena ulazna naknada za obradu i osiguranje kredita) te ista sada glasi: "II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 231,69 EUR-a (slovima: dvjesto trideset jedan eura i šezdeset devet centa), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita ima vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 20.05.2008., kao i novčanu tražbinu u iznosu od 299,79 EUR-a (slovima: dvjesto devedeset devet eura i sedamdeset devet centa) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o naknadi za osiguranje kredita ima vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počevši od 20.05.2008., prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. po stopi koju je Europska središnja banka prim ijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe." Na kraju tužiteljica OŽ ističe da predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti (kako je to specificirao tužbom i ovim podneskom glede točke II tužbenog zahtjeva). Naglašava da nema daljnjih dokaznih prijedloga, te potražuje trošak prema troškovniku dostavljen u sudski spis.
5. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u specifikaciju isplate kredita tuženika Addiko bank d.d. od 31. svibnja 2008. (list sudskog spisa broj 91), Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306 -195/2008 od 19. svibnja 2008. (list sudskog spisa od broja 103 do 108) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također na ročištu dana 14. siječnja 2026. u svojstvu stranke saslušana je tužiteljica OŽ (list sudskog spisa broj 99).
6. Uvidom u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306-195/2008 od 19. svibnja 2008. razvidno je da u čl. 2. se navodi da banka odobrava korisnici kredita potrošački kredit u kunskoj protuvijednosti od 26.265,00 CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećim na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima. Kredit se odobrava za kupnju novog motornog vozila. Nadalje se navodi da ugovorne strane su suglasne da korisnica kredita može koristiti kredit tek nakon što banci predoči dokaz o izvršenom osiguranju tražbina i ispunjenju drugih uvjeta u skladu s ovim ugovorom, a na dan koji odredi banka. na kraju se navodi da ugovorne strane su suglasne da se kredit umanji za interkalarnu kamatu, premiju osiguranja kredita i troškove obrade kredita, isplaćuju se na račun P.SC. Primorje d.o.o. broj 2484008-1100669505. U čl. 9. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te IŽ RŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306 - 195/2008 od 19. svibnja 2008. s navode i istrumenti osiguranja naplate tražbine te se navode: a) prijenos vlasništva na pokretnini u korist banke, b) izjava o zapljeni primanja korisnice kredita sukladno odredbama Ovršnog zakona s potpisom ovjerenim od strane javnog bilježnika, c) izjava o zapljeni primanja sudužnika kredita sukladno odredbama Ovršnog zakona s potpisom ovjerenim od strane javnog bilježnika, d) zadužnica korisnice kredita sukladno odredbama Ovršnog zakona s potpisom ovjerenim od stane javnog bilježnika i e) zadužnica sudužnika sukladno odredbama Ovršnog zakona s potpisom ovjerenim od stane javnog bilježnika. Također se navodi da korisnica kredita, fiducijarni dužnik i sudužnik ovlašćuju banku da primljene instrumente osiguranja tražbine kao i tražbinu iz ovog Ugovora ima prvo prenijeti odnosno prodati trećoj osobi. U čl. 13. st. 1 Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306-195/2008 od 19. svibnja 2008. se navodi da korisnica kredita se obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.
7. Saslušana na ročištu dana 14. siječnja 2026. tužiteljica OŽ je učinila nespornim da je zaključila Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306-195/2008 od 19. svibnja 2008. Prema tvrdnjama tužiteljice OŽ kredit im je trebao za kupnju osobnog automobila i to za njihove osobne potrebe. Kupili su vozilo marke Opel kojeg oni još uvijek koristie. Kada smo došli u banku službenica joj je ponudila ugovor o kreditu vezan uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu uz objašnjenje da je to najpovoljnija što se nudi na tržištu . Osim navedenog ništa drugo im nije niti ponuđeno već štoviše im je rečeno da je to jedina opcija koju nam oni mogu ponuditi. Ona i njezin suprug RŽ su to prihvatili. Ugovor o kreditu je napisala sama banka te su oni to mogli samo prihvatiti ili ne prihvatiti. U svezi nekakve ulazne naknade od 1,50% u čl. 5 tog ugovora i u svezi neke premije osiguranja kredita u čl. 13 tog ugovora oni nisu uopće niti razgovarali. prema tvrdnjama tužiteljice OŽ ona sam ugovor o kreditu nije niti čitala a niti je imala nekih pitanja. Išli su i kod javnog bilježnika na kojeg ih je uputila banka. nadalje tužiteljica OŽ je iskazala da ona ima završenu srednju medicinsku školu, a njezin suprug je visoko kvalificirani automehaničar. Tužiteljica OŽ tvrdi da ona osobno može izračunati 1,50% ili 1,90% od neke sume ali napominje da se nije bavila računanjem budući sam ugovor o kreditu ni je niti pročitala. Taj ugovor su oni mogli samo prihvatiti ili ne prihvatiti a platila je sve što je banka tražila. naglašava se da ona osobno je i naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita platila banci te joj je potpuno nepoznato tko je bio osiguravatelj već može samo pretpostaviti da je banka platila nekog osiguravatelja. Na kraju svoga iskaza tužiteljica OŽ je iskazala da kada su išli u autokuću na Škurinjama u samoj autokući su ih uputili na pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d.
8. Na pripremnom ročištu dana 14. siječnja 2026. punomoćnica tužiteljice OŽ je naglasila da tuženik Addiko bank d.d. sukladno čl. 13. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306 -195/2008 od 19. svibnja 2008. je naplatio premiju osiguranja kredita ali ničim nije dokazao da je on tu premiju uplatio nekom osiguravatelju a niti takvih saznanja ima sama tužiteljica OŽ. Naime, tužiteljica OŽ je kontaktirala i svoja plaćanja je vršila isključivo pravnom predniku tuženika Addiko bank d.d. Također ovaj sud je dopustio preinaku tužbe tužiteljice OŽ od 18. prosinca 2025. budući po mišljenju ovoga suda sukladno čl. 190. st. 3. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) to bi bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
9. Na ročištu dana 12. veljače 2026. u smislu čl. 7. st. 1. ZPP-a sud je upozorio punomoćnicu tužiteljice OŽ da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Na ročište dana 12. veljače 2026. punomoćnici tuženika Addiko bank d.d. nisu niti pristupili već su svojim podneskom od 6. veljače 2026. obavijestili ovaj sud da nisu u mogućnosti pristupiti na to ročište te su predložili održavanje rasprave u njihovoj odsutnosti i zaključenje glavne rasprave. Budući na ročištu 12. veljače 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi zamjenica punomoćnica tužiteljice OŽ je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice OŽ u cijelosti.
10. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice OŽ je djelomično osnovan.
10. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306 - 195/2008 od 19. svibnja 2008. te i iskaza same tužiteljice OŽ proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, u čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306-195/2008 od 19. svibnja 2008. se navodi da se kredit odobrava kao fizičkoj osobi za kupnju novog motornog vozila. U navedenom smislu svoj iskaz je dala i sama tužiteljica OŽ istaknuvši da kupljeno osobno vozilo marke Opel je korišten isključivo za potrebe njegove obitelji, a ne u bilo kakve poslovni svrhe. iskaz tužiteljice OŽ ovaj sud je prihvatio u cijelosti kao istinit. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko bank d.d. koji ničim ne dokazuje svoju tvrdnju da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.
11. Ovaj sud je prihvatio kao istinitu tvrdnju tužiteljice OŽ da o ulaznoj naknadi i nekoj naknadi za obradu i za osiguranje kredita sa službenicom banke se uopće nije niti razgovaralo. Po prosudbi ovoga suda u konkretnom slučaju čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj:
306-195/2008 od 19. svibnja 2008. o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prouzročio je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana . Naime, tužiteljica OŽ niti na koji način mogla utjecati na sadržaj čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj:
306-195/2008 od 19. svibnja 2008. u svezi visine ulazne naknade za obradu kredita nego joj je to ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“.
12. Po prosudbi ovoga suda tužiteljica OŽ uopće nije bila kao potrošač informirana o parametrima koji utječu na visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, pravni prednik tuženika Addiko bank d.d., koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice OŽ. Za ovaj sud nije sporno da tuženik Addiko bank d.d. kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određenih troškova tj. razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u aplikaciju tuženika Addiko bank d.d. za obradu kreditnih zahtjeva i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita očito znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu tj. da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik Addiko bank d.d. imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta savjetnika za građanstvo ili nekog sličnog naziva se notorno ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Tuženik Addiko bank d.d. niti ne tvrdi da bi plaća djelatnika banke koji je s klijentima radio na zaključenju ugovora o kreditu uopće ovisila o broju kreditnih zahtjeva ili visini kredita koje je ukupno uspio plasirati taj mjesec, ili da bi oni dobivali nikakve bonuse, već očito im je plaća bila fiksna nezavisno od prethodno navedenih okolnosti. Prema shvaćanju ovog suda, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 269. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 te u daljnjem tekstu skraćeno ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki I. Zaključno primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a po prosudbi ovoga suda odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306-195/2008 od 19. svibnja 2008. kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade za obradu kredita je ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora tužiteljica OŽ bila upoznat sa parametrima koji utječu na visinu navedene naknade o čemu je tužiteljica OŽ kao potrošač morala biti informirana. Naime, odluke o visini te naknade je jednostrano donosio sam tuženik Addiko bank d.d., a o tome sa tužiteljicom OŽ nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice OŽ kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj im presudama poslovni broj Rev 673/2023-2 13. veljače 2024. i Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. te iz svih navedenih razloga valjalo je u cijelosti prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice OŽ.
13. Što se tiče naknade za osiguranje kredita u visini od čak 1,90 % uvećanog za kamatu iz prva četiri mjeseca po prosudbi ovoga suda je bila potpuno nepotrebna budući je potraživanje tuženika Addiko bank d.d. bilo sasvim dovoljno osigurano kako je to navedeno u čl. 9. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306-195/2008 od 19. svibnja 2008. i to: a) prijenosom vlasništva na pokretnini u korist banke, b) izjave o zapljeni primanja tužiteljice OŽ kao korisnika kredita te njezinog supruga RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika i c) zadužnica tužiteljice OŽ kao korisnika kredita te njezinog supruga RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika . Osim toga iz priložene specifikacije isplate kredita samog tuženika Addiko bank d.d. od 22.10.2025. (list sudskog spisa broj 91) razvidno je da iznos od 1745,70 kn na ime tzv. ulazne naknade kao i iznos od 2.258,11 kn je dana 19. svibnja 2008. plaćen upravo tuženiku Addiko bank d.d. Tuženik Addiko bank d.d. niti ne tvrdi, a niti bilo čime dokazuje da je on nekom osiguravatelju isplatio bilo kakav novčani iznos radi osiguranja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te OŽ kao korisnice kredita i RŽ kao sudužnika i fiducijarnog dužnika broj: 306-195/2008 od 19. svibnja 2008. Iz svih navedenih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude u točki I.
14. Ovaj sud prihvaća pravni stav dr. sc. MŽ dipl.iur. u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi takav vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.
15. U odnosu na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su -IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu.
16. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.
17. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO- a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora n ištetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).
18. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.
19. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.
20. Naime, odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva te za osiguranje kredita nije uopće bila predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su- IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći. Da bi zastara uopće počela teći po prirodi stvari potrebno je najprije da dođe do prekida zastare. Prema čl. 240. st. 1. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug. odnosno sukladno čl. 241. st. 1. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U smislu čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Ovaj sud pretpostavlja da je Vrhovni sud Republike Hrvatske želio reći ako je tužitelj u zastarnom roku podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti određenih ugovornih odredbi onda zastara restitucijskog zahtjeva radi isplate neosnovano naplaćenih novčanih iznosa počinje ponovo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi. Nadalje valja naglasiti da ukoliko se spomenuto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. smije retroaktivno primijeniti na tzv. okončane pravne situacije, onda i zakonske zatezne kamate također počinju teći tek od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, a ne od dana stjecanja. Naime, da bi zastara počela teći, dužnik mora biti u zakašnjenju sa ispunjenjem dospjelog potraživanja. Ako će zastarni rok u ovome predmetu početi teći tek s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tada do tog dana ne postoji obveza tuženika Addiko bank d.d. na plaćanje zakonskih zateznih kamata jer do tog dana ne postoji njegovo zakašnjenje s obzirom na to da tužiteljevo potraživanje nije dospjelo.
21. U ovoj parnici je između stranka nesporno da dana 19. svibnja 2008. temeljem odredbe o tkz. ulaznoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je tužiteljici OŽ naplaćen iznos od 1.745,70 kn ili 231,69 € kao i za osiguranje kredita iznos od 2.258,11 kn ili 299,70 € (tužiteljica OŽ očito omaškom tvri da se radi o iznosu od 299,79 €). Svoju tužbu u ovoj parnici je tužiteljica OŽ podnijela tek dana 25. rujna 2024. u svezi tkz. ulazne naknade dok je u svezi osiguranja kredita tužbeni zahtjev postavila tek dana 18. prosinca 2025. tako da je nastupila zastara njezinog potraživanja u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a budući je već odavno prošao zastrani rok od 5 godina, a nikakvog prekida zastare do podnošenja navedenih tužbenih zahtjeva tužiteljice OŽ u ovoj parnici nije bilo. Iz svih navedeni razloga osnovan je prigovor zastare tuženika Addiko bank d.d. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.
22. Prema čl. 154. st. 4. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove . također valja naglasiti da u obrazloženju svoje presude poslovni broj Gž-1341/2022 od 13. prosinca 2022. godine Županijski sud u Zagrebu između ostaloga navodi: "...31. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev - 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)...." Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki III.
U Rijeci 19. ožujka 2026.
Sudac:
Damir Vinketa
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
Dostaviti:
- pun. tužiteljice OŽ zajedno s rješenjem o dužnosti plaćanja sudske pristojbe na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1526/2024-16 od 19. ožujka 2026. u iznosu od 26,54 € i
- pun. tuženika Addiko bank d.d.
