P-1637/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MEZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon rasprave zaključene dana 3.ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice ME, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Marijana Belčić, odvjetnika u Osijeku i zamjenika punomoćnika tuženika TE, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, dana 19.ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 2. Ugovora o kreditu Br.3214784592, kreditna partija 7104369064, sklopljenog 30.08.2008.god. između tužiteljice MEZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10. OIB 92963223473, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora...“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, trg bana Josipa Jelačića 10. OIB 92963223473 da tužiteljici MEZ, [adresa], kestenova 67, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 398,19 EUR (tristodevedesetosameura devetnaestcenti) odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 11. studenog 2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015..a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10. OIB 92963223473 da tužiteljici MEZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 428,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 19.ožujka 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 27.11.2025. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da dana 30.08.2008.god. tužitelj TEZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ZAGREBAČKA BANKA d.d. ZAGREB, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10. OIB 92963223473, sklopili su Ugovor o kreditu br.3214784592, kreditna partija 7104369064, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 60.000,00 EUR. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate od 24 godine.. Tuženik je u članku 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) (dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano:

„to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa

naknade za obradu i odobravanje kredita).“

Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz odgovora tuženika i Ugovora o kreditu koji se prilažu uz tužbu proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 3.000,16 HRK odnosno 398,19 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 HRK. . Uzimajući u obzir odredbe članka 53. -59. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. . Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (isplatni nalog, ugovor o kreditu, odgovor tuženika), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika.

Slijedom navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže Naslovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom da nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 2. Ugovora o kreditu Br. 3214784592, kreditna partija 7104369064, sklopljenog 30.08.2008.god. između tužiteljice MEZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. ZAGREB, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10. OIB 92963223473, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora...“

II.Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. ZAGREB, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10. OIB 92963223473 da tužiteljici MEZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 398,19 EUR odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 11. studenog 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. ZAGREB, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10. OIB 92963223473 da tužiteljici MEZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prije upuštanja u raspravu, tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 19. studenog 2025. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.725,04 EUR dok se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe temeljem koje je tuženik od tužitelja naplatio iznos od 398,19 EUR, pa bi vrijednost predmeta spora trebala iznositi onoliko koliko je tuženik naplatio od tužitelja, za slučaj da se sporna odredba ugovora o kreditu oglasi ništetnom. Pri tome tuženik ističe da je jedina svrha suviše naznačene vrijednosti predmeta spora zlouporaba procesnih prava radi stjecanja veće odvjetniče nagrade prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Budući da je svrha predmetne tužbe utvrđenje ništetnim Ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja je navodno naplaćena u iznosu od 398,19 EUR, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP -a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 398,19 EUR. Isto tako, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 10. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede sa što manje troškova, dok je zakonodavac posebno naglasio da je obveza suda da spriječi svaku zlouporabu prava u postupku. Budući da je na to pozvan ovosudnim rješenjem od dana 28. studenog 2025. godine, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 19. studenog 2025. godine. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3214784592zaključenog između tužitelja i tuženika dana 30. kolovoza 2008. godine, te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 398,19 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2008. godine pa do isplate. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva isplatu iznosa od 398,19 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2008. godine pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP -a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (EE protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom ulazne naknade kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.

Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”.

Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ĆE prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ .S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

-odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

-nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

-sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2008. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2008. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od dvadeset godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 11.11.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO -a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO -a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ .Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO -a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu, dopis Zagrebačke banke d.d. od 6.listopada 2025.,dokument pod nazivom “Efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa“, te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

4.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe predmetnog ugovora o kreditu o naknadi za usluge kreditora, te zahtjev za isplatu troška obrade kredita.

5.Nije sporno među parničnim strankama da je dana 30.kolovoza 2008. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita Ugovor o kreditu br.3214784592, kreditna partija 7104369064, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 60.000,00 EUR. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate od 24 godine (čl.3.).

Člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.

Namjena kredita je za kupnju obiteljske kuće (čl.6.).

6.Iz sadržaja dopisa Zagrebačke banke d.d. od 6.listopada 2025. (stranica 12 spisa) razvidno je da je dana 11.studenog 2008. tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.000,16 EUR, a dana 24.srpnja 2012. naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 82,34 kn (stranica 12 spisa).

7.Tužiteljica TEZ saslušana u svojstvu stranke izjavila je da 2008. godine trebala su joj sredstva za kupovinu nekretnine u svezi čega se odlučila na podizanje kredita. Odlučila se podići kredit kod Zagrebačke banke s obzirom da joj se činilo da je ta banka pouzdana i ugledna i prodavatelj nekretnine je imao račun kod te banke. Zatražila je kredit u valuti EUR i odobren joj je kredit u iznosu od 60.000,00 eura. Sjeća se da je kod sklapanja ugovora o kreditu dobila ugovor da pročita, te smatra da ga je razumjela koliko ga je uspjela razumjeti. Sjeća se da je u ugovoru bila odredba o naknadama i troškovima. Međutim u banci joj nije ništa posebno pojašnjeno u svezi navedenog, odnosno nisu se zadržavali na toj odredbi. Nije joj uopće rečeno po kojim parametrima će se odrediti naknada odnosno na koji način će se izračunati. Ona je kod sklapanja ugovora o kreditu platila sve što je trebalo. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je u radnom odnosu na Filozofskom fakultetu u Osijeku, na radnom mjestu sveučilišne nastavnice. Ni je imala privatnu firmu, niti obrt. Kredit je sama otplatila. Dobila je gotov tekst ugovora da pročita, te u njemu nije ništa mogla mijenjati. Kredit je otplatila u cijelosti. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je kuću davala u najam ili zakup, izjav ila je da nije, te da živi u kući koju je kupila sredstvima kredita. Naknadu je platila na šalteru banke (stranica 53 spisa).

8.Odredbom čl.322 ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

10.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

11.Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN -79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi evidentno je da u navedenoj odredbi tuženik nije naveo odnosno definirao koje sve naknade i troškove se korisnik kredita obvezuje platiti, niti proizlazi dokazanim da je tužiteljici pri sklapanju ugovora o kreditu uručena Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljici kao korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u utuženom iznosu, pa s obzirom na navedeno tužiteljica ima pravni interes zahtijevati utvrđenje navedene odredbe ništetnom, a kako bi mogao zatražiti povrat plaćenog iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle, predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade kreditnog zahtjeva, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade kreditnog zahtjeva.

13.Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

14.U odnosu na navode tuženika kojima osporava tužitelj ici status potrošača za navesti je da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o namjenskom kreditu, te da je korisnik kredita (tužiteljica) naznačena kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora, s napomenom da je tužiteljica saslušana u svojstvu stranke izjavila da joj je kredit bio potreban za kupovinu nekretnine ,da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila u radnom odnosu nije imala privatnu firmu, niti obrt, živi u kući koju je kupila sredstvima kredita ,te navedenu nekretninu nije davala u najam niti zakup. Stoga, s obzirom na izloženo nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala status potrošača, (čl.3.ZZP/03; presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-344/2021-6 od 20.srpnja 2021.godine, presuda Županijskog suda u Puli broj Gž1098/2021-3 od 21.travnja 2022.).

15.U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

15.1.Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

15.2.Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.

16.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP, s napomenom da predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu koji tužitelj osnovom navedenog namjerava istaknuti, te je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti novčane tražbine tužitelja koju može ostvariti osnovom utvrđenja ništetnom citirane odredbe o naknadi (naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.000,16 HRK što preračunato po fiksnom tečaju konverzije iznosi 398,19 EUR, a ne kako je to tužitelj naznačio u tužbi, tj. s obzirom na izloženo u konkretnom slučaju njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR nije relevantno za odluku o naknadi parničnih troškova (VSRH Revr- 774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.; VTS RH broj Pž-566/2025-2 od 21.07.2025.).

17.Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 428,08 EUR , koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku

odvjetniku

za:

sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini 50 bodova, sastav pisanog podneska od 8.1.2026. (Tbr.8.t.1.) 50 bodova, te za zastupanje na ročištu kod suda dana 3.3.2026. (Tbr.9.t.1.) 50 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV,

te troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 26,54 EUR.

18.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

19. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek,19.ožujka 2026..

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika