Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1928/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji po sucu tog suda Adriani Puž kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Petar Banić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 9. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u toč. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101962336 od 28.06.2004.g., sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi:

„Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 1.482,88 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uveća-njem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

na iznos od 0,01 EUR, od dana 6.6.2007., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 4.8.2007., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 6.9.2007., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 2.1.2008., pa do isplate;

na iznos od 22,42 EUR, od dana 2.2.2008., pa do isplate;

na iznos od 22,70 EUR, od dana 2.3.2008., pa do isplate;

na iznos od 22,98 EUR, od dana 2.4.2008., pa do isplate;

na iznos od 22,31 EUR, od dana 2.5.2008., pa do isplate;

na iznos od 22,13 EUR, od dana 2.6.2008., pa do isplate;

na iznos od 22,32 EUR, od dana 2.7.2008., pa do isplate;

na iznos od 21,92 EUR, od dana 2.8.2008., pa do isplate;

na iznos od 22,00 EUR, od dana 2.9.2008., pa do isplate;

na iznos od 22,39 EUR, od dana 2.10.2008., pa do isplate;

na iznos od 24,24 EUR, od dana 2.11.2008., pa do isplate;

na iznos od 22,82 EUR, od dana 2.12.2008., pa do isplate;

na iznos od 22,48 EUR, od dana 2.1.2009., pa do isplate;

na iznos od 24,58 EUR, od dana 2.2.2009., pa do isplate;

na iznos od 24,68 EUR, od dana 2.3.2009., pa do isplate;

na iznos od 24,35 EUR, od dana 2.4.2009., pa do isplate;

na iznos od 39,52 EUR, od dana 2.5.2009., pa do isplate;

na iznos od 38,95 EUR, od dana 2.6.2009., pa do isplate;

na iznos od 38,27 EUR, od dana 2.7.2009., pa do isplate;

na iznos od 38,53 EUR, od dana 2.8.2009., pa do isplate;

na iznos od 39,00 EUR, od dana 2.9.2009., pa do isplate;

na iznos od 38,52 EUR, od dana 2.10.2009., pa do isplate;

na iznos od 38,47 EUR, od dana 2.11.2009., pa do isplate;

na iznos od 39,01 EUR, od dana 2.12.2009., pa do isplate;

na iznos od 39,45 EUR, od dana 2.1.2010., pa do isplate;

na iznos od 40,01 EUR, od dana 2.2.2010., pa do isplate;

na iznos od 39,86 EUR, od dana 2.3.2010., pa do isplate;

na iznos od 40,85 EUR, od dana 2.4.2010., pa do isplate;

na iznos od 40,61 EUR, od dana 2.5.2010., pa do isplate;

na iznos od 40,83 EUR, od dana 2.6.2010., pa do isplate;

na iznos od 43,48 EUR, od dana 2.7.2010., pa do isplate;

na iznos od 42,87 EUR, od dana 2.8.2010., pa do isplate;

na iznos od 44,42 EUR, od dana 7.9.2010., pa do isplate;

na iznos od 43,68 EUR, od dana 6.10.2010., pa do isplate;

na iznos od 31,19 EUR, od dana 6.11.2010., pa do isplate;

na iznos od 32,93 EUR, od dana 7.12.2010., pa do isplate;

na iznos od 34,31 EUR, od dana 6.1.2011., pa do isplate;

na iznos od 33,43 EUR, od dana 5.2.2011., pa do isplate;

na iznos od 33,54 EUR, od dana 5.3.2011., pa do isplate;

na iznos od 32,76 EUR, od dana 6.4.2011., pa do isplate;

na iznos od 33,55 EUR, od dana 6.5.2011., pa do isplate;

na iznos od 20,12 EUR, od dana 7.6.2011., pa do isplate;

na iznos od 19,62 EUR, od dana 6.7.2011., pa do isplate;

na iznos od 21,96 EUR, od dana 5.8.2011., pa do isplate;

na iznos od 22,06 EUR, od dana 6.9.2011., pa do isplate;

na iznos od 20,09 EUR, od dana 6.10.2011., pa do isplate;

na iznos od 1,94 EUR, od dana 5.11.2011., pa do isplate;

na iznos od 1,89 EUR, od dana 6.12.2011., pa do isplate;

na iznos od 1,93 EUR, od dana 6.1.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,96 EUR, od dana 7.2.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,95 EUR, od dana 6.3.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,93 EUR, od dana 6.4.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,93 EUR, od dana 2.5.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,94 EUR, od dana 2.6.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,93 EUR, od dana 2.7.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,93 EUR, od dana 2.8.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,92 EUR, od dana 2.9.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,89 EUR, od dana 2.10.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,91 EUR, od dana 2.11.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,91 EUR, od dana 2.12.2012., pa do isplate;

na iznos od 1,91 EUR, od dana 2.1.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,87 EUR, od dana 2.2.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,89 EUR, od dana 2.3.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,89 EUR, od dana 2.4.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,87 EUR, od dana 2.5.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,83 EUR, od dana 2.6.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,82 EUR, od dana 2.7.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,83 EUR, od dana 2.8.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,83 EUR, od dana 2.9.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,86 EUR, od dana 2.10.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,84 EUR, od dana 2.11.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,84 EUR, od dana 2.12.2013., pa do isplate;

na iznos od 1,84 EUR, od dana 2.1.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,20 EUR, od dana 2.2.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,20 EUR, od dana 2.3.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,20 EUR, od dana 2.4.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,18 EUR, od dana 2.5.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,17 EUR, od dana 2.6.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,17 EUR, od dana 2.7.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,17 EUR, od dana 2.8.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,18 EUR, od dana 2.9.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,18 EUR, od dana 2.10.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,18 EUR, od dana 2.11.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,19 EUR, od dana 2.12.2014., pa do isplate;

na iznos od 1,18 EUR, od dana 2.1.2015., pa do isplate;

na iznos od 1,18 EUR, od dana 10.2.2015., pa do isplate;

na iznos od 1,18 EUR, od dana 2.3.2015., pa do isplate;

na iznos od 1,18 EUR, od dana 2.4.2015., pa do isplate;

na iznos od 1,17 EUR, od dana 2.5.2015., pa do isplate;

na iznos od 1,17 EUR, od dana 2.6.2015., pa do isplate;

na iznos od 1,16 EUR, od dana 2.7.2015., pa do isplate;

na iznos od 1,16 EUR, od dana 2.8.2015., pa do isplate;

na iznos od 1,15 EUR, od dana 2.9.2015., pa do isplate.

3. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u toč. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5101962336 od 28.06.2004.g., sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, u dijelu koji glasi:

„VALUTNA KLUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro -računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja“.

4. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 4.706,01 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

na iznos od 0,31 EUR, od dana 2.11.2008., pa do isplate;

na iznos od 3,46 EUR, od dana 2.1.2009., pa do isplate;

na iznos od 4,74 EUR, od dana 2.2.2009., pa do isplate;

na iznos od 6,04 EUR, od dana 2.3.2009., pa do isplate;

na iznos od 2,17 EUR, od dana 2.4.2009., pa do isplate;

na iznos od 1,88 EUR, od dana 2.5.2009., pa do isplate;

na iznos od 1,98 EUR, od dana 2.1.2010., pa do isplate;

na iznos od 6,27 EUR, od dana 2.2.2010., pa do isplate;

na iznos od 5,23 EUR, od dana 2.3.2010., pa do isplate;

na iznos od 12,62 EUR, od dana 2.4.2010., pa do isplate;

na iznos od 11,02 EUR, od dana 2.5.2010., pa do isplate;

na iznos od 12,78 EUR, od dana 2.6.2010., pa do isplate;

na iznos od 32,43 EUR, od dana 2.7.2010., pa do isplate;

na iznos od 28,09 EUR, od dana 2.8.2010., pa do isplate;

na iznos od 39,76 EUR, od dana 7.9.2010., pa do isplate;

na iznos od 34,30 EUR, od dana 6.10.2010., pa do isplate;

na iznos od 27,30 EUR, od dana 6.11.2010., pa do isplate;

na iznos od 45,29 EUR, od dana 7.12.2010., pa do isplate;

na iznos od 59,61 EUR, od dana 6.1.2011., pa do isplate;

na iznos od 50,77 EUR, od dana 5.2.2011., pa do isplate;

na iznos od 52,06 EUR, od dana 5.3.2011., pa do isplate;

na iznos od 44,27 EUR, od dana 6.4.2011., pa do isplate;

na iznos od 52,54 EUR, od dana 6.5.2011., pa do isplate;

na iznos od 76,64 EUR, od dana 7.6.2011., pa do isplate;

