Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-71/2025-32

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja ŽS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz ZOU Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 5. veljače 2026., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 19. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, ul. Magazinska cesta br. 69, OIB: 53056966535, da tužitelju, FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 421,30 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući istu u periodu od 28.05.2005. do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, u periodu od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14 % godišnje, u periodu od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12 % godišnje, u periodu od 01.08.2015. do 31.12.2015. po stopi do 8,14 % godišnje, u periodu od 01.01.2016. do 30.06.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, u periodu od 01.07.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, u periodu od 01.01.2017. do 30.06.2017. po stopi od 7,68 % godišnje, u periodu od 01.07.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, u periodu od 01.01.2018. do 30.06.2018. po stopi od 7,09 % godišnje, u periodu od 01.07.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, u periodu od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 %, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 %, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi 6,11 %, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89 %, od 01.01.2021. do 30.06.2021. po stopi 5,75 %, od 01.07.2021 do 31.12.2021. po stopi od 5,49 %, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,31 %, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 %, a od 01.01.2023. pa nadalje stopa zateznih kamata u skladu s izmijenjenim člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05-156/22), tekuće:

- na iznos od 1,35 EUR od 30.06.2005,.

- na iznos od 0,03 EUR od 25.07.2005.,

- na iznos od 0,69 EUR od 19.08.2005.,

- na iznos od 2,68 EUR od 16.09.2005.,

- na iznos od 2,68 EUR od 21.10.2005,

- na iznos od 4,01 EUR od 15.11.2005.,

- na iznos od 4,01 EUR od 16.12.2005.,

- na iznos od 2,68 EUR od 13.01.2006.,

- na iznos od 2,68 EUR od 15.02.2006.,

- na iznos od 2,68 EUR od 22.03.2006.,

- na iznos od 2,68 EUR od 13.04.2006.,

- na iznos od 2,68 EUR od 16.05.2006.,

- na iznos od 2,68 EUR od 20.06.2006.,

- na iznos od 2,68 EUR od 22.08.2006.,

- na iznos od 2,68 EUR od 21.11.2006.,

- na iznos od 2,68 EUR od 15.01.2007.,

- na iznos od 11,97 EUR od 20.04.2007.,

- na iznos od 25,24 EUR od 28.06.2007.,

- na iznos od 27,70 EUR od 06.02.2008.,

- na iznos od 110,92 EUR od 06.03.2008.,

- na iznos od 11,04 EUR od 15.07.2008.,

- na iznos od 10,89 EUR od 20.08.2008.,

- na iznos od 16,36 EUR od 12.01.2009.,

- na iznos od 11,34 EUR od 09.02.2009.,

- na iznos od 31,67 EUR od 22.04.2009.,

- na iznos od 0,19 EUR od 26.05.2009.,

- na iznos od 124,41 EUR od 17.03.2010.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.088,10 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 613,70 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom 27. svibnja 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj 029-50-2855515 na iznos kunske protuvrijednosti 18.090,69 CHF. Ugovoren je rok vraćanja kredita od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tužitelj je kredit tuženiku isplatio u cijelosti. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Takva odredba Ugovora o kreditu je utvrđena nepoštenom i ništetnom jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno je potvrdio i Ustavni sud u odluci posl. broj U-III-2521/2015, kao i u rješenju posl. broj U-I-3685/2015, te je temeljem navedenih tumačenja Ustavnog suda donijeta i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. posl. bro: Pž-6632/2017-10, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. posl. broj P-1401/12, u dijelu u kojem je između ostaloga utvrđeno da su u tom predmetu tužene banke, uključujući i ovdje tuženika, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca .2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time svi odnosni tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), dalje u tekstu ZZP/03), te da su svi tuženici, uključujući i ovdje tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici (uključujući i ovdje tuženika), u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1 - 8 izreke), tako da je sud naložio svim tuženicima, uključujući i ovdje tuženika, da prekinu s gore opisanim postupanjem te je svim tuženicima naložio da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda (točka 9. izreke), zabranio tuženicima takvo ili slično postupanje ubuduće (točka 10. izreke). Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom i rješenjem od 3. rujna 2019., posl. broj Rev-2221/2018-11, odbio reviziju banaka kao neosnovanu čime su sva sporna pitanja u vezi kredita u CHF konačno riješena. Navedenom presudom i rješenjem Vrhovnog suda potvrđena je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske te je potvrđeno da su banke kršile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita u određenim razdobljima sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći nepravedne i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute u kojoj je glavnica denominirana u švicarskom franku (valuta klauzula) bez pojedinačnog pregovora. Prava klijenata banke su povrijedile zato što nisu svojim korisnicima dostatno objasnile što vezanje glavnice kredita za tečaj švicarskog franka može značiti. Na taj način banke su prekršile Zakon o zaštiti potrošača te su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. Citirana presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske je pravomoćna i obvezujuća za sve sudove. Ustavni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. veljače 2021. donio je, između ostalih, odluku odnosno rješenja kojim je odbio je i odbacio ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Potrošač zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak. Takvom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske banke u Republici Hrvatskoj definitivno su izgubile sudski proces protiv klijenata koji su kolektivnom tužbom dokazivali da valutna klauzula u švicarskim francima te promjenjiva kamatna stopa predstavljaju nepoštenu praksu. S obzirom da je tužitelj vratio cjelokupni kredit, obračunavajući anuitete prema valuti CHF, proizlazi da je tuženik od tužitelja primio znatno veći iznos od onog na koji je imao pravo, uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, a kako je to prethodno opisano pod točkom II. tužbe. Tužitelj ne raspolaže potpunom dokumentacijom niti potrebnim stručnim znanjima da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko knjigovodstvene struke sam mogao precizno izračunati ukupan iznos koji je tuženik neosnovano primio, uvažavajući pri tome okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi vezanih za plaćanje anuiteta vezanih za tečaj CHF, a taj se iznos u svakom slučaju ne može obračunati bez prethodne dostave cjelokupne dokumentacije što uključuje početni otplatni plan, evidencije svih izvršenih uplata u kunama na ime predmetne partije kredita. Tužitelj se obratio tuženiku zahtjevom za dostavu dokumentacije te mu je tuženik dana 13. lipnja 2023. dostavio koja se prilaže uz tužbu. Slijedom iznijetog, tužitelj ovim putem podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz članka 186.b Zakona o parničnom postupku te predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u sudski spis cjelokupnu dokumentaciju vezanu uz predmetni kredit dakle, sve otplatne planove, knjigovodstvenu karticu te evidenciju svih izvršenih uplata na ime predmetne partije kredita. Tužitelj predlaže da se po pribavi navedenih podataka i isprava od tuženika, provede financijsko knjigovodstveno vještačenje na način da vještak utvrdi ratu kredita koju je tužitelj trebao plaćati u smislu presuda iz točke II. tužbe, da utvrdi kolike je rate u pojedinom mjesecu tužitelj platio te shodno tome, da utvrdi postoji li razlika i kolika je ta razlika u svakom pojedinom mjesecu, datum od kojeg se računaju kamate u odnosu na svaku uplatu te utvrdi koliki je ukupni iznos pretplate koju je tužitelj učinio, sve u periodu od početka otplate predmetnog kredita pa do zatvaranja kredita. Slijedom gore iznijetog, tužitelj je predložio da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos koji bude utvrđen po provedenom vještačenju, kao i troškove postupka.

2. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno - financijsko vještačenje tužitelj je, podneskom od 23. siječnja 2026. (list 117-118), specificirao tužbeni zahtjev, na način da temeljem iste činjenične i pravne osnove potražuje iznos od 421,30 EUR s osnova valutne klauzule u CHF (tečajne razlike), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, u iznosima i datumima dospjelosti specificiranima u narečenom podnesku.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je s tužiteljem zaključio Ugovor o kreditu broj 029-50-2855515 od 27. svibnja 2005. (dalje Ugovor), kojim je stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 18.090,69, da je ugovorena redovna kamata 7,45 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15 % godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je također preuzeo valutni rizik, s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj neosnovano smatra da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Nadalje, tužitelj nije postavio određeni tužbeni zahtjev, niti je sukladno čl. 186 b Zakona o parničnom postupku podnio stupnjevitu tužbu. U svakom slučaju, tuženik ističe da ne postoji zakonski osnov za podnošenje „stupnjevite tužbe“ zbog toga što je sva dokumentacija vezana uz predmetni kredit uredno predana tužitelju te je isti bio u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu br. 029-50-2855515 od 27. svibnja 2005., prijepisa knjigovodstvene kartice, otplatnog plana, knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po vještakinje Dajani Vuković, stalnoj sudskoj vještakinji za financije i knjigovodstvo, čitanjem pisanih očitovanja vještakinje od 12. studenoga i 8. prosinca 2025., saslušanjem vještakinje te tužitelja u svojstvu stranke.

5. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i Banke, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 029-50-2855515 od 27. svibnja 2005., na iznos od 18.090,69 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 84 mjeseca (čl. 4.) i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 7,45 % godišnje, koja ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (čl. 2. Ugovora).

6. Sporno je da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetne, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos, i ako je po kojem pravnom osnovu, te je sporno da li je nastupila zastara utužene tražbine.

7. Iako tužitelj u petitu tužbe nije stavio zahtjev na utvrđenje ništenosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, cijeneći da se u činjeničnim navodima tužbe tužitelj pozvao na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a da sud, sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, o ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula, sud je odlučio kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP).

8. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF. Radi se konkretno o odredbi čl. 7. Ugovora, u dijelu u gdje je ugovoreno da se "Kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita."

9. Kada je riječ o ugovaranju valutne klauzule potrebno je istaknuti da je odredbom čl. 395. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine (NN-53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/78), koji Zakon se u konkretnim slučaju ima primijeniti s obzirom da je isti bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, bilo propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti. Istovjetno je određeno odredbom čl. 22. st. 1. važećeg Zakona o obveznim odnosima iz 2005. godine (NN-35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO/05). Rješenjem Ustavnog suda RH, broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., utvrđeno je da je citirana zakonska odredba čl. 22. st. 1. ZOO/05 suglasna sa Ustavom RH te da je, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izražen u presudi i rješenju br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., citirana zakonska odredba u skladu sa prisilnim propisima.

10. Unatoč utvrđenju da je ugovaranje valutne klauzule bilo u skladu s prisilnim propisima, kada je riječ o odredbama predmetnom Ugovoru o kreditu kao potrošačkom ugovoru, u dijelu gdje je ugovorena glavnica vezana za CHF, utvrđeno je da se radi o nepoštenim, a time i ništetnim ugovornim odredbama.

10.1. Naime, tužitelj je iskazao da je u svojstvu korisnika kredita zaključio predmetni ugovor o kreditu, da mu je kredit odobren u svrhu kupnje osobnog automobila. Kredit je realiziran putem Auto kuće Đuka d.o.o. iz Virovitice, gdje mu je rečeno da za kupnju automobila može ostvariti kredit u Raiffeisen banci Austrija d.d., na što je pristao, tako da je navedenoj Auto kući predočio svoju osobnu iskaznicu i platne liste svoje plaće unatrag tri mjeseca, da bi ga nakon otprilike 10-ak dana netko iz navedene Auto kuće obavijestio da se javi kod javnog bilježnika u Viroviticu, gdje ga je dočekao već sačinjeni ugovor o kreditu sa popratnom dokumentacijom. Kod javnog bilježnika mu je samo rečeno da mu je odobren kredit u visini od nešto više od 18.000,00 CHF, ništa drugo mu nije bilo rečeno te je njegov potpis tom prilikom ovjeren. U svezi zaključenja navedenog ugovora s nikim ispred banke nije razgovarao niti je bio u mogućnosti razgovarati o uvjetima kreditiranja. Temeljem zaključenog ugovora o kreditu novčani iznos koji mu je odobren nikada nije primio na svoj račun, već je cjelokupni iznos uplaćen na račun Auto kuće Đuka d.o.o. iz Virovitice. Sredstva koja su ostvarena ovim ugovorom u cijelosti su utrošena za kupnju osobnog automobila, koji je koristio isključivo za svoje vlastite potrebe, a ne za poslovne svrhe. Predmetni kredit u cijelosti je otplatio 2012. godine, iako je rok otplate bio ugovoren na 10 godina. Nitko mu ispred Auto kuće nije objasnio uvjete kreditiranja niti mu je netko pročitao ugovor prije nego što je došao kod javnog bilježnika. Isto tako nitko ga nije upozorio na posljedice zaključenja ovakvog ugovora s valutnom klauzulom u CHF, niti ga je netko upozorio na rizike zaključenja ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom. Nitko mu nije objasnio što znači pojam valutna klauzula, niti ga je netko upozorio da bi tečaj valute CHF mogao znatno porasti, nitko mu nije ponudio mogućnost zaključenja ugovora sa valutom u EUR-ima ili u kunama. Isto tako nitko ga nije upozorio, niti iz Auto kuće niti iz banke, da Hrvatska narodna banka ne štiti ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Do problema sa otplatom kredita došlo je zbog činjenice što je njegova supruga dobila otkaz, a imali su tada dvoje male djece, te zbog činjenice što se mjesečna rata kredita, koja je u početku iznosila oko 1.100,00 kn, popela na iznos do 1.900,00 kn, pri tome je banka zaračunala zatezne kamate s obzirom da mjesečna anuitete nije mogao redovno plaćati. Ne može reći koliko je točno preplatio ovaj kredit zbog ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U vrijeme kada je zaključen ugovor nije mu bilo razumljivo što znači valutna klauzula, od nikog nije tražio da mu se taj pojam pojasni. U vrijeme kada je zaključio ugovor nije se obratio drugoj banci ili kod tuženika za zaključenje ugovora u nekoj drugoj valuti, jer ga nitko nije na to uputio, s obzirom da mu je u navedenoj Auto kući bila samo ponuđena mogućnost zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U svezi zaključenja ovog ugovora nije pokušao pregovarati o uvjetima kreditiranja jer, kako je to već naveo, nitko ga na to nije uputio niti ga je pozvao na nekakve pregovore.

10.2. Iz ovako danog iskaza tužitelja utvrđeno je da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije obavijestio tužitelja, a niti ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Naime, predmetni Ugovoru o kreditu tuženik je samostalno sastavio, radi se o ugovoru koji je unaprijed napisan kao uniformirani obrazac, u takvim ugovorima pregovorima se nisu mogli mijenjati uvjeti kreditiranja koje je određivala banka, mijenjala su se samo imena korisnika kredita, iznosi kredita i rokovi otplate, te stoga nema nikakve sumnje da tužitelj kao korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzulu, a kojom mu je kao potrošaču nametnuta obveza koju u vrijeme zaključenja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu. Ugovaranje takve odredbe suprotno je temeljnim načelima ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava. Ovakav stav suda sukladan je zaključku Vrhovnog suda RH izražen u odluci posl. broj Revt-249/14-2, prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.3. Tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom u čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF, čini nepoštenima i stoga ništetnima. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Navedena utvrđenja nisu suprotna pravnom stavom zauzetom u presudi Suda Europske Unije br. C-186/16 od 20. rujna 2017., na koju se u tom predmetu tuženik poziva u odgovoru na tužbu, u kojoj se u t. 3. navodi "… nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.".

11. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenoj u parničnom predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pokrenutom tužbom Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika, u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/13), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09). Vrhovni sud RH svojim odlukama posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je 25. travnja 2005., odnosno upravo tijekom razdoblja od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., odbijena je revizija banaka i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dok je presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijena revizija banaka i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

11.1. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je 27. svibnja 2005., odnosno tijekom razdoblja od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., za koje je citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Cijeneći da se radi o presudi koja je donesena u kolektivnom sporu ista je, u smislu odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je sud vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti, utvrđeno je da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama tuženika, ništetne. Naime, odredbom čl. 502. a st. 1. ZPP određeno je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.2. Izraženo pravno shvaćanje suda sukladno je pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u odluci posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Utvrdivši da su ništetne citirane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, obveza tuženika da tužitelju naknadi utuženi iznos temelji se na odredbama čl. 210. st. 1. i čl. 104. st. 1. ZOO/78. Naime, odredbom čl. 210. st. 1. ZOO/78 propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, dok je odredbom čl. 104. st. 1. ZOO/78 određeno da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora. Slijedom toga tuženik je, kao stjecatelj novčanog iznosa koji je tužitelj preplatio po osnovi ništetnih citiranih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, dužan utuženi iznos vratiti tužitelju, kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove.

13. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva proizlazi iz rezultata provedenog knjigovodstveno - financijskog vještačenja. Naime, u vještačkom nalazu i mišljenju od 22. rujna 2025. (list 69-79 spisa) vještakinja je navela da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, zaključio predmetni Ugovor o kreditu u visini od 18.090,69 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke, važećem na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je 84 mjeseca, a prema dokumentaciji datum isplate kredita je 30. lipnja 2005, dok je visina anuiteta utvrđena u iznosu od 277,03 CHF mjesečno. S obzirom da je kredit otkazan 31. prosinca 2009., kada je kamatna stopa promijenjena, visina anuiteta nakon promjene kamatne stope iznosila je 278,40 CHF, a da je nedospjela glavnica prilikom otkazivanja kredita iznosila 7.561,61 CHF /35.751,63 kn. Kredit je iznimno neuredno otplaćivan, npr. u 09/2006. godini nije plaćena obveza, ali je zaostatak i redovna obveza plaćena u 10/2006. godini. Jedina razlika koja je nastala se odnosi na uplatu od 17. ožujka 2010., kojom uplatom su namirena i prethodna dugovanja, dok je tečajna razlika iznosila 139,44 EUR.

13.1. U pisanim očitovanjima na prigovore tužitelja vještakinja je navela da je iz analitičke kartice vidljivo da se od primljenih uplata 108.582,18 kn odnosi na povrat kredita, s tim da je nakon otkaza kredita (31. prosinca 2009.) na dan 17. ožujka 2010. evidentirana jednokratna u plata u visini od 47.447,18 kn. Prema inicijalnom otplatnom planu visina mjesečnog anuiteta iznosila je 1.309,81 kn 277,03 (CHF x 4,728045 kn). Prvi anuitet dospio je na naplatu 31. srpnja 2005., a do dana otkaza kredita 31. prosinca 2009. bilo je ukupno 54 anuiteta, što za navedeno razdoblje predstavlja obvezu u visini od ukupno 70.729,74 kn (54 x 1.309,81 kn), pod pretpostavkom da nije bilo promjene visine kamatne stope niti promjene tečaja. Kako je to vidljivo iz analitičke kartice do otkaza ugovora o kreditu 31. prosinca 2009. plaćeno je ukupno 61.135,00 kn (108.447,18 kn - 47.447,18 kn), koji iznos je evidentiran 29. siječnja 2010., što znači da je do otkaza kredita manje plaćeno ukupno 9.594,74 kn (70.729,74 kn - 61.135,00 kn). S obzirom da je kredit izrazito neuredno otplaćivan, to je bilo potrebno preknjižiti iznose plaćanja na mjesece na koje se plaćanja odnose i tada izvršiti izračun. Prema izračunu pozitivna tečajna razliku iznosi 421,30 EUR. U nalazu utvrđen je iznos tečajne razlike u visini od 139,44 EUR, no taj izračun se odnosi na razliku između više plaćenih iznosa i manje plaćenih iznosa kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početnog tečaja. Dakle, iznos od 421,30 EUR je samo pozitivna tečajna razlika u kojoj nisu prikazane negativne tečajne razlike, koji iznos je prikazan u pisanom očitovanju vještakinje od 12. studenoga 2025., s prikazanim datumima i iznosima razlike za svaku pojedinu godinu u razdoblju od 2005. do 2010. godine te za svaki pojedini mjesec navedenog razdoblja.

13.2. Vještakinja je u danom iskazu u cijelosti ostala kod vještačkog nalaza i mišljenja te danih pisanih očitovanja.

13.3. Sud prihvaća vještački nalaz i mišljenje knjigovodstvene vještakinje jer je utemeljen na vjerodostojnoj dokumentaciji, dan je u skladu s pravilima struke i vještine i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

14. Utvrdivši da je ništetna odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, cijeneći da se obveza tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos kredita temelji na odredbama čl. 210. st. 1. i čl. 104. st. 1. ZOO/78 te da je knjigovodstveno - financijskim vještačenjem utvrđeno da preplaćeni iznos kredita uslijed primjene ništetne odredbe Ugovora, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula, iznosi ukupno 421,30 EUR, koliko tužitelj potražuje u specificiranom tužbenom zahtjevu, sud je tako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio te presudio kao u izreci.

15. Na dosuđeni iznos tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate kredita do isplate. Naime, dosuđeni iznosi preplate posljedica je primjene ništetne ugovorne odredbe koju je u predmetni u Ugovor unio tuženik, a na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Slijedom toga, tuženik se u pogledu primljenog preplaćenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem te je stoga dužan na svaki utvrđeni mjesečni iznos preplate tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja pa do isplate. Identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018.

15.1. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je za razdoblje od 28. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, NN- 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO/05), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (čl. 3. Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o obveznim odnosima, NN-78/15), za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima, NN-114/22, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosim, NN-156/22), a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

16. Tuženikovog prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 242. ZOO/05. Ovo stoga što je citiranom zakonskom odredbom određeno da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. ZOO/05 propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

16.1. Izraženi pravni stav sukladan je pravnom stavu iz presude Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

16.2. S obzirom da je pokretanjem navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, i to od trenutka pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Budući da je navedena presuda, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., odnosno danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u navedenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja, jer od pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu pa do dana podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. (tužba omaškom tužitelja prvotno dostavljena Općinskom građanskom sudu u Zagreb) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.088,10 EUR, i to, s obzirom na vrijednost predmeta spora naznačenoj u tužbi, 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 600,00 EUR za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 22. travnja, 19. studenoga i 5. veljače 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 600,00 EUR za sastav obrazloženih podneska od 27. listopada, 14. studenoga i 30. prosinca 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 50,00 EUR za sastav podneska od 23. siječnja 2026. (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), 362,50 EUR na ime PDV- a od 25 % (Tbr. 46. Tarife), 75,60 EUR na ime troškova puta punomoćnika tužitelja za dolazak na ukupno tri ročišta na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa] (60 km x 0,42 EUR/l, Tbr. 50. st. 3. Tarife) te 200,00 EUR za troškove knjigovodstveno - financijskog vještačenja.

17.1. Sud tužitelju nije dosudio trošak za pristup na ročište za objavu presude od 19. ožujka 2026., u zatraženom iznosu od 125,00 EUR s PDV-om, budući da punomoćnik tužitelja na navedeno ročište nije pristupio. Nadalje, sud tužitelju nije dosudio trošak za sastav obrazloženog podneska od 9. siječnja 2024., u zatraženom iznosu od 250,00 EUR s PDV-om, budući da se narečeni podnesak odnosi isključivo na obrazloženje činjenice da je tužba, omaškom tužitelja, dostavljena Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. S obzirom da su troškovi sastava narečenog postupka nastali slučajem koji se dogodio tužitelju, isti ne mogu pasti na teret tuženika neovisno o tome što je tužitelj u cijelosti uspio u parnici.

17.2. Slijedom navedenog, sud je obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od ukupno 2.088,10 EUR, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 613,70 EUR sud kao neosnovan odbio.

17.3. Na dosuđeni iznos troškova tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate, po stopi čija visina je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05, počevši od donošenje presude 19. ožujka 2026. pa do isplate.

U Slatini, 19. ožujka 2026.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. ZOU Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice - punomoćnik tužitelja.

2. OD Mađarić & Lui iz Zagreba - punomoćnik tuženika.