REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

52100 Pula

Poslovni broj P-89/2023-105

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja AUTOTRANS d.d. Šetalište 20. travnja 18, Cres, OIB 19819724166, kojeg zastupa punomoćnik Marko Babić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo obrane, OIB:66486182714, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko upravni odjel, Pula, Riva 8, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane 23. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marka Babića, odvjetnika u Puli i državnoodvjetničke zamjenice KIN, **.**.2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Autotrans d.d. Cres, Šetalište 20. travnja 18, OIB 19819724166, iznos od 242.680,34 EUR / 1.828.475,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. siječnja 2008. pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, zatim od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Autotrans d.d. Cres, Šetalište 20. travnja 18, OIB 19819724166, troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos troškova teku od dana donošenja odluke pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.";

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da sud donese presudu kojom će utvrditi da je tužitelj stekao pravo korištenja te pravo vlasništva na poslovnom prostoru.

II. Nalaže se tužitelju AUTOTRANS d.d. Cres, OIB 19819724166, da tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka isplatom iznosa 25.873,50 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu za iznos od 20.689,50 eura zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. prosinca 2001. navodi da su "Istra" trgovinska radna organizacija export - import Pula, OOUR Vanjska trgovina Pula i Radna organizacija Tehnomont OOUR Brodogradnja 22. lipnja 1983. sklopili u Puli Samoupravni sporazum o zajedničkoj izgradnji objekata i dugoročnoj suradnji. Temeljem tog Samoupravnog sporazuma, ugovorne strane su zajednički izgradile objekte u današnjoj Tehnomont Marini Veruda u Puli. Temeljem čl. 5. tog Samoupravnog sporazuma "Istra" OOUR Vanjska trgovina obvezala se izgraditi objekt za opskrbu na terenu marine prema urbanističkom planu, na ulazu u marinu iz pravca Pješčane uvale, a prema projektu izrađenom od strane "Urbis 72 Pula" br. elaborata 1944 od veljače 1983. Nakon toga sačinjen je Anex tom Samoupravnom sporazumu od 6. ožujka 1984. kojim su ugovorne strane utvrdile da su izgradile predviđene objekte te je čl. 1. utvrđeno da su zapisnikom od 13. prosinca 1983. i obračunom od 6. ožujka 1984. izvršili diobu korisnih površina sagrađenih objekata na način da je Tehnomontu pripalo vlasništvo 404,87 m2, a Istri 416,77 m2. Temeljem tog Samoupravnog sporazuma Anexa sagrađen je poslovni objekt na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ta je čestica na temelju Prijavnog lista Ureda za katastar cijepana na nove čestice te je tako nastala nova kč. br. [katastarska čestica], na kojoj je sada uknjižen predmetni objekt. Ujedno je označena i kultura tog objekta kao restoran i površina od 300 m2. Rješenjem Općinskog suda u Puli posl. br. Z-891/93 i Z-3302/96 kč. br. [katastarska čestica] otpisana je iz zk. ul. [broj ZK uloška] i upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao pomorsko dobro. Trgovinska radna organizacija "Istra" export - import Pula, OOUR Vanjska trgovina Pula je nakon sklapanja samoupravnih sporazuma izvršila statusnu promjenu na način da se OOUR Vanjska trgovina izdvojio iz sastava radne organizacije i registrirao kao samostalni pravni subjekt, odnosno zasebna pravna osoba pod tvrtkom "Istra-trade" s.p.o. Pula. U diobnom elaboratu u pravo korištenja pripao mu je predmetni poslovni prostor u Marini Veruda, u kojem je dugi niz godina obavljao trgovinsku djelatnost - prodaju robe u duty - free shopu. Godine 1992. TRO Istra-trade s.p.o. Pula u postupku pretvorbe donijela je odluku o statusnoj promjeni - pripajanju poduzeću Autotrans d.d. Rijeka. Temeljem te odluke o pripajanju i prihvaćanju pripajanja od strane Autotransa, Autotrans je postao univerzalni sukcesor Istra - trade s.p.o. koji je prestao postojati, odnosno u postupku pripajanja Autotrans d.d. je preuzeo sva prava i obaveze, kao i cjelokupnu imovinu bivšeg poduzeća Istra trade s.p.o. Stoga je Autotrans d.d. u postupku pretvorbe kao društveni kapital procijenio i nekretnine na kojima je pravo korištenja imalo bivše poduzeće Istra - trade s.p.o. Pula između ostalog i poslovni prostor u Marini Veruda površine od 416,77 m2. Nakon izvršene pretvorbe Hrvatski fond za privatizaciju donio je rješenje o iskazu nekretnina koje su ušle u pretvorbu od 24. siječnja 1996. i navedene su nekretnine koje su predmet ovoga postupka. Predmetni poslovni prostor sagrađen je na kč. br. [katastarska čestica] koja je u zemljišnim knjigama označena kao restoran od 300 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. U naravi se radi o poslovnom prostoru - trgovini koji se nalazi u prizemlju objekta, a iznad toga se nalazi restoran marine Tehnomont, koji sada nosi naziv Vela Nera. Dakle, na taj su način pravni prednici Autotransa - TRO Istra OOUR Vanjska trgovina i Istra - trade s.p.o. Pula, građenjem, dakle, na temelju zakona, stekli pravo korištenja poslovnog prostora sagrađenog na kč. br. [katastarska čestica]. Nakon toga Autotrans d.d. je u postupku pretvorbe društvenog poduzeća na tom poslovnom prostoru stekao također temeljem zakona, pravo vlasništva. Pravni prednici tužitelja, pa i sam tužitelj nisu do sada upisali pravo korištenja niti pravo vlasništva u zemljišne knjige. Rješenjem Općinskog suda u Puli posl.br. Z-891/93 i Z-3302/96 na predmetnoj nekretnini upisano je temeljem odredbi čl. 49. i 1038. Pomorskog zakonika - pomorsko dobro. Odredbom čl. 1038. Pomorskog zakonika (NN 17/94, 74/94 i 43/96), propisan je i prethodni postupak izvlaštenja (eksproprijacije) prije proglašenja neke nekretnine pomorskim dobrom što u ovom slučaju u odnosu na tužitelja nije bilo učinjeno. Predmetna nekretnina kč. br. [katastarska čestica] u zemljišnim je knjigama označena kao restoran, iako se ona u naravi sastoji od dviju "etaža", tako što se poslovni prostor koji je predmet ovog postupka nalazi u prizemlju, a restoran na katu. Na taj se način može smatrati da stanje u zemljišnim knjigama ne održava stvarno stanje na terenu i da predmetni poslovni prostor vlasništvo tužitelja, nije bio predmetom proglašenja pomorskim dobrom. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je tužitelj vlasnik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] - poslovni prostor površine 416,77 m2 k. o. [katastarska općina] pa da mu je tuženik dužan priznati pravo vlasništva i izdati mu tabularnu ispravu podobnu za upis tog prava u zemljišnim knjigama jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda.

1.1. Tužitelj je potom podneskom od 2. kolovoza 2005. preinačio tužbeni zahtjev na način da predlaže donošenje presude kojom će sud "utvrditi da je tužitelj stekao pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora u društvenom vlasništvu ukupne površine od 175,72 m2 koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je pretvorbom tužitelja kao nositelja prava korištenja stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, a da je predmetna nekretnina kč. br. [katastarska čestica] rješenjem Općinskog suđa u Puli posl.br. Z-3302/96, nakon stjecanja vlasništva tužitelja, utvrđena pomorskim dobrom pa je shodno tome tuženik dužan tužitelju, kojemu je prestalo pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, isplatiti tržnu vrijednost predmetnog poslovnog prostora u iznosu 1.828.475,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na taj iznos teče od 21. studenog 2007. do isplate u roku od 15 dana". Sve navedeno petit je glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja. Uz to, tužitelj je istaknuo i alternativni zahtjev kojim omogućava tuženiku da se oslobodi obveze isplate tržne vrijednosti poslovnog prostora ako s tužiteljem sklopi Ugovor o koncesiji, na način da se vrijednost poslovnog prostora prizna u naknadu za korištenje objekta za razdoblje dok iznos koncesijske naknade ne dosegne vrijednost poslovnog prostora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da se prema odredbi članka 51. Pomorskog zakonika na pomorskom dobru ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Dodatno je istaknuo da je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 24. siječnja 1996. predmetni poslovni prostor procijenjen u temeljni kapital tužitelja, ali samo kao ulaganje. Ističe da je predmetni objekt sagrađen na nekretnini koja je bila pomorsko dobro.

3. U ovom je predmetu prvostupanjskom presudom posl.br. P-70/2002-59 od 5. prosinca 2007. prihvaćen gotovo u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, koja je presuda potom presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.br.Gž-1875/08-3 od 22. studenog 2010. preinačena na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti. Povodom revizije tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Rev x 481/2012-2 od 17. prosinca 2019. ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, a drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz uputu da u ponovljenom postupku valja utvrditi status predmetne nekretnine u vrijeme početka i dovršetka gradnje objekta kako bi se moglo utvrditi koja je prava tužitelj onda mogao steći u odnosu na predmetnu nekretninu i konačno odlučilo o tužbenom zahtjevu tužitelja.

4. Međutim, nakon toga tužitelj je u ponovljenom prvostupanjskom postupku, prije zaključenja prethodnog postupka, podneskom od 27. lipnja 2023. (list 233 do 245 spisa) preinačio tužbu promijenivši istovjetnost tužbenog zahtjeva na način da postavlja samo kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 240.475,90 eura zajedno sa zateznim kamatama, pri tom ističući nove činjenice ukazujući na druge pravne osnove (više o tome u nastavku), a time odustavši (djelomično povlačenje tužbe) od tužbe u dijelu u kojem je zahtijevao deklaratornim zahtjevima utvrđenje da je stekao pravo korištenja odnosno pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Tuženik se o djelomičnom povlačenju tužbe nije posebno izjasnio, dok se objektivnoj preinaci tužbe usprotivio. Sud je stoga, pozivom na odredbu članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), utvrdio da je tužba tužitelja djelomičnom povučena, dok je objektivnu preinaku tužbe, na temelju odredbe članka 190. stavka 3. ZPP-a, unatoč protivljenju tuženika dopustio, utvrdivši da je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Tužitelj je dodatno podneskom od 15. veljače 2024. ispravio iznos čiju isplatu zahtijeva s obzirom na početnu pogrešku u preračunavanju u novu valutu, tako da konačno zahtijeva isplatu iznosa od 242.680,34 eura.

5. Dakle, predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 242.680,34 eura kojeg tužitelj temelji na različitim činjeničnim tvrdnjama i posljedično različitim pravnim osnovama pa tako tužitelj ističe da je:

- stekao pravo vlasništva predmetnog dijela nekretnine na temelju prethodno stečenog prava korištenja te po toj osnovi, zbog naknadnog upisa pomorskog dobra, polaže pravo na isplatu,

- stekao pravo na isplatu uloženog gradnjom objekta jer je zbog upisa pomorskog dobra došlo do raskida Ugovora o privremenom pravu korištenja nekretnina iz članka 1978. te da je

- stekao pravo na isplatu na temelju instituta stjecanja bez osnove jer je država stekla dionice prednika tužitelja u visini vrijednosti predmetnog objekta, a prodajom istih je zaradila, ali i jer je ulaganjem povećana vrijednost predmetne nekretnine.

6. Već ovdje valja reći (iako će o tome biti više rečeno u nastavku) da tužitelj, a na što ukazuje u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u prvom dijelu postupka svoju tražbinu prema tuženiku nije dovodio u vezu s institutom stjecanja bez osnove niti je u tom smjeru iznio ijedan činjenični navod. Upravo suprotno, svoj je zahtjev do tada tužitelj temeljio isključivo na činjenici da je stekao pravo korištenja prema tadašnjem Zakonu o udruženom radu, a na temelju takvog prava i pravo vlasništva te je iznijeta utvrđenja (kao deklaracije) "inkorporirao" u petit tužbenog zahtjeva. Tek sada, u ponovljenom prvostupanjskom postupku, tužitelj po prvi puta iznosi činjenične tvrdnje o tome da je dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika na temelju osnove koja je kasnije otpala. O tome koje dosege takvo postupanje tužitelja ima u ovom stadiju postupka, bit će objašnjeno u daljnjim točkama obrazloženja ove presude.

7. U dokaznom postupku pročitani su rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 24. siječnja 1996., Aneks od 1984., Samoupravni sporazum, Aneks, Potvrda Trgovačkog suda u Rijeci R3-9080/2002, rješenje Okružnog privrednog suda u Rijeci, dopunski elaborat procjene iz listopada 1992., skica lica mjesta te sva druga dokumentacija dostavljana uz podnesak od 15. rujna 2004., zapisnik s uviđaja s lica mjesta, nalaz i mišljenje mjerničnog vještaka Adalberta Horvata, očitavanje vještaka od studenog 2005., Odluka o koncesiji, zemljišnoknjižni izvadak, spis Z-891/93, prijedlog za uknjižbu pomorskog dobra, prijavni list Z-330/96. dopis Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka od siječnja 2017. uz skice, nalaz i mišljenje vještaka Marijana Brnića te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

8. Ističe se da je u ponovljenom prvostupanjskom postupku sud, prihvaćanjem prijedloga stranaka, dopunio dokazni postupak pribavom nove relevantne dokumentacije iz koje su utvrđene nove činjenice pa uzimajući u obzir navedeno, ali i okolnost objektivne preinake tužbe tužitelja te novih prigovora tuženika u tom smjeru (osobito prigovora zastare), ukazuje se da je ovaj predmet, nakon ukidbenih odluka viših sudova, izmijenjen.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Među strankama ovog postupka nije sporno:

- da je pravni prednik tužitelja na temelju Samoupravnog sporazuma o zajedničkoj izgradnji objekata i dugoročnoj suradnji (dalje: Samoupravni sporazum) sklopljenog s tadašnjim poduzećem Tehnomont 1983. izgradio objekt na tadašnjoj k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (a sadašnjoj k. č. br. [katastarska čestica]) kao dio Marine Veruda,

- da je prednik tužitelja predmetni objekt počeo graditi 1983., a završio 1984. te da je stoga u razdoblju od 1983. do 2008. bio u posjedu dijela tog objekta i to prodajnog prostora koji se nalazi u prizemlju tog objekta u kojem je obavljao djelatnost trgovine (duty free shop),

- da je u vrijeme sklapanja Samoupravnog sporazuma i završetka gradnje objekta 1984. tadašnja k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnoj knjizi bila upisana kao društveno vlasništvo u korištenju Općine Pula, da bi potom 1993. bila upisana kao pomorsko dobro,

- da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o koncesiji pomorskog dobra od 1999. predmetna nekretnina dana u koncesiju Tehnomontu.