na iznos od 67,85 EUR, od dana 6.7.2011., pa do isplate;

na iznos od 111,56 EUR, od dana 5.8.2011., pa do isplate;

na iznos od 113,51 EUR, od dana 6.9.2011., pa do isplate;

na iznos od 77,27 EUR, od dana 6.10.2011., pa do isplate;

na iznos od 79,46 EUR, od dana 5.11.2011., pa do isplate;

na iznos od 73,18 EUR, od dana 6.12.2011., pa do isplate;

na iznos od 80,90 EUR, od dana 6.1.2012., pa do isplate;

na iznos od 86,78 EUR, od dana 7.2.2012., pa do isplate;

na iznos od 86,18 EUR, od dana 6.3.2012., pa do isplate;

na iznos od 82,75 EUR, od dana 6.4.2012., pa do isplate;

na iznos od 84,36 EUR, od dana 2.5.2012., pa do isplate;

na iznos od 86,50 EUR, od dana 2.6.2012., pa do isplate;

na iznos od 84,46 EUR, od dana 2.7.2012., pa do isplate;

na iznos od 84,62 EUR, od dana 2.8.2012., pa do isplate;

na iznos od 82,66 EUR, od dana 2.9.2012., pa do isplate;

na iznos od 78,78 EUR, od dana 2.10.2012., pa do isplate;

na iznos od 83,25 EUR, od dana 2.11.2012., pa do isplate;

na iznos od 84,52 EUR, od dana 2.12.2012., pa do isplate;

na iznos od 84,62 EUR, od dana 2.1.2013., pa do isplate;

na iznos od 78,16 EUR, od dana 2.2.2013., pa do isplate;

na iznos od 82,32 EUR, od dana 2.3.2013., pa do isplate;

na iznos od 83,44 EUR, od dana 2.4.2013., pa do isplate;

na iznos od 80,95 EUR, od dana 2.5.2013., pa do isplate;

na iznos od 73,95 EUR, od dana 2.6.2013., pa do isplate;

na iznos od 71,19 EUR, od dana 2.7.2013., pa do isplate;

na iznos od 74,63 EUR, od dana 2.8.2013., pa do isplate;

na iznos od 77,01 EUR, od dana 2.9.2013., pa do isplate;

na iznos od 83,07 EUR, od dana 2.10.2013., pa do isplate;

na iznos od 79,73 EUR, od dana 2.11.2013., pa do isplate;

na iznos od 81,23 EUR, od dana 2.12.2013., pa do isplate;

na iznos od 82,45 EUR, od dana 2.1.2014., pa do isplate;

na iznos od 72,61 EUR, od dana 2.2.2014., pa do isplate;

na iznos od 74,70 EUR, od dana 2.3.2014., pa do isplate;

na iznos od 73,63 EUR, od dana 2.4.2014., pa do isplate;

na iznos od 71,54 EUR, od dana 2.5.2014., pa do isplate;

na iznos od 70,60 EUR, od dana 2.6.2014., pa do isplate;

na iznos od 71,02 EUR, od dana 2.7.2014., pa do isplate;

na iznos od 73,65 EUR, od dana 2.8.2014., pa do isplate;

na iznos od 76,33 EUR, od dana 2.9.2014., pa do isplate;

na iznos od 76,09 EUR, od dana 2.10.2014., pa do isplate;

na iznos od 77,44 EUR, od dana 2.11.2014., pa do isplate;

na iznos od 79,38 EUR, od dana 2.12.2014., pa do isplate;

na iznos od 78,59 EUR, od dana 2.1.2015., pa do isplate;

na iznos od 79,69 EUR, od dana 10.2.2015., pa do isplate;

na iznos od 79,69 EUR, od dana 2.3.2015., pa do isplate;

na iznos od 79,69 EUR, od dana 2.4.2015., pa do isplate;

na iznos od 79,69 EUR, od dana 2.5.2015., pa do isplate;

na iznos od 79,69 EUR, od dana 2.6.2015., pa do isplate;

na iznos od 79,69 EUR, od dana 2.7.2015., pa do isplate;

na iznos od 79,69 EUR, od dana 2.8.2015., pa do isplate;

na iznos od 79,70 EUR, od dana 2.9.2015., pa do isplate.

5. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja u dijelovima koji glase:

„ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 0,17 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uveća-njem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

na iznos od 0,01 EUR, od dana 21.11.2004., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 6.4.2005., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 7.6.2005., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 6.7.2005., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 4.8.2005., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 6.9.2005., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 5.11.2005., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 6.12.2005., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 6.1.2006., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 7.2.2006., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 5.4.2006., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 5.5.2006., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 6.6.2006., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 6.7.2006., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 5.9.2006., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 5.12.2006., pa do isplate;

na iznos od 0,01 EUR, od dana 6.1.2007., pa do isplate;“

„ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 5,81 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

na iznos od 5,81 EUR, od dana 21.11.2004., pa do isplate; „

„ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 7.438,21 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana 30.09.2015.g. pa do isplate.“

6. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.050,00 Eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, tj. od 19. ožujka 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se prigovori tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka u ukupnom iznosu od 4.953,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2019. navodi da su on i tuženik sklopili 28. lipnja 2004. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101962336, kojim je tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 86.340,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelju da je 8. srpnja 2004. isplaćen iznos od 418.001,21 kn. Radilo da se o stambenom kreditu s valutnom klauzulom na rok otplate 360 mjeseci, kojeg je tužitelj kao potrošač sklopio sa tuženom bankom kao trgovcem. Riječ da je o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom Ugovoru o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati, niti na njih utjecati. U čl. 7 Ugovora pod naslovom "Valuta klauzula" utvrđena je primjena valutne klauzule CHF na način da se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunava po srednjem tečaju tužene za CHF važećem na dan odobrenja žiro računa banke. Odredbom toč. 8 utvrđeno je da je kamatna stopa promjenjiva, da u trenutku ugovaranja iznosi 4,900% godišnje, a u točki 8 st. 2 da je utvrđeno da su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Tuženik da tužitelju nije niti prije, niti u trenutku zaključenja Ugovora pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito ne o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s istodobnom primjenom CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a da bi tužitelj na temelju dobivenih obavijesti mogao razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za njega mogle proizlazi iz ovakvog pravnog posla. Tuženik da je koristio svoju jaču pregovaračku poziciju trgovca, te je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo nepoštene ugovorne odredbe, koje su dovele do izrazitog nesrazmjera međusobnih prava i obveza, te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnog davanja i načela ravnopravnosti ugovornih stranaka, sve na štetu tužitelja. Tuženik da nije upozorio tužitelja na specifične rizike vezane uz valutnu klauzulu CHF, nije mu razložio ekonomske razloge ugovaranja CHF valutne klauzule nego je tužitelju prikazao isključivo prednosti kredita s valutnom klauzulom u CHF koja se očitovala u početno nižoj kamatnoj stopi. Nije mu dao potpunu obavijest u pogledu odlučnih činjenica. Odredbom čl. 8 Ugovora da je utvrđeno da je kamatna stopa promjenjiva, ali nisu ugovoreni kriteriji i način promjene kamatne stope, utvrđeno je da kamatu mijenja banka sukladno svojim odlukama. U ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metode izračuna tih parametara. Stoga da je odredba o visini kamatne stope i promjenama sastavljena nerazumljivo, predmet obveze je neodređen i neodrediv. Tuženik da je više puta mijenjao visinu ugovorene kamate. Poziva se na odredbi čl. 81 st. 1, čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03 – dalje ZZP). Poziva se i na odredbu čl. 323 Zakona o obveznim odnosima, na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Napominje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca. Smatra da je ništetna odredba čl. 8 st. 2 djelomično. Tuženik da je dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos, koji je tužitelj platio na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početne ugovorene kamatne stope. Napominje da je i nakon primjene zakonom utvrđene kamate u visini od 3,23% i dalje preplata u kamati iz razloga što je tu kamatu tuženik obračunavao na iznos glavnice koji je u tom periodu bio znatno veći nego što bi bio da prethodno nije nezakonito povećavao kamatnu stopu. Obzirom da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora u dijelu kojim je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu tako što je utvrđeno da se glavnica i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, tuženik da je u obvezi vratiti tužitelju cjelokupnu tečajnu razliku, tj. novčani iznos koji je tužitelj platio primjenom srednjeg tečaja za CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a preko visine anuiteta koji je važio na dan isplate kredita iz razloga što je primjenom tog tečaja tužitelju obračunata i isplaćena kunska protuvrijednost glavnice kredita koji novčani iznos je tužitelj doista i primio od tuženika. Stranke da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 12. siječnja 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te da je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan. Po provedenoj konverziji i ispostavljenim novim EUR otplatnim planom na isti dan tuženik da je tužitelju utvrdio novu glavnicu u iznosu do 50.625,77 EUR, što da je po tadašnjem tečaju tuženika za EUR iznosilo 386.379,83 kn. Obzirom na ništetnost i nepoštenost ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, anuliranjem negativnih učinaka na obračun stanja glavnice, te uspostavom one činjenične situacije u kojoj da bi se tužitelj nalazio da nije bilo ništetne odredbe CHF klauzule, stanje neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. prema početnom otplatnom planu, odnosno primjenom tečaja koji je važio na dan isplate kredita iznosio da bi 327.789,15 kn. Slijedi da provedbom konverzije i uspostavom EUR neotplaćene glavnice tužitelj da nije obeštećen u cijelosti na način da je vraćen u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo ništetne odredbe u CHF valutnoj klauzuli, a stoga što je provedbom konverzije zadužen za iznos glavnice koji je za 58.590,67 kn viši od iznosa glavnice obračunate prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju. Napominje da je tužitelj u cijelosti otplato predmetni kredit. Poziva se na odredbu čl. 323 ZOO-a koju da treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6 st. 1 Direktive 93/13. Tužitelj postavlja zahtjeve za isplatu dužnih iznosa u visini od 11.177,37 kn, u visini od 33.815,33 kn i u visini od 58.590,67 kn, te napominje da je obračun sačinio prema dostavljenim podacima od tuženika. Potražuje i nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 12. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka

– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.2. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta, svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.3. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. Sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1.12.2013. s primjenom od 1.1.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

2.4. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,99%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,99 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

2.5. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

2.6. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

2.7. Navodi tuženik da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada da on ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 5.600,11 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa 4,99, a tužitelj da više ne bi uživao zakonsku zaštitu fiksiranja kamatne stope na 3,23. Slijedom navedenog utoliko predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.037,41 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od 12.901,08 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.

3. Na ročištu 30. ožujka 2021. tuženik navodi da pored istaknutih prigovora prijeboja ističe i prigovor radi prijeboja za razliku u tečaju po depozitu koji je služio kao sredstvo osiguranja po ovom kreditu (čl. 11 Ugovora o kreditu) u trenutku kad je depozit ugovoren (na dan 8. srpnja 2004.) isti da je iznosio u kunama 41.797,19, a kada je iskorišten zatvaranje kredita na dan 8. veljače 2016. iznosio je 59.754,86 kn. Stavlja uvjetno procesno pravni prigovor radi prijeboja na način da zahtijeva da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 17.957,66 kn (2.383,39 Eur), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2016. pa do isplate, te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina.

4. Tijekom postupka sud je donio rješenje o prekidu postupka 26. svibnja 2021., te naknadno rješenje o nastavku postupka 23. kolovoza 2022.

5. U podnesku od 6. lipnja 2022. tuženik se ponovno očituje na postupak, poziva se na sudsku praksu Europskog suda, te Vrhovnog suda RH. Ponovno obrazlaže učinke konverzije iz ZID ZPK (NN 102/15). Na ročištu 16. listopada 2024. tužitelj osporava prigovore prijeboja tuženika i ističe prigovor zastare. U podnesku od 8. siječnja 2025. tužitelj predlaže zadaću za vještaka. U podnesku od 14. siječnja 2026. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ne prigovara matematičkom izračunu i ne traži saslušanje vještaka. Smatra da je bio krivo postavljen zadatak vještaku u odnosu na izračun negativnih razlika s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ponovno obrazlaže svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva sukladno nalazu specificira prigovore radi prijeboja. Ponovo ističe navode koji se odnose na primjenu kamatne stope od 3,23% kod izračuna razlika zbog navodne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da ostaje kod potraživanja s osnova manje plaćenog zbog promjene kamatne stope onako kako je istaknuto prigovorom radi prebijanja u odgovoru na tužbu tj. u iznosu od 12.901,08 kn ili 1.712,27 EUR. Smatra da je zakonodavac omogućio tužitelju izravnu progresivnu mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuitete čija je visina bitno niža od početno ugovorena, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. U podnesku od 30. siječnja 2026. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka i na dosadašnji tijek postupka, nema primjedbe na matematički izračun u onom dijelu u kojem se odnosio na istaknuti tužbeni zahtjev. Protivi se bilo kakvom uračunavanju ili prebijanju u pogledu prikazanih iznosa koji se odnose na postojanje negativne tečajne razlike, smatra da tužitelj nije ništa stekao s osnove manje plaćenog. Ujedno uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Napominje da je tužbenim zahtjevom u točki 5. obuhvaćeno i potraživanje koje predstavlja tzv. "razliku glavnice" kao posljedicu provedene konverzije, uvećano za iznos utvrđenog manjka u istoj, a što je posve u skladu sa sadržajem nalaza i mišljenja vještaka koji ispravno iskazuje da je utvrđeni manjak tužitelj "namirio uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita". Tu okolnost da potvrđuje i sadržaj Aneksa br. 1 ugovora o kreditu od 12. siječnja 2016. u točki 7.2. Na ročištu održanom 9. veljače 2026. tuženik osporava navode tužitelja i ustraje kod prijedloga za dopunom vještačenja, da sud pozove vještaka na korekciju nalaza i mišljenja na način da prikaže razlike s osnova kamatne stope i valutne klauzule u razdoblju od 1. veljače 2014. pa nadalje primjenjujući kamatnu stopu 4,99 kao početnu ugovorenu, te da iskaže sve negativne razlike koje su nastale u tom razdoblju tj. razlike koje su nastale između primjene kamate koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% i stvarno plaćena kamatna stopa po sniženoj od 3,23. Ukoliko sud ne bi prihvatio prijedlog za dopunom ističe da ne predlaže da se vještak poziva na raspravu, niti da se poziva vještak radi očitovanja.

6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006 - 103126210/51400607-5101962336 od 28. lipnja 2004. zaključen između stranaka u ovom postupku, otplatnog plana za predmetni kredit, Aneksa br. 1 ugovora o kreditu broj 510962336 od 12. siječnja 2016., izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije sa popratnom dokumentacijom i izračunom konverzije, pregleda prometa po kreditu, obavijesti o povećanju kamatnih stopa sa otplatnim planovima nakon povećanja, pregleda prometa po kreditu za razdoblje 1. rujna 2015. – 17. veljače 2016., izračuna za tražbinu tužitelja iz tužbe, letaka banke o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu, Informacije o pojmu valutna klauzula i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom, gledanjem grafičkih prikaza kretanja tečaja USD, čitanjem pisanog iskaza FL, priopćenja za javnost od 21. siječnja 2015. Hrvatske narodne banke, dopisa FL od 6. travnja 2004., pitanja i odgovore za stambene kredite, dopisa HNB-a Trgovačkom sudu u Zagrebu od 7. lipnja 2013. na posl.br. P - 1401/2012, obrasca VR-1 izvješća o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama, obavijesti o usklađivanju kamatne stope, Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koja se obračunava ugovorna kamata, devizne pozicije CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital od 2004. – 2012., priopćenja za javnost od 16. ožujka 2015. HNB-a, obavijesti o kreditu sa otplatnim planom od 15. siječnja 2014., objave prosječne ponderirane kamatne stope uz koju se u hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite iz CHF u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, Izjave tužitelja o prihvatu izračuna konverzije, obavijesti o izračunu konverzije sa izračunom konverzije, obrasca za prihvat izračuna konverzije i nacrta aneksa, letka s informacijama o euliboru i kretanja tečaja EUR, ugovora o ugovorenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 2402006- 103126210/85406010-8300447533 od 28. lipnja 2004., izvoda prometa po računu od 10. veljače 2021., saslušan je tužitelj HL, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka MARIMAR-FIN d.o.o. Rijeka za kojeg je vještačenje sačinila HLS, dipl.oec. od 17. lipnja 2025.

6.1.U odnosu na prijedlog tuženika da se dopuni vještačenje, navodi se da tuženik nije, kad je sud odredio zadaću prigovorio da bi ona bilo protivna onoj koju je sam predložio u odgovoru na tužbu. On je u konačnici i određeno izjavio svoj prigovor prijeboja, pa bi bilo nesvrsishodno i neekonomično nalagati dopunu za zahtjev koji je u i neosnovan.

7. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja 28. lipnja 2004., tj. iz čl. 7. i 8. Ugovora, utvrđeno je da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama obračunato po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odlukama banke, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,990% godišnje, . Iz članka 3. razvidno je da je namjena kredita kupovina nekretnine. Nesporno je i da se tužitelj obavezao platiti naknade i troškove sukladno Odluci banke. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija koju sud nije posebno obrazlagao.

8. Sporno je među strankama da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 7. i 8., da li je potraživanje u zastari, da li ima pravo na isplatu iznosa koje potražuje s osnova više plaćenog zbog povećanja kamatne stope, tečaja CHF, te razlike u izračunu glavnice pri konverziji. Sporno je da li su osnovani prigovori prijeboja tuženika i da li su u zastari.

9. Tužitelj HL, po zanimanju policajac, u svom iskazu naveo da je bio oženjen, živjeli su supruga i on sa malim djetetom kao podstanari devet godina, te su se i devet puta selili, a nakon čega su odlučili da će kupiti stan i riješiti stambeno pitanje. Imao je račun otvoren u Erste banci, te je stoga otišao najprije njih pitati. Najprije mu je rečeno da su njegova primanja dovoljno visoka da može dobiti sam kredit, pričali su o kreditu u valuti EUR, no naknadno je ispalo da mu treba biti supruga sudužnik i da njegova plaća nje dovoljna da bi mogao podignuti kredit koji je vezan za valutu EUR, već samo ovaj koji je vezan za valutu CHF, rečeno mu je da je to dobar kredit, da je jeftiniji, da nije sigurno nikada čuo da tečaj CHF divlja, a da je euro vezan za dolar i da on stalno varira. Nakon toga su odlučili uzeti kredit. Zna što je promjenjiva kamatna stopa, a nije mu ništa objašnjavano kako i zbog čega će se mijenjati tijekom vremena. Pročitao je ugovor, a misli da ga je razumio koliko je mogao kao laik. Nije mogao utjecati na odredbe ugovora, bio je tzv. tipski ugovor. Ne može se sjetiti točno koliki su bili prvi anuiteti, a zna da su kasnije puno narasli, morao je i zbog toga prihvatiti posao na policijskom brodu da bi mogao više zaraditi zbog rada na terenu. Kasnije se odlučio na konverziju i anuitet je bio nešto niži. Ne sjeća se da li je imao preplatu. Dan danas još plaća anuitete tog kredita. Nije očekivao da mu anuitet može rasti zbog promjene tečaja jer mu je upravo bankarska službenica rekla da je tečaj takav koji ne varira, prije bi očekivao da može doći do promjene zbog kamatne stope. Ne sjeća se da je dobio nekakve letke kad je sklopio ugovor.

10. Iskaz tužitelja sud je cijenio kao uvjerljiv i životan. Njegovo postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen. Tužitelj logično i životno obrazlaže koji je bio razlog i svrha uzimanja kredita.

11. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tuženik nije osporavao tužitelju svojstvo potrošača.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

12.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

12.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

12.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

12.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

12.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

12.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, vraćanje iste, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.

14. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.

15. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

15.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

15.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.

16. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, kako je to navedeno u točkama 1. i 3. izreke, a zbog istog i novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi.

17. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku - trgovačkom društvu MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, Pašac 78, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. HLS. Zadaća vještaka je bila da izračuna preplatu s osnova promjene kamatnih stopa te preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja

Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5101962336 od 28.06.2004.g. i tečaj CHF-a na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5101962336 od 28.06.2004.g., da sačini izračun preplate po svakom anuitetu iskazano u kunama, a izraženo u eurima, utvrdi razliku u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015. prema srednjem tečaju HNB-a i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati, na dan 30.09.2015., a prema CHF/HRK tečaju na dan sklapanja Aneksa br. 1, da izračuna ukupne zatezne kamate koje su tekle na iznos preplaćene kamate i preplaćenog tečaja sve do dana konverzije.

Vještak je u svom nalazu bio dužan iskazati preplatu koja predstavlja razliku koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate 4,99 % (vidljivu u ugovornom otplatnom planu) do 31.12.2013. godine, te daljnju preplatu plaćene kamate od 01.01.2014. godine do 30.09.2015. godine, primjenom zakonske kamate 3,23%. Navedenu razliku treba iskazati primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze. Vještak je potom trebao izračunati razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5101962336 od 28.06.2004.g., do 31.12.2013., odnosno primjenom zakonske kamate 3,23% od 01.01.2014. godine do 30.09.2015. Navedenu razliku potrebno je umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja.

Zadaća vještaka je bila i da izračuna novčani iznos, izražen u kunama po mjesecima, kao razliku između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 2. veljače 2005. do 2. studeni 2009; novčani iznos, izražen u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 2. veljače 2005. do 2. studeni 2009., te odgovori na pitanje da li je konverzija provedena sukladno zakonu.

18. Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi da sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima vještaka,

- više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan dospijeća/plaćanja ukupno iznose *1.483,05 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6

- više plaćene tečajne razlike, tj. novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan sklapanja Ugovora o kreditu umanjeno za već prikazane tečajne razlike u razlici kamate, kao pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *4.711,82 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7

- manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platio tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan dospijeća/plaćanja za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8

- manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćene razlike između plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan sklapanja Ugovora o kreditu i svakog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, umanjeno za već prikazanu tečajnu razliku u razlici kamate, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose * -857,57 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 9

- u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *3.969,36 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji

- tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio manjak u iznosu od *-3.468,85 EUR kojeg je tužitelj namirio uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita po sklapanju Aneksa Ugovora o kreditu i provedbi konverzije u poslovnim knjigama tuženika

- vještak nije sačinio izračun zateznih kamata na preplaćene iznose anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja, a to radi ekonomičnosti, slijedom činjenice da u obračunu konverzije nije utvrđena preplata već manjak

- tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

19. Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran.

20. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

21. Tužbeni zahtjev postavio je na način da je u točki 2. potraživao dio koji se odnosi na pretplatu za razliku u kamatama, a u točki 4. potražuje iznos za razliku u pretplatama po promjeni tečaja CHF kao razliku između početnog i onog koji je bio prilikom uplata anuiteta. Slijedom navedenog je valjalo prihvatiti te dijelove tužbenog zahtjeva, ali samo djelomično jer je dio neosnovan zbog zastare.

21.1. U točki 5. svog tužbenog zahtjeva potražuje razliku u glavnici koja je nastala kod obračuna konverzije. Sa tim zahtjevom valjalo je odbiti tužitelja obzirom da Dodatak ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile, niti izračun konverzije nisu bili predmetom niti kolektivnog ugovora, a niti ovog parničnog postupka. U slučaju prihvaćanja ovog zahtjeva radilo bi se o dvostrukom obeštećenju (ŽS Pula Gž - 1066/2024).

22. Prigovor zastare tuženika je djelomično osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 10. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora. No, za dio tražbine su zahtjevi u zastari i to onaj dio koji se odnosi na tražbine koje su starije od 5 godina, od dana pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih prava potrošača, tj.sve koje dospijevaju prije 4. travnja 2007.

22.1.Iz razloga navedenih i točkama 21.1. i 22. donesena je odluka kao u točki 5. izreke.

23. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od sljedećeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, jer je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

24. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Isto tako je i obračun depozita izračunao tuženik. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Prigovor zastare istaknut po tužitelju sud nije posebno niti obrazlagao obzirom da nije odlučan.

25. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

26. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta u cijelosti, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 H protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

26.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama. Slijedom navedenog je valjalo odlučiti kao u točkama 2. i 4. izreke.

27. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari djelomično uspio, ali s vrlo malim postotkom neuspjeha pa sud smatra da mu tuženi temeljem odredbe čl. 154 st. 5 ZPP -a treba nadoknaditi cjelokupni osnovani parnični trošak. Tužitelj je uspio glede osnova 100,00 %, zbog dijela u visini zahtjeva s kojim nije uspio, nije nastao bilo kakav trošak, a tuženik nije uspio ni sa prigovorom prijeboja. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 500,00 Eur (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na četiri ročišta ukupno 1.500,00 Eur (30.3.2021.-250,00 Eur, 16.10.2024-250,00 Eur, 26.11.2024.-500,00 Eur, 9.2.2026.-500,00 Eur-Tbr. 9 toč. 1 i 2), na sastav dva podneska (08. 01. 2021. -500,00 Eur, 30.01. 2026. - 500,00 Eur,-Tbr. 8 toč,1) u ukupnom iznosu od 1.000,00 Eur, sve uvećano za PDV od 750,00 Eur. Tužitelj je imao trošak vještačenja u iznosu od 300,00 Eur, pa je tako ukupan osnovani trošak 4.050,00 Eur. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP -a. U Opatiji .

U Opatiji 19. ožujka 2026.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i na presudu