REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 13
35000 Slavonski Brod
Poslovni broj: P-98/2021-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja JL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici iz Slavonskog Broda protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay&partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 3. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice i zamjenice punomoćnika tuženika Hrvoje Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca i rasprave održane 19. ožujka 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br.918-50-3444498 koji su tužitelj JL iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor sklopili 5. svibnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 tužitelju JL iz [adresa] isplatiti s osnove valutne klauzule iznos od 1.467,61€ zajedno sa zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa teče do 31. 07. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 1.siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29.12 2023., od 30. 12 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:
-
6,67 € sa kamatom od 31. 10. 2008. do isplate
-
8,31 € sa kamatom od 16. 1. 2009. do isplate
-
8,00 € sa kamatom od 3. 2. 2009. do isplate
-
4,30 € sa kamatom od 18. 3. 2009. do isplate
-
13,90 € sa kamatom od 21. 3. 2009. do isplate
-
4,88 € sa kamatom od 21. 4. 2009. do isplate
-
6,98 € sa kamatom od 5. 5. 2009. do isplate
-
3,61 € sa kamatom od 17. 6. 2009. do isplate
-
4,43 € sa kamatom od 22. 7. 2009. do isplate
-
4,37 € sa kamatom od 1. 9. 2009. do isplate
-
3,98 € sa kamatom od 30. 9. 2009. do isplate
-
3,30 € sa kamatom od 1. 11. 2009. do isplate
-
3,30 € sa kamatom od 3. 11. 2009. do isplate
-
5,27 € sa kamatom od 22. 12. 2009. do isplate
-
8,75 € sa kamatom od 2. 2. 2010. do isplate
-
8,40 € sa kamatom od 3. 3. 2010. do isplate
-
11,13 € sa kamatom od 1. 4. 2010. do isplate
-
10,92 € sa kamatom od 5. 5. 2010. do isplate
-
12,46 € sa kamatom od 3. 6. 2010. do isplate
-
16,65 € sa kamatom od 29. 7. 2010. do isplate
-
23,57 € sa kamatom od 24. 8. 2010. do isplate
-
24,69 € sa kamatom od 1. 9. 2010. do isplate
-
22,48 € sa kamatom od 2. 10. 2010. do isplate
-
18,73 € sa kamatom od 4. 11. 2010. do isplate
-
26,26 € sa kamatom od 1. 12. 2010. do isplate
-
34,16 € sa kamatom od 4. 1. 2011. do isplate
-
28,77 € sa kamatom od 1. 2. 2011. do isplate
-
30,90 € sa kamatom od 1. 3. 2011. do isplate
-
28,19 € sa kamatom od 1. 4. 2011. do isplate
-
28,67 € sa kamatom od 1. 5. 2011. do isplate
-
40,21 € sa kamatom od 1. 6. 2011. do isplate
-
41,33 € sa kamatom od 1. 7. 2011. do isplate
-
50,96 € sa kamatom od 1. 8. 2011. do isplate
-
46,01 € sa kamatom od 1. 9. 2011. do isplate
-
37,84 € sa kamatom od 14. 10. 2011. do isplate
-
39,07 € sa kamatom od 12. 11. 2011. do isplate
-
39,93 € sa kamatom od 2. 12. 2011. do isplate
-
38,65 € sa kamatom od 4. 12. 2011. do isplate
-
38,17 € sa kamatom od 9. 12. 2011. do isplate
-
43,65 € sa kamatom od 24. 3. 2012. do isplate
-
44,27 € sa kamatom od 28. 4. 2012. do isplate
-
43,56 € sa kamatom od 10. 5. 2012. do isplate
-
43,90 € sa kamatom od 29. 6. 2012. do isplate
-
43,40 € sa kamatom od 26. 7. 2012. do isplate
-
43,02 € sa kamatom od 30. 8. 2012. do isplate
-
40,93 € sa kamatom od 29. 9. 2012. do isplate
-
43,47 € sa kamatom od 27. 10. 2012. do isplate
-
44,44 € sa kamatom od 30. 11. 2012. do isplate
-
43,40 € sa kamatom od 22. 12. 2012. do isplate
-
43,98 € sa kamatom od 10. 1. 2013. do isplate
-
41,72 € sa kamatom od 27. 2. 2013. do isplate
-
42,93 € sa kamatom od 30. 3. 2013. do isplate
-
38,94 € sa kamatom od 25. 5. 2013. do isplate
-
38,53 € sa kamatom od 19. 6. 2013. do isplate
-
39,27 € sa kamatom od 2. 8. 2013. do isplate
u roku od 15 dana
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 113,63 eura sa zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:
- 0,81 EUR od dana 01.07.2006., pa do isplate
- 1,44 EUR od dana 01.08.2006., pa do isplate
- 0,78 EUR od dana 01.09.2006., pa do isplate
- 0,69 EUR od dana 03.10.2006., pa do isplate
- 0,90 EUR od dana 01.11.2006., pa do isplate
- 1,54 EUR od dana 01.12.2006., pa do isplate
- 2,71 EUR od dana 03.01.2007., pa do isplate
- 3,54 EUR od dana 01.02.2007., pa do isplate
- 3,58 EUR od dana 01.03.2007., pa do isplate
- 3,48 EUR od dana 01.04.2007., pa do isplate
- 5,23 EUR od dana 03.05.2007., pa do isplate
- 6,36 EUR od dana 01.06.2007., pa do isplate
- 7,24 EUR od dana 03.07.2007., pa do isplate
- 6,78 EUR od dana 02.08.2007., pa do isplate
- 6,21 EUR od dana 04.09.2007., pa do isplate
- 8,01 EUR od dana 02.10.2007., pa do isplate
- 7,45 EUR od dana 07.11.2007., pa do isplate
- 6,47 EUR od dana 01.12.2007., pa do isplate
- 4,59 EUR od dana 01.02.2008., pa do isplate
- 4,55 EUR od dana 20.02.2008., pa do isplate
- 1,76 EUR od dana 06.03.2008., pa do isplate
- 4,71 EUR od dana 03.05.2008., pa do isplate
- 4,65 EUR od dana 05.06.2008., pa do isplate
- 6,46 EUR od dana 01.08.2008., pa do isplate
- 6,56 EUR od dana 02.09.2008., pa do isplate
- 5,23 EUR od dana 01.10.2008., pa do isplate
- 1,90 EUR od dana 02.12.2008., pa do isplate
sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.07.2006. do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Nalaže se Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 tužitelju JL iz [adresa] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.038,67 eura sa zateznim kamatama koje teku od 19. ožujka 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana
r i j e š i o j e
Dozvoljava se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 23. srpnja 2025 .
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
1.1. U tužbi je navedeno da je tužitelj 5. svibnja 2006. kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu br. 918 -50-3444498, kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 14.642,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, namjenski, s kamatama od 5,20% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Rok otplate kredita i kamata iz ovog Ugovora je 84 mjeseca, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. U dijelu pod 7. utvrđeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. O navedenim točkama u Ugovoru nije se posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope kao niti o valutnoj klauzuli. Predmetnim ugovorom bilo je ugovoreno da bi tužitelj trebao prihvatiti sve naknadne promjene kamatne stope i anuiteta iz Ugovora prema Odlukama banke. Tužitelj ističe da ga tuženik nije prilikom zaključenja ugovora upoznao s općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i s mogućnošću promjene visine kamatne stope te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je kredit otplatio u cijelosti. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od 200-tinjak kuna nije izgledna. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju da se anuiteti kredita koje je p laćao tuženiku povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate a glavnica kredita se smanjivala u minimalnim iznosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima ko ji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Tužitelj tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli je ključna ugovorna odredba, a u ovom ugovoru ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, pa ista odredbe na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje ističe se da je nepošten način na koji je ugovorena valutna klauzula u konkretnom ugovoru. Ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule. Tuženik je jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu anuiteta tako da je po ovomu kreditu tužitelj oštećen za razliku u tečaju švicarskog franka. Tužitelj predlaže sudu nakon provedene glavne rasprave usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 10., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Ruže Medunić, pod brojem OU-314/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od 84 mjeseca, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tuženik, opreza radi, ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, i to dana 24.02.2021. godine. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je u konkretnom slučaju u cijelosti nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tuženik opreza radi osporava sve čin jenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
3. Ovaj sud se je rješenjem broj P-98/2021-7 od 21. rujna 2022.oglasio mjesno nenadležnim (str. 49 spisa) i odluka ovog suda je preinačena rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-558/2023-2 od 25.rujna 2023. (str. 78 spisa).
4. Tuženik je u podnesku od 11.srpnja 2025. dostavio uređen zahtjev u svezi istaknutog prigovora prijeboja radi tzv. negativne razlike i naveo da tuženik ukupno potražuje iznos od 113,63 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
5. Tužitelj je u podnesku od 23. srpnja 2025. postavio konačni tužbeni zahtjev i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 1.467,61 eura.
6. Tužitelj je u podnesenoj tužbi potraživao isplatu iznosa od 676,89 eura, pa je podneskom od 23.srpnja 2025. izvršio preinaku tužbe na iznos od 1.467,61 eura povećanjem tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi preinaci tužbe.
7. Sud je dozvolio preinaku tužbe, kako je to navedeno u izreci rješenja u skladu sa zaključkom druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena i sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
8. Tužitelj je u podnesku od 7. kolovoza 2025. naveo da se protivi tuženikovom prijedlogu radi prebijanja te ističe prigovor zastare jer se kolektivnim presudama ne prekida zastara u odnosu na banku nego samo isključivo za potrošača. Tužitelj ističe da se prijeboj zasniva na plaćanju nenaplaćene razlike dospjelog anuiteta, a dospijeli anuiteti zastarjevaju u roku od 3 godine po dospijeću. Budući da je proteklo više od 3 godine od dospijeća svih anuiteta naplaćenih po tečaju nižem od tečaja realizacije kredita, svi ti nenaplaćeni iznosi su u zastari, pa stoga prijeboj nije moguć. Nadalje tužitelj ističe da je točno da je kroz određeni vremenski period plaćao anuitete po tečaju nižem od početno ugovorenog međutim, plaćanjem po nižem tečaju nije došlo do neosnovanog prijelaza imovine banke u ovomu postupku tuženika u imovinu tužitelja koji nije ništa primio niti stekao bez osnove pri čemu nije bez značaja da je banka preuzela kao rizik poslovanja mogućnost pada tečaja CHF. Tužitelj nadalje navodi da navod tuženika iz njegovog podneska od 11.07.2025. ne može se smatrati istaknutim prigovorom radi prebijanja jer takav procesnopravni prigovor podrazumijeva da tuženik ne osporava potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva što ovdje nije slučaj jer tuženik tužiteljevu tražbinu osporava. Nadalje tužitelj ističe da je tuženik specificirao svoje potraživanje nakon nalaza i mišljenja vještaka podneskom od 11.07.2025.godine. Nesporno je da je tuženik istaknutim prigovorom naveo potraživanje koje ima prema tužitelju u ukupnom iznosu od 113,63€ i da je prvo iz 2006. godine a zadnje iz 2008. godine. Dakle, nesporno je da je protekao rok od pet godina te stoga tužitelj predlaže u svezi navedenoga da sud odbije prigovor tuženika zbog osnovano istaknuto prigovora zastare tužitelja jer je tužba podnesena 24.02.2021. godine, prigovor prijeboja je istaknut 11.07.2025. godine a rok zastare je nastupio 2013. godine. Osim toga tužitelj ističe da je taj prigovor tuženika nije niti osnovan jer je tuženik tužitelju naplaćivao u skladu s Ugovorom o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga tuženik ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja.
9. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 5.svibnja 2006. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora na iznos od 14.642,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje automobila marke FORD (str. 6 do 9 spisa). Uvidom u otplatni plan je vidljivo da je bila predviđena cijelo vrijeme trajanja otplate kredita ista rata kredita (str. 12 do 15 spisa). Uvidom u zahtjev za kredit je vidljivo da je isti podnio tužitelj tuženiku 24.04.2006. (str. 38 spisa). Uvidom u knjižicu vozila je vidljivo da ista glasi na osobni automobil Ford Fiestu od datum prve registracije 16.06.2006. i da je upisan kao vlasnik vozila JL (str. 118 spisa). Sud je zatražio po prijedlogu tuženiku podatak od Porezne uprave da li je tužitelj bio 206. vlasnik obrta i dali je tužitelj 2006. koristio bilo kakvu poreznu olakšicu dopisom od 6.lipnja 2025. a sud nije tijekom postupka dobio odgovor na taj dopis, pa ga sud i nije ponovio jer ti podaci, po ocjeni ovog suda i nisu od utjecaja na odluku u ovom postupku. Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filip Tolić.
9.1.Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom za kupnju osobnog automobila. Ugovor je zaključen u banci. Taj osobni automobil je koristio za osobne potrebe, nije koristio automobil za potrebe obrta niti bilo kakvog poslovanja, nije imao otvoren obrt u to vrijeme. Banka mu je taj kredit u CHF prikazala kao povoljan kredit, zato je i zaključio ugovor u CHF. Sam je vraćao sve rate kredita. Nije pročitao Ugovor prije potpisivanja, vjerovao je banci. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Nije imao nikakvih pitanja za postaviti djelatnicima banke, vjerovao je im u potpunosti, rekli su mu da je to najpovoljniji kredit. Kada su počele rasti rate kredita, bio sam u banci, htio je vidjeti o čemu se radi, djelatnici banke su bili neljubazni. Kredit je otplaćen u cijelosti, nije bio u konverziji. U biti želio je kredit u kunama, međutim kada je došao u banku rečeno mu je da je CHF stabilna valuta i da mu je taj kredit povoljniji, zato je i zaključio takav Ugovor. Nitko mu ništa nije objašnjavao u vezi valutne klauzule, nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora. Rata mu je u početku bila 970 kn, a poslije je otišla na 1.400,00 kn. Kada je išao u banku kada je rata narasla, htio je da mu objasne zašto je tako, rekli su mu da je to takav ugovor i da tako mora biti. Javnog bilježnika nije niti vidio, sve su odradili službenici koji rade kod javnog bilježnika, nitko mu nije ništa objašnjavao. Nije upozoren od strane banke da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF kao što ju štiti u odnosu na euro. Nije sudjelovao u izradi Ugovora, sve je bilo pripremljeno od strane djelatnika banke. Nije bio u drugim bankama, bio je samo u RBA i kada je zaključio taj Ugovor bio je zadovoljan, vjerovao je djelatnicima banke. Nitko ga nije upozorio da se rata može povećati, nitko mu nije objašnjavao valutnu klauzulu, automobil koji je kupio nije koristio za poreznu olakšicu. Sam je otišao kod tuženika u banku.
9.2. U nalazu i mišljenju, vještak Filip Tolić je naveo da je vještačenjem sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedene razlika se očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja Ugovora o kreditu (prema Prijepisu knjigovodstvene kartice). Tužitelj je na dan 1. kolovoza 2013. više platio iznos od 1.467,61 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu. Do navedenog iznosa je došao na način da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (mjesečni anuitet 972,81 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita.
9.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.
10. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.
11. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:
- su tužitelj kao korisnik kredita i tuženika kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu 5. svibnja 2006. na iznos od 14.642,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje automobila marke FORD
- je kredit otplaćen,
- kredit nije bio u konverziji,
- je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno kao nesporno da je pretplata kredita radi valutne klauzule 1.467,61 eura,
- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P -1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt -249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
- je na temelju čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. U svezi navedenog primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu). Na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje – ZPP-a), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a U tom će slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, se radi o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U svezi navedenog ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naprijed navedenim presudama.
- je Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
12. U svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. I. izreke presude i utvrdio ništetnost Ugovora o kreditu br.918-50-3444498 koji su tužitelj JL iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor sklopili 5. svibnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
13. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporna odredbe nije utvrđena nepoštenom i ništetnom iz razloga što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali činjenica što obveza potrošača čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.
14. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan.
15. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."
16. Potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena 24.veljače 2021. unutar zastarnog roka od pet godina. Na temelju čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U svezi navedenog podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
15. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi ona već prilikom sklapanja ugovora znala ili mogla pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojoj je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv. Nesporno je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je automobil koji je kupio koristio za osobne potrebe, a ne za poslovne potrebe i da je tužitelj bio potrošač.
16. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu od 1.467,61 eura, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka.
17. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.
18. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje -ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi tužitelju troškova parničnog postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.
19. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje
- OT) trošak sastava podneska od 28. svibnja 2021. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1. OT), priznat je i trošak sastava žalbe na rješenje o mjesnoj nenadležnosti ovog suda jer je tužitelj u cijelosti uspio sa istim u iznosu od 200,00 eura (tbr.10.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 6. studeni 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak sastava podneska od 16. lipnja 2025. u iznosu od 200, eura (tbr. 8.t.1.OT), trošak sastava podneska od 23. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava podneska od 24. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t1.OT), trošak sastava podneska od 7. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava podneska od 11.kolovoz 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr.8.t.1 OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 3. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 19. ožujka 2026. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), pripadajući porez iznosi 525,00 eura, predujam za vještačenje je uplaćen u iznosu od 400,00 eura, pristojbu na tužbu je tužitelj platio u iznosu od 13,67 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 3.038,67 eura, kako je to i navedeno u izreci presude.
20. Na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) teče zatezna kamata na troškove postupka od 19.ožujka 2026. kao dana presuđenja do isplate.
21. Tužitelj je Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23; dalje – ZOSP-a), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na temelju čl. 11. st. 1. toč. 20. ZOSP-a jer je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, za daljnji tijek postupka.
22. Prigovor prijeboja istaknut od strane tuženika nije osnovan. Tužitelj od tuženika nije primio ništa u odnosu na iznos za koji tuženik traži prijeboj, pa slijedom toga tužitelj ne može biti u obvezi vratiti ono što nije primio. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda nesporno je da ne postoji obveza tužitelja da bi tuženiku, koji nije potrošač, na temelju čl. 104. st. 1. ZOO/91 (čl. 323. st. 1. ZOO/05) dužan nešto vratiti. Osim toga osnovan je i prigovor zastare koji je istakao tužitelj. Na temelju čl. 226. st. 2. ZOO-a je propisano da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Filipa Tolić proizlazi da je tražbina tuženika prema tužitelju dospjela najkasnije dana 02.12.2008., tuženik je zahtjev za prebijanjem ove tražbine postavio 6.studenog 2024., na pripremno ročištu, dakle tijekom ovog postupka, a koji je pokrenut 2021. godine, nesporno je da je postavljen po isteku zakonom propisanog roka zastare.
22.1. U skladu sa sudskom praksom izjava o prijeboju (prigovor radi prebijanja) je isključivo parnična radnja i to defenzivna parnična radnja koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalno-pravni učinak i nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji - odluka VSRH u Rev-x-966/2015-3 od 23.9.2020. i ne mogu se primijeniti odredbe čl. 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91).
Slavonski Brod, 19. ožujka 2026.
Sudac
Marina Vučetić
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
O tom obavijest:
1. Tužitelj po pun.
2. Tuženik po pun.