10.1. Osim što predmetne činjenice između stranaka nisu sporne, iste proizlaze i iz dostavljene dokumentacije i to osobito Samoupravnog sporazuma, povijesnog prikaza zemljišnoknjižnog stanja predmetne čestice, Odluke Vlade Republike Hrvatske o koncesiji pomorskog dobra od 1999. te potvrde Tehnomonta o predaji poslovnog prostora u posjed.

11. Međutim sporno je ima li tužitelj pravo od tuženika potraživati isplatu predmetnog iznosa uzimajući u obzir da tuženik osporava:

- aktivnu legitimaciju tužitelja,

- da bi pravni prednik tužitelja stekao pravo vlasništva na predmetnom dijelu objekta,

- da bi vrijednost predmetne nekretnine prilikom pretvorbe bila procijenjena u društveni kapital pravnog prednika tužitelja,

- navod tužitelja da je predmetna nekretnina naknadno stekla status pomorskog dobra,

- svoju pasivnu legitimaciju.

11.1. Tuženik je nakon posljednje preinake tužbenog zahtjeva istaknuo prigovor zastare tražbine tužitelja po svakoj od istaknutih osnova na kojima počiva tužiteljev obveznopravni zahtjev, ističući da je činjenične navode o pravu na isplatu kao povrata uloženog u tuđu nekretninu tužitelj iznio tek u ponovljenom postupku odnosno tek 27. lipnja 2023., tvrdeći da je u ranijem postupku potraživao isplatu isključivo na osnovi tvrdnje da mu je oduzeto vlasništvo. Stoga je sporno je li tražbina tužitelja u zastari.

Aktivna legitimacija tužitelja:

12. Najprije je valjalo odlučiti o tuženikovu prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, s obzirom da tuženik osporava da bi Istra trgovinska radna organizacija export-import Pula OOUR Vanjska trgovina Pula bio pravni prednik tužitelja. Tužitelj navodi kako je "Istra" nakon zaključenja Samoupravnog sporazuma izvršila statusnu promjenu na način da je OOUR Vanjska trgovina Pula izdvojen iz sastava radne organizacije i registriran kao samostalni pravni subjekt, odnosno zasebna pravna osoba pod tvrtkom "Istra - trade" s.p.o. Pula.

12.1. Uvidom u Potvrdu Trgovačkog suda u Rijeci od 17. srpnja 2002. utvrđeno je da je Istra-trade društveno trgovinsko poduzeće s potpunom odgovornošću Pula upisano u sudski registar 29. prosinca 1989. Također je iz potvrde utvrđeno da je to poduzeće 15. lipnja 1992. brisano uslijed pripajanja "Autotransu" poduzeću za javni prijevoz osoba u cestovnom prometu p.o. Rijeka. Navedeno je razvidno i iz Rješenja Okružnog privrednog suda u Rijeci od 15. lipnja 1992. Iz rješenja istog suda od 15. ožujka 1993. utvrđeno je da je pretvorbom navedenog društvenog poduzeća nastala tvrtka tužitelja dakle "Autotrans" dioničko društvo za javni prijevoz osoba u cestovnom prometu, trgovinu, turizam i usluge, Rijeka. Sukladno navedenom tužitelj je dokazao da je pravni slijednik Istre trgovinske radne organizacije export-import Pula OOUR Vanjska trgovina Pula te se prigovor tuženika u pogledu nedostatka aktivne legitimacije ukazuje neosnovanim.

Isprave i dokumentacija:

13. U svrhu utvrđenja spornih činjenica u ovom predmetu, a osobito statusa predmetne nekretnine u vrijeme početka odnosno završetka izgradnje objekta (1983. i 1984.), sud pribavio dodatnu dokumentaciju i to spis Grada Pule-Pola o izgradnji Marine Veruda (iza spisa) klasifikacijske oznake 64/78. Napominje se da je dio predmetne dokumentacije iz tog spisa dostavio sam tužitelj uz reviziju. Sud je uvidom u dokumentaciju utvrdio sljedeće relevantne činjenice.

13.1. Iz dokumentacije koja je tom spisu 64/78 priložena utvrđeno je da je 1977. poduzeće Tehnomont podnijelo Općini Pula Zahtjev za izdavanje načelnih urbanističkih uvjeta za gradnju marine u Verudskom kanalu, u privitku kojeg je Tehnomont dostavio dokumentaciju investiciono – programskog karaktera i to Okvirni program razvoja maretivnih funkcija i izgradnje Verudskog kanala br. 1238/77 i 1138/77 te Organizacijski koncept marine izgrađen od strane Urbis 72 Pula. Povodom takvog zahtjeva Općinski sekretarijat Općine Pula je 27. prosinca 1977. izdao Zaključak o načelnoj urbanističkoj suglasnosti za izgradnju marine.

13.2. Potom je utvrđeno da je spis 64/78 formiran povodom zahtjeva koji je Tehnomont 12. siječnja 1978. podnio tadašnjem Općinskom sekretarijatu Općine Pula za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove radi izdavanja i određivanja urbanističkih uvjeta za izgradnju marine na području zaljeva Veruda. U tom zahtjevu poduzeće Tehnomont zahtijeva od Općine Pula da im se ustupi u trajno pravo korištenja ili u nekom drugom pravnom odnosu površine zemljišta na koje je upisana Općina Pula kao korisnik kako bi se omogućilo toj radnoj organizaciji da pristupi gradnji, ističući da je Tehnomont već ishodio uvjete od strane urbanističke službe te da sada želi ishoditi detaljne urbanističke uvjete. Rješenjem od 28. veljače 1978. Skupština Općine Pula u skladu sa Zaključkom Skupštine od 27. veljače 1978. donijela je rješenje kojim se radnoj organizaciji Tehnomont daju na privremeno korištenje nekretnine u zaljevu Veruda u Puli koje su planom obuhvaćene u gradnju lučice i marine, a posebno su opisane i naznačene u Ugovoru o privremenom pravu korištenja nekretnina koji ugovor čini sastavni dio tog rješenja.

14. Sud je izvršio uvid i u Ugovor o privremenom pravu korištenja nekretnina (iza spisa u dokumentaciji zaprimljenoj od Grada Pule) koji su sklopili Općina Pula s jedne strane te radna organizacija Tehnomont s druge strane, koji prileži spisu. Proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen u skladu sa Zaključkom skupštine Općine Pula broj 01- 302/1-1977 od 27. veljače 1978. i u skladu s Odlukom centralnog radničkog savjeta OOUR Brodogradnja od 22. ožujka 1977.

14.1. Ugovor ima 17 članaka. U članku I. toga Ugovora ugovorne strane suglasno su utvrdile da je namjena zaljeva Veruda kao lučice - marine određena Odlukom o urbanističkom planu naselja Vidikovac 1974., Generalnim urbanističkim planom Pule iz 1966. i Odlukom o zaštitnom obalnom pojasu iz 1974. Potom je utvrđeno da pojas marine zahvaća dio obalnog mora u zaljevu Veruda, dio morske obale i određenu površinu kopna uz morsku obalu tog zaljeva prema Okvirnom programu zaljeva i Organizacionom konceptu Marine koji je 1977. izradio Urbis 72. Utvrđeno je da pojas lučice obuhvaća nekretnine različitog pravnog statusa kao što je javno dobro, zemljišta čiji je korisnik Općina Pula, zemljište upisano u korist privatnih osoba te obalno more s podmorjem. Utvrđeno je i da će na pojedinim nekretninama unutar pojasa lučice biti izgrađeni određeni objekti čije će korištenje biti neposredno vezano za korištenje lučice.

14.2. U članku IV. Ugovora nabrojane su nekretnine koje se predaju Tehnomontu kao primaocu i među njima je istaknuta i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ugovoren je rok od 30 godina trajanja ugovora, koji je ugovoren procjenom sredstava koja će biti potrebno uložiti i vremena amortizacije.

14.3. U članku X. Ugovora ugovorno je da će ugovorne strane zajednički utvrđivati uvjete po kojima će se eventualno nekoj drugoj radnoj organizaciji omogućiti gradnja objekta, ali gradnja mora neposredno biti vezana za korištenje lučice kao cjeline. Određeno je i da će se pokrenuti postupak eskproprijacije privatnog zemljišta kako bi se upisalo pravo korištenja primaoca u zemljišnoj knjizi.

14.4. Ugovorne strane sklopile su Anex toga Ugovora 16. ožujka 1990 (list 208 do 210 spisa). Iz tog Anexa proizlazi da se točno utvrđuje koje su nekretnine s obzirom na novonastale oznake dane na korištenje primaocu Tehnomontu. Dodatno je u članku IV. Anexa utvrđeno da je rok posluge odnosno privremenog korištenja od 30 godina počeo teći 1978.

15. Na temelju predmetnog Ugovora o privremenom pravu korištenja nekretnina, nastavno je OOUR Brodogradnja (Tehnomont) s prednikom tužitelja sklopio Samoupravni sporazum o zajedničkoj izgradnji objekta i dugoročnoj suradnji (u daljnjem tekstu Sporazum).

15.1. Uvidom u Samoupravni sporazum utvrđeno je da je isti sklopljen 22. lipnja 1983. između Istre trgovinske radne organizacije export-import Pula OOUR Vanjska trgovina Pula (prednik tužitelja) i Radne organizacije Tehnomont OOUR Brodogradnja. U članku 5. Sporazuma utvrđeno je da se poduzeće Istra obvezala izgraditi objekt sukladno projektu uključujući i dijelove objekta koji će biti vlasništvo Tehnomonta. U članku 2. toga Sporazuma navodi se da Tehnomont ustupa predniku tužitelja zemljište na korištenje do isteka roka do kojeg je Tehnomont dobio zemljište na korištenje. Tim se Sporazumom prednik tužitelja obvezao izgraditi objekt za opskrbu marine (trgovina) do glavne turističke sezone 1984. Ugovorili su također da će se nakon izgradnje utvrditi konačna vrijednost i takva dijeliti na vlasnike - ugovaratelje, anexom ugovora. Ugovorne strane su 6. ožujka 1984. zaključili Anex ugovora u kojem su u članku 1. izvršili diobu korisne površine objekta na način da je "Tehnomontu" pripalo u vlasništvo 404,87 m2, a "Istri" 416,77 m2.

16. Sud je na uviđaju i iz nalaza i mišljenja vještaka mjernične struke Adalberta Horvata utvrdio da se predmetni objekt nalazi na sadašnjoj kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i navedeno između stranaka nije sporno. Utvrđeno je da se radi o poslovnom prostoru u prizemlju objekta, iznad kojeg je restoran koji se dodatno proteže i na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Vezano za taj dio nalaza i mišljenja te skicu lica mjesta na kojem je predmetni objekt odnosno nekretnina identificirana, stranke nisu imale primjedbi te je isti u tom dijelu izrađen sukladno pravilima struke i kao takav prihvaćen od strane suda i ocijenjen vjerodostojnim. Nije posebno cijenjen dio dopune nalaza kojim je vještaka pokušavao prikazati granicu pomorskog dobra na temelju geodetskog elaborata iz 1990./1991. koji je rađen u svrhu davanja predmetne marine u koncesiju, jer sud spornu činjenicu je li predmetna nekretnina bila u režimu pomorskog dobra 1983. i 1984. iz te dokumentacije ne može utvrditi, a na što je ukazivao i tužitelj.

16.1. Analizirajući povijesni zemljišnoknjižni izvadak (list 310 do 404 spisa), ovaj je sud utvrdio da je predmetna k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nastala cijepanjem 1992. od nekadašnje k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je nastala 1983. cijepanjem od nekadašnje k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

16.2. Naime, 1978. postojala je kč. br. [katastarska čestica] upisana kao ferreria (željeznica) statusa društvenog vlasništvo korisnika Općina Pula (list 390 do 391 spisa) koja je potom 1983. (Z-1823/83 od 15. lipnja 1983. upis broj 292, list 369 spisa) cijepana na nove kč. br. [katastarska čestica] šuma i kč. br. [katastarska čestica] šuma. Potom je nekretnina kč. br. [katastarska čestica] i to 1993. (Z- 891/93) cijepana na nove kč. br. [katastarska čestica] pripisom tih čestica u postojeći uložak [broj ZK uloška] i promjenom kulture kao pomorsko dobro.

16.3. Upravo je predmetna k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obuhvaćena rješenjem Skupštine Općine Pula i člankom IV. Ugovora o privremenom pravu korištenja nekretnina, a time i Samoupravnim sporazumom.

Utvrđene činjenice:

17. Nakon detaljne analize i ocjene predmetne dokumentacije, sud je utvrdio sljedeće relevantne činjenice.

18. Utvrđeno je da je urbanističkim planom bilo planirano da se u predmetnom zaljevu na području Pule izgradi lučica (marina) te da je Skupština Općine Pula 28. veljače 1978. donijela rješenje kojim se radnoj organizaciji Tehnomont daju na privremeno korištenje nekretnine u zaljevu Veruda u Puli koje su planom obuhvaćene u gradnju lučice, a posebno su opisane i naznačene u Ugovoru o privremenom pravu korištenja nekretnina koji ugovor čini sastavni dio tog rješenja.

18.1. Utvrđeno je da je ugovoren rok korištenja od 30 godina koji je počeo teći 1978. i koji je istekao 2008., a rok korištenja ugovoren u korist Tehnomonta vrijedio je i za prednika tužitelja. Dakle, Samoupravnim sporazumom nije ugovoren poseban rok od 30 godina, kako to tvrdi tuženik, već se rok trajanja Samoupravnog sporazuma vezao za ugovoreni rok trajanja Ugovora o privremenom pravu korištenja nekretnina.

19. Jedan od glavnih revizijskih argumenata tužitelja bio je da nekretnina na kojoj je izgrađen objekt nije bila obuhvaćena rješenjem Skupštine Općine Pula i Ugovorom o privremenom pravu korištenju nekretnina te da zbog toga, tumačeći mjerodavne odredbe Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, ista nije mogla steći status pomorskog dobra.

19.1. Međutim, sud je u ponovljenom postupku iz povijesnog prikaza zemljišnoknjižnog stanja te uvidom u rješenje Skupštine Općine Pula i Ugovor o privremenom pravu korištenju nekretnina utvrdio da je sadašnja nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (na kojoj se nalazi predmetni objekt) 1978. bila sastavni dio tadašnje k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je bila obuhvaćena rješenjem Skupštine Općine Pula i izričito navedena u članku IV. Ugovora o privremenom pravu korištenja nekretnina te predana Tehnomontu na privremeno korištenje u svrhu izgradnje marine Veruda.

19.2. Naime, 1978. u vrijeme donošenja rješenja Skupštine Općine Pula i sklapanja Ugovora o privremenom pravu korištenju nekretnina na snazi je bio Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine br. 19/1974, 24/1974, 39/1974, 39/1975, 17/1977, 18/1981, dalje: ZPVDLP) te Pravilnik o osnivanju i vođenju katastra pomorskog dobra (Narodne novine br. 1/1976).

19.3. Odredbom članka 4. stavka 1. ZPVDLP-a propisano je da su pomorsko dobro morska obala, luke, lukobrani, nasipi, sprudovi, bridi, grebeni, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem te ostali dijelovi obalnog mora, njihovo podmorje (morsko dno i podzemlje) i u njima živa i neživa prirodna bogatstva (ribe, rude i dr.). U stavku 2. toga članka određeno je da je pomorsko dobro u društvenom vlasništvu u općoj upotrebi, dok je stavkom 3. propisano da pomorskim dobrom upravlja općina. Stavkom 4. određeno je da se pravo vlasništva i druga stvarna prava na pomorskom dobru ne mogu se stjecati po bilo kojoj osnovi. Iznimno, pomorsko dobro može se dati na korištenje po odredbama ovoga ili drugoga zakona (stavak 5.).

19.4. Članak 5. ZPVDLP-a određuje da se pomorsko dobro može koristiti u skladu s odlukom općinske skupštine u kojoj se moraju odrediti način, uvjeti i vrijeme korištenja pomorskog dobra, područje pomorskog dobra koje se daje na korištenje i ovlaštenja korisnika (stavak 1.) kao i da na osnovi takve odluke općina i korisnik pomorskog dobra, zaključuju ugovor o korištenju pomorskog dobra (stavak 2). Dodatno je u članku 42. ZPVDLP-a određeno da se marina smatra posebnom lukom i pomorskim dobrom.

19.5. Odredbom članka 2. stavka 1. Pravilnika o osnivanju i vođenju katastra pomorskog dobra propisano je da se odredbe tog pravilnika odnose na dio pomorskog dobra što obuhvaća morsku obalu, luke, lukobrane, nasipe, sprudove, hridi, grebene, ušća rijeka koje se izlijevaju u more i kanale spojene s morem (u daljnjem tekstu: pomorsko dobro). Člankom 3. tog Pravilnika predviđeno je da katastar osniva općinska skupština općine na području koje se nalazi pomorsko dobro. Člankom 5. stavkom 2. Pravilnika određen je da je čestica pomorskog dobra (u daljnjem tekstu: čestica) je dio pomorskog dobra s objektom ili bez njega, ili samo objekt na pomorskom dobru, koji u fizičkom i funkcionalnom smislu predstavlja cjelinu a dan je na korištenje istom korisniku ili je bez korisnika.

19.6. Dakle, analizom citiranih odredaba tada relevantnih propisa ovaj je sud utvrdio da je Općina Pula, kao jedinica koja je tada bila ovlaštena određivati i upravljati pomorskim dobrom, donijela akt (rješenje Skupštine Općine Pula) kojim je predmetnoj nekretnini dodijelio status pomorskog dobra, odredivši da je ista sastavni dio posebne luke i dajući istu na privremeno korištenje u svrhu izgradnje marine. Tim je rješenjem i Ugovor o privremenom pravu korištenja nekretnina (kao sastavnim dijelom rješenja Skupštine Općine Pula) 1978. tadašnja k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stekla status pomorskog dobra. Sud je pokušao od Grada Pule pribaviti izvadak iz Katastra pomorskog dobra kojeg su općine, sukladno odredbama članka 21. do 23. ZPVDLP-a i Pravilnika bile dužne voditi, međutim dopisom od 3. rujna 2024. Grad Pula (list 294 spisa) odgovorio je da ne raspolažu zatraženim podacima.

19.7. I sam tužitelj u reviziji navodi da je odlukom općine nekretnina stjecala status pomorskog dobra, međutim tu argumentaciju tužitelj iznosi smatrajući da mu ide u prilog, pri tom je temeljeći na neispravnoj tvrdnji da predmetna nekretnina nije bila obuhvaćena odlukom Skupštine Općine Pula.

20. Cijeneći da je utvrđeno da je nekretnina na kojoj se nalazi predmetni objekt stekla status pomorskog dobra 1978., ukazuju se irelevantni navodi tužitelja (istaknuti u prilog navodu da nekretnina nije bila pomorsko dobro) o tome da iz sadržaja Samoupravnog sporazuma proizlazi da predmetni objekt nije dio marine Veruda zbog korištenog termina "na ulazu u marinu" u članku 5. Sporazuma. Ipak, ističe se da je "glavnim" Ugovorom o privremenom pravu korištenja nekretnina određeno da su sve nekretnine koje su dane Tehnomontu na korištenje dane u svrhu izgradnje marine te da gradnja mora biti neposredno povezana za korištenje lučice kao cjeline (članak x. Ugovora). Stoga okolnost da je u Sporazumu (koji je sklopljen na temelju toga Ugovora) navedeno da će se predmetni objekt graditi na ulazu u marinu nije niti od kakvog značaja za utvrđenje statusa tog dijela nekretnine, nego samo pobliže opisuje prostornu poziciju objekta.

21. Nadalje je utvrđeno da prilikom pretvorbe prednika tužitelja vrijednost nekretnine nije procijenjena u temeljni kapital, kako to pogrešno navodi tužitelj. U pravu je tuženik kada ističe da je u društveni kapital prednika tužitelja procijenjeno samo ulaganje u predmetni objekt.

21.1. U postupku pretvorbe poduzeća – pravnog prednika tužitelja koji je proveden na temelju odredaba Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine br. 19/1991, 26/1991, 45/1992, 83/1992, 84/1992, 18/1993, 94/1993, 2/1994) Hrvatski fond za privatizaciju (dalje: HFP) donio je rješenje od 24. siječnja 1996. (list 5 do 6 spisa) kojim je iskazano koja je sva imovina procijenjena u temeljni kapital društva. Iz tog rješenja proizlazi da je u procjenu temeljnog kapitala prednika tužitelja uključen predmetni objekt, ali samo kao ulaganje uz napomenu da zemljište nije uključeno u procjenu, što proizlazi iz Dopunskog elaborata procjene iz listopada 1992. (list 41 do 42 spisa) s obzirom da je pod stavkom 21. iskazana isključivo vrijednost objekta i pretpostavlja se priključaka ("priključ."). Time je pravnom predniku tužitelja priznato pravo na povećanje društvenog kapitala u vrijednosti ulaganja u predmetni objekt i to u iznosu od 179.450 (bez navođenja valute).

21.2. O značaju činjenice da u vrijednost društvenog kapitala prednika tužitelja nije unesena vrijednost nekretnine nego samo ulaganje bit će riječi u nastavku obrazloženja.

Pravni osnov:

22. U nastavku će sud iznijeti svoja pravna stajališta o zahtjevu tužitelja za isplatu pri tom posebno obrazlažući svaki od istaknutih pravnih osnova.

23. Tužitelj prije svega tvrdi da je na nekretnini na kojoj je sagrađen predmetni objekt stekao pravo korištenja na temelju Samoupravnog sporazuma pozivajući se na odredbe članka 266. i 269. tada važećeg Zakona u udruženom radu. Potom ističe da je na temelju tako stečenog prava korištenja u postupku pretvorbe predmetna nekretnina na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća i rješenja HSP-a procijenjena u društveni kapital prednika tužitelja koji je konačno na temelju odredaba članka 360. stavka 1. i članka 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje u tekstu ZVDSP) stekao pravo vlasništva. S obzirom da je predmetna nekretnina naknadnom Odlukom Vlade Republike Hrvatske o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja Luke posebne namjene – Luke nautičkog turizma Veruda od 11. veljače 1999. (list 82 spisa) proglašena pomorskim dobrom, smatra da mu pripada pravo na isplatu naknade za izvlaštenje.

23.1. Uzimajući u obzir da je ovaj sud utvrdio da je nekretnina na kojoj je izgrađen predmetni objekt 1978. proglašena pomorskim dobrom te da je i tadašnjim propisom i to člankom 4. stavka 1. ZPVDLP-a bilo određeno da se na pomorskom dobru ne mogu stjecati pravo vlasništva i druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi, ovaj je sud stava da tužitelj nije mogao steći niti pravo korištenja niti pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini pa stoga nema pravo na isplatu po toj osnovi.

23.2. Osim toga, stjecanje prava vlasništva na toj nekretnini ne bi bilo moguće niti s obzirom na to da vrijednost nekretnine nije procijenjena u temeljni kapital prednika tužitelja, već je "unesena" samo vrijednost ulaganja, što upućuje na to da nije ispunjen uvjet iz članka 360. u vezi s člankom 390. ZVDSP-a za stjecanje prava vlasništva na nekretnini (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev x 1182/2013-2 od 28. rujna 2016.).

23.3. Zaključno, cijeneći činjenicu da je predmetna nekretnina u vrijeme početka i završetka izgradnje objekta bila u režimu pomorskog dobra te da je takav režim stekla 1978. rješenjem Skupštine Općine Pula o izgradnji Marine Veruda te da vrijednost te nekretnine (ili dijela) nije unesena u društveni kapital prednika tužitelja, ovaj sud zaključuje da prednik tužitelja nije nikada stekao pravo korištenja, a posljedično niti pravo vlasništva te da nema pravo na isplatu po osnovi "izvlaštenja".

24. Tužitelj, nadalje, tvrdi da mu pravo na isplatu pripada jer je Ugovor o privremenom pravu korištenja nekretnina raskinut u trenutku kada je predmetna nekretnina proglašena pomorskim dobrom. Pri tom se poziva na odredbu članka 16. stavka 2. ZVDSP-a. Tom je odredbom propisano da ako izgrađeni objekt ili izvršenu prinovu nije tehnički moguće ukloniti zbog njihove prirode ili zbog toga što bi se time štetilo pomorskom dobru, korisnik pomorskog dobra nema pravo na naknadu za izgrađeni objekt ili izvršenu prinovu, osim ako je to izričito predviđeno u odluci o davanju pomorskog dobra na korištenje.

24.1. S obzirom da je ovaj sud utvrdio da je predmetna nekretnina sklapanjem predmetnog Ugovora o privremenom pravu korištenja nekretnina stekla status pomorskog dobra, jasno je tada da argument tužitelja o raskidu predmetnog Ugovora o privremenom pravu korištenja nekretnina donošenjem Odluke Vlade RH 1999. o davanju iste u koncesiju, nije osnovan.

24.2. Osim toga, stav je ovoga suda da tužitelj osnov za isplatu pogrešno pokušava pronaći u odredbama Ugovora o privremenom prava korištenja nekretnina s obzirom da nije bio ugovorna strana toga Ugovora niti je dokazao da je istome pristupio pa da bi se učinci toga ugovora odnosili i na tužitelja. Taj je Ugovor za tužitelja bitan utoliko što su raspolaganja Tehnomonta vezana pravima iz tog Ugovora pa Tehnomont, sklapajući s prednikom tužitelja Samoupravni sporazumom, nije mogao na prednika tužitelja prenijeti veća prava od onih što je sam stekao ili mogao steći. Tako je Samoupravnim sporazumom vezano trajanje toga Sporazuma za rok trajanja Ugovora o privremenom pravu korištenja nekretnina, za koji je utvrđeno da je trajao 30 godina i to od 1978. do 2008. Uzimajući u obzir da je prednik tužitelja bio u posjedu predmetnog objekta upravo do 2008., ukazuju se neosnovanima navodi tužitelja o tome da su Ugovor odnosno Sporazum ranije raskinuti odnosno da je tužitelj ranije bio primoran predati posjed spornog objekta. Naime, Samoupravni sporazum sklopljen je uzimajući u obzir vrijeme amortizacije i preostalo trajanje Ugovora o privremenom pravu korištenja nekretnina te su, s obzirom na navedeno, utvrđivani uvjeti tih ugovvra. Iz Anexa Samoupravnog sporazuma utvrđeno je da je Tehnomont isplatio tužitelja za ulaganje koje se odnosi na dio objekta kojim je upravljao Tehmonont pa, s obzirom da nije ništa posebno ugovoreno vezano za isplatu ulaganja nakon proteka ugovorenog roka, zaključuje se da je razdoblje trajanja Sporazuma i Ugovora zapravo predstavljalo amortizacijski period predmetnog ulaganja.

24.3. Također, pozivajući se na pravo na isplatu na temelju ugovora po prvi puta u ponovljenom postupku, valjalo bi na takav odnos primijeniti odredbe o zastarnim rokovima kod ispunjenja ugovorom preuzetih obveza. S obzirom da odredba članka 371. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005 ) predviđa opći zastarni rok za ugovorne obveze, jasno je da je takav rok protekao prije preinake tužbe.

25. Konačno, valja raspraviti zahtjev tužitelja u kontekstu instituta stjecanja bez osnove s time da posebno valja pažnju posvetiti tuženikovom prigovoru zastare tražbine tužitelja po toj osnovi.

25.1. Naime, nije dvojbeno da se tužitelj po prvi puta na taj institut poziva u ponovljenom prvostupanjskom postupku u podnesku od 27. lipnja 2023. iako isplatu potražuje od preinake tužbe 2005. Sasvim je jasno da sud nije vezan pravnom osnovom zahtjeva kako je to izričito propisano odredbom članka 186. stavka 3. ZPP- a. Navode tužitelja o tome da je riječ o stjecanju bez osnova na strani tuženika, tužitelj obrazlaže time da je, nakon što je vrijednost objekta procijenjena u temeljni kapital prednika tužitelja, država na ime toga stekla dionice tužitelja koje je prodala i na temelju toga zaradila. Međutim, pozivajući se na sudsku praksu, tužitelj zapravo elaborira pravo na isplatu uslijed ulaganja u tuđu nekretninu i to prema vrijednosti uloženog. Time tužitelj poprilično konfuzno iznosi činjenice na kojima temelji svoj zahtjev za isplatu po osnovi ovog instituta i to prvo spominjući da je država bez osnova stekla vrijednost prodanih dionica, a potom i ulaganja u tuđu nekretninu.

25.2. Tuženik je, po prvi puta očitujući se o iznesenim navodima, istaknuo prigovor zastare tražbine tužitelja po toj osnovi. Tužitelj prigovor zastare smatra neosnovnim navodeći da je tužitelj i u ranijem stadiju postupka potraživao isplatu pa da tuženik taj prigovor u ovoj fazi postupka više ne može isticati, kao i da nije od utjecaja što je u petitu istaknuo deklaraciju kojom je predlagao utvrditi da polaže pravo na isplatu uslijed gubitka vlasništva.

25.3. Sud se ne slaže s argumentacijom tužitelja vezano za ovo pitanje. Stav je ovoga suda da takvom intervencijom tužitelj nije samo promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je preinačio tužbu intervenirajući u petit zahtjeva te je istaknuo dijapazon potpuno novih činjenica koje su, zapravo, u suprotnosti s onima istaknutima u dotadašnjem stadiju postupka. Naime, činjenični navod tužitelja o tome da je stekao pravo vlasništva dijela nekretnine potpuno je suprotan njegovom novom navodu o tome da je ulagao u tuđe. Dakle, po ocjeni ovoga suda u predmetnoj situaciji riječ je o promjeni činjeničnog kompleksa dodavanjem novih činjenica i to činjenica koje su oprečne činjenicama iznesenima u prvoj fazi postupka do odluke revizijskog suda, a koje objektivno dovode do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-2049/16-2 od 15. studenog 2016.).

25.4. Tužitelj je, naime, isprva isključivo i samo isticao da je stekao pravo korištenja, a potom i pravo vlasništva predmetne nekretnine potražujući isplatu jer mu je vlasništvo oduzeto. Tužitelj je k tome predmetna utvrđenja inkorporirao kao deklarativni dio svoga zahtjeva čime je vezao sud kako po pitanju činjenica koje treba utvrditi tako i po pitanju odluke koju može donijeti. Na navedeno je u svojoj odluci ukazao i Vrhovni sud Republike Hrvatske (posljednji pasos stranice 3 rješenja Rev-x 481/12-2 od 17. prosinca 2019.). S obzirom da je tužitelj po prvi puta tek podneskom od 27. lipnja 2023. iznio činjenice o tome da ima pravo na isplatu zbog izvršenih ulaganja u nekretninu tuženika te u skladu s tim i "preformulirao" tužbeni zahtjev na način da potražuje samo isplatu, tuženik je tek u tom trenutku bio doveden u poziciji da može istaknuti prigovor zastare. Stoga nije u pravu tužitelj kada navodi da je tijek zastare prekinut preinakom tužbe od 2. kolovoza 2005. (list 68 do 70 spisa) jer tada tužitelj uopće nije tražio isplatu po toj osnovi. K tome je za istaknuti da u tom trenutku (preinaka 2005.), eventualna tražbina tužitelja po osnovi instituta stjecanja bez osnova nije niti dospjela uzimajući u obzir da je tužitelj bio u posjedu objekta do 2008. Tražbina tužitelja po toj osnovi mogla je dospjeti tek nakon što je tužitelj izašao iz posjeda objekta, dakle nakon 2008. te je tada počeo teći petogodšnji zastarni rok u kojem je tužitelj mogao zahtijevati isplatu pozivom na institut stjecanja bez osnove odnosno stjecanja na temelju osnove koja je otpala.

25.5. S obzirom da je tužitelj tek podneskom od 27. lipnja 2023. istaknuo predmetne činjenične navode i postavio zahtjev u tom smjeru čime je preinačio tužbu, upravo od tog trenutka preinake tužbe između stranaka teče nova parnica sa svim procesno- pravnim i građansko-pravnim posljedicama. Uzimajući navedeno u obzir razvidno je da je do 27. lipnja 2023. protekao opći zastarni rok od pet godina. Okolnost što je tužitelj isti iznos potraživao u ranijem stadiju kao naknadu za izvlaštenje, nije niti od kakvog značaja jer svoje potraživanje temelji na potpuno različitim (međusobno) oprečnim činjenicama i posljedično tome pravnim osnovama.

25.6. Svi navodi koje tužitelj, vezano za (ne)osnovanost tuženikovog prigovora zastare, ističe nisu osnovani. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor koji se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave, a u ovom ga je predmetu tuženik istaknuo do zaključenja prethodnog postupka i to najranije što je, s obzirom na to kako je tužitelj činjenično determinirao tijek ovog postupka, mogao.

25.7. Napominje se i to da svoje navode o stjecanju i prodaji dionica u korist države, tužitelj nije dokazao niti je predložio izvođenje dokaza u odnosu na tako istaknute navode.

25.8. Također se napominje da je u društveni kapital tužitelja unesen iznos procijenjene investicije od 179.450 (bez navođenja valute) stoga bi, po stavu ovoga suda, sporno bilo (da se sud upustio u ocjenu osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, što ovaj sud nije) ima li tužitelj pravo samo na taj iznos jer je upravo za taj iznos povećana vrijednost temeljnog kapitala prednika tužitelja u postupku pretvorbe.

25.9. Slijedom navedenog, ovaj je sud utvrdio da je tražbina tužitelja po osnovi instituta stjecanja bez osnove zastarjela jer je tužitelj takav zahtjev istaknuo tek 27. lipnja 2023. kada je protekao petogodišnji zastarni rok koji je dospio najkasnije od 2008.

26. Vezano za navode tužitelja o tome da ima pravo na isplatu ima zbog povrede konvencijskih i ustavnih prava na zaštitu prava vlasništva, ukazuje se da tužitelj inzistira na navodu da je doveden u pravnu situaciju u kojoj mu je oduzeto vlasništvo te da stoga ima pravo na priznanje uloženog na pomorskom dobru, u prilog čemu citira odluke Europskog suda za ljudska prava i našeg najvišeg suda. Međutim, ističući takve tvrdnje i pozivajući se na relevantnu sudsku praksu zanemaruje značaj svoga držanja i postupanja u ovom postupku koja se ogleda u iznošenju činjenica, predlaganju dokaza te postavljanju tužbenog zahtjeva čime tužitelj, kao aktivna stranka u postupku, determinira tijek postupka, ali i moguće odluke sudova. Vrsta i opseg zaštite na koju bi tužitelj imao pravo te način ostvarenja iste ovisi i o postupanju samog tužitelja odnosno o tome koristi li tužitelj odgovarajući pravni put i čini li to unutar predviđenih zastarnih rokova. U konkretnom slučaju, tužitelj je 28. prosinca 2001. podnio tužbu istaknuvši tužbeni zahtjev za stjecanje prava vlasništva, koji je naknadno 2005. preinačio na način da je ponovno u petitu svoje pravo na isplatu vezao utvrđenjem činjenice ranijeg prava vlasništva u korist tužitelja i to je jedini navod (i posljedično osnov) koji je istaknuo sve do ponovljenog prvostupanjskog postupka konkretnije do 27. lipnja 2023. kada je po prvi puta iznio niz novih činjenica i postavio tužbeni zahtjev na drugačiji način. Tužitelj takvo svoje postupanje pokušava objasniti odnosno opravdati tada aktualnom sudskom praksom navodeći da je postavio deklarativne zahtjeve s obzirom na to da je tuženik te tvrdnje tužitelja osporavao, međutim tužitelj propušta uvidjeti da je pravo na isplatu vezao isključivo osnovanošću istaknutih deklaratornih zahtjeva odnosno utvrđenjem činjenice postojanja prava vlasništva. Naime, tužitelj je od podnošenja tužbe inzistirao na tvrdnji da nekretnina na kojoj se nalazi predmetni objekt nije uopće obuhvaćena Ugovorom o privremenom pravu korištenja nekretnina te da zbog toga nije mogla imati status pomorskog dobra u trenutku početka gradnje 1983. i dovršetka gradnje 1984., što je utvrđeno netočnim. Dakle, tužitelj je svojim radnjama predodredio koje su relevantne činjenice, kojim će se dokazima utvrđivati i konačno "vezao" sudove postavljenim tužbenim zahtjevom. Preinaka tužbe u ovom stadiju postupka posljedično je dovela do niza novih navoda i prigovora tuženika pa tako i do prigovora zastare koji je sud ocijenio osnovanim. Dakle, nije isključivo (ne)postojanje prava tužitelja na isplatu sporno u ovom predmetu, kako to tužitelj prikazuje.

27. Uzimajući sve navedeno u obzir, ukazuje se da sudska praksa na koju se tužitelj poziva nije u potpunosti primjenjiva u ovom predmetu, jer je u konkretnom slučaju preinačena tužba uslijed čega je prvenstveno postalo sporno pitanje zastare. Tužitelj upire na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Rev 636/2015-2 od 23. studenog 2021. (list 258-266 spisa) koje je doneseno u ovosudnom predmetu posl.br.P-533/12 (novi broj P-346/2022) koji je istovjetan ovom predmetu i vodi se između istih stranaka, a u kojoj je odluci VSRH iznio stav u prilog tome da tužitelj kao graditelj ima pravo na ulaganja koja su vršena na pomorskom dobru. Međutim, analizom te odluke zaključuje se da situacija u tom predmetu nije posve ista situaciji u ovoj predmetu jer je u tom predmetu tužitelj već u prvom stadiju postupka (prije revizijske odluke) postavio zahtjev za isplatu ulaganja, a eventualni prigovor zastare uopće se ne spominje.

28. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, stoga je isti odbijen u cijelosti.

29. Uzimajući u obzir da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, ukazuje se bespredmetnim osvrtati se posebno na druge navode stranaka o visini tužbenog zahtjeva uključujući i "prigovor prijeboja" tuženika.

30. Uslijed predmetne odluke nije bilo potrebno posebno cijeniti druge provedene dokaze, dok su preostali dokazni prijedlozi stranaka odbijeni kao nepotrebni.

31. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 163. ZPP-a te na temelju odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarifa), s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.

31.1. S obzirom da je vrijednost predmeta spora promijenjena tijekom ovog postupka, ukazuje se da tuženik ima pravo na nagradu za pojedine radnje prema vrijednosti predmeta spora koja je bila aktualna u vrijeme poduzimanja pojedine radnje. Tako je od podnošenja tužbe do preinake 8. studenog 2007. vrijednost predmeta spora bila 110.000,00 kuna, da bi potom do 27. lipnja 2023. bila 1.828.475,00 kuna, od 27. lipnja 2023. do 15. veljače 2024. bila je 240.475,90 eura, a naposljetku 242.680,34 eura.

31.2. Po vrijednosti predmeta spora od 110.000,00 kuna, tuženiku se priznaje nagrada od po 250 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr.8.t.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 17. veljače 2005., 5. travnja 2005., 19. rujna 2005., 25. svibnja 2006. i 16. svibnja 2007. (Tbr.9.t.1. Tarife), dok se za zastupanje na ročištu 20. rujna 2004. tuženiku priznaje 62,5 boda (Tbr.9.t.5. Tarife).

31.3. Prema vrijednosti predmeta spora od 1.828.475,00 kuna, tuženiku se za zastupanje na ročištu 21. studenog 2007. (Tbr.9.t.1. Tarife) priznaje nagrada od 1825 bodova, dok mu se za sastav žalbe od 19. svibnja 2008. (Tbr.10.t.1. Tarife) priznaje 2281,25 bodova.

31.4. Sukladno vrijednosti predmeta spora od 240.475,90 eura, tuženiku se za zastupanje na ročištima 1. veljače 2024. i 15. siječnja 2025. priznaje nagrada od po 1809 bodova, dok mu se prema vps-u od 242.680,34 eura za zastupanje na ročištima 1. travnja 2025. i 23. listopada 2025. priznaje nagrada od po 1825 bodova.

31.5. Time je tuženiku priznata nagrada od ukupno 12936,75 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) iznosi 25.873,50 eura, stoga je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi predmetni trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP- a.

32. Odbijen je u preostalom dijelu za iznos od 20.689,50 eura zahtjev tuženika kao neosnovan s obzirom da tuženik neosnovano zahtijeva višu nagradu, ne uzimajući u obzir da je vrijednost predmeta spora tijekom postupka mijenjana te pogrešno smatrajući da navedeno nije od utjecaja na visinu nagrade.

33. Posljedično predmetnoj odluci o troškovima postupka, odbijen je u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka (u sklopu izreke presude).

U Puli 19. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun. uz R/ pristojba na presudu

2. Tuženiku po ODO Pula, GUO