Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Stalna služba u Našicama
Trg dr. F. Tuđmana 14
31 500 Našice
Posl. broj: P-343/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sutkinji Marini Godžirov, u pravnoj stvari tužitelja MZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici iz OD Rački i kolege, Pisarnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, dana 19. ožujka 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj: 528-50-3570276 od 14. srpnja 2006. godine sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog kod javnog bilježnika Borisa Godžirova iz Našica dana 20. srpnja 2006. pod brojem OV-9.422/06; koja glasi "Naknada 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".
II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 98,89 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj članom 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04), od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanjem za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila pri prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacija refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 138,28 eur, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja 19. ožujka 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je po punomoćnici dana 20. listopada 2025. godine podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja i isplate, u kojoj ističe da su tužitelj i tuženik dana 14. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 528-50- 3570276, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Borisa Godžirova iz Našica dana 20. srpnja 2006. pod brojem OV- 9.422/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.776,28 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 3. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 1,50 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Ističe da je ugovorna odredba iz članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“, nepoštena i ništetna. 2. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. 2 U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Dodatno tužitelj ističe kako je čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano:
(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja; o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. 3 Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 87. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja; tužitelju je zaračunata naknada za kredit u visini 1,50 % iznosa kredita što je iznosilo 161,64 CHF. Iz dopisa tuženika od 17. rujna 2025. proizlazi da je gore navedena naknada naplaćena dana 21. srpnja 2006. u kunskoj protuvrijednosti od 745,05 kn; a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 98,89 EUR. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.
2. Tuženiku je tužba sa svim priloženim dokazima uz tužbu te uz rješenje kojim se poziva na davanje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uredno dostavljena dana 31. prosinca 2025. odnosno 13. veljače 2026. godine (povratnice na str. 15 spisa). U pozivu je tuženik bio upozoren da će se ukoliko ne podnese odgovor na tužbu u danom roku, donijeti presuda zbog ogluhe.
3. Tuženik nije u roku od 30 dana od dana dostave tužbe podnio odgovor na tužbu. Osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a iste nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj priložio uz tužbu, niti s općepoznatim činjenicama, a ne postoje ni općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je tuženik bio spriječen opravdanim razlozima podnijeti odgovor na tužbu. Nadalje, tužbom je postavljen takav zahtjev kojim stranke mogu slobodno raspolagati.
4. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe, te je temeljem čl. 331.b Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), odlučio kao u izreci ove presude.
5. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Kako je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, to je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 138,28 eur, a isti se odnosi na jednokratnu nagradu u iznosu od 100,00 eura (tbr. 7. t. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), PDV 25 % u iznosu od 125,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 6,64 eur i presudu u iznosu od 6,64 eura.
Našice, 19. ožujka 2026.
S U T K I N J A:
Marina Godžirov
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po dostavi prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
Presuda zbog ogluhe se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353 st. 2 ZPP-a).
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Tuženiku
