Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-534/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. veljače 2026. godine u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice, dana 19. ožujka 2026. godine

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.674,75 eura.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 9011366342, sklopljenog 19. svibnja 2006. godine između tužiteljice ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i založnog dužnika, sa jedne strane i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao banke sa druge strane, potvrđenog 23. svibnja 2006. godine kod Rina Zujića, javnog bilježnika u Rovinju, pod posl. br. OU-393/06, koja glasi: U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku 15 dana isplati iznos od 302,75 EUR koji je tužiteljici naplaćen s osnove jednokratne naknade za prijevremeni povrat kredita sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 07. srpnja 2009. godine do isplate, a koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine,

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu 1.349,54 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 04. rujna 2024. godine pod posl. br. P-534/2024 zaprimljena je tužba tužiteljice ĐZ, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe iz ugovora o kreditu i isplate po osnovi ništetne odredbe.

1.2. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je u čl. 11. Ugovora o kreditu broj: 9011366342 sklopljenog 19.05.2006. između tužiteljice ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnice kredita i založnog dužnika, sa jedne strane i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u svojstvu banke sa druge strane, potvrđenog 23. svibnja 2006. godine kod Rina Zujića, javnog bilježnika u [adresa], pod posl. br. OU-393/06 ugovorena za slučaj spora mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta podružnice banke, međutim tužiteljica podnosi tužbu pred sudom nadležnim prema mjestu prebivališta tužiteljice sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci posl. br. Grl-143/2019/2 od 11. prosinca 2019. godine prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.1 ZPK-a, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača;

- da je Ugovorom o kreditu iz točke I. tužena odobrila tužiteljici kredit za “izgradnja i dovršenje stambenog objekta”;

- da je tuženik u predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženikovom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (čl. 49. stavak 2. ZZP/2014 i čl. 81. ZZP/2003) i kao takvog dao ga na potpis tužiteljici kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora;

- da je u čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita i to odredbama kako slijedi: "Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate'';

- da je tužiteljica 06. srpnja 2009. godine izvršila prijevremenu otplatu kredita, a tužena je od tužiteljice istog dana 06. srpnja 2009. godine, na ime jednokratne naknade za prijevremeni otplatu kredita naplatila iznos 2.281,08 HRK / 302,75 EUR;

- da tužiteljica nije mogla utjecati na izmjenu odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, a nije bila informirana, a niti su u ugovoru navedeni parametri na temelju kojih je tužiteljica mogla znati iznos u kojem će tužena u budućnosti jednostrano odrediti iznos naknade za slučaj prijevremene otplate kredita;

- da je banka tijekom istovrsnih postupaka tvrdila da navedena naknada predstavlja naknadu štete koja se sastoji u izmakloj koristi (dobiti) s osnova ugovorne kamate za preostalo ugovoreno razdoblje trajanja kredita, što je izrijekom zabranjeno odredbom čl. 1068. st. 3. ZOO/91 (čl. 1024. st. 3. ZOO/05);

- da je citirana odredba nepoštena, odnosno ništetna te tužiteljica ovom tužbom zahtijeva vraćanje iznosa koje je temeljem te ništetne odredbe platila zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja tog iznosa pa do isplate u cijelosti.

1.2. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu po provedenom dokaznom postupku usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 30. studenoga 2024. godine (list 21-34) i naknadnim podneskom od 16. prosinca 2024. godine (list 43-50) osporava osnov tužbenog zahtjeva uz isticanje prigovora statusa potrošača i prigovora zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da tužena prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 302,75 EUR, dok je tužiteljica u tužbi naznačila v.p.s. od 1.674,75 eura;

- da Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži;

- da u konkretnom slučaju tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 302,75 eura te bi to sukladno zakonu trebala biti i vrijednost predmeta spora;

- da tužba osim na isplatu glasi i na utvrđenje ništetnosti, no kako deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha to je jasna povezanost sa kondemnatornim zahtjevom slijedom čega nije logično niti životno da bi vrijednost deklaratornog zahtjeva u dijelu gdje zahtjev ne glasi na isplatu, u vrijednosti predmeta spora bio označen i cijenjen u iznosu koji premašuje i višestruko iznos koji se potražuje za isplatu;

- da tužiteljici nisu Ugovorom o kreditu broj 9011366342, zaključenim 19. svibnja 2006. godine (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njezina prava kao potrošača niti je ista dokazala da bi bila potrošač, a sve jer tužena nije koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora o kreditu;

- da u konkretnom slučaju nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tužene, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element;

- da se ne radi o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a plaćena je prilikom obrade kredita odnosno 2006. godine te je danom pokretanja tužbe 2024. godine to potraživanje u zastari;

- da do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima;

- da je odredbom čl. 241. ZOO propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine;

- da niti iz odredbe čl. 225. ZOO koja propisuje opći zastarni rok od pet godina, a niti odredbom čl. 226. ZOO koja propisuje zastaru od tri godine za tražbine povremenih davanja, koja dospijevaju godišnje i u kraćim razdobljima, a s tim u svezi niti odredba čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, ne predviđaju da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik;

- da do prekida zastare može doći samo ako je tužba podnesena od strane vjerovnika, te ako je usmjerena na utvrđivanje tražbine, osiguranje tražbine ili ostvarenje tražbine, pa kako tužba za zaštitu kolektivnih interesa nije usmjerena na utvrđivanje tražbine, osiguranje tražbine ili ostvarenje tražbine, već je usmjerena na utvrđivanje nepoštene poslovne prakse, u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke na temelju koje bi se moglo smatrati da je došlo do prekida zastare za podnošenje tužbe na temelju instituta stjecanja bez osnove;

- da u odnosu na prekid zastare tužena ističe da je izvan djelokruga nadležnosti suda tumačiti nedvosmislenu pravnu normu o prekidu zastare na način da sam stvara pravno pravilo, posebno stoga što je pitanje zastare i zastarnih rokova strogo definirano zakonom;

- da je potpuno neutemeljeno i nejasno da sud ne primjenjuje odredbu čl. 241. ZOO o prekidu zastare, a sud EU kao razumnim drži upravo zastarni rok od tri godine;

- da je pravilnom primjenom Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13 osigurana visoka razina zaštite potrošačkog prava međutim, potrošač je taj koji mora iskoristiti sva pravna sredstva koja mu zakon stavlja na raspolaganje u razumnom roku kako bi svi sudionici imali garanciju pravne sigurnosti i zakonitosti;

- da je kondemnatorni dio u zastari, tužiteljica nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti;

- da nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215. ZOO zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze, a obzirom je na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo više od 5 godine;

- da je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine neprimjenjivo u predmetnom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava;

- da prema navedenom shvaćanju petogodišnji restitucijski zastrani rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, no temeljem Zakona i sudske prakse koja je bila na snazi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je stekao subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare;

- da u navedeno subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati niti naknadnim zakonskim izmjenama niti izmijenjenim pravnim shvaćanjem suda Republike Hrvatske (niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske);

- da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužiteljica tužbom potražuje isplatu

- tako i ZPP u čl. 187. st. 2. kaže: "Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe", a ništa od navedenog u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno s obzirom da je kondemnatorni zahtjev u zastari još od 2009. odnosno 2011. godine slijedom čega tužiteljica za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes;

- da je Ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen 2006. godine te je izvršena isplata iznosa kredita umanjena za sporni iznos naknade 2006. godine kada je ugovor i zaključen, a ugovor nije utvrđen ništetnim, stoga da je jasno i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina;

- da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za prijevremenu otplatu kredita i to iznosa od 302,75 eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama;

- da je tužiteljici za izgradnju i dovršenje stambenog objekta isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 46.830,00 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada u iznosu od 302,75 eura;

- da je navedeni iznos neznatan u donosu na isplaćeni iznos kredita, te ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica;

- da se ne može slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu (beznačajnom) u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužiteljice nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana;

- da su uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim jasni, nedvosmisleni i transparentni;

- da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije prekomjerna naknada niti tužiteljica obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi temeljenoj na važećoj zakonskoj regulativi koja i danas propisuje naknade za određene usluge.

- da naknade iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane;

- da osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene, postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada;

- da HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator;

- da su predmetom porezne i druge obrade i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita;

- da Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača;

- da čl. 2. navedenog Pravilnika određuje da vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita;

- da Pravilnik nadalje određuje da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknadu za promjene po kreditu, naknadu za prijevremenu otplatu kredita, naknadu za otkaz ugovora o kreditu, naknadu za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja;

- da osim naknada koje su navedene, vjerovnik može naplatiti i drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora;

- da je ugovaranje naknade koja je predmetom ovog postupka, regulirana i dozvoljena stavka ugovornog odnosa u potrošačkim kreditima, i regulirana Pravilnikom ministarstva financija i to Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite;

- da se radi o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavu, prisilnim propisima niti moralu društva;

- da se u konkretnom slučaju radi o slobodno uređenom ugovornom odnosu u smislu čl. 2 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO);

- da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata;

- da su ugovorne odredbe o naknadama razumljive i jasne, pa ih je tužiteljica mogla uočiti jednostavnim čitanjem te razumjeti i shvatiti, a što je potvrdila svojim vlastoručnim potpisom Ugovora o kreditu;

- da u predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 03. listopada 2019. godine u kojoj je jasno navedeno da banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade;

- da bi suprotan stav doveo do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti;

- da bi to svakako bilo nemoguće kao što je i za ovdje predmetnu uslugu to neadekvatno, nemoguće i ne proizlazi niti iz jedne zakonske odredbe, a niti iz prakse Europskog suda - dapače upravo suprotno Europski sud u svojoj odluci C-621/17 izričito navodi da nema ekonomske opravdanosti za prikazivanje strukture troškova naknade banke, jer ne postoje tablice niti pravni kriteriji koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjernosti;

- da je tužiteljica bila upoznata s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze;

- da tužiteljica u tužbi nije navela konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogla predvidjeti, odnosno s kojima nije bila upoznata prilikom potpisivanja i sklapanja Ugovora o kreditu;

- da je za zaključiti kako tužiteljica nije bila u nepovoljnijem položaju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iz razloga što je sklapanje ugovora o kreditu predmetom tuženičina poslovanja;

- da zato što se o ugovornoj odredbi o naknadi nije posebno pojedinačno pregovaralo, da se ne može smatrati da bi iste bile ništetne;

- da u vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa;

- da je u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o bankama (NN 84/02, 12/06) koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova;

- da se Ugovorom o kreditu utvrdio iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl. 1022. st. 2.), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita;

- da je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita;

- da ZOO izričito navodi da se uvjeti ugovora utvrđuju Ugovorom o kreditu te ne može biti riječi o tome da su konkretne naknade ugovorene bez valjane pravne osnove;

- da se u vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. godine i vrijedio je od 01. siječnja 2010. godine;

- da je čl. 2. st.1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tužena osnovano naplatila spornu naknadu;

- da su naknade za obradu kreditnog zahtjeva zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom;

- da bi u suprotnom bila osujećuju stečena prava tuženika;

- da se tužiteljica poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, to je za zaključiti da je, obzirom na zastaru potraživanja iz predmeta kolektivne presude i ovo potraživanje u zastari, jer je zastara nastupila za sva potraživanja koja su utemeljena na postupku, odnosno individualnim zahtjevima koji se pozivaju na postupak kolektivne zaštite;

- da se tužiteljica ne može pozivati na kolektivni spor i utvrđenja istog samo kada bi to njoj odgovaralo, već posljedice istog vrijede za sve i za sve se jednako primjenjuju, a tako i na zastrane rokove ovdje tužiteljici koji su protekli;

- da svako drugo stajalište dovodi u ozbiljnu pravnu nesigurnost sudionike obvezno pravnih odnosa i ozakonjuje ponašanje suprotno načelima obveznog prava, te mogu proizvesti dalekosežne posljedice i to kako financijske, a tako i druge prirode;

- da ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl. 322. ZOO, jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva te da se radi o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl. 2. ZOO;

- da je odredba jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužiteljica može i mogla je lako razabrati ekonomske posljedice iste;

- da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora;

- da je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana i onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem;

- da se ne može dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano;

- da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO, pa da sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu, različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru;

- da sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora;

- da je odredbom čl. 84. ZZP iz 2003. godine i člankom 99. ZZP iz 2007. godine određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (tako i presuda VSRH, Revt-89/09 od 10. prosinca 2013. godine, presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24. listopada 2012. godine, presuda VSRH, Rev-2695/11);

- da su ugovor ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti;

- da javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama;

- da je potpuno netočan, neživotan i neutemeljen navod tužiteljice da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužiteljica nije bila informirana;

- da tužiteljica u tužbi navodi kako je ugovor o kreditu nepošten jer je tužena propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što da je netočno jer se ne radi o neravnoteži, jer se radi o neznatnom dijelu u odnosu na obveze koje su predmetom ugovora;

- da su navodi tužiteljice u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužiteljica, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavila i to potpisala da je bila informirana o svim parametrima za donošenje odluke;

- da je prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji;

- da je kao sudionik obveznog odnosa tužiteljica trebala uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali;

- da kada bi se tumačilo da tužiteljica usprkos navedenom nije imala saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu, došli bi u situaciju da samo tužena i to banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta;

- da bi u tom slučaju uistinu mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane, a time dvostrano obvezne ugovore neosnovano pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana;

- da banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužiteljica u konkretnom slučaju nesporno i učinila;

- da je banka u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir klijentu/ korisniku kredita;

- da nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB koja tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB;

- da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti;

- da su navedene pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača;

- da iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila da je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama banke, bili su dostupni putem internetskih stranica banke i pristupačni potrošačima općenito;

- da se ne može negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa;

- da se prigovara da bi tužiteljica imala status potrošača, dok to i ne dokaže, ističe se da prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi (ZZP/2003), takva odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko takvo što „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok tu znatnu neravnotežu tužiteljica ničim nije dokazala, a što je logično jer iste nije niti bilo;

- da odredba o bančinoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu (čl. 81. st. 1. ZZP/2003) pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe (o čemu svjedoči i stav Suda EU iz odluke C-621/17);

- da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine prema stavu Suda EU nije primjenjiva na odnose nastale prije pristupanja RH Europskoj uniji, ipak je interesantno reći da Sud EU u izreci odluke C-621/17 koja kaže: "Članak 4. stavak 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine, o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose".

2.1. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženoj naknadi parnični trošak.

3. Tužiteljica se, uz dopuštenje suda (rješenje od 08. kolovoza 2025. godine, list 7) očitovala na navode iz odgovora na tužbu podneskom od 08. kolovoza 2025. godine, vezano za sve prigovore tužene, počevši od prigovora naznačene vrijednosti predmeta spora, pozivom na odredbu čl. 37. ZPP s obzirom se radi o kumuliranim zahtjevima kada se vrijednost predmeta spora uređuje po zbroju vrijednosti svih zahtjeva. S tim u svezi tužiteljica ističe odluku Vrhovnog suda RH Rev-365/09 od 11. veljače 2010. godine po kojoj, ako postoje dva tužbena zahtjeva od kojih je jedan nenovčani, a drugi novčani, tada se vrijednost predmeta nenovčanog zahtjeva utvrđuje na način da se od ukupno naznačene vrijednosti odbije vrijednost novčanog zahtjeva. Nadalje, ukazuje i na stav iz odluke Vrhovnog suda RH Rev-428/2008 od 29. rujna 2009. godine, ukazuje na stav suda da kada je riječ o deklaratornom zahtjevu koji je istaknut uz zahtjev za činidbu samo zato da posluži za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, predstavlja samostalni zahtjev koji ima svoju posebnu vrijednost predmeta spora. Dakle, da je netočno stajalište tužene da deklaratorni zahtjev nema vlastitu vrijednost u postupku jer utvrđenjem ništetnosti sud potvrđuje da pravni posao od početka nema pravne učinke, što je osnova za povrat onoga što je temeljem tog posla dano. Stoga, da taj zahtjev ima samostalnu pravnu sudbinu i utječe na ukupnu vrijednost predmeta spora.

3.1. Vezano za prigovor zastare, ukazuje se da je predmet spora utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. st. 2. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i povrat onoga što je tužiteljica po toj odredbi platila. Na ništetnost da sud pazi po službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi se odnosno, ono se može isticati bez vremenskog ograničenja, što znači da zahtjev za utvrđenje ništetnosti nije izložen općem zastarnom roku na način na koji to proizlazi iz drugih instituta obveznog prava. Ništetnost i njezine posljedice da su propisane ZOO, a ugovor odnosno odredba ugovora je ništetna ako je protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 322. ZOO), a kao posljedica ništetnosti stranke su obvezen vratiti ono što su primile (čl. 323. ZOO). Za pitanje je li restitucijski zahtjev zastario, presudno je kada počinje teći zastarni rok o čemu se Građanski odjel VSRH u objedinjenom pravnom shvaćanju izjasnio i utvrdio da zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora kroz odredbe, a ne od dana izvršenja obveze. Stoga, iako je prijevremena otplata izvršena 06. srpnja 2009. godine, za procjenu zastare restitucijskog zahtjeva to nije relevantno, dok ne nastupi pravomoćnost oduke kojom se utvrdi ništetnost predmetne odredbe. Vrhovni sud RH da također izričito razlikuje situacije u kojima je ništetnost već pravomoćno utvrđena (npr. u kolektivnom postupku) - kada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti kolektivne odluke - i situacije kada ništetnost još nije pravomoćno utvrđena u pojedinačnom postupku (tada rok počinje tek od pravomoćnosti pojedinačne odluke). U ovom predmetu da se ne radi o povezivanju na kolektivnu presudu kao temelj tužbenog zahtjeva, nego o zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti pojedinačne odredbe o prijevremenoj otplati, stoga da se tijek zastare računa prema pravomoćnosti odluke u ovom pojedinačnom postupku.

3.2. Glede ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ukazuje se da ista mora biti jasno i pojedinačno ugovorena što da nije slučaj u ovom Ugovoru zbog čega se može smatrati nepoštenom i ništetnom, a standardi bankarskog poslovanja da ne mogu opravdati kršenje zakona i zaštitu potrošača. Tužiteljica osporava da navedena ugovorna odredba iz čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu nije ništetna, te da je transparentna i razumljiva, kao i da nije u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno, jer je prije svega riječ o tipskom ugovoru o kreditu koji je sastavila isključivo tuženica, bez mogućnosti da tužiteljica kao potrošač pojedinačno pregovara o uvjetima, pa tako ni o spornoj odredbi. U tom kontekstu, neprihvaćanjem sporne odredbe tužiteljica bi bila onemogućena u ostvarivanju prava na sklapanje ugovora o kreditu, što da predstavlja nedopustivo ograničenje njezine gospodarske slobode i prava na slobodno ugovaranje pod ravnopravnim uvjetima, kako je to zajamčeno Ustavom RH i relevantnim propisima. Sporna odredba da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, budući da tuženica nije dokazala niti navela koji su točno pravedni i objektivno nastali troškovi koje je izravno pretrpjela naplatom ove naknade, a samo povezivanje na akte banke da ne može biti dokaz stvarnog postojanja i opravdanosti troška osobito, jer trošak nije individualiziran niti povezan s konkretnim radnjama prijevremenog zatvaranja kredita. Takva neravnoteža da proturječi načelu savjesnosti i poštenja, kao i odredbama ZZP kojima se štite potrošači od nepoštenih i nepravednih ugovornih uvjeta. Osim toga, da i ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice da postupa u dobroj vjeri i po načelu savjesnosti i poštenja, što je vidljivo iz već utvrđenih ništetnosti: odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (presuda VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine), odredbe o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF (odluka VTSRH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine), te odredbe o naknadi za obradu kredita (odluka VSRH broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. godine). Sve to, da jasno pokazuje obrazac ugovaranja na štetu potrošača i odsutnost ravnoteže ugovornih prava i obveza. Tužiteljica nadalje osporava da bi sporna odredba bila jasna i lako razumljiva jer ista nije formulirana na način koji potrošaču jasno pokazuje stvarnu visinu i način obračuna naknade, što uzrokuje nejasnoće i nerazumijevanje. Tužiteljica kao potrošač nije mogla sa sigurnošću znati stvarnu visinu naknade jer je u ugovoru navedeno samo da će korisnik kredita platiti naknadu u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, bez jasnog prikaza konkretnih iznosa ili kriterija za njihovo određivanje, što dovodi do nerazumijevanja i mogućnosti zlouporabe. Isto tako da činjenica, da su akte banke odobrile nadležne institucije, što tužena i tvrdi, ne isključuje mogućnost da pojedine ugovorne odredbe budu ništetne kao nepošteni uvjeti, u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača. Konačno, da iako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite propisuje određene naknade, da vjerovnik ne može naplaćivati naknadu koja nije proporcionalna stvarnim propisima ili koja nije u skladu s načelima poštenja i ravnopravnosti stranaka iz čl. 3. i 4. ZOO-a. Ustavni i zakonski principi da zabranjuju ugovorne odredbe koje su nepravedne i nerazmjerne, a sloboda ugovaranja propisana čl. 2. ZOO-a da nije apsolutna i podložna je ograničenjima radi zaštite slabije ugovorne stane osobito potrošača.

3.3. Vezano za činjenicu da je Ugovor o kreditu solemniziran i da solemnizacija isključuje mogućnost ocjene materijalne pravičnosti odredbi, da nije točna jer čak i kod solemniziranih ugovora, sud je dužan ocijeniti postoje li nepoštene ili neravnopravne odredbe koje bi trebalo isključiti iz primjene, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO. Navedeno da proizlazi iz sudske prakse npr. predmet Rev-167/2021-3 gdje Vrhovni sud RH potvrđuje da formalni oblik ugovora ne isključuje materijalnu ocjenu njegova sadržaja niti mogućnost utvrđenja ništetnosti odredbi koje su nepoštene ili neravnopravne. Isto tako odluke suda EU u predmetima C-618/10 i C-26/13 naglašavaju ulogu nacionalnih sudova u ocjeni jesu li ugovorne odredbe transparentne, poštene i uravnotežene. Stoga, da nacionalni sudovi moraju isključiti iz primjene ugovorne odredbe koje su nepoštene, bez mogućnosti da ih mijenjaju. Dakle, solemnizacija ugovora o kreditu ne oslobađa sud od obveze da isključi ništetnost odredbe koje uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana, što je i slučaj s predmetnom odredbom o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Pri svemu tome za istaknuti je da izvršenje ugovora i ispunjenje obveze ne isključuju mogućnost isticanja ništetnosti ugovornih odredbi koje su u suprotnosti sa zakonom i javnim interesom, a što je slučaj i u predmetnom sporu, a navedeno pravno shvaćanje izraženo u presudi VSRH Rev-112/2018-2 od 09. ožujka 2022. godine.

3.4. Vezano za navode tužene o nepostojanju svojstva potrošača na strani tužiteljice odnosno da ugovor o kreditu nije potrošački ugovor iste, tužiteljica osporava u cijelosti kao nevjerodostojne i u suprotnosti sa dokumentacijom koju posjeduje i sama tužena. Sredstva kredita da su u cijelosti iskorištena sukladno namijeni predmetnog kredita. Naime, tužiteljica napominje da je sklopila kreditni posao po Ugovoru o kreditu radi izgradnje i dovršenja stambenog objekta koja namijena da je i navedena u čl. 2. Ugovora o kreditu, a predmetnu činjenicu potvrdila i sama tužena potpisom ugovora. Osim toga, da je tužena kao kreditor bila u obvezi izvršiti provjeru namijene kredita. Konačno, da sukladno odredbi čl. 9. Ugovora, kreditor ima pravo otkazati kredit ako korisnik kredita odobreni kredit ne koristi za ugovorenu namjenu, a tužena nije raskinula ugovor niti je namijena dovodila u pitanje za cijelo vrijeme otplate kredita. Slijedom navedenog da tužiteljica jasno zadovoljava uvjete potrošača jer je kredit udovoljen za njezine osobne potrebe, a ne u svrhu poslovanja ili gospodarske djelatnosti, pa je i ovaj prigovor nedostatka aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 5-9);

- uvidom u pregled uplata (list 10);

- čitanjem ugovora o kreditu (list 11-16);

- saslušanjem svjedokinje SZ na ročištu od 17. veljače 2026. godine (list 83-84);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 17. veljače 2026. godine (list 84-85).

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita tužiteljice te zahtjev za isplatu plaćenog iznosa tuženoj primjenom ove ništetne odredbe Ugovora.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu broj 9011366342 dana 19. svibnja 2006. godine kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit radi izgradnje i dovršenja stambenog objekta u iznosu od 46.830,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 360 mjeseci i ugovorenom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,20%, te da je tužiteljica otplatila navedeni kredit u cijelosti;

- da je predmetnim Ugovorom u čl. 10. st. 2. ugovorena i naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate;

- da je tužiteljica platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita i to u utuženom iznosu od 302,75 eura.

8. Među strankama je sporno:

- da li je nastupila zastara potraživanja;

- da li je pobijana odredba Ugovora o kreditu o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna;

- da li tužiteljica ima status potrošača odnosno da li je riječ o potrošačkom ugovoru.

9. Prigovor zastare nije osnovan.

9.1. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kao je to propisano odredbom čl. 361. ZOO/91 (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. ZOO-a (NN 35/05) mada isto propisuje i odredba čl. 215. ZOO/05, time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

9.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donosi, povodom spornih pitanja restitucijskog zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećih utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

9.3. Dakle, zastarni rok sukladno naprijed citiranom tekstu iz pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi.

10. Tužiteljica u tužbi tvrdi, a isto ponavlja i kroz stranački iskaz da se u vrijeme zaključenja ugovora sa tuženom nije pojedinačno pregovaralo ni o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti glede naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi se da službenica SZ nije govorila o visini te naknade bilo u postotku bilo u fiksnom iznosu kao niti što ona predstavlja kao trošak banke. Ukazuje da kada se obratila banci da prijevremeno otplati kredit uvjet za to bio je plaćanje naknade, kada joj se opet nije predočila Odluka banke niti objasnilo kako se došlo do te visine i koji su to troškovi banke, a tužiteljica to morala platiti bez ikakvog objašnjenja da bi uopće mogla prijevremeno otplatiti kredit koji iznos od cca. 300,00 eura i da je za nju tada bilo puno jer je to predstavljalo jednomjesečnu plaću. Tužiteljica ukazuje da je predmetni kredit uzela za izgradnju i dovršetak stambenog objekta u [adresa] gdje stanuje sa svojom obitelji i da u vrijeme zaključenja ugovora nije imala obrt niti bila vlasnik tvrtke ili trgovačkog društva, a kredit otplaćivala obustavom iz plaće.

11. Tužena pak s druge strane tvrdi, da je sporna odredba o ulaznoj naknadi u Ugovoru jasno, uočljivo i razumljivo određena na koju je tužiteljica pristala, pa stoga da sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati je li poštena odnosno da je naknada ugovorena u skladu sa odredbama ZOO i u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljici je bila jasna kao obveza.

12. Iz iskaza saslušane svjedokinje SZ koja je nesporno obradila tužiteljičin kredit i istoga prepoznala po predočenju, iskazala je sudu da je doista ovoj klijentici ali i drugima, rečeno samo ono što piše u ugovoru i ništa više od toga. Dakle, da je klijentica samo znala da postoji obveza te naknade u slučaju prijevremenog vraćanja kredita i to prema odluci banke koja će važiti na dan prijevremene otplate to da je nesporno, da u ugovoru ne piše postotak niti sami iznos jer se on određuje u trenutku prijevremene otplate prema odluci koja bi tada bila na snazi. O toj odredbi klijenti nisu imali mogućnost pregovaranja, a ona da je vrijedila za sve. Konkretno za tužiteljicu ima saznanja da je ona prijevremeno otplatila kredit i da je platila naknadu prema uvjetima koji su bili propisani odlukom u tom trenutku.

13. Ugovor o kreditu broj: 9011366342 zaključen je dana 19. svibnja 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno-pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi, kao i vezano za utvrđenja da li tužiteljica ima status potrošača, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

14. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

15. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99 ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17. Odredbom čl. 85. ZPP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

18. Odredbom 86. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

19. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

20. Tužiteljičin status potrošača definiran je čl. 3. st. 1. ZZP/03, a tužena istome prigovara. Nije sporno, da je predmetni Ugovor kao korisnik kredita zaključila fizička osoba, ovdje tužiteljica, koja je preuzela ispuniti obveze iz sklopljenog ugovora za odobreni stambeni kredit. Nadalje, nije sporno da za cijelo vrijeme otplate kredita tužena nije osporavala tužiteljici status potrošača niti je dovodila u pitanje ispunjenje njezinih ugovornih obvezi, već to po prvi put čini u predmetnom sporu.

20.1. Odredbom čl. 3. ZZP/2003 potrošač bi bila svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

20.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

20.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

20.4. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, a ugovor odobren od strane tužene kao kreditora, ona je u trenutku sklapanja ugovora o stambenom kreditu imala svojstvo potrošača i to je svojstvo zadržala, po motrištu ovoga suda zasigurno za cijelo vrijeme isplate kredita za koje njezin status potrošača nije bio upitan. Osim toga, teret dokaza za što je kredit utrošen od strane tužiteljice kao fizičke osobe bio bi na tužnoj, koja niti jednim dokazom nije osporila da bi tužiteljica predmetni ugovor o nenamjenskom kreditu iskoristila u neke nedopuštene svrhe.

21. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.); osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

22. Odredbe čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelja kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

23. Tuženica tvrdi da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja joj je nastala prijevremenom otplatom kredita. Po tvrdnji tuženice u trenutku prijevremene otplate kredita narušava se kamatonosna struktura bilance tuženice pri čemu ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na ono na što se odnosi visina tih troškova.

24. Ovdje je za istaknuti kako bi tuženica imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je potpuno neodlučno pozivanje tuženice na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u svezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

25. Pored toga, što tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte važećim na dan prijevremene otplate), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

26. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04. veljače 2014. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010 (Sl. list 60, 28/2014). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita. Prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s p prijevremenim zatvaranijem kredita i sl.; a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

27. Navedeni pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odluci broj:

Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine. Nadalje, u odluci broj: Rev 887/2022-2 od 17. siječnja 2024. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske ostao je pri zauzetom pravnom stavu te je naveo: „1. Odredba Ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada (taksa) koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita i koja se naknada (taksa) odnosi na izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita, ne bi bila protivna odredbi čl. 1068. st. 3. Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), ali samo pod uvjetom da nije protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Kako je u konkretnom slučaju protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91, ona je ništava.

Banka - davatelj kredita ima načelno pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1068. st. 3. ZOO/91, u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju čl. 1068. st. 3. ZOO/91, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate, jer je to protivno odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Zato je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova kako je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništava, budući da je protivna mjerodavnoj odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91.“

28. Slijedom navedeno, predmetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) suprotna je kogentnoj zakonskoj odredbi članka 1024. stavci 3. i 4. ZOO-a i nepoštena. Stoga se radi o ništetnoj odredbi koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru o kreditu banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja.

29. Prigovor da bi predmetna naknada bila mehanizam za brzo određivanje naknade štete koja tuženici u svakom slučaju nastaje prijevremenom otplatom kredita nije osnovan. Naime, pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ali se ta naknada ne može smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavak 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

30. Nadalje, prema stavu zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP/14) donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

31. Slijedom svega navedenog, imajući u vidu sve naprijed navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85 ZZP/03, čijom primjenom je ovaj sud zaključio da je sporna odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za prijevremeno vraćanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, a tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

32. Naknada za prijevremeni raskid ugovora je jednokratna tražbina koja dospijeva zbog i nakon raskida ugovora. Stoga se na takvu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. ZOO (tako i, primjerice, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7015/2018-2 od 26. lipnja 2019.) koji počinje teći od trenutku utvrđenja ništetnom predmetne odredbe.

33. S obzirom da tužena plaćenu naknadu u visini od 302,75 eura nije osporila nije bilo potrebno provoditi na tu okolnost financijsko vještačenje pa kako ništetnost ugovorne odredbe rezultira obvezom restitucije plaćenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja po pravilima o posljedicama ništetnosti iz čl. 323. ZOO.

34. Tijek zakonske zatezne kamate utvrđen je na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade (07. srpnja 2009. godine) pa do isplate, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

35. U odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.674,75 eura, od kojeg iznosa se vrijednost od 1.372,00 eura odnosi na deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbe, a iznos od 302,75 eura odnosi na kondemnatorni zahtjev iz točke II. tužbe, sud je isto prihvatio kao ispravno naznačenim primjenom odredbe čl. 37. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je riječ o više zahtjeva pa se predmet spora ima odrediti prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a tužiteljica ispravno naznačila i visine pojedinih zahtjeva, uzevši u obzir i deklaratorni zahtjev iz točke I. koji ni ne može biti manji od 1.327,22 eura prema čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23).

36. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu 1.349,54 eura, sastojeći od troška sastava tužbe (100 bodova-200,00 eura), pristupa na ročišta od 20. kolovoza 2025. godine i 17. veljače 2026. godine (svako po 100 bodova-200,00 eura), za sastav obrazloženog podneska od 08. kolovoza 2025. godine (100 bodova-200,00 eura), za sastav podnesaka od 07. kolovoza 2025. godine i 12. veljače 2026. godine (svaki po 25 bodova-50,00 eura), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (50 bodova-100,00 eura), uz pripadajući iznos PDV-a od 250,00 eura (25% od 1.000,00 eura) te sudske pristojbe na tužbu i presudu (u iznosu od 99,54 eura.

37. Sud je priznao sve troškove zastupanja i trošak sudskih pristojbi pa je slijedom navedenog o parničnom trošku odlučeno kao u točki III. izreke ove presude, a primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP-a, primjenjivih tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tar. br. 7. toč. 1, 8. toč. 1. i 9. toč. 1., čl. 46. i čl. 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 19. ožujka 2026. godine.

Sutkinja:

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.