REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-3371/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 5. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice, z.punomoćnika tužiteljice Vinka Pivca, odvjetnika u Zagrebu te z. punomoćnika tuženika Hane Abdović, odvjetnice u Zagrebu, 19. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe djelomičnim povišenjem zahtjeva prema podnesku od 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5103063413 sklopljenog 14. srpnja 2006. između tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 i tužiteljice BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koja u dijelu čl. 7. glasi: ''Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.''

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 12.747,57 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.760,38 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos 2.760,38 EUR za razdoblje od 30. rujna 2015. do 9. svibnja 2023., kao i dio zahtjeva za isplatu iznosa od 207,37 EUR s pripadajućom kamatom.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 u iznosu "243,15 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

/ EUR 0,04 od 02.11.2006. pa do isplate,

/ EUR 4,28 od 02.01.2007. pa do isplate,

/ EUR 3,20 od 02.02.2007. pa do isplate,

/ EUR 3,86 od 02.03.2007. pa do isplate,

/ EUR 6,51 od 02.04.2007. pa do isplate,

/ EUR 13,21 od 02.05.2007. pa do isplate,

/ EUR 13,81 od 02.06.2007. pa do isplate,

/ EUR 17,03 od 02.07.2007. pa do isplate,

/ EUR 15,96 od 02.08.2007. pa do isplate,

/ EUR 12,90 od 02.09.2007. pa do isplate,

/ EUR 17,63 od 02.10.2007. pa do isplate,

/ EUR 15,93 od 02.11.2007. pa do isplate,

/ EUR 13,70 od 02.12.2007. pa do isplate,

/ EUR 11,64 od 02.01.2008. pa do isplate,

/ EUR 5,92 od 02.02.2008. pa do isplate,

/ EUR 2,16 od 02.03.2008. pa do isplate,

/ EUR 4,48 od 02.04.2008. pa do isplate,

/ EUR 12,15 od 02.05.2008. pa do isplate,

/ EUR 11,32 od 02.06.2008. pa do isplate,

/ EUR 11,65 od 02.07.2008. pa do isplate,

/ EUR 16,08 od 02.08.2008. pa do isplate,

/ EUR 15,73 od 02.09.2008. pa do isplate,

/ EUR 12,95 od 02.10.2008. pa do isplate,

/ EUR 1,01 od 02.01.2009. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena", te se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 nadoknaditi tužiteljici BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 2.714,37 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 10. svibnja 2023. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, zaključila 14. srpnja 2005. ugovor kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 128.421,14 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, da je odredba tog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF ništetna s obzirom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. broj: Pž-6632/2017 u vezi s čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje:ZZP/03), čl.96-97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13), slijedom čega ona ima pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi te ništetne ugovorne odredbe u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita, da se provedbom konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru od 19. travnja 2016. prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15; dalje: ZIDZPK/15) ona ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedene odredbe ugovora, niti sklapanje istog predstavlja kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, da je tuženik tijekom otplate kredita primjenom valutne klauzule CHF njoj nezakonito obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka ugovora te da je na taj način svaki mjesec do konverzije preplatila iznose anuiteta koji su se zbog takvog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita (ukupno 61.996,65 kn), slijedom čega predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da joj isplati iznos od 8.228,37 EUR (61.996,65 kn) sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzulu CHF te iznos od 2.468,51 EUR (18.598,97 kn) sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate na ime zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije.

1.1. U podnesku od 29. siječnja 2025. tužiteljica preinačuje tužbu isticanjem dodatnog zahtjeva po istoj osnovi - ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a usmjerenoj na isplatu razlike u glavnici u iznosu 4.726,57 EUR, slijedom čega predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da joj isplati iznos od 12.954,94 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate (8.228,37 EUR na ime preplaćenih iznosa anuiteta zbog povećanja tečaja CHF spram kune u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita + 4.726,57 EUR s naslova razlike u preostaloj glavnici), kao i iznos od 2.468,51 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate na ime zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije.

1.2. U podnesku od 23. listopada 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da joj s osnova ništetnosti valutne klauzule uslijed otplate kredita do konverzije (8.021,00 EUR) i više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije (4.726,57 EUR) isplati ukupan iznos od 12.747,57 EUR sa kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, a s naslova zateznih kamata na preplaćene iznose do konverzije iznos od 2.760,38 EUR s pripadajućom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i navodi da je tužiteljica prvenstveno dužna dokazati status potrošača, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja (ne)poštenosti s obzirom da je odraz nacionalnog prava, tj. čl.22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, 146/25; dalje: ZOO), da su tužiteljici prilikom savjetovanja i za vrijeme sklapanja ugovora pružene sve informacije temeljem kojih je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovora u kojem je glavnica vezana za valutu CHF i na njegovoj strani nije bilo nikakvog "ekstra profita", da su stranke 19. travnja 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu (dalje: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno ZIDZPK/15, pa nema valjane pravne osnovne za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata niti pravnog interesa tužiteljice utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te da je konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR, kao odraz odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29; dalje: Direktiva), kao i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Također ističe i prigovor uračunavanja tzv. negativnih razlika odnosno prigovor radi prebijanja za taj iznos po osnovi valutne klauzule za razdoblje do konverzije.

2.1. U podnesku od 23. listopada 2025. tuženik svoj prigovor radi prebijanja usklađuje s nalazom i mišljenjem vještaka te predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj njegove tražbine, pobliže opisane u stavku V. izreke presude, s tražbinom tužiteljice ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli i prihvati tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu.

2.2. Tuženik u odnosu na podnesak tužiteljice od 29. siječnja 2025. ističe protivljenje preinaci tužbe, kao i prigovor zastare jer se tužba za isplatu s osnove tečajnih razlika mogla podnijeti do 15. lipnja 2023., dok u odnosu na podnesak tužiteljice od 23. listopad 2025. ističe protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe za iznos 207,37 EUR u odnosu na raniji zahtjev (tužiteljica traži 12.747,57 EUR, a ranijim je zahtjevom potraživala 12.954,94 EUR) odnosno preinaci tužbe povišenjem zahtjeva u dijelu koji prelazi ranije zatraženih 2.468,51 EUR te u tom dijelu i prigovor zastare.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 14.srpnja 2006., aneks ugovora od 19. travnja 2016., financijsku dokumentaciju i izračun konverzije, proveo vještačenje po vještaku Petri Blašković iz Centra za vještačenja d.o.o. te saslušao tužiteljicu.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora, dok pisano očitovanje UO i njezina mail korespondencija nije uzeta u obzir iz razloga pobliže opisanih u toč.6.3. obrazloženja.

3.2. O protivljenju tuženika preinaci tužbe prema sadržaju podneska tužiteljice od 29. siječnja 2025. odlučeno je rješenjem od 3. srpnja 2025. na način da je ista dopuštena, temeljem čl.190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), dok je u odnosu na preinaku tužbe podneskom od 23. listopada 2025. odlučeno kao u izreci rješenja jer je takav zahtjev postavljen nakon nalaza i mišljenja vještaka, slijedom čega se radi o situaciji iz čl.190.st.2. ZPP-a.

3.3. U odnosu na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe ističe se da za iznos 207,37 EUR nema mjesta primjeni čl.193.st.2. ZPP-a, već je o tom dijelu zahtjeva odlučeno kroz primjenu čl.325. ZPP-a.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 14. srpnja 2006. ugovor o kreditu u iznosu 128.421,14 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s namjenom kupnje nekretnine (čl.2-3), uz rok vraćanja 360 mjeseci (čl.6.), kamatnu stopu koja je promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosu 4,450% (čl.8.) i valutnu klauzulu pobliže opisanu u čl.7. u stavku I. izreke presude,

-da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 19. travnja 2006. Aneks gore navedenom ugovoru prema odredbama ZIDZPK/15 te je istim na dan 30. rujan 2015. utvrđena nedospjela glavnica kredita u iznosu 111.960,58 CHF (čl.4.) odnosno 72.374,31 EUR (čl.5.), a uz utvrđeni manjak od 4.159,79 EUR (čl.5.) nedospjela glavnica iznosi 75.934,13 EUR (čl.7.),

-da su u financijskoj dokumentaciji navedeni anuiteti i datum dospijeća/plaćanja istih.

6. U odnosu na prigovore tuženika prvenstveno valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

6.1. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazuje izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi.

6.2. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

6.3. Tuženik je na odlučne okolnosti predložio da se pročita izjava UO i njezina mail korespondencija s nadležnim službama tuženika, koja je obavljala posao nadzora i koordinacije rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu slične vrste kao predmetni, međutim, imenovana nije osobno sudjelovala u postupku obrade i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa kako njezina izjava i korespondencija na okolnost općih procedura tuženika pri sklapanju ugovora po svojoj dokaznoj snazi nije prikladna za utvrđivanje obavijesti dane konkretnom potrošaču, to nije prihvaćen prijedlog tuženika u tom pravcu.

6.4. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da prilikom sklapanja osnovnog ugovora nije dobila objašnjenje o nekim rizicima vezanim uz CHF, nije joj dana projekcija tečaja niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, banka je sastavila taj ugovor, kao i Aneks istom, nije se mogla "cjenkati" niti utjecati na bilo koju odredbu tih ugovora, da ih je pročitala i razumjela koliko je to bilo moguće odnosno shvatila je da postoji mogućnost variranja rate, ovisno o tečaju, ali ne i da je moguć toliki rast, da je rata kredita dosta narasla i da je znala da to može biti ne bi kredit podizala te da je po pitanju konverzije vjerojatno dobila sve "cifre" odnosno izračun i bilo je važno samo da se dočepa valute Eue jer se činilo da to vodi k spasu.

6.5. S obzirom na prihvaćeni iskaz tužiteljice i dokumentaciju u koju je izvršen uvid sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na promjenjivu valutnu klauzulu u CHF. Isto tako nalazi da tužiteljica ima status potrošača odnosno da tuženik, na kojem je teret dokaza u tom smislu, nije uspio dokazati da eventualno ne bi bila potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

6.5.1. Tuženik, kao trgovac koji je unaprijed pripremio ugovor o kreditu od 14. srpnja 2006., očito kao tipski ugovor, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužiteljici, kao potrošaču, i pomoći joj da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samoj sebi. Znanje i iskustvo tuženika je bilo superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je bio dužan tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju svih odredaba ugovora, pa tako i onih koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te joj skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina njezine buduće mjesečne obveza. Ističe se i to da nije dovoljno da je određena odredba potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mogućeg načina promjene visine njegove mjesečne obveze tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

6.6. Slijedom navedenog za zaključiti je da u konkretnom slučaju valja primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time je ništetna i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankam14. srpnja 2006. u dijelu na koji tužiteljica upire – odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, sve temeljem čl. 81., čl.82. i čl.90. ZZP/03, čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive, čl. 3- 4., čl. 269. i čl.323. ZOO-a te čl.502.a i c ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

7. U odnosu na pitanje pravnog interesa tužiteljice za predmetni zahtjev valja uputiti na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu potrošač ima pravni interes i ovlašten je tvrditi da su ništetne pojedine odrede ugovora o kreditu koji je kasnije konvertiran kako bi na temelju toga mogao ostvariti eventualno pravo koja mu pripada u vidu kondemnatornog novčanog zahtjeva. To stoga što su sklapanjem dodatka/aneksa osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate te se ne radi o sklapanju novog ugovora - osnovni je ugovor o kreditu imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak/aneks osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

7.1. Upućuje se i na stajališta suda EU u presudama C-51/17 od 20. rujna 2018. i C- 118/17 od 14. ožujka 2019.

7.2. S obzirom da odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF odnosno predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija, valja zaključiti da konverzijom kredita potrošač nije izgubio pravo na potpunu restituciju niti mu je to pravo ograničeno.

7.3. U konkretnom su slučaju stranke sklapanjem aneksa, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ne i razdoblje koje je tome prethodilo te se tužiteljica nije odrekla, niti se mogla odreći svojih potrošačkih prava, što uključuje i pravo na punu restituciju, u kojem pravcu se upućuje i na sadržaj odredbe čl.41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ 41/14, 110/15).

7.4. Slijedom navedenog, sud nalazi da tužiteljica, kao potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita, ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF slučaju da se utvrdi da postoji razlika na njezinu štetu odnosno u slučaju da konverzijom nije obeštećena u cijelosti s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora.

8. Iz nalaza i mišljenja vještaka, prihvaćenog u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da ukupan iznos preplata u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015., uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 8.021,00 EUR, dok tzv. negativna razlika po osnovi tečaja CHF iznosi 243,15 EUR, time da su pojedini iznosi i datumi plaćanja vidljivi u tablici na l.336. do 340. spisa,

-da zatezna kamata na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, a obračunate do 30. rujna 2015. ukupno iznose 2.760,38 EUR, pobliže opisano u tablici na l.344 do 347. spisa,,

-da glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, a uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30. rujan 2015. iznosila 516.754,06 kn (68.585,05 EUR), dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 552.366,38 kn (73.311,62 EUR), slijedom čega razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 4.726,57 EUR,

-da je tuženik izvršio otpis glavnice u iznosu 30.420,72 EUR,

-da je tuženik prilikom provođenja konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice i postupao je prema odredbama ZIDZPK/15 te utvrdio manjak u iznosu 4.159,79 EUR na dan sklapanja Aneksa ugovora.

8.1. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka za zaključiti je da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u odnosu stranaka jer tužiteljica, kao potrošač, provedenom konverzijom nije dovedena u poziciju kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije ni bilo.

8.2. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena glavnica u iznosu 552.366,38 kn (73.311,62 EUR), međutim stvarna preostala neotplaćena glavnica u kn, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule, iznosila je 516.754,06 kn (68.585,05 EUR), dakle, bila je manja od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 4.726,57 EUR.

8.3. Valja napomenuti da glavnica ugovorena u Aneksu, koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja oko uvjeta sklapanja Aneksa. Tužiteljici je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Aneks potpisati ili ne, slijedom čega nema mjesta zaključku da bi tužiteljica potpisivanjem istog izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK/15.

9. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

9.1. S tim u svezi napominje se da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela teći 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule vezne uz CHF, pa kako je tužiteljica tužbu podnijela 10. svibnja 2023. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

9.2. Tuženik je prigovor zastare istaknuo i u odnosu na zahtjeve tužiteljice iz podneska od 29. siječnja 2025. i 23. listopada 2025. pa u tom pravcu valja napomenuti da je u konkretnom predmetu odlučan datum podnošenja tužbe jer je za nastup zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je određen činjeničnom osnovom. Kako je tužiteljica u navedenim podnescima temeljem iste činjenične osnove (ništetnost valutne klauzule u CHF) zahtijevala isplatu točno određenog iznosa, to nema mjesta zaključku da bi promijenila istovjetnost zahtjeva (tako i Županijski sud u Zagrebu, Gž- 1971/22 od 3. siječnja 2022.), slijedom čega je neosnovan i taj prigovor zastare.

10. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora s obzirom na valutnu klauzulu u CHF dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od konverzije do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je po osnovi valutne klauzule u CHF do konverzije preplaćeno 8.021,00 EUR, time da su pojedini mjesečni iznosi razlika vidljivi u tablici na l.336. do 340. spisa, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a,

10.1. Tuženik je u obvezi isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja iznad onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, a obračunate od dospijeća do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu 2.760,38 EUR, na koji iznos tužiteljici osnovano pripada zatezna kamata od trenutka podnošenja tužbe, tj. od 10. svibnja 2023. do isplate (stavak III. izreke presude), dok je preostali dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na navedeni iznos za razdoblje od 30. rujna 2015. do 9. svibnja 2023. valjalo odbiti kao neosnovan temeljem čl.31.st.2. ZOO-a (stavak IV. izreke presude).

10.2. U konačnici tuženik je u obvezi isplatiti i neosnovano više obračunat iznos preostale glavnice na dan konverzije od 2.760,38 EUR s obzirom na utvrđenja u toč.8. do 8.3. obrazloženja presude, temeljem čl. 1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a (dio st.II. izreke presude).

10.3. Dio tužbenog zahtjeva u iznosu 207,37 EUR valjalo je odbiti kao neosnovan jer je sud, prilikom odlučivanja, imao u vidu prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka i protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe odnosno tužbeni zahtjev postavljen u podnesku od 29. siječnja 2025. u iznosu 12.954,94 EUR po osnovi ništetnosti valutne klauzule u pogledu mjesečnih obroka i razlike preostale glavnice na dan konverzije (12.954,94 – 12.747,57 = 207,37).

11. U odnosu na prigovor radi prebijanja odnosno pitanja tzv. negativne razlike napominje se da promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan u svakom slučaju nije došlo do povrede interesa potrošača, pa kako tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu tuženika i tužiteljice u tom smislu i tužiteljica plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja nižeg od početnog nije ništa primila / stekla, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužiteljici i stoga je odlučeno kao u stavku V. izreke presude.

11.1. Ukazuje se i na odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7. prosinca 2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju tzv. negativne tečajne razlike.

12. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, a isti je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 17.2.2024., 29.1.2025., 23.10.2025. i 28.10.2025. te pristup na ročišta 4.2.2025., 3.7.2025. i 5.202026. po 200,00 EUR te za sastav podneska od 13.11.2025. iznos od 100,00 EUR, uz pdv iznosu 425,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 64,37 EUR i vještačenje u iznosu 525,00 EUR - sveukupno 2.714,37 EUR, uz pripadajuću kamatu temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

12.1. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka nastalih djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe jer je tužitelj, u konačnici, u cijelosti uspio u parnici, pri čemu se upućuje i na odluku Suda EU od 16.7.2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19.

U Zagrebu, 19. ožujka 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka