Poslovni broj: P-1447/2023-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Jasna Detelj Marković, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 17. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Jasne Detelj Marković, odvjetnice iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika RT, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], 19. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. govor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103645874, od 27. kolovoza 2007., solemniziran kod javnoga bilježnika Mladen Matoš, broj: OV-25546/2007 27. kolovoza 2007., zaključen između korisnika ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i kreditora Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320 u dijelu u kojem je iskazan u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

„87.922,84 CHF

(osamdesetsedamtisućadevetstodvadesetdvaCHFiosamdesetčetiri/100) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103645874, od 27. kolovoza 2007., solemniziran kod javnoga bilježnika Mladen Matoš, broj: OV-25546/2007, 27. kolovoza 2007., zaključen između korisnika ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i kreditora Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320 u dijelu u kojem je iskazan u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

„Iznos anuiteta=429,96 CHF

(četiristodvadesetdevetCHFidevedesetšest/100.

VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveze iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta /obroka u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 6.462,50 eura (slovima: šest tisuća četiristo šezdeset dva eura i pedeset centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 1.950,41 eura (slovima: tisuću devetsto pedeset eura i četrdeset jedan cent), u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica traži na dosuđeni iznos od 1.950,41 eura (slovima: tisuću devetsto pedeset eura i četrdeset jedan cent) zakonske zatezne kamate od 1. listopada do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320 sa sjedištem u [adresa], naknaditi tužiteljici ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura (slovima: tisuću sedamsto pedeset eura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog

troška kao neosnovan.

VIII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao bankom 27. kolovoza 2007. ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103645874, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 87.922,84 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica navodi da je u članku 2. ugovora ugovoren iznos kredita od 87.922,84 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj te je ujedno čl. 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih obroka, a iznos mjesečnog obroka iznosi 429,96 CHF, da će se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta / obroka u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Tužiteljica navodi da je navedena klauzula u ugovoru temeljem kolektivne tužbe presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Isto proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH Rev-2221/18, da bi u konačnici ustavna tužba tuženika povodom presude i rješenja VSRH Rev-2221/2018 i Pž-6632/17 bila odbijena, odnosno odbačena, a sve kako to proizlazi iz odluke Ustavnog suda broj U-III-4150/2019. Tužiteljica navodi da je člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br. 96/2003 ) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužiteljica navodi da se citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Tužiteljica navodi da prilikom sklapanja ugovora nije mogla utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj se odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Nadalje, ističe da tužiteljici od strane tuženika nisu bile podastrijete informacije koje sadrže točne i nedvosmislene, razumljive i jasne kriterije na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za nju proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. U vrijeme zaključenja ugovora, tužiteljica ističe da nije znala koji valutni rizik za nju predstavlja konkretno ugovorena valutna klauzula u CHF, a niti ju je tuženik u razumnoj mjeri upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Upravo zbog navedenog tužiteljica navodi da nije ni mogla razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Tužiteljica navodi da nije bila upozorena da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao kreditore, a ne za potrošače kao korisnike kredita. Tužiteljica navodi da su sintagmu da je švicarski franak sigurna valuta razumjele samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač. Tužiteljica navodi da je tuženik kao banka bio je svjestan specifičnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno raspolagao je dovoljnim stručnim znanjem te je mogao predvidjeti posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskom franku, a na koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije upozorio tužiteljicu. S druge pak strane, tužiteljica ističe da kao potrošač, obični građanin koja nije ekonomske struke ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da bi mogla isto znati, a niti ju je tuženik na jasan, razumljiv i nedvosmislen način informirao i upozorio na konkretne rizike, a osobito joj nije rastumačio da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ , odnosno da je ista sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita. Dakle, upravo zato što ju tuženik nije na adekvatan način upozorio na rizike tužiteljica navodi da nije bila ni svjesna istih rizika i nije mogla razumjeti odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF pa slijedom navedenog nije mogla donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora sa valutnom klauzulom u CHF ili ne. Tužiteljica navodi da je ovakvim postupanjem tuženik cjelokupan rizik konkretnog poslovnog odnosa prebacio na tužiteljicu-slabiju stranu u ugovornom odnosu, a koja joj po stručnom znanju u odnosu na konkretne ugovorne odredbe nikako nije mogla parirati. Tužiteljica navodi da navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Tužiteljica navodi da nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Tužiteljica navodi da je na taj način potrošač, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođena na sklapanje ugovora s rizičnom valutom pri čemu dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužiteljica jer ona navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je bila ovisna glavnica koju je tužiteljica otplaćivala u kunama. Tužiteljica navodi da je navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo do znatne neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Tužiteljica navodi da neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužiteljica preuzela rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ju banka nije o tome informirala. Tužiteljica navodi da je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužiteljici podastro na potpis unaprijed sastavljen tipski ugovor u kojem se nije pojedinačno pregovaralo o odredbama iz čl. 2., čl. 7. dok pritom navedene odredbe nije niti rastumačio tužiteljici na način da bi ova razumjela rizike i posljedice ugovaranja valute u švicarskom franku, čime je narušena ravnoteža među ugovornim stranama na štetu potrošača. Tužiteljica navodi da je opisanim postupanjem ravnoteža među ugovornim stranama narušena te da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te se time ogriješio o zakonske odredbe čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12, koja su potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17, a konačno je takav stav zauzet odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske po reviziji Rev- 2221/18. Tužiteljica navodi da je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da je ugovor o kreditu sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom (ugovor o kreditu sklopljen 27.08.2007., a presuda se odnosi na razdoblje od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda da je ništetna, odnosno nepoštena odredba tuženika o CHF valutnoj klauzuli, sve u skladu sa čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica navodi da sve odluke viših sudova, a donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju i ovaj sud temeljem odredbe čl. 138. a navedenog Zakona kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite svojih prava. Tužiteljica navodi da je tuženik izvršio konverziju kredita te je tužiteljica 4. 2. 2016. potpisala Anex broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103645874 kojim ugovorom je izmijenjena valutna obveza, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Tužiteljica ističe da unatoč zaključenju citiranog Aneska nije izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, što je potvrđeno u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2868/2018. Tužiteljica navodi da prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem dodatka kojim je izvršena konverzija nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji uvjeti u ovom predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tužiteljica navodi da pozitivnim propisima Republike Hrvatske nije propisano da bi konverzijom konvalidirale ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega smatra da je njezin zahtjev osnovan unatoč provedenoj konverziji. Tužiteljica navodi da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF te se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi odnosno, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primila po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Tužiteljica ističe da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Slijedom navedenog, tužiteljica u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 6.258,79 EUR/47.156,89 HRK, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik osporava tužitelju svojstvo statusa potrošača jer da odredba članka 3. stavka 9. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007., dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 4. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P- 3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Osim toga, tužitelj u tužbi da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik, nadalje, navodi da je u suglasju s pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C- 567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik tvrdi da se radi o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).Tuženik također ističe da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, tuženik tvrdi da se dolazi do sljedećih utvrđenja: da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Tužitelj se poziva i na presudu suda EU CE- 118/17 (CT). U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje neodređeni novčani iznos s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, tuženik također ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Što se tiče primjene odluka VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku, tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je naprijed navedeno, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav da se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu da propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru da je odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik da je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke, Nadalje, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj da je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, iz svega navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik kao dokaz predlaže provest i čitanje ovjerenog iskaza svjedokinje VT (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju prema kojem je ista svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik navodi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta odredba da je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 05. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog , tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule, i to, neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. Nadalje, podredno i opreza radi, te pod uvjetom da sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu da je utvrđeno da na dan 4. veljače 2016. postoji preplata tužitelja u iznosu od 577,06 kn, a čije korištenje će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. tog Aneksa.. Stoga, tuženik ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 577,06 kn/76,59 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 577,06 kn / 76,59 eura od 1. listopada 2015. do isplate. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 3. veljače 2026. precizirala tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje iznos od 8.412,91 eura (6.462,50 EUR glavnice i 1.950,41 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015.

4. Tuženik se u podnesku od 13. veljače 2026. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva jer je tužiteljica uz postojeći tužbeni zahtjev postavila i zahtjev za isplatom iznosa od 2.225,83 eura, s osnove zateznih kamata na navodno preplaćene iznose koje je tuženik tužiteljici uračunao prilikom izračuna konverzije, počevši od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je konverzija izvršena. Tuženik navodi da je tužiteljica tužbom potraživala iznos od 6.258,79 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamata, dok je podneskom od 3. veljače 2026. preinačila tužbeni zahtjev na način da sada potražuje isplatu iznosa od 6.462,50 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

5. Budući da je tužbeni zahtjev povećan po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužiteljica u konkretnom slučaju mogla preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 17. veljače 2026. sud dopustio preinaku tužbe od 3. veljače 2026. smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103645874 od 27. kolovoza 2007. (list 15-35 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu broj: 5103645874 od 4. veljače 2016. (list 37-43 spisa), izvršio je uvid u početni otplatni plan (list 44-50 spisa), obavijest o usklađivanju visine kamatne stope (list 51-52 i 57-58 spisa), otplatni plan za kredit (list 53-55, 59-62,65-69, 72-76, 79-83, 87-91 i 95-99 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 63-64, 70-71, 77- 78, 84-86 i 92-94 spisa), pročitao je obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 134-135 spisa), brošure tuženika stambeni krediti (list 153-155, 161-166 spisa), reklamni materijal tuženika za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i HRK (list 167-171 spisa), tuženikova Informacija – Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 173 spisa), pročitao je pisani iskaz svjedoka VT od 27. siječnja 2020., ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj OOV- 136/2020 (list 179-180 spisa), mail korespondencija VT nadležnim službama tuženika (list 182-184 spisa), hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika (list 186-187 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 196-199 spisa), izračun konverzije kredita broj: 5103645874 na dan 30. rujna 2015. (list 200-207 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 208-209 spisa), nacrt aneksa ugovora o kreditu (list 210-215 spisa), priopćenja za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. (list 222-232 spisa), dopis Hrvatske narodne banke Trgovačkom sudu u Zagrebu (list 234-237 spisa), dopis tuženika od 3. 7. 2023. (list 364 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5103645874 za razdoblje od 31.8.2007. do 30.9.2015. (list 396-407spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. JT iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 25. kolovoza 2025. (list 385-407 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

7. Iskaz svjedoka VT od 27. siječnja 2020., ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj OOV-136/2020 (list 179-180 spisa) nije bitan za ishod ovog postupka jer u tom iskazu ista govori općenito o vrstama kredita koje su nudili strankama, proceduri sklapanja ugovora u kreditu, edukaciji zaposlenika banke, o proizvodima koje su nudili strankama, kretanju valute CHF, a ne o načinu na koji je ugovor sklopljen u konkretnom slučaju s tužiteljicom.

8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9. Tužbeni je zahtjev gotovo u cijelosti osnovan.

10. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tužiteljica 27. kolovoza 2007. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103645874, kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 87.922,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. ugovora), s rokom otplate od 360 mjeseci (čl. 6. ugovora),

- da je člankom 3. kao namjena kredita ugovorena kupovina nekretnine odnosno ugovoren je stambeni kredit,

- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro računa banke, da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta /obroka u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom na ugovoru potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 4. veljače 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu br. 5103645874 temeljem ZID ZPK/15., a na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,

- da preplata tužiteljice prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 2.075,16 kn.

11. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužiteljica poziva,

- ima li tužiteljica svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

12. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

13. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužiteljica kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

14. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

15. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je zaključila ugovor o kreditu s tuženikom 2007. uz valutu CHF, a sredstvima odobrenim ugovorom o kreditu kupila je stan, odnosno namjena kredita bila je rješavanje stambenog pitanja. Službenica u banci ponudila joj je sklapanje ugovora o kreditu jedino uz valutu CHF jer je jedino ispunjavala uvjete za sklapanje te vrste kredita, s obzirom na visinu njezinih primanja. S obzirom da nije po zanimanju ekonomist vjerovala je službenici u banci da se radi o najpovoljnijem kreditu za nju. Kako je iznos mjesečnih anuiteta narastao tako da je sve teže bila u mogućnosti istog otplaćivati, jedini izlaz iz te situacije vidjela je u zaključenju aneksa ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu te anuiteti više nisu rasli. Pročitala je ugovor o kreditu, ali nije u potpunosti razumjela značenje pojma "valutne klauzule" jer kao što je već naprijed u svom iskazu navela imala je povjerenje u službenicu u banci, koja joj je sugerirala sklapanje naprijed navedenog ugovora.

16. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužiteljica u ovoj parnici i učinila pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

19. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 3. određena je „stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužiteljica sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužiteljica i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

20. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužiteljice, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

22. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

23. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. II. izreke ove presude.

24. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom.

25. Naime, sklapanje aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

26. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Aneksa vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

28. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., CT protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

29. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

30. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu Đ protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

32. Dakle, tužiteljica kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

35. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C- 452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužiteljica mogla odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za nju.

36. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

37. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. JT iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 25. kolovoza 2025. (list 385-394 spisa), sud je utvrdio da su Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili 27. kolovoza 2007. ugovor o kreditu broj 2402006-1031162160/51401607-5103645874 kojim je tužiteljici stavljena na raspolaganje kunska protuvrijednost od 87.922,84 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Erste&Steiermarkische Bank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su 4. veljače 2016. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103645874, sa sljedećim osnovnim elementima (prema podacima iz Izračuna konverzije po predmetnom kreditu): na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 74.377,06 EUR, korisnik je uplatama po kreditu u CHF do 30. rujna 2015. preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 2.075,16 kn. Prema pregledu prometa po predmetnom kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (izračun od 30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila: 4,20 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2008., 4,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. travnja 2009., 5,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2010., 5,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2011., 4,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2011. zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2011., 4,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2011. do anuiteta s dospijećem 1. siječnja2014., 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1.veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, sudski vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenila Banka od isplate kredita do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'kᵢ' Tabele 1), odnosno isključivo više plaćene iznose, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita. S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja1, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac 'r' Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 't' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.462,50 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.412,91 EUR (6.462,50 EUR glavnice i 1.950,41 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

38. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik u podnesku od 8. siječnja 2026. ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, te ne traži da vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice.

39. Tužiteljica je podneskom od 3. veljače 2026., precizirala tužbeni zahtjev i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila.

40. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.

41. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da sudski vještak prilikom izrade nalaz i mišljenja uzme u obzir i eventualno utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdobalja primjene manjeg tečaja za CHF od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita. U pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužiteljica više platila ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" budući da tuženik u pogledu tih razlika nije u ovoj parnici postavio niti određeni prigovora radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, a ni određeni materijalnopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a (pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 549/2023-4. od 18. prosinca 2023.) – pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužiteljice postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

42. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljica nije obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.

43. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (27. kolovoza 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužiteljica nije tražila raskid ugovora zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

44. Sud je utvrdio da preplata tužiteljice na ime valute iznosi 6.462,50 eura na ime glavnice i iznos od 1.950,41 eura na ime dospjelih nepodmirenih zateznih kamata (list 394 spisa), budući se od zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije u iznosu 2.225,83 eura, oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 275,42 eura. Sukladno navedenom, točkom III. izreke presude usvojen je tužbeni zahtjeva u iznosu od 6.462,50 eura, točkom IV. izreke presude usvojen je tužbeni zahtjev u iznosu 1.950,41 eura na ime obračunatih dospjelih nepodmirenih zateznih kamata, čime je ujedno usvojen prigovor prijeboja kojeg je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu po osnovi iznosa preplate utvrđene konverzijom te je izvršen prijeboj tražbine tuženika u iznosu od 275,42 eura i tražbine tužiteljice koja je predmetom ove parnice, na temelju odredbe iz čl. 195., čl. 196. i čl. 202. ZOO-a.

45. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 6.462,50 eura eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom III. izreke presude.

46. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate pa tužiteljici ne pripada zatezna kamata na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 1.950,41 eura, zbog čega je valjalo odbiti samo dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica traži na dosuđeni iznos od 1.950,41 eura eura zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. i V. izreke ove presude.

47. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

48. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

49. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

50. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, budući da tužiteljica, imajući u vidu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, nije uspjela samo s razmjerno neznatnim dijelom svojeg zahtjeva (u pogledu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 1.950,41 eura od 1. listopada 2015. do isplate), a zbog kojeg dijela posebni troškovi nisu nastali. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

51. O troškovima tužiteljice uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.

52. Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 u iznosu od 100 bodova, sastava podnesaka od 25. veljače 2025. i 3. veljače 2026. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 100 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanja na ročištima od 9. travnja 2025. i 17. veljače 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 500 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.000,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 250,00 eura. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Budući da je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu. Tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 1.750,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VII. izreke ove presude.

53. Na trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.

U Krapini 19. ožujka 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Jasna Detelj Marković, odvjetnica iz Zagreba, putem e-Oglasne ploče

2. Ivan Dilber, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Radoslava Lopašića 6, putem e-Oglasne ploče