Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-21/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Juri Grbavac, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Državni zavod za statistiku, OIB: 49337502853, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi zaštite dostojanstva, prestanak uznemiravanja i naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-745/2025-4 od 31. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice MF i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-745/2025-4 od 31. prosinca 2025. u dijelu točke I. stavak III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.496,12 eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-745/2025-4 od 31. prosinca 2025. u dijelu točke I. stavak I., II. i IV. izreke i u točki II. izreke te za navedeno sudi:

1. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje, odnosno da je tužiteljica od strane tuženika kao poslodavca uznemiravana, šikanirana i stavljena u nejednak položaj prema drugim radnicima što je sve rezultiralo povredom njezina dostojanstva, časti i ugleda, dakle prava osobnosti.

2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti tužiteljici MF iznos od 3.318,07 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana 4. rujna 2020. pa do isplate, a koja se do 31. prosinca 2022. računa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti tužiteljici MF trošak postupka u iznosu od 2.199,38 eur sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti tužiteljici MF daljnji trošak žalbenog postupka u iznosu od 215,63 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev, a koji glasi:

"I/ Utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje odnosno da je tužiteljica od strane tuženika kao poslodavca uznemiravana, šikanirana i stavljena u nejednak položaj prema drugim radnicima što je sve rezultiralo povredom njezina dostojanstva, časti i ugleda, dakle prava osobnosti.

II/ Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici s osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 3.318,07 Eura, sve to s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 4. rujna 2020. pa do konačne isplate, a koja se do 31.12.2022. računa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.496,12 Eura zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja se do 31.12.2022. računa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na iznos od:

- 362,84 Eura teče od 16. veljače 2020. pa do isplate,

- 552,23 Eura teče od 16. ožujka 2020. pa do isplate,

- 581,05 Eura teče od 16. travnja 2020. pa do isplate.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici nastale sudske troškove u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje kako je određeno prethodnim točkama ove odluke."

II. Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana, naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 eura."

2. Navedenu presudu pobija tužiteljica zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška postupka, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eur.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je tuženik povrijedio njezino pravo na jednako postupanje, odnosno da je od strane tuženika uznemiravana, šikanirana i stavljena u nejednak položaj prema drugim radnicima što je rezultiralo povredom njezina dostojanstva, časti i ugleda i posljedično navedenom postupanju tuženika zahtjev tužiteljice za isplatu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 3.318,07 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 4. rujna 2020. do isplate, kao i isplata iznosa od 1.496,12 Eura s osnove neplaćenog prekovremenog rada ili naknade štete uz pripadajuće zatezne kamate od 4. rujna 2020. do isplate za koju tvrdi da ju je uzrokovao tuženik time što je nezakonitim rješenjem bila prisilno raspoređena u Split pa je morala putovati s [adresa] u [adresa] i obratno, čime su povrijeđena njezina radna i ljudska prava.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tužiteljice, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti pa ni povrede na koje upire tužiteljica. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika te se presuda može ispitati.

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke pravilo utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovome postupku, ali je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo odbivši u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika te da je kao državni službenik u Odjelu za statistiku radila na radnom mjestu stručni referent u Ispostavi Vis,

- da je 23. rujna 2019. rješenjem Državnog zavoda za statistiku raspoređena od 1. listopada 2019. na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i obradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, redni broj 433 Pravilnika o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku,

- da se tužiteljica na rješenje Državnog zavoda za statistiku od 23. rujna 2019. žalila Odboru za državnu službu, koji je poništio to rješenje i predmet vratio na ponovni postupak,

- da je rješenjem Državnog zavoda za statistiku od 6. veljače 2020. tužiteljica raspoređena na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i obradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, redni broj 433 Pravilnika o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku,

- da je tužiteljica protiv rješenja Državnog zavoda za statistiku od 6. veljače 2020. podnijela žalbu, ali je njezina žalba kao neosnovana odbijena rješenjem Odbora za državnu službu od 10. lipnja 2020. pa je stoga pokrenula upravni spor,

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu dostojanstva radnika, kao i zahtjev za prava iz radnog odnosa svom poslodavcu Državnom zavodu za statistiku, koji je zahtjev utvrdilo neosnovanim,

- da je tužiteljica bila prekinula rad s danom 4. rujna 2020. o čemu je obavijestila poslodavca (dopisom od 7. rujna 2020.),

- da je tužiteljica rješenjem Državnog zavoda za statistiku od 20. kolovoza 2020. ponovno vraćena na rad u Područnoj službi za statistiku Split, samostalni izvršitelj u [adresa], gdje je radila do odlaska u mirovinu 26. kolovoza 2024.,

- presudom Upravnog suda u Splitu br. Uslrs-103/20-7 od 26. listopada 2020. poništeno je rješenje tuženika Odbora za državnu službu Klasa: UP/II -112-07/20- 01/295, Urbroj: 566-01/13-20-2 od 10. lipnja 2020, kao i rješenje Državnog zavoda za statistiku Klasa: UP/I-112-02/19-01/572, Urbroj: 555-12-03-20-8 od 6. veljače 2020. i predmet vraćen na ponovni postupak, dok je rješenjem istog odbačen zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 40.000,00 kn na ime naknade štete sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, kao i naknaditi joj troškove upravnog spora u iznosu od 3.500,00 kn, a u ostalom se dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora. Iz obrazloženja odluke Upravnog suda u Splitu proizlazi kako sud ne smatra kako se novo radno mjesto može smatrati odgovarajućim radnim mjestom za tužiteljicu, koja je, ukoliko se prihvate njezine tvrdnje, dovedena u situaciju da zbog dolaska i odlaska na posao svakog dana izbiva od 05:00 do 21:00 sat zbog čega nema ni osobnog ni obiteljskog života. Ustrojstvene promjene ne mogu imati za posljedicu takav raspored kojim se službenika dovodi u situaciju da mu se zbog određenog radnog mjesta faktički uskraćuju sva ostala prava, uključujući pravo na osobni i obiteljski život pa se radno mjesto za koje je tužiteljici redovan odlazak i dolazak na posao praktički uskraćuje pravo na svakodnevni život, ne može smatrati odgovarajućim radnim mjestom, te da nema prepreke da se u konkretnom slučaju uzme kako za tužiteljicu nema odgovarajućeg radnog mjesta te primjene odredbe o stavljanju na raspolaganje radi čega je sud osporena rješenja poništio i predmet vratio na ponovni postupak - rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske odbijena je tužiteljičina žalba i potvrđeno rješenje Upravnog suda u Splitu br. Uslrs - 103/20-7 od 29. lipnja 2020., kao i zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka,

- saslušanjem tužiteljice utvrđeno je, kako tvrdi da je postupanjem poslodavca za vrijeme rada bila uznemiravana, šikanirana i diskriminirana dovođenjem u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike, s namjerom povrede njezinog dostojanstva, časti i ugleda koje uznemiravanje je kod nje izazvalo stres, te osjeća psihičke i fizičke posljedice zbog takvog nehumanog postupanja poslodavca što je ujedno bio razlog i njezinih učestalih bolovanja, a koje postupanje poslodavca – šikaniranje nastavlja se i dolaskom na radno mjesto jer je na istome ne dočekuju adekvatni radni zadatci, kao ni uvjeti rada čime ju se dodatno stavlja u nejednak položaj prema ostalim zaposlenicima, uznemirava, šikanira i takvim postupanjem poslodavca za vrijeme rada vrijeđa njezino dostojanstvo.

8. U pogledu primjene materijalnog prava, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako se na sporni odnos primjenjuju odredbe čl. čl. 7. st. 4. i 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje ZR), čl. 111 i čl. 134 st. 1. ZR, čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO) i čl. 75. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17, 12/18, 2/19 i 119/19; dalje: KU).

9. Kako je tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe postupanje tuženika zbog kojeg je pokrenula ovaj postupak karakterizirala uznemiravanjem i šikaniranjem, prvostupanjski sud utvrđuje kako je uznemiravanje prema odredbi članka 3. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacijskih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe te uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Polazeći od izvedenih dokaza u postupku i odredbe čl. 20. st. 1. ZSD kojom je propisano da, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, prvostupanjski sud zaključuje kako tužiteljica tu pretpostavku nije dokazala.

10. Cijeneći izvedene dokaze te iskaz same tužiteljice, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako tužiteljica traži sudsku zaštitu od radnji tuženika u postupanju prema njoj kao zaposleniku koje imaju karakter neetičkog i nezakonitog postupanja (mobinga) zbog kojeg je tužiteljica dovedena u bespomoćan položaj odlukama tuženika kao poslodavca od kojih se ne može obraniti, a koje su zbog učestalosti i trajanje kroz dulje vremensko razdoblje dovele do povrede njezinih prava osobnosti u opsegu i trajanju koje opravdavaju dosuđenje naknade neimovinske štete.

11. Pri tome treba istaknuti kako mobing nije pravni pojam za razliku od uznemiravanja koja je, kako prvostupanjski sud to pravilno utvrđuje, uređena odredbama ZR i ZSD, dok se sudska zaštita od mobinga zbog postupanja na radnom mjestu od strane poslodavca ostvaruje kroz primjenu odredaba ZR i ZOO.

12. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi kako tužiteljica tvrdi kako je postupanjem tuženika stavljena u nejednak tretman u odnosu na ostale zaposlenike, a iz iskaza same tužiteljice kao i iskaza saslušanih zaposlenika tuženika ne proizlazi kako bi se takvo postupanje tuženika moglo podvesti pod povredu odredaba ZSD, jer ne proizlazi kako utvrđeno ponašanje prema tužiteljici ima obilježja nekog od zabranjenih osnova diskriminacije u smislu odredbe čl. 1. st. 1. i 2. i čl. 3. st. 1. ZSD.

13. No, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda tužiteljica je u ovome postupku dokazala postojanje pretpostavki za dosuđene naknade neimovinske štete zbog postupanja tuženika u smislu odredaba ZR i ZOO.

13.1. Naime, prema odredbi iz čl. 7. ZR temeljno pravo radnika iz radnog odnosa je da mu prilikom određivanja mjesta i načina obavljanja rada od strane poslodavca budu poštivana njegova prava i dostojanstvo, osiguraju uvjeti za rad na siguran način ali i na način koji ne ugrožava njegovo zdravlje, a sve u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima. Nadalje, prema odredbi čl. 111. st. 2. ZR radnik ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio na radu ili u svezi s radom, a isto se odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

13.2. Za takvu štetu odgovora se po općim propisima obveznog prava temeljem odredaba čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. ZOO te su pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženika da tužiteljica dokaže: štetnu radnju, štetnika, štetu i uzročno posljedičnu vezu između štete i štetne radnje, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, no suprotno razlozima koje navodi u obrazloženju svoje odluke pogrešno utvrđuje kako tužiteljica nije dokazala jednu od pretpostavki, odnosno štetnu radnju počinjenu od strane tuženika.

14. Upravo suprotno zaključku prvostupanjskog suda, štetna radnja tuženika jasno proizlazi iz izvedenih dokaza jer je rješenjem od 23. rujna 2019. od strane poslodavca, Državnog zavoda za statistiku tužiteljica bila raspoređena od 1. listopada 2019. na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i obradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko - dalmatinske županije sa mjestom rada u Splitu, da je rješenjem Državnog zavoda za statistiku od 6. veljače 2020. tužiteljica raspoređena na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i obradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, redni broj 433 Pravilnika o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku na kojem je bila sve do donošenja novog rješenja Državnog zavoda za statistiku od 20. kolovoza 2020. kada je ponovno vraćena na rad u Područnoj službi za statistiku Split, samostalni izvršitelj u [adresa].

14.1. Nezakonitost navedenog rješenja od 23. rujna 2019. jasno proizlazi iz presude Upravnog suda u Splitu br. Uslrs-103/20-7 od 26. listopada 2020. kojom je poništeno rješenje tuženika Odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112-07/20- 01/295, Urbroj:

566-01/13-20-2 od 10. lipnja 2020., kao i rješenje Državnog zavoda za statistiku Klasa: UP/I-112-02/19-01/572, Urbroj: 555-12-03-20-8 od 6. veljače 2020. i predmet vraćen na ponovni postupak.

