REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-592/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji tog suda Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja SEA QUEST PROPERTY DEVELOPMENTS d.o.o. Rijeka, Korzo 35, OIB: 97895162117, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Strčić, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 4, protiv tuženika GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 24, OIB: 54382731928, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i dr. u Rijeci, N. Tesle 9/V-VI, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Josipa Govića iz Cresa, poslovni broj Ovrv-14172/2024 od 8. kolovoza 2024. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 21.084,76 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 1. srpnja 2021. pa do isplate i kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 831,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 8. kolovoza 2024. do isplate te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju SEA QUEST PROPERTY DEVELOPMENTS d.o.o. Rijeka, Korzo 35, OIB: 97895162117, naknaditi tuženiku GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 24, OIB: 54382731928, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.754,62 eura (tisuću sedamsto pedeset i četiri eura i šezdeset i dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 19. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Josipa Govića iz Cresa, poslovni broj Ovrv- 14172/2024 od 8. kolovoza 2024. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 21.084,76 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. srpnja 2021. pa do isplate te mu je naloženo naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 831,06 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 8. kolovoza 2024. do isplate.

2. Protiv ovog rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor u kojem je naveo da je Ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. na temelju kojeg je tužitelj izdao utuženi račun raskinut dopisom tužitelja od 7. lipnja 2018. pa nije postojala osnova za izdavanje predmetnog računa te ne postoji dugovanje tuženika prema ovdje tužitelju u vezi predmetnog Ugovora. Pojasnio je kako su tuženik i društvo RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. dana 29. studenoga 2006. zaključili Ugovor o dugoročnom najmu nekretnina temeljem kojeg je tuženik preuzeo u najam nekretnine zemljišnoknjižne oznake k. č. br. [katastarska čestica] u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k.č br. 1611/2 u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te dio k. č. [katastarska čestica], u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Navedenim Ugovorom bila je utvrđena obveza ugovornih strana da u slučaju prodaje predmetnih nekretnina od strane društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. trećoj osobi, iznos kupoprodajne cijene iz tog pravnog posla koji preostane nakon odbitka iznosa cijene po kojoj je isto društvo ranije steklo predmetne nekretnine, a uvećano za posebne Ugovorom određene troškove, dijele na jednake dijelove. Također je ugovorena obveza društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. da za namjeravanu prodaju nekretnina zatraži prethodnu suglasnost tuženika te je zabranjeno prenošenje i ustupanje prava i obveza iz tog Ugovora bez prethodne suglasnosti tuženika. Unatoč navedenom, RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. je u odnosu na nekretnine koje su bile predmet Ugovora zaključenog s tuženikom, 19. siječnja 2018. zaključio s ovdje tužiteljem Ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim je posebno ugovoren i prijenos svih prava i obveza društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. iz Ugovora o dugoročnom najmu na tužitelja. Pri tom, društvo RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. za zaključenje navedenog Ugovora o kupoprodaji i prijenos prava i obveza iz Ugovora o dugoročnom najmu nije ni zatražilo niti dobilo suglasnost tuženika. Uslijed takvoga postupanja društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. kojim su grubo prekršene odredbe zaključenog Ugovora, tuženik je navedenom društvu dopisom od 7. lipnja 2018. izjavio da raskida predmetni Ugovor. Tuženik je posebno naglasio kako je predmetni dopis od 7. lipnja 2018. upućen prije nego što se tužitelj uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina pri čemu se napominje kako se u konkretnom slučaju radilo o stjecanju vlasništva na temelju pravnog posla slijedom čega je za stjecanje vlasništva bila potrebna uknjižba u zemljišnu knjigu (u smislu članka 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), a koja uknjižba je zatražena 11. lipnja 2018. Tuženik je izravno i tužitelju uputio dopis kojim ga je obavijestio o tome da je predmetni Ugovor raskinut. Dakle, tužitelj nije bio ovlašten izdavati račune temeljem Ugovora, odnosno isti nije od tuženika ovlašten potraživati isplatu najamnine u vezi s kojom je izdan sporni račun. S obzirom na navedeno, tuženik je svaki račun zaprimljen od tužitelja u vezi spornog Ugovora o najmu, pa tako i ovdje utuženi račun, vratio tužitelju. Zbog svega navedenog, predložio je da sud stavi izvan snage pobijano rješenje o ovrsi te da postupak nastavi kao povodom prigovora protiv platnog naloga i odbije tužbeni zahtjev.

3. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-659/2024-3 od 22. siječnja 2025. stavljeno je izvan snage pobijano rješenje o ovrsi, ukinute su provedene radnje te je odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Potom se taj sud rješenjem poslovni broj Povrv-659/24-6 od 2. srpnja 2025. oglasio stvarno nenadležnim te je po pravomoćnosti rješenja predmet ustupio ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ukazao na to da je postupak koji se vodio pod poslovnim brojem P-374/2021, pravomoćno okončan i to na način da je ovdje tuženik kao tužitelj u navedenom postupku odbijen s tužbenim zahtjevom protiv ovdje tužitelja kao tuženika. Isti je ujedno odbijen i s prijedlogom za dopuštenje revizije. Pojasnio je kako je u tom postupku tuženik u svojstvu tužitelja podnio protiv ovdje tužitelja tužbu radi utvrđenja da je Ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. raskinut dana 7. lipnja 2018. te je sud utvrdio da predmetni Ugovor nije raskinut i da je ovdje tužitelj bio ovlašten izdavati račune, tj. odbio je tako postavljeni tužbeni zahtjev. Tužitelj je nadalje naveo kako je tuženik 2018. godine poslao izjavu o raskidu Ugovora trgovačkom društvu RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o., putem punomoćnika, bez priložene punomoći, kao prethodnom vlasniku nekretnine (na što nije bio ovlašten), a s kojim je tuženik Grad Rijeka u svojstvu najmoprimca zaključio Ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenog 2006. Isticao je kako su RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. i Sea Quest Propety Developments d.o.o. zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 19. siječnja 2018. te su tim Ugovorom prenesena prava iz predmetnog Ugovora o dugoročnom najmu na ovdje tužitelja. Isticao je kako je tužitelj stekao pravo vlasništva na temelju pravnog posla pa je za stjecanje prava vlasništva bila potrebna uknjižba u zemljišnu knjigu (u smislu čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Tu uknjižbu je tužitelj zatražio 11. lipnja 2018., a prijedlog za predbilježbu prava vlasništva podnio je prije te mu je u veljači 2018. udovoljeno. Po isplati kupoprodajne cijene i zaprimanju tabularne izjave podnio je prijedlog za opravdanje predbilježbe prava vlasništva kojemu je udovoljeno. Tuženik je bio upoznat s predbilježbom prava vlasništva tužitelja jer je je u travnju 2018. godine podnio prijedlog nadležnom zemljišno knjižnom odjelu kojim je zatražio zabilježbu prijedloga za osiguranje dokaza koji je odbijen. Tužitelj je ukazivao i na to da predmetnim Ugovorom o dugoročnom najmu nekretnina nije predviđena mogućnost izjavljivanja raskida Ugovora od strane najmoprimca – ovdje tuženika što je vidljivo iz sadržaja čl. 9. Ugovora o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenog 2006. Isticao je kako je naknadni dopis tuženika od 25. lipnja 2018. kojeg je tuženik uputio tužitelju (i kojim također raskida Ugovor) također dostavljen bez punomoći te je irelevantan jer nije osnovan na pozitivnim propisima i Ugovoru.

5. Tužitelj je dalje isticao kako pravomoćna odluka u predmetu poslovni broj P- 374/2021 predstavlja rješenje prethodnog pitanja u ovoj pravnoj stvari. Ukazivao je na to da je jedino očitovanje volje tuženika bilo očitovanje volje od 4. lipnja (poslano 7. lipnja 2018.) u kojem je tuženik bez pravne osnove jednostrano raskinuo ugovor predniku tužitelja. Naknadni pokušaj tuženika da se navedeni jednostrani raskid tumači kao otkaz ugovora nema pravne osnove. U tom kontekstu je isticao kako je nepotrebno u tuženikovim pisanim izjavama tražiti neki drugi pravni smisao od onoga kojeg je tuženik izrazio. Ukazivao je na to da je tuženik i naknadno, nakon što je izjavio raskid Ugovora bez valjane osnove, ostao u posjedu dijela predmetne nekretnine i nastavio ga iznajmljivati trgovačkom društvu Outdoor akzent d.o.o. radi reklamiranja i postavljanja panoa. Tužitelj se pozivao na relevantnu sudsku praksu kojom su tužbeni zahtjevi tužitelja koji proizlaze iz iste činjenične i pravne osove prihvaćeni. Predlagao je da sud prihvati tužbeni zahtjev.

6. Tuženik je ustrajao na osporavanju tužbenog zahtjeva jer je Ugovor o dugoročnom najmu nekretnina prestao prije mjeseca na koji se odnosi ovdje utuženi iznos zakupnine. Tuženik je Ugovor jednostrano otkazao dopisom od 7. lipnja 2018. Osporavao je tuženikove navode prema kojima je u predmetu poslovni broj P- 374/2021 pravomoćno riješeno prethodno pitanje. Osporavao je činjenicu da je u posjedu nekretnine nakon prestanka Ugovora te da je nekretninu davao u podzakup ili zakup trećoj osobi. Osporavao je i visinu tužbenog zahtjeva jer tužitelj nije dokazao površinu nekretnine koja je označena na računu, a koja se razlikuje od površine nekretnine kako je ista bila označena o zapisniku o primopredaji nekretnina tuženiku kod zasnivanja zakupnog odnosa. Pozivao se na relevantnu sudsku praksu prema kojoj su tužbeni zahtjevi ovdje tužitelja koji proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove odbijani.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Predmet ovog spora je plaćanje najma prema Ugovoru o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. u iznosu od 21.084,76 eura, za lipanj 2021. godine.

10. Među strankama nije sporno te proizlazi iz isprava u spisu:

- da je između trgovačkog društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. kao najmodavca i tuženika kao najmoprimca dana 26. studenoga 2006. sklopljen Ugovor o dugoročnom najmu nekretnina zemljišnoknjižne oznake k. č. br. [katastarska čestica], upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k.č br. 1611/2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te dio k. č. br. [katastarska čestica], upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Predmetni Ugovor sklopljen je na određeno vrijeme u trajanju od 15 godina te se Ugovorom tuženik obvezao plaćati mjesečnu najamninu u visini od 0,29 eura za m2 nekretnine, (stranica 42 do 54 spisa),

- da je Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 19. siječnja 2018. RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. Zagreb prodao predmetne nekretnine ovdje tužitelju (stranica 55 do 63 spisa) te je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama iz Ugovora o dugoročnom najmu i stupio u pravnu poziciju prethodnog najmodavca,

- da je presudom ovog suda poslovni broj P-374/2021-23 od 24. ožujka 2023. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev ovdje tuženika protiv ovdje tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je 7. lipnja 2018. raskinut Ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. sklopljen između trgovačkog društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. Zagreb kao najmodavca i ovdje tuženika kao najmoprimca. Predmetna presuda postala je pravomoćna uslijed donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1898/2023-2 od 17. siječnja 2024. kojom je odbijena kao neosnovana žalba ovdje tuženika protiv presude poslovni broj P-374/2021-23 od 24. ožujka 2023. (stranica 110 do 120 spisa).

11. Među strankama je sporno je li predmetni Ugovor o najmu na kojem tužitelj temelji svoje pravo potraživati najamninu od tuženika i dalje na snazi.

12. Naime, kao što to proizlazi iz pravomoćne presude ovog suda poslovni broj P- 374/2021-23 od 24. ožujka 2023., Ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. nije raskinut dana 7. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev ovdje tuženika kojim je zatražio da se utvrdi da je Ugovor raskinut točno određenog dana (7. lipnja 2018.) pravomoćno odbijen, navedeno predstavlja pravomoćno presuđenu stvar, međutim, to istovremeno ne znači da Ugovor nije prestao drugog dana i/ili na drugi način.

13. Iz isprava u spisu utvrđeno je da se tuženikov punomoćnik dopisom od 4. lipnja 2018. koji je od strane tuženika otpremljen 7. lipnja 2018. (stranica 64 spisa) obratio trgovačkom društvu RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. ukazujući mu na to da se Ugovorom o dugoročnom najmu obvezao kako neće prenositi ili ustupati svoja prava i obveze proizašle iz Ugovora o najmu bez pisane suglasnosti Grada Rijeke pri čemu se tuženik pozvao na odredbu čl. 8. Ugovora o najmu. Istim dopisom tuženikov punomoćnik ukazao je društvu RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. na to da je uslijed ustupanja prava i obveza iz Ugovora o najmu na stjecatelja nekretnina tuženik na temelju zakona ovlašten otkazati predmetni Ugovor. U slijedećoj rečenici navedenog dopisa tuženik je naveo kako izjavljuje raskid Ugovora o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. te je pozvao RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. u roku od 15 radnih dana pristupiti primopredaji nekretnina. Tuženik je, putem punomoćnika, gotovo istovjetan dopis uputio tužitelju 25. lipnja 2018. (stranica 68 spisa) te su najmodavac iz Ugovora (RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o.) i ovdje tužitelj nesporno predmetne dopise primili, a kako to proizlazi i iz dopisa društva RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. upućenog Gradu Rijeci (stranica 166 spisa). Primitak predmetnih dopisa od strane RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. i tužitelja nije ni bio sporan u ovoj pravnoj stvari.

14. Prema shvaćanju ovog suda, a unatoč tome što nisu ispunjene pretpostavke za raskid Ugovora zbog kršenja ugovornih odredbi iz čl. 10. 4. i čl. 10. 6. te čl. 8.1.2. Ugovora o najmu na koje se pozivao tuženik u parnici koja se vodila radi utvrđenja da je Ugovor o najmu raskinut 7. lipnja 2018., a kako je to sve obrazloženo u pravomoćnoj presudi ovog suda poslovni broj P-347/2021-23, Ugovor o dugoročnom najmu nekretnina od 29. studenoga 2006. prestao je otkazom. U tom kontekstu se prije svega ističe da je odredbom čl. 573. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/04, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO) propisano pravo najmoprimca otkazati Ugovor o najmu poštujući zakonske otkazne rokove kada zbog otuđenja iznajmljene stvari prava i obveze najmodavca prijeđu na stjecatelja. Ista odredba predviđena je i za odnose iz Ugovora o zakupu (čl. 544. ZOO-a). Tuženik se i u dopisu kojim je prvi put izrazio volju za prestankom ugovornog odnosa među strankama (dopis od 7. lipnja 2018.) pozvao upravo na svoje zakonsko ovlaštenje na otkaz Ugovora uslijed nesporne činjenice prema kojoj je došlo do promjene najmodavca zbog otuđenja iznajmljenih nekretnina ovdje tužitelju. Tuženik je na svoju volju za prestankom Ugovora i u tom smislu na pravo na otkaz Ugovora zbog promjene najmodavca ukazao i novom najmodavcu dopisom od 25. lipnja 2018. (koji je upućen punomoćniku tužitelja), a i nakon toga svojim daljnjim dopisima kojima je tražio od tužitelja da pristupi primopredaji posjeda predmetnih nekretnina te dopisom od 2. prosinca 2019. kojim je vratio tužitelju račun za najamninu, pozivom na dopis upućen tužitelju od 25. lipnja 2018. kojim je ukazivao na svoje pravo otkazati Ugovor o najmu i prekinuo ugovorni odnos s tužiteljem (stranica 530 spisa). Drugim riječima, tuženik od 2018. godine ne želi biti u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o najmu nekretnina s tužiteljem jer je došlo do promjene najmodavca te je o tome jasno i eksplicitno obavještavao tužitelja (i njegovog prednika) pozivajući se na svoje zakonsko pravo na otkaz Ugovora zbog promjene na strani najmodavca. Kod takvog stanja stvari, prema shvaćanju ovog suda, a s obzirom na volju tuženika za prestankom Ugovora iz zakonom osnovanih razloga, a koja je volja izražena još 2018. godine i s kojom je kako tužitelj tako i njegov prednik bio upoznat, tuženikove izjave iz lipnja 2018. upućene kako prijašnjem najmodavcu (7. lipnja 2018.) tako i ovdje tužitelju (25. lipnja 2018.) mogu se jedino tumačiti u skladu s njihovom svrhom, a to je prestanak Ugovornog odnosa, tj. otkaz Ugovora s obzirom na promjenu na strani najmoprimca. Navedeno neovisno o tome što je tuženik naveo kako raskida Ugovor jer je tuženikova volja bila prestanak Ugovora o najmu i tu je volju izrazio na zakonskoj osnovi (čl. 573. ZOO-a) pa se u konkretnom slučaju tuženikov izričaj ne može tumačiti na njegovu štetu i strogo formalno (kao raskid Ugovora). Osim toga, otkaz i raskid Ugovora imaju iste pravne posljedice, a to je prestanak ugovornog odnosa što dodatno upućuje na zaključak o tome da je Ugovor među strankama prestao još u lipnju 2018. kada je tuženik zbog opravdanih razloga izjavio volju za prestankom tog ugovornog odnosa.

15. U odnosu na navode stranaka vezane uz stupanje u pravnu poziciju dotadašnjeg najmodavca i s tim u vezi pravne učinke izjave o prestanku Ugovora, ističe se kako je Ugovor o kupoprodaji nekretnina između prijašnjeg najmodavca (RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o.) i ovdje tužitelja sklopljen 19. siječnja 2018. te je tužitelj upisao predbilježbu prava vlasništva na nekretninama 6. veljače 2018., a tu je predbilježbu opravdao uknjižbom 11. lipnja 2018. kako to proizlazi iz izvadaka iz zemljišnih knjiga. Sukladno odredbi čl. 65. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19, 128/22, 155/23, 127/24) u vezi sa čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17), tužitelj je stekao pravo vlasništva na nekretninama iz Ugovora o najmu dana 6. veljače 2018. (dan predbilježbe), međutim, u vrijeme kada je tuženik poslao dopis kojim izjavljuje volju za prestankom Ugovora prethodnom najmodavcu - RAIFFEISEN CONSULTING d.o.o. (7. lipnja 2018.), još nisu nastupili pravni učinci opravdanja predbilježbe pa je u tom trenutku tuženik mogao valjano otkazati Ugovor dotadašnjem najmodavcu kao što je to učinio izjavom od 7. lipnja 2018. Tuženik je i nakon opravdanja predbilježbe, tj. uknjižbe prava vlasništva u korist ovdje tužitelja uputio dopis istovjetnog sadržaja tužitelju putem njegovog punomoćniku (dopis od 25. lipnja 2018). Prema tome, ovaj sud je utvrdio da je do prestanka Ugovora o dugoročnom najmu došlo na temelju dopisa od 7. lipnja 2018. što je tuženik potvrdio i dopisom od 25. lipnja 2018. čiji primitak od strane prethodnog najmodavca kao i samog tužitelja nije sporan pa je primjenom odredbe čl. 9. 3. Ugovora o dugoročnom najmu, otkazni rok istekao protekom šest mjeseci od prvog dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je drugoj strani dostavljen pisani otkaz, odnosno istekao je 1. siječnja 2019. Od tada tužitelj više nema pravnu osnovu potraživati od tuženika plaćanje najamnine prema Ugovoru o dugoročnom najmu od 29. studenoga 2006. Dodatno, a u odnosu na navode tužitelja prema kojima je tuženik uputio dopise o prestanku Ugovora bez dostavljanja punomoći kojima je ovlastio punomoćnike na sastav takvih dopisa, napominje se da je neovisno o dostavi (ili postojanju) punomoći, otkaz izražen dopisom od 7. lipnja 2018. pravovaljan i u smislu odredbe čl. 312. st. 1. ZOO-a jer je nesporna tuženikova volja za prestankom predmetnog Ugovora koju je potom izrazio i dopisom od 25. lipnja 2008. U odnosu na pitanje posjeda spornih nekretnina ističe se da navedeno nije relevantno jer uslijed otkaza Ugovora i proteka otkaznog roka tuženik više nije dužan plaćati najamninu, a eventualni posjed nekretnina može značiti nastanak prava i obveza iz nekog drugog odnosa, a ne iz poslovnog odnosa iz Ugovora o najmu.

16. Slijedom navedenog, a kako je Ugovor o dugoročnom najmu prestao otkazom prije dospijeća ovdje utuženog računa koji je dospio na naplatu 30. lipnja 2021. (najamnina za lipanj 2021.), tužitelj ne može osnovano na pravnoj i činjeničnoj osnovi iz Ugovora o dugoročnom najmu zahtijevati od tuženika plaćanje najamnine za razdoblje nakon otkaza Ugovora. Zbog navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan te je primjenom odredbe čl. 573. ZOO-a u vezi sa čl. 451. st. 3. ZPP-a presuđeno kao u točki I. izreke presude. Ovdje se napominje da je sud ocijenio nepotrebnim provoditi dokaze saslušanjem svjedoka kako su predlagale stranke jer su relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari utvrđene iz isprava u spisu pa je provođenje daljnjih dokaza utvrđeno nesvrsishodnim (čl. 220. st. 2. ZPP-a).

17. O troškovima parničnog postupka odlučeno je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tuženik ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od po 500,00 eura za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi (Tbr. 11. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) te za pristup ročištu od 11. veljače 2026. (Tbr. 9. t. 2. Tarife), iznos od 50,00 eura za sastav podneska od 10. veljače 2026. (Tbr. 8. t. 4. Tarife), iznos od 250,00 eura za pristup ročištu od 2. srpnja 2025. (Tbr. 9. t. 2. Tarife), pripadajući PDV u iznosu od 325,00 eura (Tbr. 42. Tarife) te trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 129,62 eura, odnosno ukupno 1.754,62 eura. Zato je odlučeno kao u točki II. izreke presude. O kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 151. st. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Rijeci 19. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.