REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2159/2021-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sudu toga suda Ivani Marangunić, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv I-tužene JT (ranije BT) iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i II-tužene AT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnici Marini Sabljić, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 19. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o je

I Nalaže se I i II-tuženoj solidarno isplatiti tužitelju iznos od 5.958,01 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određu je, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se I i II-tuženoj solidarno naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.346,55 eura zajedno sa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Odbijaju se I i II-tužena sa zahtjevom za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 23. ožujka 2021. podnio kod ovog suda tužbu protiv I i II -tužene – dalje tužene (sud napominje kako je I-tužena prvotno u tužbi naznačena pod imenom BT, no ista je tijekom postupka promijenila prezime u JT slijedom čega je tužitelj uredio tužbeni zahtjev u odnosu na istu na ročištu održanom 23. siječnja 2026. i čemu se tužene nisu protivile), navodeći kako je tužitelj zastupao tužene u spisu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3635/11, raniji broj spisa P- 4514/03, u kojem spisu troškovi zastupanja iznose 45.890,62 kn, od kojeg iznosa je tužitelju plaćen iznos od 1.000,00 kn, tako da ukupno potraživanje iznosi 44.890,62 kn. Budući tužitelj nije plaćen s naslova zastupanja, a postupak je dovršen donošenjem drugostupanjske presude, to je tužitelj pozvao tužene na platež troškova zastupanja, na što su se iste oglušile. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od I i II -tužene da solidarno isplate iznos od 44.890,62 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2020. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

2. I i II-tužena u odgovoru na tužbu navode kako se protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, uz nalog tužitelju da tuženima naknadi parnični trošak. Navode kako nije istina da tužitelju nije plaćen trošak zastupanja niti je istina da je plaćeno samo 1.000,00 kn. Tužene su, naime, odvjetniku u cijelosti naknadile trošak zastupanja u tom predmetu, te se protive svim tužiteljevim navodima kao neistinitima. Nadalje, tužene nisu zaprimile niti troškovnik koji je tužitelj priložio uz tužbu, a niti bilo kakav drugi prilog uz tužbu čime se ne može očitovati na sadržaj navedenog troškovnika. No, u svakom slučaju ističu kako bilo kakav troškovnik nije i ne može biti osnova za naknadu troškova postupka, a niti može biti osnova za vođenje postupka radi isplate. Tužene smatraju kako je nužno da po troškovniku troškove parničnog postupka odredi sud, a sud te troškove može priznati, u cijelosti ili djelomično, ili odbiti pa smatraju kako troškovnik nikako ne može biti osnova za ovaj tužbeni zahtjev odnosno za naplatu navodnog potraživanja. Također navode kako tužitelj nije priložio nikakve dokaze da su radnje navedene u troškovniku zaista odrađene niti su ikad zaprimile kakav račun od strane tužitelja. Nadalje ističu i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u svu spisu priloženu dokumentaciju i to troškovnik sa lista 10-11 spisa, račun broj 90/1/1 od 2. prosinca 2014. – list 26 spisa, izvadak od 27. studenog 2014. sa lista 27 spisa, dopise sa lista 57-61, 71-72 spisa, e-mail korespondenciju sa lista 62, 86-88 spisa, Kupoprodajni ugovor sa lista 83 spisa, prijedlog sa lista 89-90 spisa, dopis tuženih sa lista 92 spisa, potvrdnice sa lista 93-94 spisa, dopis sa lista 108-109 spisa, dopis FINA-e od 21. lipnja 2024. uz specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje sa lista 132-155 spisa, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te I i II-tužene kao stranaka, svjedoka VT te je izvršen uvid u priklopljeni ovosudni spis poslovni broj P-3635/2011.

4. Tužitelj je nadalje podneskom od 12. siječnja 2026. uredio tužbeni zahtjev sukladno izmjenama na strani valute prema Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) tako da potražuje isplatu iznosa od 5.958,01 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2020. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka tužitelju.

5. Navedeno uređenje tužbenog zahtjeva, ako i uređenje u smislu točne naznake osobnog imena I-tužene na ročištu 23. siječnja 2026. obzirom na promjenu prezimena iste, ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje ZPP), niti su se I i II-tužena protivile navedenom uređenju tužbenog zahtjeva što u pogledu točne naznake osobnog imena I-tužene što u pogledu izmjena na strani valute.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim kao pod toč. I. izreke.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj zastupao tužene u predmetnom postupku koji je vođen pred ovim sudom u parničnom postupku pod poslovnim brojem P- 3635/2011 (stari broj P-4514/2003), a prije njih njihovu majku, sada pokojnu ET.

8. Među strankama je sporno jesu li tužene za pružene usluge zastupanja po punomoćniku odvjetniku, ovdje tužitelju istom isplatile utuženi iznos kao i osnovanost navedenih troškova te visina utuženog potraživanja. Također je sporno je li protekao zakonom propisani rok za zastaru.

9. Sud prvotno ističe kako je I-tužena u tužbi naznačena osobnim imenom BT (ranije UT i ĐT), a da je tijekom postupka tužitelj uredio podatke I-tužene na ročištu održanom dana 23. siječnja 2026. kako je to pojašnjeno u točki 1. obrazloženja, slijedom čega je I-tužena naznačena u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kao JT.

10. Uvidom u troškovnik sa lista 10-11 spisa, sud je utvrdio kako je u istome navedeno da se odnosi na troškovnik zastupanja I i II-tužene u ovosudnom spisu poslovni broj P- 3635/11 (stari broj P-4514/13), da je isti sastavljen dana 7. veljače 2020., te da glasi na ukupni iznos od 45.890,62 kn kao i da se tužene istim pozivaju da izvrše uplatu navedenog iznosa u roku od 8 dana.

11. Uvidom u račun broj 90/1/1 sa lista 26 spisa, sud je utvrdio kako navedeni račun glasi na I-tuženu ĐT (sada JT), da glasi na iznos od 1.000,00 kn (800,00 kn + pripadajući PDV od 25%) za usluge zastupanja u ovosudnom predmetu pod poslovnim brojem P-3635/2011.

12. Uvidom u izvadak od 27. studenog 2014. sa lista 27 spisa, sud je utvrdio kako je I-tužena dana 27. studenog 2014. izvršila uplatu iznosa od 1.000,00 kn na račun tužitelja temeljem računa broj 90/1/1 za zastupanje po odvjetniku OT, ovdje odvjetniku.

13. Uvidom u dopise sa lista 57-61, te 71-72 spisa, sud je utvrdio kako se tužitelj obraća tuženima dana 14. siječnja 2019. te ih obavještava o tijeku postupka u kojem iste zastupa u predmetu koji se vodi pred ovim sudom i za koji predmet je zadužena sutkinja Sanja Lovrić (list 41 spisa) kao i da je ista presudom odbila tužbene zahtjeve tuženih, da je tužitelj kao njihov punomoćnik odvjetnik podnio žalbu u ime I i II-tužene povodom koje žalbe je drugostupanjski sud (Županijski sud u Splitu) preinačio ovosudnu presudu u odnosu na potraživanje koje se odnosi na stan u [adresa], da mu je radi provedbe ovrhe potrebna punomoć I i II-tužene te iste obavještava kako je potrebno podmiriti sudsku pristojbu na presudu i žalbu, a da je on podnio i prigovore na navedene pris tojbe kako bi dobio na vremenu za plaćanje istih. Opetovano ih poziva da navedeno učine i dopisom od 18. lipnja 2019., 27. kolovoza 2019., 19. rujna 2019., te 10. listopada 2019.

14. Uvidom u e-mail korespondenciju sa lista 62 spisa, sud je utvrdio kako tužitelj dana 7. veljače 2020. dostavlja u prilogu navedenog maila tuženicama presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-520/18-3 od 15. listopada 2018. te troškovnik od 7. veljače 2020. i poziva tužene da po istom postupe radi uplate troškova zastupanja tužitelja u roku od 8 dana od dana poziva na isto, a da će se u suprotnom navedeni mail smatrati opomenom pred tužbu. Uvidom e-mail korespondenciju sa lista 86-88 spisa, sud je utvrdio kako tužitelj mailom od 15. siječnja 2020. navodi da je preuzeo zastupanje I i II - tužene nakon smrti njihove majke u postupku koji je pokrenut po tužbi odvjetnika Milana Ličine i da ih je zastupao bez naknade 14 godina te potom piše o činjenici da su tužbeni zahtjevi ovdje I i II-tužene bili odbijeni u cijelosti, da je on po pravodobno uloženoj žalbi ishodio drugostupanjsku presudu kojom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tuženicama dosuđen iznos od 28.778,38 kn sa pripadajućim kamatama, da ih je obavijestio o svemu uključujući i o potrebi podmirenja sudske pristojbe kako bi izbjegle prisilnu naplatu, da im je uputio 5 dopisa na koje nisu odgovorile, da sada imaju pravomoćnu odluku kojom mogu potraživati prisilnu naplatu putem FINA-e, da za tu radnju isti treba punomoć te ih poziva da ga kontaktiraju telefonskim putem. I-tužena mailom od 24. siječnja 2020. navodi kako vezano za naknadu tužitelja za zastupanje u gore navedenom predmetu smatra da tužitelju po provedbi ovrhe pripada 20% prema njihovom dogovoru da ga ne plaćaju po radnji već po uspjehu, a da su mu već isplatile iznos od 20.000,00 eura na ruke u uredu tužitelja kao i da im je tom prilikom tužitelj rekao da su time podmirile sva nastala dugovanja do tada. I-tužena mailom od 7. veljače 2020. navodi kako ni ona ni sestra, ovdje II-tužena, nisu suglasne sa troškovnikom tužitelja od 7. veljače 2020. te da su mu isplatom iznosa od 20.000,00 eura u cijelosti podmirile sva nastala dugovanja što njihove majke koju je tužitelj zastupao, a što njih kao nasljednica koje su stupile u predmet nakon majke. II-tužena 5. ožujka 2020. predlaže tužitelju odgodu dogovorenog sastanka do normalizacije novonastale situacije (pandemija COVID-19) kako bi i I i II-tužena bile nazočne na sastanku jer navodi kako su obje u navedenom predmetu, te potom dana 21. ožujka 2020. predlažu online sastanak putem Skype platforme ili osobno 26. ožujka 2020. sa čime je tužitelj bio suglasan te je zamolio da se definira točno vrijeme susreta.

15. Uvidom u Kupoprodajni ugovor sa lista 83 spisa, sud je utvrdio kako je isti sklopljen između I i II-tužene kao prodavatelja i VT kao kupca dana 6. srpnja 2010. (te ovjeren po javnom bilježniku Katici Valić u Zagrebu istog dana) gdje iste prodaju kupcu ½ dijela nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], kčbr. [katastarska čestica], zgrada i dvor površine 102 m2 za cijenu od 10.000,00 eura.

16. Uvidom u prijedlog sa lista 89-90 te dopis I-tužene sa lista 92 spisa, sud je utvrdio kako je I-tužena poslala prijedlog tužitelju u kojemu bi isti imao pravo na naknadu u iznosu od 2.242,00 eura na ime 20% povodom uspjeha tuženih u sporu te istome navodi kako mu pripada 20% prema prethodnom dogovoru, a da su mu u ljeto 2020. ona i sestra, ovdje tužene, isplatile iznos od 20.000,00 eura na ruke u uredu tužitelja, te da im je on tom prilikom rekao da su time podmirile sva dotadašnja dugovanja i njihove majke i njih kao nasljednika.

17. Uvidom u potvrdnice sa lista 93-94 spisa, sud je utvrdio kako istim I i II-tužena potvrđuju da su na ime kupoprodajnog ugovora od 6. srpnja 2010. primile od VT kao kupca iznos od 34.000,00 eura čime su u cijelosti isplaćene u svom suvlasničkom dijelu nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], kčbr. [katastarska čestica], zgrada i dvor površine 102 m2.

18. Uvidom u dopis sa lista 108-109 spisa, sud je utvrdio kako se tužitelju kao punomoćniku majke ovdje I i II-tužene obraća punomoćnik VT povodom predmeta pod brojem Ovrpl-8191/085 i O-573/97 dana 20. veljače 2006., a prethodno dana 18. studenog 2005. se tužitelju kao punomoćniku obraća odvjetnik Sead Tabaković.

19. Uvidom u dopis FINA-e od 21. lipnja 2024. uz specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje sa lista 132-155 spisa, sud je utvrdio kako je FINA zaprimila zahtjeve za izravnu naplatu od I i II-tužene kao i da su kod ovršenice VT zahtjevi evidentirani u očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje i naplaćeni u cijelosti na ime glavnice u iznosu od 2.156,94 eura i 4.204,80 eura na ime kamata.

20. Uvidom u ovosudni spis poslovni broj P-3635/2011, sud je utvrdio:

- kako je tužbu u ime tužiteljice ET, sada pokojne majke ovdje I i II -tužene podnio odvjetnik Milan Ličina dana 11. travnja 2003. protiv tužene VT radi isplate gdje u tužbi između ostalog navodi kako tužena VT neovlašteno koristi suvlasničke dijelove nekretnine gore navedene tužiteljice i to ¼ dijela nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], stan na drugom katu stambene zgrade u [adresa] sagrađene na kčbr. [katastarska čestica] površine 48,84 m2 i ½ dijela nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], kčbr. [katastarska čestica], koje je ET stekla rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-573/97, čime od VT potražuje isplatu ukupnog iznosa od 54.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka, uz tužbu prileži punomoć odvjetniku Milanu Ličini, podneskom od **.**.2003. ET obavještava sud kako je za punomoćnika imenovala odvjetnika Seada Tabakovića, dok je odvjetnik Milan Ličina podneskom od 10. prosinca 2004. istoj otkazao punomoć,

- podneskom od **.**.2014. ET obavještava sud kako je u navedenom predmetu imenovala punomoćnika odvjetnika OT koji je i sastavio navedeni podnesak i dostavlja punomoć za zastupanje u navedenom predmetu poslovni broj P - 4514/03 – list 14 spisa,

- dana 15. travnja 2005. na zakazano ročište za glavnu raspravu pristupio je tužitelj kao punomoćnik, ročište odgođeno,

- tužitelj kao punomoćnik pristupio na održano ročište dana 15. studenog 2005.,

- tužitelj kao punomoćnik podnio podnesak dana 22. studenog 2005. kojim uređuje tužbeni zahtjev,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 29. prosinca 2005. obavještava sud kako su stranke sklopile kupoprodajni ugovor u odnosu na ¼ dijela stana na adresi u [adresa], čime povlači buduća potraživanja na ime istoga, te ostaje kod potraživanja s naslova korištenja predmetnog stana do zaključno 12. mjeseca 2005.,

- tužitelj kao punomoćnik pristupio na održano ročište dana 16. ožujka 2006.,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 2. ožujka 2007. traži zakazivanje novog ročišta,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 20. rujna 2007. traži dostavu svih pismena njemu kao punomoćniku i traži postupanje suda po službenoj dužnosti prema Poreznoj upravi povodom pribave ugovora o najmu stana u [adresa],

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 2. listopada 2007. moli postupanje suda prema podnesku od 20. rujna 2007.,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 19. rujna 2008. moli određivanje ročišta,

- tužitelj kao punomoćnik pristupio na ročište zakazano za dan 5. lipnja 2009., ročište odgođeno zbog neuredne dostave za VT,

- tužitelj kao punomoćnik obavještava sud podneskom od 6. listopada 2009. kako je ET

ET preminula te predlaže prekid postupka,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 31. svibnja 2010. dostavlja punomoći nasljednica, ovdje I i II-tužene, dostavlja rješenje o nasljeđivanju te predlaže nastavak postupka ,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 9. veljače 2011. predlaže određivanje datuma novog ročišta i predlaže da sud pribavi podatke od Porezne uprave,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 31. ožujka 2011. predlaže zakazati ročište i potom odrediti provođenje vještačenja u navedenoj pravnoj stvari,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na ročište zakazano za dan 9. rujna 2011. koje je odgođeno zbog neuredne dostave za VT,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 14. rujna 2011. obavještava sud kako su stranke dana 6. srpnja 2010. sklopile kupoprodajni ugovor slijedom čega uređuje tužbeni zahtjev,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na ročište zakazano za dan 2. prosinca 2011. koje je odgođeno zbog neuredne dostave za VT,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 6. prosinca 2011. obavještava sud o novoj adresi tužene VT te predlaže da se istoj pismena dostavljaju na navedenu adresu,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na ročište određeno za dan 3. veljače 2012. koje je odgođeno zbog neuredne dostave za VT,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 20. veljače 2012. obavještava sud o uplati troška za dostavu po sudskom dostavljaču,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na ročište zakazano za dan 12. srpnja 2012. na kojem ročištu VT traži izuzeće raspravljajućeg suca,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 27. veljače 2013. poziva sud na postupanje po prijedlogu iz podneska od 9. veljače 2011.,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na održano ročište dana 9. svibnja 2013.,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 19. lipnja 2003. moli određivanje novog ročišta,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na ročište održano dana 10. rujna 2013.,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na ročište održano dana 12. studenog 2013.,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na održano ročište 10. lipnja 2014.,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 8. rujna 2014. dostavlja dokaz o uplati troška predujma vještaka,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na održano ročište za očevid dana 10. prosinca 2014.,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 6. srpnja 2015. očituje se o nalazu i mišljenju vještaka te uređuje tužbeni zahtjev u odnosu na nekretninu u Zagrebu i sada potražuje isplatu iznosa od 28.778,38 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknadnom troškova postupka,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 4. studenog 2015. uređuje tužbeni zahtjev u odnosu na nekretninu na Murteru i potražuje isplatu iznosa od 23.338,25 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknadom troškova postupka,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 18. siječnja 2016. dostavlja dokaz o uplati predujma za pristup vještaka,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na održano ročište dana 13. travnja 2016.,

- tužitelj kao punomoćnik podneskom od 4. listopada 2016. očituje se na nalaz i mišljenje vještaka,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na održano ročište 26. rujna 2017.,

- tužitelj kao punomoćnik pristupa na ročište održano povodom objave presude dana 13. studenog 2017.,

- tužitelj kao punomoćnik dana 15. studenog 2017. podnosi prigovor na sudsku pristojbu,

- tužitelj kao punomoćnik dana 16. studenog 2017. ulaže žalbu protiv presude od 13. studenog 2017.,

- tužitelj kao punomoćnik ulaže žalbu dana 30. studenog 2017. protiv rješenja od 22. studenog 2017.,

- tužitelj kao punomoćnik ulaže prigovor dana 12. prosinca 2017. na sudsku pristojbu,

- tužitelj kao punomoćnik ulaže prigovor dana 21. prosinca 2017. na sudsku pristojbu,

- tužitelj kao punomoćnik ulaže žalbu dana 5. siječnja 2018. protiv presude od 27. prosinca 2017.,

- presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-520/18-3 preinačena je prvostupanjska presuda na način da se nalaže tuženoj VT isplatiti ovdje I i II-tuženoj iznos od 28.778,38 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i istima se dosuđuje trošak postupka u iznosu od 51.163,24 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je tuženoj naloženo snositi i trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.730,53 kn,

- dana 21. siječnja 2019. spis arhiviran,

- podneskom od 19. svibnja 2021. tužene obavještavaju kako su za punomoćnika imenovale odvjetnicu Jadranku Duvnjak radi preuzimanje presude prvog i drugo stupnja putem e-komunikacije. Sud ukazuje kako su ovdje sve navedene radnje koje je tužitelj poduzeo kao odvjetnik prema punomoći danoj po I i II-tuženoj ujedno i radnje koje je naveo u troškovniku od 7. veljače 2020., a za koje je sud uvidom u spis poslovni broj P -3635/11 utvrdio da je iste tužitelj doista i poduzeo.

21. Nadalje, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja, I i II-tužene kao stranaka te svjedoka VT.

22. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi kako je prije pokretanja ovog postupka dostavio I i II-tuženoj opomenu pred utuženje zajedno sa troškovnikom, na što su se iste očitovale putem e-maila 24. siječnja 2020., a u kojem ga I-tužena, između ostalog, optužila kako je predmetni postupak za koji potražuje isplatu sada utuženog iznosa pokrenut na nagovor tužitelja i II-tužene. Nadalje, istaknula je kako su ona i II-tužena njemu kao punomoćniku isplatile iznos od 20.000,00 eura, koji su dobile na ime prodaje nekretnine u Tisnom na otoku Murteru, a što je bio predmet spora u postupku u kojem je zastupao I i II-tuženu. Naime, predmetni postupak je pokrenut 2003., a tužitelj je isti preuzeo 28. prosinca 2004., te je zastupao majku I i II-tužene, koja je nažalost tijekom postupka preminula te je od 2009. zastupao I i II-tuženu koje su potpisale punomoć kao nasljednice iza svoje pokojne majke. Predmetni postupak dovršen je pravomoćno donošenjem drugostupanjske odluke Županijskog suda u Splitu od 15. listopada 2018., dok je predmetna nekretnina na otoku Murteru prodana 6. srpnja 2010. prema kupoprodajnom ugovoru za cijenu od 10.000,00 eura. Također, želi istaknuti kako je tijekom postupka navedeno da je predmetna nekretnina u derutnom stanju te da nije upotrebljiva i da se ne može iznajmljivati, a što je utvrđeno po vještaku. Nadalje, u odnosu na predmetni kupoprodajni ugovor, isti je dobio samo na uvid da bi se očitovao je li ugovor sastavljen na pravilan način, no u samom ugovoru kao i kupoprodaji ni je sudjelovao. Vrijednost predmeta spora u spomenutom postupku naznačena je u iznosu od ukupno 52.000,00 kn. Napominje kako je od majke I i II-tužene dobio punomoć za zastupanje u navedenom predmetu, kao i nakon njene smrti od I i II-tužene, no nema sklopljen ugovor o zastupanju, ali ističe kako punomoć predstavlja nalog za postupanje njega kao punomoćnika. Isto tako, u gore spomenutom mailu I-tužena je istaknula da su za zastupanje u navedenom predmetu dogovorili isplatu prema uspjehu, što nije istina, a ne prema pojedinačnim radnjama. Iskazuje kako su I i II-tužena izvršile uplatu u ukupnom iznosu od 1.000,00 kn za zastupanje u navedenom predmetu, a za koji iznos je umanjio tužbeni zahtjev. Za predmetni iznos je izdao račun koji prileži u ovom spisu. Predmetni troškovnik sastavljen je prema datumu koji stoji naznačen na istom, a isti je I i II-tuženoj dostavio uz opomenu prije pokretanja ovog postupka. Iskazuje da je troškovnik sastavio, a da je bezuspješno pokušao pronaći I i II-tuženu na adresi u [adresa]. Smatra da je u predmetnom postupku temeljem valjane punomoći zastupao I i II-tuženu. Tužitelj iskazuje kako je kao punomoćnik zastupao majku tuženih u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Tisnom pod poslovnim brojem R1-17/05, Općinskim sudom u Šibeniku pod poslovnim brojem R1-38/98, Županijskim sudom u Šibeniku pod poslovnim brojem Gzp- 8/07, Općinskim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem R1-671/05, Općinskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem O-573/93, Općinskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem R1-11/09, Općinskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-640/09, Općinskim sudom u Zagrebu poslovni broj Z-1087/10, te je izvršio i uvid u spisu pod poslovnim brojem R1-137/05. Ne sjeća se koje su nekretnine bile predmet ostavinskog postupka iza pokojnog oca majke tuženih. Iskazuje kako nije naplatio niti jednu kunu za zastupanje u svim gore navedenim predmetima, a na poseban upit suda odgovara da nije niti pokušavao, niti se itko ponudio platiti. Ne sjeća se je li kupoprodajna cijena I i II- tuženoj po ugovoru o kupoprodaji od 6. srpnja 2010. isplaćena u njegovom uredu, misli da nije, ali se ne sjeća. Nema saznanja da je predmetna cijena ugovorena u višem iznosu i isplaćena nego što je naznačeno u predmetnom ugovoru o kupoprodaji. Navodi da je tijekom navedenog postupka bio u stalnom kontaktu sa I-tuženom koja je u više navrata dolazila u njegov ured, dok II-tužena nije bila u RH, pa nije niti dolazila. Imao je broj telefona I-tužene, kao i ona njegov, sa II-tuženom nije bio u kontaktu, a njihov e-mail je pribavio prije pisanja gore spomenute opomene. Napominje kako je sa I-tuženom bio isključivo u odnosu punomoćnika i stranke, da je istu zastupao i u drugim predmetima te da mu nije platila zastupanje niti u jednom predmetu. Ne sjeća se da je dopustio I-tuženoj fotografiranje njegovih nekretnina u svrhu potencijalnog oglašavanja za iznajmljivanje istih. Iskazuje kako je I-tužena podmirila iznos od 1.000,00 kn, a da je kao svrhu plaćanja navela zastupanje u predmetu pod poslovnim brojem P-3635/11.

23. I-tužena u svom iskazu navodi kako je točno da je tužitelj zastupao njenu sada pokojnu majku u predmetu koji se vodio za nekretninu na otoku Murteru, kao i da je isti zastupanje u navedenom predmetu preuzeo 2004., a da su mu sestra i ona dale punomoć za zastupanje nakon smrti majke koja je preminula 2009. Također želi istaknuti kako se postupak vodio i za nekretninu u Zagrebu koji je dovršen za života majke, dok za gore navedenu nekretninu u Tisnom nije. Nadalje, što se tiče predmetne nek retnine na otoku Murteru, njena sestra, ovdje II-tužena, htjela je od VT otkupiti predmetnu nekretninu u kojoj su provele djetinjstvo te je ponudila 68.000,00 eura kao kupoprodajnu cijenu, na što ista nije pristala pa je prvotno ponudila da će do sklapanja ugovora doći za 60.000,00 eura, a navedeni pregovori su vođeni u uredu tužitelja. U konačnici je predmetna nekretnina prodana za 68.000,00 eura, od čega je njoj i II-tuženoj isplaćeno 50% odnosno 34.000,00 eura. Prema iskazivanju tužitelja, on je bio opunomoćen od strane VT za uknjiženje navedene nekretnine nakon prodaje te se požalio I-tuženoj kako ga je prevarila i da mu nije platila za navedenu radnju. Nakon smrti majke, ona i sestra su se oporavljale od njene iznenadne smrti te im je nakon zgotovljenog ugovora o kupoprodaji, tužitelj rekao kako je njihova majka ostala dužna 20.000,00 eura za zastupanje u svim predmetima u kojima ju je zastupao, što se i njoj i sestri učinilo kao izuzetno visok iznos, no kako nisu htjele da postoje bilo kakvi dugovi ili nepodmirena potraživanja iza pokojne majke te da se njeno ime ne b i spominjalo u negativnom kontekstu, odlučile su navedeni iznos platiti tužitelju, što su učinile u velikom povjerenju, budući je tužitelj bio i školski kolega najbolje prijateljice pokojne majke. Nadalje, isplatu navedenog iznosa izvršile su u uredu tužitelja u ukupnom iznosu od 20.000,00 eura te su pri plaćanju bili nazočni tužitelj, II-tužena, pokojni suprug I-tužene i I-tužena. Nisu dobile niti tražile potvrdu o plaćanju. Na navedeni dan ugovora 6. srpnja 2010. u uredu tužitelja bile su I i II-tužena, pokojni suprug I-tužene te VT. Prvo je došlo do isplate iznosa od 34.000,00 eura od strane VT te su u uredu bile ona i II-tužena, pokojni suprug I-tužene, VT te tužitelj, da bi potom tužitelj poslao VT izvan ureda te su nakon toga, po njenom izlasku, I i II-tužena isplatile tužitelju iznos od 20.000,00 eura koji je taj iznos i zatražio upravo tada po prvi put te su pod dojmom i u šoku to učinile odmah na licu mjesta, a potom je ušla VT radi ovjeravanja svega kod javnog bilježnika sa tužiteljem, nakon čega su I i II-tužena napustile ured po zamolbi tužitelja. Navedeni susret je organizirao tužitelj te se sve odvilo u njegovom uredu, ali nema saznanja tko je sastavljao ugovor. Nije u trenutku potpisivanja ugovora ulazila u sadržaj istog niti je znala da je kao kupoprodajna cijena naznačen iznos od 10.000,00 eura jer joj nije bilo bitno budući je dobila svoj dio. Napominje kako je tužitelj navedeni iznos za zastupanje, a koji se nalazi u troškovniku u ovom spisu zatražio potom uz opomenu koju im je dostavio te se na svaki njegov upit očitovala putem e -maila, a o istome je obavijestila i sestru. Također, već 20 godina ima isti broj mobitela, a adresu prebivališta i boravišta je uredno prijavljivala jer je jedno vrijeme živjela u [adresa] pa je time netočan navod tužitelja da nije mogao stupiti u kontakt. Nakon dovršene kupoprodaje nekretnine u Tisnom odnosno Betini, tužitelj ih je uputio kako bi bilo dobro pokrenuti postupak za uživanje nekretnine i u Zagrebu i na otoku Murteru, te su mu dale punomoć za zastupanje i da je tužitelj naveo kako nema šanse da će predmetni spor izgubiti . Predmet je vođen pod poslovnim brojem P-3635/11. Ističe kako je tužitelju prvotno ponuđeno da mu se plati 20% od onoga što će on naplatiti u predmetnom sporu ako dobije spor, na što je tužitelj zatražio izračun o kojem bi se iznosu radilo te je potom sastavila prijedlog u kojemu su iznosi navedeni i gdje se vidi koliko bi ukupno potraživanje moglo biti u predmetnom sporu te je potpisala prijedlog kao i II-tužena i ostavila u poštanskom sandučiću tužitelja, prema dogovoru sa istim jer je to bio uobičajen i dogovoren način komunikacije bez e-maila i telefona. Na navedeni prijedlog tužitelj se nikada nije očitovao. U navedeno se upustila zajedno sa sestrom jer je VT već bila u odmakloj životnoj dobi, bojala se da se navedeni spor nikada neće naplatiti te je iz tog razloga inzistirala na postotku plaćanja po uspjehu, no ističe kako je tužitelj navedeni spor izgubio. Napominje kako su tijekom postupka ona i II-tužena plaćale samo za izravne radnje poput pristupa vještaka na ročište i slično, no za druge nisu jer je dogovor bio po uspjehu. Tužitelj je, nakon što je izgubio spor, ponovno tražio punomoć od njih no one su se pomirile da je spor izgubljen i novu punomoć nisu dale. Nisu znale da je tužitelj pokrenuo žalbeni postupak pa su dobile informaciju od tužitelja kako su uspjele u predmetnom sporu, a to je bilo kada ih je pozvao na plaćanje te ga je zatražila dostavu navedene odluke. Želi istaknuti da je sa tužiteljem bila u prijateljskom odnosu te da je doista istome fotografirala njegove nekretnine (2 ili 3 stana na adresi na Jarunu) što je dostavila putem e-maila na njegovu zamolbu, budući se navedenim bavila kao hobijem, a kasnije se istim bavila i profesionalno. Posumnjala je u etiku tužitelja 2017. kada je isti izgubio gore navedeni spor i kada je I-tužena postala sudski vještak te je bila bolje upoznata sa potencijalnim pravnim zavrzlama i zaprekama. Također, tužitelj ni nju, a niti II-tuženu nije obavijestio da će biti ovršena u predmetnom izgubljenom sporu. Iskazuje kako punomoć nisu otkazivale jer su nakon predmetnog spora mislile da iste više niti nema.

24. II-tužena u svom iskazu navodi kako je predmetni postupak u koji su stupile ona i I-tužena kao nasljednice iza pokojne majke, pokrenut prvotno sa njihovom majkom, kao tužiteljicom, gdje joj je kao punomoćnik preporučen upravo tužitelj i to od strane najbolje prijateljice, slijedom čega mu je majka dala punomoć. Nakon njene smrti preuzele su postupak kao nasljednice, te su htjele razriješiti situaciju oko nekretnine na otoku Murteru i u konačnici su postigle dogovor sa VT za prodaju iste u iznosu od 68.000,00 eura, od čega je 34.000,00 eura pripalo njoj i I-tuženoj o čemu je sastavljena potvrdnica na dan predmetnog ugovora i kojom se ona i I-tužena očituju da su u cijelosti isplaćene u svom suvlasničkom dijelu te da nema ju daljnjih potraživanja prema VT. Navedena potvrdnica predana je u uredu tužitelja. U trenutku predaje potvrdnice bili su prisutni tužitelj, I-tužena i njezin suprug, VT i II-tužena dok je suprug II-tužene bio ispred ureda sa bebom od 3 mjeseca. Nakon što im je VT predala iznos od 34.000,00 eura u uredu tužitelja u nazočnosti tužitelja, ista je izašla iz ureda, a potom ih je tužitelj obavijestio kako njihova majka nije podmirila troškove za sve sporove u kojima ju je zastupao, uključujući i za nekretninu u Zagrebu te da bi iznos navedenih troškova bio u visini od 20.000,00 eura i da bi one navedeni trošak trebale podmiriti. Nisu znale da bi iznos troškova bio toliki, ali nisu provjeravale je li majka navedeni iznos podmirila ili nije i nisu imale načina na koji bi provjerile čime su povjerovale tužitelju da se doista radi o nastalim troškovima koji nisu podmireni te su pristale na isplatu od 20.000,00 eura odmah u uredu. II-tužena iskazuje da su rekle tužitelju da im time potvrdi da nema više nikakvih dugovanja prema n jima, na što je on pristao. Nemaju potvrdu o predaji odnosno primitku navedenog iznosa. Postupala je u povjerenju prema tužitelju, nije ulazila u sadržaj kupoprodajnog ugovora jer je bila dogovorena cijena od 68.000,00 eura odnosno njihov dio od 34.000,00 eura, a bilo im je u interesu podmiriti zaostale dugove iza pokojne majke koji nemaju veze sa troškovima zastupanja tužitelja. Nakon predmetnog kupoprodajnog ugovora, tužitelj je I i II-tuženu nagovorio na pokretanje postupka radi uživanja nekretnine i u Zagrebu za spor koji je već prethodno riješen na otoku Murteru, na što su pristale, dale mu punomoć i u konačnici je tužitelj navedeni spor izgubio. Iskazuje kako je 2012. otišla u inozemstvo te nije imala saznanja da tužitelj vodi postupak u žalbenom postupku i za isti je doznala kao i za trošak za koji ih tužitelj tereti tek uz primljeni e-mail od 15. siječnja 2020., a na koji su se i očitovale. Želi istaknuti da niti ona, a niti I-tužena nisu znale na što se pojedine stavke odnose. Također, bila je iznenađena navedenim troškovnikom jer su sa tužiteljem imale dogovor da će plaćanje biti po uspjehu u sporu. Dogovarali su susret sa tužiteljem osobno, gdje je on predlagao da se isti odvije kod njega u uredu, a tužene su predlagale da to bude na nekom javnom prostoru, uz prisutnost i supruga II-tužene ili zbog novonastale situacije zbog pandemije, putem video linka, na što tužitelj nije pristao, te je tužitelj samo predložio kao drugu opciju telefonski poziv, što zbog prisutnosti svih sudionika nije bilo prihvatljivo. Iskazuje kako su ona i I-tužena voljne platiti ugovoreni postotak od 20% za uspjeh u sporu, što mu nikada nisu osporile, ali umanjeno za trošak ovrhe. Iskazuje kako navedeni iznos od 20.000,00 eura nisu uplatile na žiro račun tužitelja kao punomoćnika jer je isti odmah po primitku iznosa od 34.000,00 eura zatražio navedenu isplatu na ruke. Ne zna u kojim apoenima su bile novčanice, niti zna tko je predmetni ugovor sastavio već je ugovor već bio pripremljen po dolasku u ured tužitelja. Ne zna tko je sastavio potvrdnicu, ali je ista već bila u uredu te su je tužene potpisale i dale VT, a ugovor je ovjeren isti dan.

25. Svjedok VT u svom iskazu navodi kako je pokušavala postići dogovor oko nekretnine u Betini na otoku Murteru zajedno sa unukama svog pokojnog supruga pa joj je I-tužena predložila da im oko rješavanja predmetnog pitanja pomogne tužitelj na što je pristala te su nakon pregovora došli do cijene od 34.000,00 eura (ona je predlagala visinu od 30.000,00 eura, a tužene su pristale na visinu od 34.000,00 eura) potom je navedeni iznos odmah izbrojila i predala tuženima u uredu tužitelja nakon čega je tužitelj istu zatražio da izađe iz ureda. U uredu su ostali pokojni suprug I-tužene, I- tužena, II-tužena i tužitelj. Kada su izašli svi van pitala je koliko je od njih tražio tužitelj za svoje usluge te je od pokojnog supruga I-tužene dobila odgovor da je isti tražio 10.000,00 eura, dok tužene nisu htjele ništa reći. Isti joj je rekao da je navedeni iznos odmah isplaćen tužitelju, a ona nema saznanja jesu li tužene dale svaka po 10.000,00 eura ili samo jedna od njih. Naglašava kako je predmetni postupak od tužbe pa nadalje vođen od strane odvjetnika Milana Ličine koji je u jednom trenutku postupka otkazao punomoć pokojnoj ET koju su naslijedile ovdje I i II-tužena budući je vidio koliko je svjedokinja uložila u predmetnu nekretninu na otoku [adresa] i u [adresa]. Time ističe kako je tužitelj u predmetni postupak došao na samom kraju. U predmetnom postupku kao i u ostavinskom postupku njezin odvjetnik bio je Sead Tabaković kojemu je otkazala punomoć prije nego li mu je oduzeta licenca. Otkazala mu je punomoć jer je stekla dojam da su se tužitelj i njen odvjetnik udružili na njenu štetu. Želi istaknuti kako je odnos sa tužiteljem utjecao i na njeno zdravstveno stanje. Iskazuje kako nije u kontaktu sa I i II-tuženom te da su njihovi odnosi trajno prekinuti zbog pokrenutih sudskih postupaka, a sama je mišljenja da je tužitelju bilo u interesu da ih posvađa. Svjedokinja pojašnjava kako je upoznala pokojnog supruga I-tužene tako što je isti došao do nje nakon smrti ET (majke I i II-tužene) radi dogovora oko nekretnine u Betini gdje je i on preporučio da se pokuša sve dogovoriti i završiti uz sudjelovanje tužitelja. U tom trenutku nije imala punomoćnika te se sama zastupala. Navodi da je II-tužena ponudila otkupiti dio nekretnine u Betini za iznos od 34.000,00 eura. Nakon pravomoćno okončanog postupka koji je vođen u predmetu pod poslovnim brojem P-3635/11 I i II-tužena su presuđeni iznos prisilno naplatile od nje u iznosu od 29.000,00 kn. Nadalje odgovara da nema nikakav odnos sa ovdje nazočnim tužiteljem. Također iskazuje kako je sama pisala podneske u gore navedenom predmetu nakon što je otkazala punomoć svom punomoćniku. Smatra da tužitelja nije vrijeđala u svojim podnescima(tužitelj ukazuje da se radi o podnescima od 8.5.2013., 11.11.2013., 9.6.2014., 5.2.2018., 8.5.2018.) Pojašnjava da je u navedenim postupcima bila zastupana po Seadu Tabakoviću i ZT, a kad je otkazala punomoć nije ju zastupao niti jedan. Nekretninu je gledao pokojni suprug I-tužene koji je tražio ključeve od nje jer je rekao da ima kupca, te joj ključevi nikada nisu vraćeni. Svjedokinja iskazuje kako nije u postupku koji je vođen kod sutkinje Lovrić istaknula da se I i II-tuženoj ne može vjerovati, te smatra da su iste bile naivne. Ne sjeća se je li radi razgledavanja nekretnine došao u nekom trenutku i suprug II-tužene, no zna da je ključeve dala suprugu I-tužene, ne zna tko je sve razgledavao predmetnu nekretninu. Ne sjeća se da je tražila doći u ured tužitelja za vrijeme postupka koji je vođen kod sutkinje Lovrić, a pisala je dopis istome u kojemu je navela da podmiruje sve režije i da želi da se sve okonča što prije . Tužitelj nije odgovorio na taj dopis niti je ona išla u njegov ured. I i II-tužena u početku postupka nisu bile zainteresirane za otkup predmetne nekretnine te nisu iznosile nikakve ponude, a nakon što su dobile ključeve tada je stavljena ponuda.

26. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao stranke obzirom je isti iskazivao životno, logično te u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu, a u suglasju je i sa iskazima I i II-tužene koje također navode kako je tužitelj zastupao njihovu majku u postupku vezanom za nekretninu u Betini na otoku Murteru i za nekretninu u Zagrebu, da su mu iste nakon smrti majke dale punomoć za zastupanje, da im je tužitelj dostavio troškovnik uz opomenu pred utuženje i pozvao na podmirenje iznosa koji je naveo u dostavljenom troškovniku čime je sud u navedenom dijelu i prihvatio iskaze I i II -tužene kao i u dijelu u kojem navode da su svoj udio u nekretnini u Betini u konačnici prodale za 34.000,00 eura što im je isplatila VT. Sud posebice iskazuje kako je iskaz tužitelja u suglasju sa iskazom I-tužene u dijelu u kojem ista navodi kako je predložila tužitelju plaćanje po uspjehu u sporu, a ne po pojedinačnim radnjama, povodom toga sastavila prijedlog izračuna koliko bi u tom slučaju pripalo tužitelju i predala navedeno u poštanski sandučić tužitelja na što se isti nikada nije očitovao. Iz navedenog iskaza I - tužene, a što upravo tvrdi tijekom postupka i u svom iskazu i tužitelj, jasno proizlazi kako tužitelj nikada nije dogovorio sa I i II-tuženom da će biti namiren za zastupanje istih u predmetu pod poslovnim brojem P-3635/11 po uspjehu. Također, I i II-tužena obje u svojim iskazima potvrđuju kako su u navedenom sporu uspjele nakon podnesene žalbe upravo po tužitelju slijedom čega je Županijsku sud u Splitu poslovni broj Gž-520/18-3, a kako je to navedeno u točki 20. obrazloženja ove presude.

27. Nadalje, sud nije prihvatio iskaz I i II-tužene u dijelu u kojem tvrde da su sa tužiteljem dogovorile plaćanje po uspjehu, a ne po pojedinačnim radnjama, niti u dijelu u kojem navode kako im je tužitelj odmah nakon što im je VT isplatila iznos od 34.000,00 eura zatražio isplatu iznosa od 20.000,00 eura i da su one navedeno učinile bez ikakvih dodatnih pitanja, a nelogično je i da I-tužena iskazuje kako niti ne zna da je po kupoprodajnom ugovoru od 6. srpnja 2010. ugovorena cijena od 10.000,00 eura, a ne ona koja joj je isplaćena jer prvenstveno cijena je nužan sastojak ugovora i najvažnija stavka oko koje sudionici ugovornog odnosa pregovaraju, a razlika od 24.000,00 eura je izuzetno velika da bi promakla kao bitna činjenica potpisniku navedenog Ugovora. Naime, logično je da su iste nakon smrti majke htjele podmiriti sve zaostale dugove koje nisu imale veze sa zastupanjem tužitelja kako to i iskazuje i II-tužena, kao i dugove nastale povodom zastupanja od strane tužitelja, ali je sasvim nelogično i neživotno da su isplatu iznosa od 20.000,00 eura učinile bez ikakvih pitanja (pogotovo ako su imale i druga zaostala dugovanja na koja se pozivaju u iskazu), osporavanja visine iako obje iskazuju da su smatrale da je zatraženi iznos previsok i da nisu znale na što se sve odnosi, potom da su isplatu tako velikog iznosa učinile bez da su zatražile ikakvu potvrdu o isplati iznosa te da su samo zatražile od tužitelja da im potvrdi da je time u cijelosti podmireno dugovanje za zastupanje njihove majke, čime bi proizašlo kako su sa punim povjerenjem prema tužitelju i isplatile navedeni iznos za koji nisu tražile potvrdu jer istom bezuvjetno vjeruju, a što svakako ne proizlazi iz njihovih iskaza. Također, sud ukazuje kako se navodi o isplati iznosa od 20.000,00 eura nikako ne mogu provjeriti saslušanjem dodatnih svjedoka obzirom iste navode kako su pri isplati bile nazočne one, tužitelj te pokojni suprug I-tužene. Osim toga, za istaknuti je kako je svjedok VT s druge strane iskazala da joj je suprug II-tužene rekao da su isplatile 10.000,00 eura, a da joj tužene nisu ništa htjele reći. Sud prihvaća iskaz I-tužene u dijelu u kojemu ista iskazuje kako su ona i II-tužena tijekom postupka u kojem ih je zastupao tužitelj plaćale za radnje poput pristupa vještaka i slično, jer u konačnici takve troškove tužitelj nije niti naveo u troškovniku već se troškovnik jasno sastoji od radnji poduzetih po punomoćniku odvjetniku za koje je propisana nagrada i naknada temeljem važeće Odvjetničke Tarife. Navedeni dio iskaza I-tužene upravo upućuje na činjenicu da se nisu dogovorile za plaćanje po uspjehu već po pojedinim radnjama, jer je ista rekla da se radilo o više različitih plaćanja koje nije jasno definirala. Nadalje, sud ukazuje kako je upravo II-tužena u svom iskazu navela kako su ona i I-tužena voljne platiti tužitelju iznos od 20% za uspjeh u sporu, iako tijekom cijelog postupka tvrde da su ga isplatile u trenutku kada su mu predale iznos od 20.000,00 eura, pa sud ukazuje na nelogičnost i neživotnost navedene izjave jer svakako nije za očekivati da osoba koja je tužena u sporu za određeni iznos, tvrdi da je navedeno već platila i to u puno višem iznosu nego što smatra da je trebala platiti, a potom tijekom postupka predlaže izvršiti novu isplatu iako navedeno osporava tijekom cijelog postupka, čime sud ukazuje na kontradiktornost i proturječnost u iskazima I i II-tužene, čije iskaze u svim gore navedenim dijelovima sud nije prihvatio. Osim toga, za istaknuti je da čak i da je izvršena isplata iznosa od 20.000,00 eura tužitelju kako to tvrde I i II-tužena, što iste ničime nisu dokazale, da se navedena isplata prema navodima I i II-tužene ionako odnosila na zastupanje njihove pokojne majke po tužitelju (koji je istu zastupao u brojnim predmetima, a što I i II-tužena nisu osporile) i o dugovanju do trenutka isplate, dakle 2010., a ne za sve radnje koje je isti poduzeo i u ime I i II-tužene koje su mu dale punomoć za zastupanje što nisu učinile spornim. Sud nije posebno cijenio iskaz tužitelja i I-tužena vezano za eventualno fotografiranje nekretnina tužitelja jer isto nije od utjecaja na ovaj spor.

28. U odnosu na iskaz VT, sud ističe kako je prihvatio iskaz ovog svjedoka samo u dijelu u kojem ista iskazuje da je prodaja nekretnine u Betini dovršena isplatom od 34.000,00 eura I i II-tuženoj, da se navedeno odvilo u uredu tužitelja (koji navedeno ne osporava izričito već iskazuje da se ne sjeća, a što sud smatra logičnim zbog proteka vremena i činjenice da je tužitelj odvjetnik koji je tijekom godina zastupao mnoge stranke i održavao brojne sastanke u svom uredu). Sud ukazuje na proturječnost u iskazu svjedoka jer ista navodi kako su I i II-tužena tužitelju isplatile 10.000,00 eura, a što joj je rekao suprug I-tužene, no sud svakako nije cijenio iskaz ovog svjedoka u predmetnim navodima obzirom ista nema neposrednih saznanja budući nije niti bila nazočna bilo kakvom dogovoru, transakciji ili isplati između tužitelja te I i II -tužene. Evidentno je iz iskaza ovog svjedoka kako je ista neprijateljski nastrojena prema tužitelju jer ista smatra kako je tužitelj, zajedno sa njenim odvjetnikom postupao na njenu štetu, no ne daje nikakve konkretne primjere, a uvidom u spis pod poslovnim brojem P-3635/11 sud je utvrdio da je u raznim podnescima tijekom navedenog postupka VT doista vrijeđala tužitelja te je vidljiv njezin negativan stav prema istom. Time je logično i da je slijedom navedenog ista iskazivala na štetu tužitelja čime zbog navedene nepristranosti sud ne može uzeti u obzir njezin iskaz.

29. Slijedom svega navedenog, te nakon izvršenog uvida u svu priloženu dokumentaciju kao i priklopljeni spis pod poslovnim brojem P-3635/11 kao i nakon danih iskaza u postupku, sud smatra kako je provedenim postupkom utvrđeno da je tužitelj zastupao pokojnu majku I i II-tužene, ET u predmetu koji se prvotno vodio pod poslovnim brojem P-4514/03, a potom i I i II-tuženu kako njene nasljednice u istom postupku (nakon prekida i nastavka postupka pod poslovnim brojem P-3635/11), da su I i II-tužena za svoj dio nekretnine u Betini na otoku Murteru postigle dogovor sa VT koja im je na ime njihovog dijela isplatile iznos od 34.000,00 eura u uredu tužitelja, povodom čega su sastavljene i potvrdnice, da tužitelj sa I i II -tuženom nikada nije sklopio ugovor o zastupanju no da su mu iste dale punomoć za zastupanje u predmetnom postupku i da nisu osporavale poduzete radnje po tužitelju kao punomoćniku već su samo tijekom postupka navele da ne znaju na koje se radnje sve odnosi troškovnik tužitelja kojim su pozvane na plaćanje, da tužitelj nije niti pisano, a niti usmeno dogovorio sa I i II-tuženom da će iste izvršiti plaćanje zastupanja po tužitelju prema uspjehu. Potom je predmetnim postupkom utvrđeno kako tužitelj nije zatražio isplatu iznosa za zastupanje sve do pravomoćnog okončanja postupka kada je isto zatražio temeljem troškovnika od 7. veljače 2020. što je istima i dostavio isti dan putem e-maila i pozvao na plaćanje, a da ukoliko po istom ne postupe, da se isto ima smatrati opomenom pred tužbu, niti je provedenim postupkom utvrđeno da su I i II-tužena na dan kada su primile iznos od 34.000,00 eura odmah po traženju tužitelja istome u njegovom uredu na ruke bez izdavanja bilo kakve potvrde isplatile iznos od 20.000,00 eura. Tužene tijekom postupka osporavaju navode tužitelja i istog prikazuju u negativnom svijetlu, a u svojim iskazima kao i VT ukazuju kako su sa tužiteljem surađivale jer je tužitelj kao odvjetnik istima predložen po preporuci drugih ljudi kojima su vjerovale te spominju najbolju prijateljicu svoje majke, a VT navodi da je tužitelja istoj preporučio upravo suprug I-tužene, čime sud ukazuje kako je tužitelj uživao povjerenje i poštovanje navedenih osoba, čime je nelogično da bi istog angažirale za zastupanje da nisu imale takvo mišljenje o istom. Činjenica da II-tužena u svom iskazu navodi kako su ona i I-tužena voljne i tijekom ovog postupka platiti tužitelju zasluženu nagradu za zastupanje u spornom predmetu, govori o činjenici da iste ipak smatraju da su mu dužne platiti za njegove usluge, no ista navedeno nudi samo prema uspjehu jer tvrdi da su tako dogovorile sa tužiteljem, a što sud smatra nedokazanim u ovom postupku.

30. Iz svega navedenog proizlazi kako I i II-tužena nikada nisu tužitelju osporile poduzete radnje koje je isti poduzeo u njihovo ime i koje su navedene u troškovniku od 7. veljače 2020., u smislu da je isti postupao bez njihovog naloga, već navedeno spore u visini utuženog potraživanja, a sud smatra utvrđenim kako se sa tužiteljem nisu dogovorile da će plaćanje biti po uspjehu jer na takvo nešto tužitelj nikada nije pristao, što proizlazi i iz iskaza I-tužene niti da su mu za njegove usluge zastupanja njihove majke isplatile iznos od 20.000,00 eura na ruke, bez potvrde. Sud smatra kako tužene ničim nisu dokazale da su podmirile usluge zastupanja po tužitelju u postupku vođenom pod poslovnim brojem P-3635/11 osim podmirenog iznosa od 1.000,00 kn što su i tužitel j i I i II-tužena učinile nespornim, a za koji iznos je tužitelj umanjio tužbeni zahtjev.

31. Sud ističe kako obveza plaćanja ne ovisi nužno o izdavanju računa pa budući sudska praksa polazi od toga da je odnos odvjetnik–stranka obveznopravni odnos (nalog) ovaj sud smatra da ako je dokazano da je odvjetnik stvarno zastupao stranku temeljem valjane punomoći, poduzetih radnji u spisu te prihvaćanju tih radnji od strane stranke, a što je sve dokazano ovim postupkom, da tada nastaje obveza plaćanja nagrade, neovisno o formi ugovora ili računu čime je stranka, ovdje I i II-tužena, u obvezi isplatiti naknadu za usluge zastupanja ako je svojim ponašanjem prihvatila rad odvjetnika. Vrhovni sud RH ne uvjetuje pravo na nagradu postojanjem računa te ističe kako odvjetnik ima pravo na nagradu za poduzete radnje prema Tarifi (tako Vrhovni sud RH – Rev-885/2023-2) na temelju konkretnih radnji iz spisa, čak i bez posebnog pisanog ugovora. Stoga je ključno provedenim postupkom bilo utvrditi opseg rada i to je li rad izvršen, a što je tužitelj dokazao valjanom punomoći u spisu kako je to prethodno navedeno, svim podnescima koje je sastavio u i zapisnicima s ročišta iz kojih je evidentno utvrđeno kako je tužitelj pristupio na sva zakazana ročišta u predmetnom postupku. Vrhovni sud RH izričito naglašava da odnos s protivnom strankom (parnični trošak) ne utječe na obračun između odvjetnika i klijenta čime ovaj sud ukazuje kako tražbina nastaje izvršenjem usluge, ne izdavanjem računa te činjenica da račun nije izdan ne utječe na postojanje obveze.

32. Potpisivanjem punomoći odvjetnik i stranka zaključuju ugovor o nalogu te su prava i obveze stranaka regulirane tim institutom.

33. Prema odredbi čl. 763. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se ugovorom o nalogu obvezuje nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun poduzme određene poslove. Stavkom 2. istog čl. ZOO-a propisano je da nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drugačije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnog odnosa.

34. Uvidom u punomoć sa lista 52 spisa, jasno je utvrđeno kako su I i II-tužena tužitelju dale valjanu punomoć za zastupanje kao i da mu istu nikada nisu otkazale.

35. Stavkom 2. čl. 763. ZOO-a propisano je da nalogoprimac, ovdje tužitelj, ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drugačije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa.

36. Odredbom čl. 765. st. 1. ZOO-a propisano je da je nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njime se rukovoditi. Sud je uvidom u priklopljeni spis pod poslovnim brojem P-3635/11 utvrdio kako je tužitelj upravo takvom pažnjom postupao kao punomoćnik I i II -tužene te da je aktivno poticao na rad suda u predmetnom postupku, dolazio na sva zakazana ročišta te požurivao predmetni postupak čime je evidentno postupao po nalogu I i II-tužene i u cijelosti u interesu, nikako na štetu istih, a sve navedene radnje iz troškovnika od 7. veljače 2020. su točno navedene kako ih je tužitelj u navedenom predmetu doista i poduzimao.

37. Odredbom čl. 772. st. 1. ZOO-a propisano je da je nalogodavac dužan naknaditi nalogoprimcu, čak i ako njegov trud bez njegove krivnje nije imao uspjeha, sve potrebne troškove što ih je učinio za izvršenje naloga, s kamatama od dana kada su učinjeni. Za ukazati je kako tužene ničim nisu dokazale da je tužitelj doista rekao kako ne može izgubiti predmetni spor, ali niti tada to ne ukazuje da je postupao na štetu tuženih već da je dao sve od sebe do te mjere da smatra da je uspjeh u sporu izvjestan, no neovisno o navedenom, isti je kako je to prethodno navedeno, tijekom cijelog postupka postupao u interesu tuženih te mu se nikakva krivnja ne može pripisati za neuspjeh u sporu, posebice uzimajući u obzir da je isti upravo svojom žalbom ishodio djelomični uspjeh tuženih u navedenom predmetu kako je to navedeno u obrazloženju ove odluke.

38. Sukladno odredbi čl. 776. st. 1. ZOO-a ako nije drukčije ugovoreno, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, a sukladno čl. 778. ZOO -a ako je više njih povjerilo nalogoprimcu izvršenje naloga, oni mu odgovaraju solidarno.

39. Sud ukazuje kako prema ustaljenoj sudskoj praksi ugovor o nalogu ne mora biti u pisanom obliku kao ni ugovor o nalogu s ovlasti za zastupanje te oblik propisan zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao vrijedi i za punomoć za sklapanje tog ugovora odnosno za poduzimanje tog pravnog posla (tako Vrhovni sud RH Revt-148/13).

40. Nadalje, provedenim postupkom utvrđeno je da su stranke usmeno sklopile ugovor o pružanju pravne pomoći te da je takav oblik odgovarao volji stranaka pa budući da među strankama ovog postupka nije bio sklopljen ugovor o pružanju pravne pomoći s obvezom isplate naknade za rad tužitelju kao odvjetniku, ne utječe na obvezu tuženih isplatiti tužitelju nagradu za njegov rad odnosno pravno zastupanje. Činjenica da tužitelj za izvršene radnje nije sastavio račun pravno bi bila odlučna u upravnom postupku pred poreznim tijelima posebice kada je u pitanju naplata pripadajućeg PDV-a, a ne u postupku utvrđivanja prava na isplatu nagrade i naknade troškova za rad odvjetnika nastalih u zastupanju tuženih, a koje radnje su taksativno navedene u troškovniku od 7. veljače 2020. i koji je poslan tuženima uz poziv na plaćanje istog dana kada je i sastavljen. Naime, kada je tužitelj zastupao I i II-tuženu kao stranke u postupku u svojstvu odvjetnika, bez obzira na to u kojoj se ulozi stranka koju zastupa nalazila u parnici u kojoj ju je zastupao, odvjetnik, ovdje tužitelj, ima pravo na nagradu u skladu sa Odvjetničkom tarifom, kako je to tužitelj i zatražio navedenim troškovnikom od 7. veljače 2020. , a sud je uvidom u isti utvrdio da je tužitelj navedene iznose postavio sukladno važećoj Tarifi u trenutku sastavljanja troškovnika. Tužene tijekom ovog postupka nisu dokazale da tužitelj u svojstvu nalogoprimaca nije primljene naloge, svoje obveze, ispunio prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika pa mu stoga temeljem čl. 772. st. 1., čl. 776. st. 1. i čl. 778. ZOO-a pripada nagrada za rad, tim više što je tužitelj podnošenjem gore navedene žalbe ishodio djelomični uspjeh tuženih u navedenom sporu, a što je utvrđeno odlukom Županijskog suda u Splitu Gž-520/18-3 od 15. listopada 2018. (tako i Vrhovni sud RH Rev-1673/12).

41. Uvidom u troškovnik od 7. veljače 2020. razvidno je da je kao davatelj usluga naveden tužitelj dok su kao korisnici usluga navedene I i II-tužena te su u navedenom troškovniku taksativno navedene sve poduzete radnje u navedenom postupku pod poslovnim brojem P-3635/11 kao i dopisi kojima je tužitelj pozivao iste na dogovor oko plaćanja i plaćanje (14. siječnja 2019., 18. lipnja 2019., 27. kolovoza 2019., 12. listopada 2019., 19. rujna 2019., 15. siječnja 2020. i 7. veljače 2020 .) Nadalje, uvidom u predmetni troškovnik utvrđeno je da je ukupno potraživanje glasi na iznos od 6.090,74 eura (a tužitelj je isti kod podnošenja tužbe umanjio za podmireni iznos od 137,72 eura čime sada potražuje iznos od 5.958,01 eura) čime je sud utvrdio i visinu utuženog potraživanja .

42. Člankom 27. Ustava Republike Hrvatske propisano je kako odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom.

43. Odredbom čl. 18. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine broj 09/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11, 126/21) propisano je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi Komora.

44. Odredba Tbr. 43. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 108/14, 126/22, 138/23; dalje u tekstu Tarifa) propisuje da odvjetnik i stranka mogu ugovoriti visinu naknade za odvjetnički rad. Ugovor je valjan samo ako je zaključen u pismenoj formi. Ugovor ne obvezuje sud kod dosuđivanja troška stranci koja je uspjela u sporu te da u imovinskopravnim predmetima odvjetnici mogu sa strankom pismeno ugovoriti naknadu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku odnosno u pravnim radnjama, koje će za stranku poduzeti. Gornja granica ugovorenog postotka ne može prijeći 30% od ukupno ostvarenog uspjeha. No, kako je to prethodno navedeno, stranke nisu ugovorile visinu naknade niti su o tome sklopile ugovor u pismenoj formi.

45. Tbr. 46. Tarife propisuje kako na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

46. Nadalje, čl. 30. st. 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, dalje ZPDV) propisano je da ako je isporuka dobara ili usluga obavljena, a nije izdan račun, obveza obračuna PDV-a nastaje kada je nastao oporezivi događaj. Sud ukazuje kako u predmetnom slučaju račun nije izdan već troškovnik od 7. veljače 2020., a što stranke ne spore.

47. Sud ističe kako je sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPDV-a propisano da se porez na dodanu vrijednost plaća na isporuke svih vrsta dobara i sve obavljene usluge u tuzemstvu, dok iz stavka 3. istog članka proizlazi da se poduzetnikom smatra pravna ili fizička osoba koja samostalno ili trajno obavlja djelatnost s namjerom ostvarivanja prihoda, dok je odredbom čl. 6. st. 1. ZPDV-a je određeno da je porezni obveznik poduzetnik koji isporučuje dobra ili obavlja usluge (čl. 2.).

48. Kako tužene tijekom postupka nisu osporile da je tužitelj porezni obveznik poreza na dodanu vrijednost, a budući isti sukladno Tbr. 46. Tarife ima pravo na ugovorenu nagradu zaračunati i porez na dodanu vrijednost, to je sud našao osnovanim i potraživanje tužitelja na ime poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 1.218,15 eura (9.178,12 kn) kao i u odnosu na odvjetničku nagradu od 4.872,59 eura. Sud ukazuje kako je prema gore citiranoj odredbi čl. 2. st. 1. ZPDV-a isto zakonska obveza poreznih obveznika plaćanja poreza na dodanu vrijednost, a vezano za čl. 2. st. 3. ZPDV-a iz kojeg proizlazi da se poduzetnikom smatra pravna ili fizička osoba koja samostalno ili trajno obavlja djelatnost s namjerom ostvarivanja prihoda, dok je odredbom čl. 6. st. 1. ZPDV-a određeno da je porezni obveznik poduzetnik koji isporučuje dobra ili obavlja. usluge.(čl. 2.) čime je evidentno kako se ne radi o dodatnim troškovima već o zakonskoj obvezi koju je tužitelj dužan platiti, a koju tužitelj kao porezni obvezni poduzetnik ima pravo obračunati stranci temeljem Tbr. 46. Tarife na sve obavljene radnje, te time sud predmetno potraživanje tužitelja u ukupnom iznosu od 5.958,01 eura smatra u cijelosti osnovanim, čime je odlučeno kao u točki I. izreke.

49. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, sud ukazuje kako se u ovom predmetu treba primijeniti opći zastarni rok od 5 godina prema čl. 225. ZOO - a koji se računa od pravomoćno okončanog postupka prema čl. 215. ZOO -a, a što je u ovom slučaju donošenje odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-520/18-3 od 15. listopada 2018. pa kako je tužitelj tužbu podnio 23. ožujka 2021., to je sud utvrdio kako nije protekao zakonski rok za zastaru utuženog potraživanja koji ističe 15. listopada 2023., čime je prigovor zastare sud ocijenio neosnovanim.

50. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, a sukladno čl. 763. st. 2. i čl. 773. st. 1. ZOO-a, sve potrebne troškove što ih je učinio za izvršenje naloga, s kamatom od dana kad su učinjeni, gdje je nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, čime je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos od 5.958,01 eura zajedno sa pripadajućim kamatama od 7. veljače 2020. čime je odlučeno u toč. I. izreke.

51. U odnosu na kamate na dosuđeni iznos valja naglasiti da je čl. 183. st. 2. ZOO -a propisano da ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze. Naime, tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate prema čl. 772. st. 1. ZOO-a od dana kada su radnje učinjene, no kako je tužitelj zatražio od kasnijeg datuma, od dana sastavljanja troškovnika od 7. veljače 2020., a što je povoljnije za I i II-tuženu, to je sud temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a navedenom zahtjevu tužitelja i udovoljio te odlučio u odnosu na zatražene kamate kao u točki I. izreke.

52. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, te odredbi čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 156/22.) i čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/23).

53. Odluka o trošku temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 164. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, važećoj Tarifi, te prema predanom troškovniku na ročištu 23.1.2026., sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 5.958,01 eura. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav odštetnog zahtjeva te za sastav tužbe prema Tbr 7/1, podnesaka od 3.11.2021., 23.6.202., 5.12.2023. i 12.1.2026. (4 obrazložena podneska za cjelokupni prvostupanjski postupak) prema Tbr. 8/1, te za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu dana 13.1.2023., 12.9.2023., 10.4.2025., 16.9.2025. i 23.1.2026. prema Tbr. 9/1 za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, trošak sastava podneska od 4.4.2023., 13.4.2023., 22.5.2024. i 16.10.2024. prema Tbr. 8/3 svaku radnju u iznosu od po 100,00 eura, trošak sastava podneska od 14.9.2022. prema Tbr. 8/4 u iznosu od 50,00 eura, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu dana 6.9.2022. prema Tbr. 9/2 u iznosu od 100,00 eura, sve uz pripadajući PDV od 25%, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,02 eura i na presudu u iznosu od 106,03 eura u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama s važećom Tarifom (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 9/21, 51/23) , čime je tužitelju ukupno priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 3.346,55 eura čime je odlučeno kao u točki II. izreke.

54. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podnesaka osim priznatih u točki 53. obrazloženja obzirom tužitelj ima pravo na maksimalno 4 obrazložena podneska tijekom postupka kako mu je to sud i priznao. Tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 1.9.2023. obzirom isti nije bio nužan za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a.

55. Zatezna kamata na trošak određena je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

56. Odluka o trošku I i II-tužene temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, čime je odlučeno kao u točki III. izreke.

Zagreb,19. ožujka 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Zagrebu. Žalba se podnos i putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu

2. I i II-tuženoj po punomoćniku

U Zagrebu, dana 19. ožujka 2026. godine

Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja