Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici

Hrvatska Kostajnica, Vladimira Nazora 10

Poslovni broj: P-303/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari tužiteljice KDH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. veljače 2026., a donesene i objavljene 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba. Ugovora o kreditu broj: 406-15/2004 sklopljenog između tužiteljice KDH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877dana 29.7.2004., sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu tužiteljice i tuženika, ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u dijelu koji glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici KDH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 431,98 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje 10. kolovoza 2004. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB 14036333877 da tužiteljici KDH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak u visini od 1.191,36 €, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 19. ožujka 2006. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se kao svrsishodna preinaka tužbe tužitelja sadržana u podnesku od 8.12.2025..

Obrazloženje

1. Tužiteljica KDH, [adresa], (dalje: tužiteljica) podnijela je putem punomoćnika odvjetnika Milenka Jakšića ovom sudu tužbu 20.9.2024. protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, (dalje: tuženik) radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. U tužbi tužiteljica tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom dana 29.7.2004. sklopila Ugovor o kreditu broj:

406-15/2004 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.390,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu platiti troškove odobravanja kredita u iznosu od 1,25 % (slovima: jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita, bez da joj je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica tvrdi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tužiteljica tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Tužiteljica tvrdi da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tužiteljica tvrdi da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je dana 10. kolovoza 2004. za iznos od 679,88 CHF, odnosno 3.252,58 HRK po tadašnjem srednjem tečaju za devize tuženika, što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije u € od 7,53450 iznosi 431,69 €, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Tužiteljica tvrdi da nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita , dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužitelj tvrdi da takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Tužiteljica tvrdi da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo u t. 4. ove Tužbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik tvrdi kako u vezi s predmetnim ugovorom o kreditu tužitelj već vodi parnični postupak protiv tuženika pred Općinskim sudom u Sisku pod poslovnim brojem P-287/23, u kojem parničnom postupku tužitelj potražuje isplatu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli. Tuženik ne spori da je 29. srpnja 2004. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu br. 406-15/2004 (dalje: ugovor o kreditu) te da je prilikom isplate kredita tužiteljici naplaćena jednokratna naknada. Tuženik tvrdi da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Tuženik tvrdi da predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Tuženik tvrdi da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Tuženik tvrdi da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,25% (ugovorna transparentnost). Tuženik tvrdi da kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik tvrdi da troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik tvrdi da ima pravo naplatiti usluge koje pruža, a činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženik tvrdi da je njegova djelatnost puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik tvrdi da se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Tuženik tvrdi da kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Tuženik tvrdi da iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Tuženik tvrdi da su troškovi obrade kredita jasno definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva, a isti stav zauzima i sudska praksa Županijskog suda u Splitu u t. 23. presude posl. broj Gž- 230/2023 od 9. veljače 2023. prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka ZZP/07.“ Tuženik tvrdi da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. i) pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Tuženik tvrdi da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tuženik tvrdi da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba. Tuženik tvrdi da je riječ o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tuženik tvrdi da je tužiteljica samostalno procijenila rizike i odabrala sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužiteljicu bio najpovoljniji. Tuženik tvrdi da tužiteljica pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik tvrdi da takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja, te je nejasno zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tuženik tvrdi da tužiteljica samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika. Tuženik tvrdi da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti, a što je životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužiteljica već u tom trenutku bila svjesna te obveze. Tuženik se poziva na presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita. Tako sud ističe: „..ovaj sud smatra da dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita iz čl. 5. str. 2. Ugovora, ugovorene zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje iz čl. 7. st. Ugovora i konačno ugovorene naknade za prijevremeno vraćanje kredita iz čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora su neosnovani. Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim". Navedenu presudu potvrdio je Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021. Tako drugostupanjski sud navodi: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“ Tuženik ukazuje i na recentnu sudsku praksu u kojoj je o transparentnosti sporne ugovorne odredbe zauzet jednak stav. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Tuženik tvrdi da je predmetnim ugovorom odobren i isplaćen iznos 54.390,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,25%. Tuženik tvrdi da predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik tvrdi da su neosnovani navodi tužiteljice da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Tuženik tvrdi da naprijed citirana obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas, a i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Tuženik se poziva na predmet C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Tuženik tvrdi da je Sud EU presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). Tuženik tvrdi da tužiteljica svoj zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temelji na navodima kako u trenutku sklapanja ugovora nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena. Tuženik tvrdi, a sve i da je, predmetna odredba ništetna, a što kategorički osporava iz ranije navedenih razloga, tužiteljici nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Tuženik tvrdi da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 5. ugovora bila ništetna, niti tužiteljica ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate, jer sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Tuženik tvrdi da sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tuženik tvrdi da u ovom postupku tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazala ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik se poziva na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Tuženik tvrdi da nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik tvrdi da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata, te se poziva na presudu Općinskog sud u Splitu posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik tvrdi da u odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja, a tužiteljičino eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenog na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetna. Tuženik tvrdi da je potraživanje tužiteljice u zastari.

3. Podneskom od 31.12.2024. punomoćnik tužiteljice se očituje na navode odgovora na tužbu , te u bitnom tvrdi i poziva se na odluku Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj: Rev-673/2023 od 13.2.2024. kojom je u istovjetnom slučaju revizija tuženice odbijena kao neosnovana, a u obrazloženju se citira i praksa suda EU u postupcima Kiss i CIB Bank, C-621/17, ECLI: EU: C: 2019: 820. Direktiva vijeća 93/13 EEZ također navodi da treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, tužiteljica tvrdi da u ovom postupku tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade, tvrdi da se radi o tipskom ugovoru koji uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te tvrdi da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Nadalje tužiteljica tvrdi da je tuženik bio jača strana u ugovoru koji je unaprijed pripremio tekst ugovora, a nije prije sklapanja obrazložio tužiteljici za koje točno troškove potražuje taj iznos, niti je precizno istoj istaknuo visinu naknade. Nadalje, tužiteljica tvrdi da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita, niti na što se ti troškovi odnose. Punomoćnik tužiteljice se poziva na presudu suda EU u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 od 16.7.2020. Punomoćnik tužiteljice se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-4018/22 od 3.5.2023. Punomoćnik tužiteljice tvrdi da presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-2437/22 od 24.5.2023. koju citira tuženik je potpuno neprimjenjiva na ovaj slučaj jer se radi o sporu između d.o.o. i banke u kojem uopće ne dolazi do primjene propisa koji uređuju prava potrošača. Punomoćnik tužiteljice tvrdi da već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu tuženik je mogao znati da je navedena ugovorna odredba ništetna i da mu sve ono što po toj odredbi bude primio ne pripada. Punomoćnik tužiteljice tvrdi da je tuženik nepošten stjecatelj jer je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača koristeći u ugovoru ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, te mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, na temelju čl. 1115. ZOO-a a ne od dana podnošenja tužbe kako prigovara u svom odgovoru (ŽS Zagreb, poslovni broj: Gž-319/2020). Punomoćnik tužiteljice na prigovor zastare se poziva na pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.1.2020., te na odluku istog suda poslovni broj: Rev-953/2020 od 11.1.2023. Punomoćnik tužiteljice poziva se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-33/2022. Punomoćnik tužitelja tvrdi da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan, te se pravo na isticanje ništetnosti neke ugovorne odredbe ne gasi.

4. Podneskom od 8.12.2025. tužitelj je nakon dostave potvrde tuženika o visini naknade za obradu kredita uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu ukupnog novčanog iznosa od 431,98 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 10.8.2004. do isplate. Takvo postupanje tužitelja u svojoj procesnoj osnovi čini preinaku tužbe u smislu članka 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) kojoj se tuženik usprotivio, a do koje dolazi nakon što je tužitelj pribavio potvrdu o visini naknade za obradu kredita, slijedom čega je takvo postupanje dopušteno u smislu članka 190. st. 2. ZPP-a, te je osim toga svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja sadržanog u predmetnoj presudi i rješenju.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Ovdje sud ističe da, iako je člankom 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a takvim određivanjem zahtjeva i osnovanost određenog VPS spora jer je tužiteljica upravo temeljem članka 40. st. 2. ZPP-a u svezi članka 37. st. 1. ZPP, i odredila VPS u visini od 1.327,02 €, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti, slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj kredita broj: 406-15/2004 od 29.7.2004. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (članak 2.) tužiteljici odobren kredit u iznosu od 54.390,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo- Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana s trajanjem kredita do 31.8.2024. U članku 5. Ugovora određena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koji je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u visini od 1,25% od iznosa kredita, jednokratno koja se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

8. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužiteljice (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica u svom iskazu tvrdi da se 2004. odlučila ishoditi stambeni kredit za kupnju stana. Tužiteljica tvrdi da je Ugovor o kreditu sklopila sa tadašnjom Hypo Alpe Adria bankom 2004. godine na iznos od 54.390,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 20 godina. Tužiteljica tvrdi da je ugovoren rok otplate kredita bio u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koji anuiteti su dospijevali svakog posljednjeg dana u mjesecu, a plaćani su ustegom od plaće prema tuženiku, odnosno banci. Tužiteljica tvrdi da je dozvolila da se kredit naplaćuje administrativnom zabranom kod poslodavca na plaći, te je poslodavac ustezao iznos anuiteta i plaćao tuženiku. Tužiteljica tvrdi da je tuženik temeljem članka 5. Ugovora o kreditu naplatio 1,25% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, te je ugovor o kreditu sklopljen s tuženikom u njegovoj poslovnici u [adresa] na način da je tužiteljica otišla u poslovnicu, rekla za što joj treba kredit, a djelatnik tuženika joj je tada rekao koje dokumente treba donijeti, te je tužiteljica dokumente koji su potrebni donijela djelatniku tuženika koji joj je rekao da dođe za par dana što je tužiteljica i učinila, te je ugovor već bio napisan i tužiteljica ga je samo trebala potpisati, a ugovor je već bio potpisan od strane tuženika. Tužiteljica tvrdi da joj djelatnik tuženika nije pročitao ugovor o kreditu, niti objašnjavao pojedine stavke, pogotovo što znači naknada za korištenje kredita, niti se pregovaralo o mjesnoj nadležnosti suda itd.. Tužiteljica tvrdi da joj djelatnik tuženika nije objasnio niti jednu stavku ugovora o kreditu, nije ju nitko informirao o tome koji sud će biti nadležan u slučaju spora po ugovoru o kreditu, a u trenutku sklapanja ugovora bilo joj je bitno da joj tuženik odobri kredit i visina anuiteta kojeg će moći otplaćivati sa svojom plaćom. Tužiteljica tvrdi da joj djelatnik tuženika nije pojasnio što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te 2004. godine tužiteljica uopće nije znala što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužiteljica tvrdi da je Ugovor je potpisan u podružnici u [adresa] s njene strane, te joj je tuženik isplatio iznos od 54,390,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita na račun prodavatelja stana, te je pri tom u taj iznos uračunat i trošak obrade kredita. Tužiteljica tvrdi da je kupila stan za svoje osobne potrebe kao potrošač, te je taj stan bio njen dom, isti nije iznajmljivala, niti imala nikakvu korist imovinsku od istoga. Tužiteljica tvrdi da u vrijeme ishođenja kredita, pa i danas, nije imala otvoren obrt, niti OPG. Tužiteljica tvrdi da je stan oštećen u potresu na način da je obilježen s crvenom naljepnicom, te se u njemu ne može živjeti. Tužiteljica tvrdi da nije mogla utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, a u vrijeme kada je sklapala ugovor o kreditu njezina plaća je iznosila oko 2.500,00 kuna, te naknada koju je banka uzela u visini od 431,69 eura je predstavljala opterećenje za njezino financijsko stanje. Tužiteljica tvrdi da u vrijeme potpisivanja ugovora nije znala gdje je sjedište banke, a odlazak radi suđenja na Općinski sud u Rijeku predstavljao bi joj financijski problem i opteretilo bi njezin kućni budžet. Tužiteljica tvrdi da je s djelatnikom tuženika razgovarala o iznosu kredita, njegovoj visini, visini anuiteta, načinu na koji će se kredit otplaćivati, koje su njezine obveze i što mora odnijeti poslodavcu da bi se napravila administrativna zabrana na plaći, te u ostalom dijelu odredaba ugovora nije s djelatnikom tuženika razgovarala jer to nije bilo moguće, budući joj je ponuđen tipski ugovor koji je pripremio tuženik po principu "uzmi ili ostavi".

9. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužiteljica u konkretnom pravnom poslu nastupala kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirala isključivo za osobne potrebe namjenski kredit za kupnju stana. Slijedom navedenog tužiteljica, a u smislu članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007. dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. točka 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobne potrebe tužiteljice – namjenski kredit za kupnju stana. Dakle, tužiteljica je nastupala u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba i to radi zadovoljavanja osobnih potreba. Nadalje iz iskaza tužiteljice, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi (čl. 5. Ugovora), već protivno tome tužiteljica tvrdi da nije sudjelovala u sastavljaju odredaba Ugovora niti joj je ponuđeno da u tome sudjeluje, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužiteljici na potpis, a koji je tužiteljica kao takvog prihvatila sa svim odredbama, a na koje nije mogla utjecati (dok joj druga ponuda nije dana). Osnovom iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljicu nitko nije pitao niti joj što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknade.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte tuženika (pa čak i u spornim odredbama). Dakle, tužiteljici u svezi spornih ugovorih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja a sam Ugovor je sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužiteljica, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Tužiteljica nije mogla utjecati na sporne ugovorne odredbe što potvrđuje i njen iskaz u kojem tvrdi da ju na obvezu plaćanja sporne naknade prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio, ali na istu nije mogla utjecati, kao ni na ugovorenu mjesnu nadležnost suda. Tužiteljica u svom iskazu tvrdi da nije sudjelovala u sastavljanju odredaba Ugovora, a tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljicom. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba iz članka 5. Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora), a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužiteljica nije sudjelovala niti je mogla utjecati na njihov sadržaj niti joj je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a sama ugovorna odredba (čl. 5. Ugovora) nije dovoljno jasna i transparentna da bi tužiteljica samim čitanjem zaključila kakva joj se točno obveza istom nameće.

11. Naime, u smislu članka 82. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužiteljica u svom iskazu navodi da u svezi sporne naknade nije, prije sklapanja Ugovora, dobila nikakve informacije niti su joj uručeni bilo kakvi opći akti tuženika (osim plana otplate) a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužiteljica nije sudjelovala, niti je imala mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti joj je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.

12. Nadalje, iako u smislu članka 82. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija sporne odredbe i to čl. 5. Naknade, a koja glasi: prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedan zarez dvadeset i pet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Odredba članka 5. Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (1,25% od iznosa kredita) potrošaču (konkretno tužiteljici) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe članka 5. Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i to po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 KD od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i o spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužiteljica pročitala sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio ukupno 22 ugovorne odredbe koji sadrže više stavaka, a sama tužiteljica je po zanimanju biotehnolog, te nije imala posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužiteljica propustila dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužiteljici kao potrošaču objasnio i upoznao je sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužiteljicu kao potrošača i za koje je umanjio njezino pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu. Naime, ugovaranje sporne naknade nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužiteljici dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda nije učinio.

13. Činjenica da se radi o tipskom ugovoru, te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužiteljica) nije imala utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21.4.1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz članka 12. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

14. Sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 RD i MD, od 17.7. 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 K od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno članku 3. direktive te članku 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ID i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 R i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, t. 74.). U svom iskazu tužiteljica tvrdi da joj nitko ništa nije pojašnjavao u svezi sporne odredbe i naknade. Iz iskaza tužiteljice, ali i okolnosti konkretnog slučaja jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljicom, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužiteljicu nitko nije upozorio niti joj dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su joj dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.

16. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

17. Tijekom postupka, a osim samih odredaba članka 5. Ugovora, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni sporim odredbama (time da sud navodi da se u odredbi članka 5. Ugovora ne navodi čak niti način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da istu jednostrano određuje kreditor) od tužiteljice odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, odnosno prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka, jer je s jedne strane obzirom da je naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno njegovo pravo (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njegova obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na iste odredbe nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat istih), a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužiteljica morala po istom Ugovoru platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je naplaćena sporna naknada odgovarala stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužiteljici, vezano za Ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja mjesečnog anuiteta kredita u koji je uključena i ugovorna kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze tužiteljice), a sama tužiteljica nije mogla utjecati na sporne odredbe, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome sporne obveze nametnuo tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući joj pritom mogućnost da izabere drugu opciju.

18. Zbog svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da je sporna odredba članka 5. Ugovora, a u smislu članka 81. i 82. ZZP-a nepoštena. U smislu članka 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Stavak 2. istog članka propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena, a unatoč kojoj Ugovor može opstati ovaj sud je, a u smislu članka 87. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio istu ništetnom te je odlučio kao u toč. I izreke.

19. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 29.7.2004. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328. ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova sporne odredbe u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 20.9. 2024.. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.

20. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 1. ZPP-a .

21. Tužiteljici je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 26.11.2025. i 17.2.2026. za svako u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 31.12.2024. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), trošak pristupa na raspravu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. u visini od 100,00 €, ukupno 900,00 €, a budući je tužiteljicu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV od 25% što iznosi 225,00 €, sveukupno 1.125,00 € za pruženu intelektualnu uslugu.

Tužiteljici je priznat trošak dužne sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 €, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.191,36 €, a koji je naloženo da plati tuženik.

Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja tj. od 19. ožujka 2026., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška, a temeljem članka 151. st. 3. ZPP.

Uvidom u e-predmet sud je utvrdio da tužitelj nije platio sudsku pristojbu na tužbu zbog čega je odbijen s ovim troškom, kao i ostalim troškovima jer sud smatra da je tužiteljica već u tužbi mogla pribaviti potvrdu u visini naknade plaćene za trošak obrade kredita.

22. Zbog svega naprijed navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Hrvatska Kostajnica, 19. ožujka 2026.

Sudac

Renata Žličarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, tj. od dana 19. ožujka 2026.. Žalba se podnosi u četiri istovjetna primjerka na Županijski sud, a putem ovog suda.

Dna:

- Pun. tužiteljice ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić iz Siska, osobno

- Pun. tuženika odvjetnik Hrvoje Matić iz Zagreba, putem e-oglasne ploče