Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-127/2026-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Dejana Repića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog DĐ, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. u svezi sa st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: Kov-35/2026-8 od 26. veljače 2026., u sjednici održanoj 19. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog DĐ.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinski sud u Čakovcu je na temelju čl. 127. st. 4. i čl. 129. st. 1. u svezi s čl. 123. st. 1. t. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP) protiv okrivljenog DĐ produljio istražni zatvor koji mu se računa od dana uhićenja 27. prosinca 2025. pa nadalje.

2. Protiv tog rješenja je okrivljeni DĐ putem branitelja po službenoj dužnosti Krešimira Golubića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu bez navođenja žalbenih osnova, s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine napadano rješenje, a podredno da ga preinači i zamijeni istražni zatvor nekom od mjera opreza propisanih zakonom.

3. U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-154/2026 od 13. ožujka 2026. vraćen ovom sudu drugog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iz sadržaja žalbe proizlazi da je uložena isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da se njome osporavaju zakonske pretpostavke na temelju kojih je okrivljeniku produljen istražni zatvor, međutim valja odgovoriti žalitelju da je sud prvog stupnja na temelju raspoloživih podataka, činjenica i dokaza pravilno utvrdio, kako osnovanu sumnju u okrivljenikovo počinjenje predmetnog kaznenog djela prijetnje, tako i istražno-zatvorsku osnovu iz čl. 123. st. 1. t. 3. ZKP-a.

5.1. Relevantni stupanj vjerojatnosti da je okrivljenik počinitelj inkriminiranog kaznenog djela prvostupanjski sud je s pravom utvrdio na temelju iskaza žrtve VĐ, okrivljenikove majke, koja ga izravno tereti za konkretni delikt. Što se tiče razlika u njenoj obavijesnoj izjavi i formalnopravnog svjedočenja na dokaznom ročištu, na koja se poziva žalitelj, valja reći da on sam u žalbi ne dovodi u pitanje činjenicu da je imenovana žrtva na dokaznom ročištu potvrdila inkriminiranu prijetnju, a što pak se tiče ocjene vjerodostojnosti njenog iskaza, treba reći da to ne spada u ovlasti sudova koji odlučuju o istražnom zatvoru, već u isključivu ingerenciju raspravnog suda. Prema tome okolnost da spomenuta žrtva okrivljenika neposredno tereti za predmetno kazneno djelo prijetnje je u ovom stadiju kaznenog postupka dostatna za zaključak o postojanju temeljnog zakonskog uvjeta iz čl. 123. st. 1. ZKP-a koji se traži kod primjene istražnog zatvora.

5.2. Imajući u vidu da je okrivljenik već bio pravomoćno kazneno osuđen zbog kvalificiranog oblika kaznenog djela tjelesne ozljede na štetu svog brata IĐ i da je čak šest puta bio prekršajno osuđivan i to isključivo zbog prekršaja iz domene Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, sud prvog stupnja je s potpunim pravom zaključio da na strani okrivljenika i nadalje egzistira objektivna, stvarna, konkretna i razumno predvidiva opasnost od ponavljanja istog kaznenog djela ili počinjenja težeg kaznenog djela kojim okrivljenik prijeti (ubojstvo), tim više kada se uzmu u obzir nesporne činjenice teško narušenih odnosa između okrivljenika i ostalih članova obitelji i da je cijela obitelj izložena dugogodišnjim nasilničkim ekscesima okrivljenika . Sve te okolnosti u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti ujedno upućuju na osnovanost zaključka suda prvog stupnja o nužnosti daljnje primjene upravo ove najteže mjere procesne prisile, budući da u postojećoj situaciji blaže mjere opreza, koje se sugeriraju žalbom, doista ne predstavljaju dovoljno sigurnu i pouzdanu garanciju u otklanjanju tzv. iteracijske opasnosti. Posebno što se tiče mjere opreza iz čl. 98. st. 2. t. 10. ZKP - a (udaljenje iz doma), koja se predlaže žalbom, treba primijetiti da okrivljenik u tom kontekstu nije ponudio nikakve konkretne i argumentirane opcije, slijedom čega se može zaključiti da je upitna njena stvarna realizacija.

6. Slijedom navedenog žalba okrivljenika nije osnovana, a budući da oficijelnim ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP -a, nije utvrđeno da su počinjene povrede zakona na koje se u žalbenom postupku protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP -a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Varaždinu 19. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic