Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici

Hrvatska Kostajnica, Vladimira Nazora 10

Poslovni broj: P-70/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari BĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Milenku Jakšiću i Vanji Jakšiću, odvjetnicima iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupana po punomoćniku odvjetniku Josipu Mađariću iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. veljače 2026., a donesene i objavljene 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 918-50-2694296, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 7. ožujka 2005. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"3. /treće/ NAKNADA: 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 53056966535, isplatiti tužitelju BĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 295,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 10. ožujka 2005. godine. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 53056966535, naknaditi tužitelju BĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u visini od 1.191,36 €, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude, tj. od 19.3.2026., pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj BĆ je s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., dana 7.3.2005. u [adresa] sklopio Ugovor o kreditu broj: 918-50-2694296 u kunskom iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 14.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 3. Ugovora o kreditu propisano je da se tužitelju prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, bez da mu je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, te zašto je naknada određena u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini nepoštenom, te time ništetnom po odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i neodredivom, te time ništetnom po odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj tvrdi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelju tvrdi da je na naprijed citirani način, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Tužitelj tvrdi da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tužitelj tvrdi da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga dana 10.03.2005. godine za iznos od 2.222,68 kn što preračunato po fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR od 7,53450 iznosi 295,00 EUR, s troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Tužitelj tvrdi da nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužitelj tvrdi da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž- 358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe “, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo i u ovoj tužbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik tvrdi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 07.03.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 918-50-2694296 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 14.000,00, da je ugovorena redovna kamata 5,55 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik tvrdi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik tvrdi da odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita nije ništetna. U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Tuženik tvrdi da odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik tvrdi da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavlja upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju je pojašnjena sporna odredba Ugovora, te je ista i razumljiva, a tužitelj je prihvat odredbe potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik tvrdi da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik tvrdi da je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare", a obzirom da je tužitelj podnio tužbu 18.02.2025.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Tuženik tvrdi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora, te se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik tvrdi da je tužitelju objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, a budući je tužitelj ugovor potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev neosnovan, i predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

4. Ovdje sud ističe da, iako je člankom 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a takvim određivanjem zahtjeva i osnovanost određenog VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem članka 40. st. 2. ZPP- a u svezi članka 37. st. 1. ZPP, i odredio VPS u visini od 1.622,22 €, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti, slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj kredita broj: 918-50-2694296 od 7.3.2005. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (članak 2.) tužitelju odobren kredit u iznosu od 14.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Radi se o namjenskom kreditu za kupnju vozila s rokom otplate od 84 mjesečna anuiteta i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u visini od 5,55 % godišnje. U članku 3. Ugovora određena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koji je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno koja se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

6. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj u svom iskazu tvrdi da se 2005. odlučio uzeti kredit za kupnju novog vozila putem Auto kuće Medaković u Slavonskom Brodu za osobne potrebe, odnosno kao potrošač, te u to vrijeme nije imao otvoren obrt, niti OPG, te je s tuženikom zaključio ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila. Tužitelj tvrdi da je vozilo kupljeno kao novo vozilo kod Auto kuće, te mu je djelatnik Auto kuće predao obrasce za sklapanje ugovora o kreditu jer je imao ovlaštenje tuženika za sklapanje takvog ugovora. Djelatnik Auto kuće mu je dao napisani ugovor o kreditu od strane tuženika, te je nakon što mu je dao ugovore od strane tuženika isti odmah i ovjerio kod javnog bilježnika kojeg su mu odredili u auto kući. Tužitelj tvrdi da su kod djelatnika Auto kuće razgovarali s djelatnikom Auto kuće oko uvjeta za ishođenje kredita, te mu je djelatnik Auto kuće ponudio ugovor koji je tužitelj i potpisao u Auto kući. Tužitelj tvrdi da je Ugovor napisao tuženik, a predan je tuženiku putem djelatnika Auto kuće. Tužitelj tvrdi da je Ugovor već bio potpisan od strane djelatnika tuženika, a naprijed citirana auto kuća surađivala je s tuženom bankom. Tužitelj tvrdi, a vezano za ulaznu naknadu i obradu zahtjeva za kredit u visini od 3,30% da se nije pregovaralo jer su to bili uvjeti banke za dobivanje kredita o kojima se nije razgovaralo. Tužitelj tvrdi da mu je odobren kredit u visini od 14.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da je ugovoren rok otplate kredita i to u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, koji anuiteti su dospijevali zadnjeg dana u mjesecu, time da je tužitelj kredit otplaćivao na način da je svaki mjesec odlazio u banku uplatiti ratu kredita. Tužitelj tvrdi da je u vrijeme sklapanja ugovora bio u dobi od 35 godina, te je u trenutku ugovaranja kredita kamatna stopa iznosila 5,55% godišnje. Tužitelj tvrdi da mu je tuženik temeljem točke 3. Ugovora o kreditu naplatio 3,30% naknade za obradu zahtjeva, a koja naknada je uračunata u odobreni kredit i vraćao se zajedno sa kamatama tuženiku. Tužitelj tvrdi da mu djelatnik Auto kuće nije objasnio niti jednu stavku ugovora o kreditu, nije ga nitko informirao o tome koji sud će biti nadležan u slučaju spora po ugovoru o kreditu. Tužitelj tvrdi da mu je u trenutku sklapanja ugovora bilo bitno da mu tuženik odobri kredit i visina anuiteta kojeg će moći otplaćivati sa svojom plaćom. Tužitelj tvrdi da mu djelatnik Auto kuće nije pojasnio što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te 2005. godine uopće nije znao što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj tvrdi da je Ugovor potpisao u Auto kući, te je isti ovjeren kod javnog bilježnika koji je imao dogovor s Auto kućom. Tužitelj tvrdi da mu javni bilježnik nije protumačio ugovor iako se radi o solminiziranoj ispravi. Tužitelj tvrdi da mu djelatnik Auto kuće nije pročitao ni protumačio odredbe ugovora, a tužitelju je bila bitna visina rate, te s djelatnikom Auto kuće nije mogao pregovarati o ulaznoj naknadi za obradu kredita jer je to bio uvjet tuženika za ishođenje kredita, a budući je vozilo bilo potrebno tužitelju kao potrošaču u tom trenutku bio je prisiljen, a budući nije imao novčana sredstva u gotovini potpisati ugovor koji je sastavio tuženik. Tužitelj tvrdi da je pročitao ugovor o kreditu ali mu ništa nije bilo jasno. Tužitelj tvrdi da vozilo nije iznajmljivao, niti koristio za potrebe obrta ili OPG-a, jer nije niti imao otvoren obrt ili OPG, te mu je vozilo služilo strogo za osobne potrebe kao potrošaču. Tužitelj tvrdi da je u to vrijeme primao plaću cca 2.000,00 kuna, te mu je naknada za obradu kredita predstavljala financijski teret. Tužitelj tvrdi da nije tražio da se ugovor izmijeni jer oko ugovaranja i kredita ništa nije znao.

7. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirala isključivo za osobne potrebe namjenski kredit za kupnju vozila, a tužitelj je bio građevinski radnik. Slijedom navedenog tužitelj, a u smislu članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007. dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. točka 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobne potrebe tužitelja – namjenski kredit za kupnju vozila. Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba i to radi zadovoljavanja osobnih potreba. Nadalje iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi (čl. 3. Ugovora), već protivno tome tužitelj tvrdi da nije sudjelovo u sastavljaju odredaba Ugovora niti mu je ponuđeno da u tome sudjeluje, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužitelju na potpis, a koji je tužitelj kao takvog prihvatio sa svim odredbama, a na koje nije mogao utjecati (dok mu druga ponuda nije dana). Osnovom iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelja nitko nije pitao niti mu što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknade za obradu kredita.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte tuženika (pa čak i u spornim odredbama). Dakle, tužitelju u svezi spornih ugovorih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja a sam Ugovor je sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužitelj, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Tužitelj nije mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe što potvrđuje i njegov iskaz u kojem tvrdi da ga na obvezu plaćanja sporne naknade prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio, ali na istu nije mogao utjecati, kao ni na ugovorenu mjesnu nadležnost suda. Tužitelj u svom iskazu ističe da nije sudjelovao u sastavljanju odredaba Ugovora, a tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljem. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba iz članka 3. Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora), a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužitelj nije sudjelovao niti je mogao utjecati na njihov sadržaj niti mu je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a sama ugovorna odredba (čl. 3. Ugovora) nije dovoljno jasna i transparentna da bi tužitelj samim čitanjem zaključio kakva mu se točno obveza istom nameće.

9. Naime, u smislu članka 82. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu navodi da u svezi sporne naknade nije, prije sklapanja Ugovora, dobio nikakve informacije niti su mu uručeni bilo kakvi opći akti tuženika (osim plana otplate) a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužitelj nije sudjelovao, niti je imao mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti mu je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.

10. Nadalje, iako u smislu članka 82. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija sporne odredbe i to čl. 3. Naknade, a koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Odredba članka 3. Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (3,30% od iznosa kredita) potrošaču (konkretno tužitelju) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe članka 3. Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i to po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 HĆ od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i o spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio ukupno 13 ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a tužitelj je građevinski radnik , te nije imao posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužitelj propustio dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču objasnio i upoznao ga sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužitelja kao potrošača i za koje je umanjio njegovo pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu. Naime, ugovaranje sporne naknade nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužitelju dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda nije učinio.

11. Činjenica da se radi o tipskom ugovoru, te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatna da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21.4.1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz članka 12. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

12. Sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 ŠĆ i GĆ, od 17.7. 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 B od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno članku 3. direktive te članku 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 UĆ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 H i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, t. 74.). U svom iskazu tužitelj tvrdi da mu nitko ništa nije pojašnjavao u svezi sporne odredbe i naknade. Iz iskaza tužitelja, ali i okolnosti konkretnog slučaja jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljem, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužitelja nitko nije upozorio niti mu dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su mu dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.

14. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

15. Tijekom postupka, a osim samih odredaba članka 3. Ugovora, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni sporim odredbama (time da sud navodi da se u odredbi članka 3. Ugovora ne navodi čak niti način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da istu jednostrano određuje kreditor) od tužitelja odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, odnosno prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka, jer je s jedne strane obzirom da je naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno njegovo pravo (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njegova obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na iste odredbe nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat istih), a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužitelj morao po istom Ugovoru platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je naplaćena sporna naknada odgovarala stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužitelju, vezano za Ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja mjesečnog anuiteta kredita u koji je uključena i ugovorna kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze tužitelja), a sam tužitelj nije mogao utjecati na sporne odredbe, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome sporne obveze nametnuo tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući mu pritom mogućnost da izabere drugu opciju.

16. Zbog svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da je sporna odredba članka 3. Ugovora, a u smislu članka 81. i 82. ZZP-a nepoštena. U smislu članka 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Stavak 2. istog članka propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena, a unatoč kojoj Ugovor može opstati ovaj sud je, a u smislu članka 87. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio istu ništetnom te je odlučio kao u toč. I izreke.

17. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 7.3.2005. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328. ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova sporne odredbe u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 18.2.2025.. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2. ,

18. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 1. ZPP-a .

19. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 16.12.2025. i 18.2.2026. za svako u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 24.9.2025. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), trošak pristupa na raspravu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. u visini od 100,00 €, ukupno 900,00 €, a budući je tužitelja zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV od 25% što iznosi 225,00 €, sveukupno 1.125,00 € za pruženu intelektualnu uslugu.

Tužitelju je priznat trošak dužne sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 €, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.191,36 €, a koji je naloženo da plati tuženik.

Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja tj. od 19. ožujka 2026., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška, a temeljem članka 151. st. 3. ZPP.

Uvidom u e-predmet sud je utvrdio da tužitelj nije platio sudsku pristojbu na tužbu zbog čega je odbijen s ovim troškom.

20. Zbog svega naprijed navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Hrvatska Kostajnica, 19. ožujka 2026.

Sudac

Renata Žličarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, tj. od dana 19. ožujka 2026.. Žalba se podnosi u četiri istovjetna primjerka na Županijski sud, a putem ovog suda.

Dna:

- Pun. tužitelja ZOU Milenko Jakšić i Š iz [adresa], putem e-oglasne ploče

- Pun. tuženika odvjetnik Hrvoje Matić iz Zagreba, putem e-oglasne ploče