14.2. Posljedice postupanja tuženika suprotno odredbi čl. 127. st. 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj: 140/05, 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19, 141/22 - dalje: ZDS) bila je da je tužiteljica koja je nesporno prebivala na [adresa] koji je u odnosu na novo mjesto rada u Splitu morala svakodnevno putovati na udaljenost koja je nesporno veća od 30 km i za koji raspored tužiteljica nesporno nije dala svoju suglasnost, tužiteljica je jasno opisala kako u činjeničnim navodima tužbe tako i u svom iskazu. Iz njezina iskaza jasno proizlazi da je takav premještaj bitno pogoršao njezine obiteljske prilike jer je na posao zbog odlaska na posao iz mjesta prebivališta s [adresa] odlazila trajektom koji je polazio u 5.30 ujutro (a ustajala je u 4.30), kući se vraćala u 21.00 sati te je putujući na posao i s posla, u jednom danu na trajektu provodila pet sati, posljedično čemu je bio u cijelosti narušen njezin osobni i obiteljski život, što je posljedično utjecalo kako na njezino psihičko tako i fizičko zdravlje (kako to jasno i životno logično opisuje u svom iskazu).

15. Cijeneći iskaz tužiteljice, osim u ranije navedenom dijelu, ovaj sud cijeni njezin iskaz istinitim i u dijelu kojim opisuje odnos tuženika prema njoj, kako u dijelu vremena kada je zbog rasporeda dolazila na posao u Split tako i u dijelu vremena kada je ponovo vraćena na mjesto rada na [adresa] u pogledu opsega i vrste poslova koji su od nje traženi iz koje je vidljivo da je zbog nastale organizacijske promjene kod tuženika došlo do organizacijskih problema, da nije imala adekvatna sredstva za rad, da joj tuženik nije dodjeljivao poslove i radne zadatke kao i drugim zaposlenicima te je takvu situaciju u kojoj ona sjedi dok drugi rade doživljavala kao „maltretiranje“ u cilju da sama da otkaz.

16. Suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, tuženik iskazima saslušanih svjedoka nije dokazao neutemeljenost navoda tužiteljice u pogledu iskaza o ne dodjeljivanju poslova i radnih zadataka tužiteljici, neadekvatnim uvjetima rada jer su navedeni iskazi općeniti i paušalni, odnose se samo na razdoblje dok je tužiteljica radila u Splitu te se isti uopće ne odnose na razdoblje kada je vraćena na mjesto rada u [adresa]. Pozivanja prvostupanjskog suda na iskaz svjedoka VF, navodeći da je ista bila smještena u sobi zajedno s tužiteljicom u cijelosti je bez bilo kakve dokazne snage, jer navedeni svjedok nije saslušan u postupku pred sudom već je dostavio svoje pisano očitovanje kojem dokaznom prijedlogu se tužiteljica usprotivila.

17. Posljedično navedenom, neosnovano je prvostupanjski sud cijenio i prihvatio pravni stav tuženika, kako sama činjenica da su istovremeno i drugi zaposlenici koji su bili raspoređeni na rad u Split bili u istoj pravnoj situaciji kao i tužiteljica te stoga u odnosu na nju nije bilo nikakvog mobinga, s obzirom da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako je tužiteljica u postupku dokazala protupravnost postupanja tuženika pri donošenju rješenja o premještaju, a činjenica da li su ostali zaposlenici koji su također premješteni na novo mjesto rada u Splitu time bili zadovoljni i da li su i njima eventualno bila tim premještajem povrijeđena prava iz i s osnove radnog odnosa ni na koji način ne predstavlja odlučnu činjenicu za odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice u ovome postupku.

18. Slijedom navedenog, na pravilno utvrđeno činjenično stanje u dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice o kojem je prvostupanjski sud odlučio pod točkom I. stavkom I. i II. izreke, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 111. st. 2. ZR, čl. 1045. st. 1. ZOO u svezi s odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, valjalo je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu i usvojiti navedeni dio tužbenog zahtjeva kao osnovan te obvezati tuženika na isplatu iznosa od 3.318,07 eura, jer je tužiteljica dokazala postojanje mobinga kao i nastalu joj neimovinsku štetu kao posljedicu istoga. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade štete, ovaj drugostupanjski sud je polazeći od odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO cijenio trajanje i jačinu duševnih boli i straha u okolnostima konkretnog slučaja kada se tužiteljicu na kraju radnog vijeka pred mirovinom dovelo u situaciju osjećaja egzistencijalne ugroze, narušilo joj osobni i obiteljski život kroz vremenski period koji opravdava dosuđenje zatraženog iznosa naknade štete, na koji iznos je temeljem odredbe čl. 1103. ZOO dosuđena i zatezna kamata čija je visina određena u skladu s odredbom čl. 29. ZOO.

19. U odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske štete prvostupanjski sud navodi kako imovinsku štetu tužiteljica potražuje kao naknadu za prekovremeni rad za vrijeme putovanja prilikom dolaska na rad u Split i povratka s posla za razdoblje od siječnja 2020. do rujna 2020.

20. Na žalbene navod tužiteljice kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužiteljica tražila naknadu za prekovremeni rad već je tražila naknadu zbog gubitka vremena od osam sati dnevno, koja se može sagledati ili kao prekovremeni rad ili kao naknada štete čija se visina odmjerava po kriteriju prekovremenog rada, valja odgovoriti kako isti nisu osnovani, jer izvedenim dokazima tužiteljica nije dokazala nastanak imovinske štete u smislu odredbe čl. 1046. ZOO, odnosno da je došlo do umanjenja njezine imovine (obična šteta) ili njezina povećanja (izmakla korist) dok joj je za nastalu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti već dosuđena naknada neimovinske štete.

21. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako nema osnove za navedeni zahtjev tužiteljice u smislu odredbe čl. 65. ZR jer se nije radilo o slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim slučajevima prijeke potrebe, zbog čega bi radnik na pisani zahtjev poslodavca bio dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena, a putovanje tužiteljice na posao i s posla nije prekovremeni rad, bez obzira na dužinu trajanja tog putovanja pa je stoga zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske štete u iznosu od 1.496,12 eura pravilno odbijen kao neosnovan.

22. Kako je zbog djelomičnog uspjeha tužiteljice sa žalbom došlo i do promjene omjera uspjeha stranaka u sporu, to je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP u svezi s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP valjalo preinačiti i odluku o trošku postupka.

23. Utvrđujući u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP omjer uspjeha stranaka u sporu utvrđeno je kako je tužiteljica uspjela u pogledu osnove svog zahtjeva u cijelosti, a u pogledu visine s 69% (169 : 2 = 84,5), dok tuženik nije uspio osporiti osnovanost tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine uspio s 31% (31 : 2 = 15,5), što u konačnici daje uspjeh tužiteljice u sporu od 69% (84,5- 15,5).

24. Tužiteljici je stoga za sastava tužbe od 26.7.2022. po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa) priznat trošak od 100 bodova, za daljnje radnje u postupku poduzete po navedenoj tužbi i to pristup na ročišta po Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova svako od 21.3.2024., 25.4.2024., 6.6.2024., 24.10.2024., 12.12.2024., 17.3.2024. i 10.11.2025. (ukupno 700 bodova), pristup na ročište za objavu presude 31.12.2025. po Tbr. 9/3 Tarife od 50 bodova, sastav podneska 11.11.2024. i 10.3.2025. od 100 bodova svaki (ukupno 200 bodova i sastava žalbe od 13.5.2025. od po Tbr. 10/1 Tarife od 125 bodova, što ukupno iznosi pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eur, 2.550,00 eur koji iznos se uvećava za pripadajući PDV od 637,50 eur, što u konačnici daje zbroj od 3.187,50 eur. Navedeni iznos umanjuje se razmjerno uspjehu tužiteljice u sporu od 69% pa je u konačnici tuženiku naložena isplata troška postupka od 2.199,38 eur. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom zatraženih troškova do okončanja postupka pred prvostupanjskim sudom nije osnovan u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

25. Kako je tužiteljica sa žalbom (za koju joj pripada nagrada po Tbr. 10/1 Tarife u iznosu od 312,50 eur) uspjela u omjeru od 69% to je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici daljnji trošak žalbenog postupka u iznosu od 215,63 eura.

26. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda na način kako je presuđeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude, dok je temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda na način kako je presuđeno pod točkama II. i III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat