REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5116/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DB iz [adresa]. br. 34, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 16. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja ĐB, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika AB, odvjetničkog vježbenika, dana 19. ožujka 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3213864779/08 zaključenog između tužitelja i tuženika 15. srpnja 2008, u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju DB iz [adresa] I. br. 34, OIB: [osobni identifikacijski broj], 361,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju DB iz [adresa]. br. 34, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata 563,57 EUR, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 823,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, od 19. ožujka 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 15. srpnja 2008. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 3213864779/08, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.529,22 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što je rezultiralo time da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada O toj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju predočio strukturu troškova obrade kreditnog zahtjeva, kao ni visinu naknade. Tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen od strane tuženika, te je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, radi čega je takva odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Tuženik je tužitelju 21. srpnja 2008. prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u iznosu 361,81 EUR. Stoga ustaje tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traži da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu te naloži tuženiku da mu isplati 361,81 EUR, sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2025. do isplate, kao i iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata od 21. srpnja 2008. (dan plaćanja naknade) do 31. svibnja 2025. koje iznose 563,57 EUR, te troškove postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporava tužitelju status potrošača. Ističe prigovor zastare. Navodi da je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, te ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Osporava traženi tijek zateznih kamata. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je dopis tuženika od 11. listopada 2024. (stranica 6 spisa), obračun zakonskih zateznih kamata (stranica 7-8 spisa), Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 15. srpnja 2008. (stranica 10-13 spisa) i saslušanjem tužitelja (stranica 166 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su 15. srpnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj: 3213864779/08, kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti 30.529,22 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je čl. 2. st. 3. tog Ugovora o kreditu propisana obveza tužitelja platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora,

- da je tuženik istu naplatio 21. srpnja 2008. u iznosu 361,81 EUR.

6. Prijeporno je:

- status potrošača tužitelja,

- je li ugovorna odredba kojom je ugovorena prijeporna naknada ništetna, te posljedično tomu

- ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita,

- je li tražbina tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se čl. 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kod tuženika imao osobnu bankaricu s kojom je surađivao i imao povjerenje u nju. Kada je kupovao vozilo došao je k njoj radi dogovora oko kredita. Ne sjeća se da bi mu ista objasnila zašto se plaća naknada za obradu kredita i na temelju kojih parametara se ista izračunava. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i prihvatio je ugovorne odredbe budući je trebao kupiti vozilo. U vrijeme sklapanja Ugovora bio je redovni sveučilišni profesor. Kupljeno vozilo koristio je za osobne potrebe. Nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju prijepornu ugovornu odredbu.

11. U čl. 96. st 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 2. st. 3. kojom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. U Ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama Ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da mu nije pojašnjeno radi čega se naplaćuje ulazna naknada i od kojih se troškova ona sastoji.

14. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljem o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imao mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su mu sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sam se informirati o svim uvjetima ugovora.

15. Iz stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 102. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koja ima svojstvo potrošača.

16. Naime prema odredbi 96. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu, pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

17. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

18. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

21. Visina tražbine tužitelja proizlazi iz dopisa samog tuženika od 11. listopada 2024. (stranica 6 spisa) iz kojeg proizlazi, među ostalim, da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 21. srpnja 2008. u iznosu tada 2.726,04 kn, sada 361,81 EUR.

22. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

23. Sud je na pripremnom ročištu održanom 16. veljače 2026. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 925,38 EUR budući je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu 1.825,38 EUR. Tužitelj je, pored zahtjeva za isplatu iznosa 361,81 EUR za naplaćenu naknadu, i iznosa obračunatih zateznih kamata 563,57 EUR postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, a radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već je za istu mjerodavna vrijednost zahtjeva za isplatu, sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 925,38 EUR jer je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011., Rev-1504/2024-2 od 7. svibnja 2025.).

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (925,38 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 75 bodova), zastupanje na ročištu održanom dana 16.2.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT 75 bodova), sastav podneska od 2.10.2025. i 4.11.2025. (Tbr. 8. toč. 1. OT 150 bodova), odnosno ukupno 300 bodova ili 600,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 150,00 EUR, što ukupno iznosi 750,00 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 EUR i presudu 39,82 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 823,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

26. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 19. ožujka 2026. do isplate.

27. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 19. ožujka 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja uz rj za sp na presudu

- pun. tuženika