P-1707/2025-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević& Partneri d.o.o.,Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, nakon rasprave zaključene dana 3.ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno,punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika RŽ,odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević& Partneri d.o.o, dana 19.ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.2.st.6. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj kreditne partije 7103942953, sklopljenog dana 24.11.2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ .

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 196,54 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 19.ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 9.proinca 2025. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da dana 24.11.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj kreditne partije 7103942953, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 100.000,00 kuna. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, sa početno ugovorenim mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.576,13 kuna. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 2. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 24.11.2007. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 750,00 kn*, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 99,54 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj predlaže da nadležni sud donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.2.st.6. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj kreditne partije 7103942953, sklopljenog dana 24.11.2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Navodi da je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.340,50 EUR ,dok je iz Prometa po kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu razvidno kako je naknada naplaćena u iznosu od 750,00 HRK odnosno 99,54 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema iznosu od gore navedenih 99,54 EUR. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu i odobrenje kredita, odnosno tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a. Tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ .U odnosu na ovako postavljeni deklaratorni zahtjev, tuženik ukazuje na stručni članak: “Pravne osobitosti tužbe na utvrđenje i konstitutivne tuže” autora dr. sc. IŽ u kojemu se za deklaratornu tužbu navodi sljedeće: “za razliku od ostalih pravnih zaštita, kod deklaratorne pravne zaštite do intervencije dolazi prije nanošenja same povrede u očekivanju da bi ona zaista mogla nastati sa zadatkom da se ona preventivno spriječi”..Zakon o parničnom postupku u članku 187. stavku 2. propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. U konkretnom slučaju, kada bi sud utvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe. Ne samo da je tužitelj mogao već prilikom podnošenja ove tužbe postaviti kondemnatorni zahtjev, već je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku bio dužan to učiniti. S tim u vezi tuženik ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev 588/1998 od dana 13. svibnja 1998. godine, a koje navodi:

„Drugostupanjski sud je pravilno odbacio tužbu za utvrđenje postojanja tužiteljičinog prava na jubilarnu nagradu.

Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“

Tuženik također ukazuje i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt 81/2005 od dana 6. rujna 2005. godine, a koje navodi: „U ovom predmetu je riječ o tužbi na utvrđenje u smislu odredaba čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužba se može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe – što predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost tužbe.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da u ovom predmetu nije ispunjena navedena procesna pretpostavka, jer tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe.

U smislu navedene zakonske odredbe, a da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti.“ .

Obzirom na navedeno, odredba o naknadi za obradu kredita nije ni mogla uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj ni u kojem slučaju nema pravni interes za ovakvu pravnu zaštitu koju zahtijeva postavljenim tužbenim zahtjevom u toč. I. petita tužbe. S obzirom na sve na navedeno, očito je da tužitelj nema osnovnu zakonsku pretpostavku za vođenje ove parnice u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom svega, tuženik predlaže naslovnom sudu da zbog nedostatka pravnog interesa, odbaci tužbu u pogledu istaknutog tužbenog zahtjeva budući da nisu ispunjenje procesne pretpostavke propisane čl. 187. st. 2. ZPP-a, odnosno budući da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, a podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja te naloži tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 6. Ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Tuženik navodi kako je naknada za obradu kredita naplaćena dana 24.11.2007. godine u iznosu od 750,00 HRK, a što je vidljivo iz prometa po kreditu koji je tužitelj dostavio kao prilog uz tužbu. U slučaju da sud utvrdi ništetnost odredbe čl. 2. st. 6. Ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava, tužitelju bi pripadalo pravo povrata predmetne naknade a sve s osnove stjecanja bez osnove. Obzirom da tužitelj predmetnom tužbom ne zahtijeva isplatu s osnove navodne ništetnosti odredbe, a slijedom čega nema niti pravni interes za utvrđenje, tuženik se opreza radi očituje kako slijedi. Postupanje tužitelja kojim svjesno razdvaja zahtjev za utvrđenje ništetnosti i možebitni zahtjev za isplatu u izravnoj je suprotnosti sa odredbom čl. 10. Zakona o parničnom postupku o načelu ekonomičnosti postupka i odredbom čl. 9. Zakona o parničnom postupku o zabrani zloporabe procesnih prava. Naime, pokretanje više parnica o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi dovodi do nepotrebnih troškova i odugovlačenja postupka, a sve u svrhu stjecanja veće imovinske koristi kroz troškove. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, imajući u vidu da je postupanje tužitelja protivno čl. 9. i čl. 10. Zakona o parničnom postupku te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi sve troškove postupka. Budući da je na to pozvan ovosudnim rješenjem od dana 09. prosinca 2025. godine, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 09. prosinca 2025. godine. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 6. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj kreditne partije: 7103942953, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 24.11.2007. godine. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu propisano je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP -a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su bili dostupni u poslovnici tuženika u kojoj je ugovoren ovaj kredit. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (BŽ protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „ Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje VŽ prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“.S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”.Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

-odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

-nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

-sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu, dopis punomoćnika tužitelja tuženiku od 3.studeni 2025.,“ dopis Zagrebačke banke d.d. od 3.studeni 2025, te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

4.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

5.Nije sporno među parničnim strankama da su dana 24. studenog 2007. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj kreditne partije 7103942953, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 100.000,00 kuna.

Rok otplate kredita od 84 mjeseca (čl..3.).

Namjena kredita je kupnja vozila (čl.5.).

Odredbom čl. 2.st.6. navedenog ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

Namjena kredita je kupnja vozila (čl.5.).

6.Iz sadržaja dopisa Zagrebačke banke d.d. od 5.ožujka 2025. (stranica 9 spisa) razvidno je da je dana 24.studenog 2007. tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 750,00 HRK što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 99,54 EUR, a naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita nije naplaćena.

7.Tužitelj LŽ izjavio je saslušan u svojstvu stranke da 2007. godine trebala su mu sredstva za popravak krova na kući, te se odlučio za podizanje kredita. S obzirom da je već imao račun kod Zagrebačke banke odlučio je podići kredit kod navedene banke, te je zatražio kredit na iznos od 100.000,00 kuna, koji mu je i odobren. U banci mu je rečeno da dođe potpisati ugovor i datum kada treba doći u banku, te je tada došao i potpisao ugovor. Ugovor je pročitao. Uočio je odredbu o naknadi, rečeno mu je da će morati platiti naknadu. Nije mu rečeno kako će se obračunati ta naknada. Misli da je rečeno da je iznos naknade koji će se odrediti klizni i ovisi o tržištu, ali mu nije ništa konkretno pojašnjeno. Trebala su mu sredstva i on je bio zadovoljan što mu je kredit odobren. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je u radnom odnosu u Domu zdravlja Osijek, na radnom mjestu liječnika obiteljske medicine. Nije imao privatnu firmu niti obrt. Sredstva kredita je utrošio za adaptaciju krovišta kuće u kojoj živi. Kredit je sam otplaćivao, putem administrativne zabrane na plaći. Ne sjeća se u kojem iznosu mu je naplaćena naknada. Kredit je redovno otplatio. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je pitao djelatnika banke da mu objasni o kakvoj naknadi se radi, tužitelj je izjavio da je pitao djelatnika banke i odgovor je bio da je to politika. Sredstva kredita iskoristio je za popravak krovišta kuće u kojoj i danas živi (stranica 40 spisa).

8.Odredbom čl.322 ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

10.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

11.Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN -79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12.Dakle,u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 2.st.6. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da u navedenoj odredbi tuženik nije naveo odnosno definirao koje sve naknade i troškove se korisnik kredita obvezuje platiti,niti proizlazi dokazanim da je tužitelju pri sklapanju ugovora o kreditu uručena Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelju kao korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u utuženom iznosu,pa s obzirom na navedeno tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje navedene odredbe ništetnom ,a kako bi mogao zatražiti povrat plaćenog iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

13.Dakle, predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva , te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade kreditnog zahtjeva, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade kreditnog zahtjeva.

14.Stoga, s obzirom na izloženo osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja koji evidentno ima pravni interes za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2.st.6. predmetnog ugovora o kreditu kako to traži tužbom, s obzirom da mu po utvrđenju navedene odredbe ništetnom pripada pravo zahtijevati isplatu iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO).

15.U odnosu na navode tuženika kojima osporava tužitelju status potrošača za navesti je da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o nenamjenskom kreditu,te da je korisnik kredita (tužitelj) naznačen kao fizička osoba, dakle,izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora, s napomenom da je tužitelj saslušan u svojstvu stranke izjavio da mu je kredit bio potreban radi popravka krova na kući u kojoj živi, da je kredit iskorišten u tu svrhu,da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je bio zaposlen u Domu zdravlja Osijek,kao liječnik obiteljske medicine,te nije imao privatnu firmu,niti obrt. Stoga,s obzirom na izloženo nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao status potrošača, (čl.3.ZZP/03; presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-344/2021-6 od 20.srpnja 2021.godine, presuda Županijskog suda u Puli broj Gž1098/2021-3 od 21.travnja 2022.).

16.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1.ZPP, s napomenom da predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu koji tužitelj osnovom navedenog namjerava istaknuti, te je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti novčane tražbine tužitelja koju može ostvariti osnovom utvrđenja ništetnom citirane odredbe o naknadi (naplaćena naknada u iznosu od 750,00 HRK što preračunato po fiksnom tečaju konverzije iznosi 99,54 EUR,a ne kako je to tužitelj naznačio u tužbi, tj. s obzirom na izloženo u konkretnom slučaju njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR nije relevantno za odluku o naknadi parničnih troškova (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr- 475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.; VTS RH broj Pž-566/2025-2 od 21.07.2025.).

16.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 196,54 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku

odvjetniku

za:

sastav dopisa tuženiku za dostavu podatak po Tbr.37. u visini od 10 bodova, sastav tužbe (Tbr. 7.t.1.) u visini 25 bodova, sastav pisanog podneska od 27.01.2026. (Tbr.8.t.1.) 25 bodova, te za zastupanje na ročištu kod suda dana 03.03.2026.. (Tbr.9.t.1.) 25 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika,

te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.

17.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

18.S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 19.ožujka 2026.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika