REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

ZAGREB, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1220/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Luciji Butigan, na prijedlog sudskog savjetnika Marija Jeraka, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, nakon javne i glavne rasprave održane 12. lipnja 2025. i 18. rujna 2025. zaključene 18. veljače 2026. na ročištu za objavu presude 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Miramarska 22, dužan je platiti tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, svotu od sveukupno 4.676,41 EUR / 35.234,41 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2015. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II/ Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, naknaditi tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 trošak parničnog postupka u iznosu od 1.328,58 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glave operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik MU smrtno stradao u prometnoj nesreći od 26. prosinca 1981. Ističe da je nesreću skrivio osiguranik tuženika JU upravljajući motornim vozilom registarskih oznaka [registarska oznaka]. Obrazlaže da je presudom Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K - 303/82 odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž -445/83 osiguranik tuženika oglašen krivim i kažnjen. Navodi da je rješenjem tužitelja poslovni broj MP-311128 od 11. lipnja 1982. priznato obitelji umrlog osiguranika pravo na obiteljsku mirovinu. Ističe da je odgovornost osiguranika tužitelja u omjeru od 80% utvrđena presudom Okružnog privrednog suda u Zagrebu poslovni broj P -2910/91 od 1. prosinca 1992. Tužitelj je u izvansudskim postupcima uredno naplaćivao naknadu štete od tuženika sve do razdoblja isplate mirovine od 1. rujna 2011. do 31. prosinca 2012. gdje je odgovornost tuženika utvrđena nepravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P-653/2013 od 18. listopada 2013. Navodi da je nastavio isplaćivati mirovinu te je u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 1. prosinca 2013. isplaćeno 28.297,80 HRK. Razmjerni dio isplaćene mirovine iznosi 17.975,00 HRK, a s obzirom da je pravomoćno na strani njegovog osiguranika utvrđen doprinos nastanku štete u visini od 20% potražuje iznos od 14.380,00 HRK. Nadalje, ističe da mu je isplatom obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. studenoga 2014. u iznosu od 26.068,02 HRK nastala dodatna šteta. Nastavno, s obzirom da je pravomoćno na strani njegovog osiguranika utvrđen doprinos nastanku štete od 20% potražuje iznos od 20.854,41 HRK. Zaključno, za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 30. studenoga 2014. na ime naknade štete za isplaćenu obiteljsku mirovinu ukupno potražuje 35.234,41 HRK. Ističe da je tuženik pozvan predmetnu štetu podmiriti u mirnom postupku, a što je tuženik otklonio. Potražuje kamate od 8. siječnja 2015. ističući da je tada istekao rok za dobrovoljno izvršenje. Predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 35.234,41 HRK sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8. siječnja 2015.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja od 26. prosinca 1981. u kojoj je osiguranik tužitelja smrtno stradao. Navodi također da priznaje odgovornost u omjeru od 80%. Također, ne osporava činjenicu da temeljem rješenja tužitelja poslovni broj MP-311128 od 11. lipnja 1982. priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Ističe kako je sporna obveza tuženika za isplatu naknade tužitelju na ime isplaćene obiteljske mirovine za utuženo razdoblje iz razloga što osiguranik tužitelja ispunio zakonske uvjete za starosnu mirovinu te bi po redovitom tijeku stvari isplatom iste ionako nastala šteta tužitelju. Smatra neosnovanim navode da Zakon o mirovinskom osiguraniku ("Narodne novine" broj 157/13 i 151/14. dalje ZOMO) ne poznaje institut određivanja starosne mirovine korisnicima obiteljske mirovine u smislu da bi jednom priznata obiteljska mirovina postala starosna. Ističe kako nikad nije osporavao da bi priznato stečeno pravo na obiteljsku mirovinu moglo prestati radi ostvarenja nekog drugog prava odnosno prava na starosnu mirovinu, odnosno da bi došlo do prelaska obiteljske u starosnu mirovinu. Protivi se navodima tužitelja da stjecanje uvjeta za starosnu mirovinu nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra kako tužitelj ima pravo samo na naknadu stvarne štete. Pod pretpostavkom da nije bilo predmetnog štetnog događaja tužitelj bi svom osiguraniku po stjecanju uvjeta isplaćivao starosnu mirovinu odnosno došlo bi do izdataka i umanjenja imovine tužitelja. Ističe kada bi se tužitelju priznalo pravo na bezrezervni regres isplaćene obiteljske mirovine i nakon što bi osiguranik tužitelja stekao uvjete za starosnu mirovinu, tada bi sama činjenica nastupa štetnog događaja ujedno predstavljala i izvjesnu korist za tužitelja. Nastupom štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tuženika, tužitelj je de facto izgubio sve obveze prema dotadašnjem osiguraniku, a koje bi stjecanjem uvjeta osiguranika na starosnu mirovinu nastale. Nastupom štetnog događaja tužitelj preuzima jedino ulogu platitelja, dok status konačnog dužnika preuzima tuženik. Navodi da je sporno koje bi iznose osiguranik tužitelja primao na ime starosne mirovine nakon stjecanja uvjeta za istu odnosno bi li ti iznosi bili veći ili manji od iznosa koji se isplaćuju na ime obiteljske mirovine. Ukoliko bi iznosi na ime starosne mirovine bili veći, tada tužitelj ne bi trpio nikakvu štetu, a ukoliko bi bili manji tada bi tužitelj imao pravo samo na eventualnu razliku za koju bi obiteljska mirovina premašivala starosnu, a koja razlika u konkretnom slučaju predstavlja stvarnu štetu. Također, osporava da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete u punom iznosu od 1. siječnja 2014. pa ističe da je mjerodavan zakon važeći na dan nastanka štetnog događaja jer je tada nastao obvezno-pravni odnos između tužitelja i tuženika. Ističe da se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovine tužitelja. Navodi da takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1889/2001 od 30. ožujka 2004. predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženika.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao presudu Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K-303/82 od 24. veljače 1983. (list 4-8 spisa), presudu Vrhovnog suda Hrvatske poslovni broj I Kž 445/1983-5 od 20. ožujka 1984. (list 8 spisa), rješenje Samoupravne interesne zajednice Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba Zagreb, poslovni broj MO-311128; UP/I 640/82 od 11. lipnja 1982. (list 9-11 spisa), presudu Okružnog privrednog suda u Zagrebu poslovni broj P-02910/91 od 1. prosinca 1992. (list 11 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-653/2013 od 18. listopada 2013. (list 12-14 spisa), obračun razmjernog iznosa obiteljske mirovine RU za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. (list 14-17 spisa), zahtjev za naknadu štete u mirnom postupku (list 17-18 spisa), dopis tuženika (list 19 spisa) i sudsku praksu (list 25-43 spisa) te proveo financijsko vještačenje.

4. Presudom ovog suda poslovni broj 24 P-600/2015-12 od 23. prosinca 2015. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 35.234,41 HRK / 4.676,41 EUR sa zateznim kamatama.

5. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 91 Pž-4157/2016-2 od 31. siječnja 2018. ukinuta je presuda ovog suda poslovni broj P-600/2015 od 23. prosinca 2015. i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Drugostupanjski sud ističe kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u odnosu na isplate mirovine nakon 1. siječnja 2014. primjenjuju odredbe novog ZOMO-a budući da je tužitelju šteta nastala upravo tim isplatama. Međutim, ističe se da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor glede stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu tužiteljevog osiguranika. Navodi da bi osiguranik tužitelja 17. srpnja 2011. navršio bi 65 godina života što znači da bi, da nije bilo prometne nesreće, sukladno članku 33. ZOMO-a s navršenih 65 godina života ostvario pravo na starosnu mirovinu. Iz navedenih odredaba proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti, ali s obzirom na činjenicu da bi u konkretnom slučaju osiguranik tužitelja s navršenih 65 godina života stekao pravo na starosnu mirovinu, opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je tužiteljev osiguranik navršio 65 godina predstavlja razliku između invalidske i starosne mirovine. Dakle, tek u slučaju da je iznos starosne mirovine koji bi tužitelj isplaćivao svojem osiguraniku da nije bilo štetnog događaja manji od iznosa obiteljske mirovine koju isplaćuje, tek tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo za iznos za koji je obiteljska mirovina veća od starosne. Drugostupanjski sud ističe kako je, u ponovljenom postupku, potrebno provesti financijsko vještačenje na okolnost razlike u iznosu koji tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku na temelju obračuna razmjernog iznosa obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013., punog iznosa mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. studenog 2014. i iznosa starosne mirovine koju bi isplaćivao da nije bilo štetnog događaja.

6. U ponovljenom postupku tužitelj ističe da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe da se pravno shvaćanje prihvaćeno na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne odnos i na obiteljske mirovine odnosno kako isto shvaćanje nije primjenjivo u ovoj pravnoj stvari već se odnosi na invalidske mirovine. U ponovljenom postupku tuženik ostaje kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. dalje ZPP), sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 35.234,41 HRK / 4.676,41 EUR.

9. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost.

10. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva .

11. Uvidom u obračun razmjernog iznosa obiteljske mirovine RU za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. isplatio na ime obiteljske mirovine iznos od 28.297,80 HRK. Razmjerni dio isplaćene mirovine iznosi 17.975,00 HRK, a sve budući da je na strani osiguranika tužitelja pravomoćno utvrđena odgovornost za štetni događaj u omjeru od 20% pa za navedeno razdoblje tužitelj potražuje 14.380,00 HRK. Nadalje, uvidom u obračun izvršenih isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. studenoga 2014. utvrđeno je da je tužitelj isplatio iznos od 26.068,02 HRK pa, s obzirom da je na strani osiguranika tužitelja utvrđena odgovornost u omjeru od 20%, potražuje iznos od 20.854,41 HRK za navedeno razdoblje. Tužitelj tako ukupno potražuje iznos od 35.234,41 HRK.

12. Na okolnost razlike u iznosu koji tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku na temelju obračuna razmjernog iznosa obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013., punog iznosa mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. studenoga 2014. i iznosa starosne mirovine koju bi isplaćivao da nije bilo štetnog događaja, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Davoru Banoviću. U nalazu i mišljenju od 30. studenoga 2018. sudski vještak navodi kako se razlika između hipotetske redovne starosne mirovine i invalidske mirovine temeljem koje se isplaćuje obiteljska mirovina, prema postojećoj dokumentaciji u spisu, ne može izračunati. Međutim, ističe kako je iznos štete naveden u tužbenom zahtjevu u visini od 35.234,41 HRK dokumentiran i potkrijepljen dokazima o stvarno izvršenim isplatama obiteljske mirovine koje i dalje teku.

13. Pozvan da se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka tužitelj u podnesku od 17. svibnja 2019. navodi kako nema primjedbe na nalaz i mišljenje u dijelu u kojem se navodi da razliku između hipotetske redovne starosne mirovine i invalidske mirovine nije moguće izračunati. Iz svega proizlazi da se radi o fikciji te ne postoje podaci potrebni za izračun mirovine budući se ne zna bi li osiguranik radio i kolike bi mu plaće bile. Ističe da su nepoznanica i prosječni vrijednosni bodovi i osobni bodovi.

14. Sud navedeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka Davora Banovića nije prihvatio, jer isti nalaz i mišljenje ne otklanja dvojbe niti pomaže sudu utvrditi odlučne činjenice zbog kojih je vještačenje i određeno. Iz tih razloga, sud je smatrao kako je bilo potrebno provesti novo vještačenje na okolnost razlike u iznosu razmjernog iznosa koji tužitelj isplaćuje na ime obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 30. studenoga 2014. i iznosa starosne mirovine koju bi isplaćivao da nije bilo štetnog događaja, a koje je povjereno sudskom vještaku TU.

15. U nalazu i mišljenju od 29. studenoga 2022. sudski vještak TU navodi kako sukladno odredbama posebnog propisa kojim je određeno da je uvjet za stjecanje prava na starosnu mirovinu 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, a rješenjem Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske poslovni broj MO-311128 UP/I 640/82 od 11. lipnja 1982. utvrđeno je da mirovinski staž umrlog osiguranika do dana smrti iznosi ukupno 14 godina, 7 mjeseci i 3 dana pa osiguranik tužitelja 11. srpnja 2011. ne bi stekao pravo na starosnu mirovinu s osnove ostvarenog mirovinskog staža. Vještak navodi kako ne može utvrditi niti procijeniti redovni tijek stvari u pogledu daljnjeg mirovinskog staža povrh onog koji je preminuli osiguranik tužitelja ostvario do dana smrti. Vještak zaključuje kako bi vrijednost starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao da nije bilo štetnog događaja iznosila 0,00 HRK. Nadalje, razlika u iznosu razmjernog iznosa koji tužitelj isplaćuje na ime obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 30. studenoga 2014. i iznosa starosne mirovine koju bi isplaćivao da nije bilo štetnog događaja iznosi 3.666,66 EUR / 27.626,88 HRK.

16. Pozvan da se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka TU, tuženik u podnesku od 18. siječnja 2023. navodi kako je, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022. potrebno provesti dopunsko financijsko vještačenje na okolnost postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

17. Pozvan da se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka TU, tužitelj u podnesku od 23. siječnja 2023. ističe kako se slaže s navedenim nalazom i mišljenjem ističući kako osiguranik tužitelja ne bi stekao pravo na starosnu mirovinu s osnove ostvarenog mirovinskog staža jer nema 15 godina mirovinskog staža, a što je osnovni uvjet za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Osporava nalaz u dijelu u kojem vještak navodi da je od 1. siječnja 2014. do 30. studenoga 2014. u isplati razmjerni iznos mirovine budući da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

18. Na ročištu za glavnu raspravu od 12. lipnja 2025. sudski vještak TU naveo je kako u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 29. studenoga 2022, a u odnosu na primjedbe tužitelja ističe kako je pri izračunu razmjernog dijela mirovine za cijelo utuženo razdoblje uzeo u obzir doprinos osiguranika tužitelja, a koji iznosi 20%.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23. dalje ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022. zauzeo je pravno shvaćanje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koji ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Nadalje, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

21. Nakon pravnog shvaćanja izraženog u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 5. prosinca 2016. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se ZOOP koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

22. Zbog naznačene promjene sudske prakse i pravnih shvaćanja koje su zauzeli Vrhovnih sud Republike Hrvatske i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, glavna rasprava je u ovoj pravnoj stvari preotvorena te je provedeno dopunsko financijsko vještačenje po sudskom vještaku TU na okolnost postoji li razlika između iznosa obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni da je razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik te, ukoliko postoji, koliko ista iznosi.

23. U dopunskom nalazu i mišljenju od 16. prosinca 2025. sudski vještak TU utvrdio je da ukupno isplaćene obiteljske mirovine iznose 54.365,82 HRK. Nadalje, vještak je utvrdio da invalidska mirovina s osnove ozljede na radu je za 42,86% viša od obiteljske mirovine za jednog člana obitelji. Kada se navedeni omjer koristi u utuženom razdoblju, invalidske mirovine s osnove ozljede na radu iznosile bi u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. 40.426,24 HRK, a za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. studenoga 2014. 37.240,77 HRK. Dakle, ukupno izračunate invalidske mirovine s osnove ozljede na radu u utuženom razdoblju iznose 77.667,01 HRK. Razlika između iznosa obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa invalidske mirovine koji bi bili isplaćeni da je razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik iznosi, za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. iznosi -12.128,44 HRK/-1.609,72 EUR, a za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. studenoga 2014. iznosi -23.301,19 HRK/-3.092,60 EUR. Ukupno isplaćene obiteljske mirovine iznose 54.365,82 HRK dok ukupno izračunate invalidske mirovine s osnove ozljede na radu iznose 77.667,01 HRK. Navedeno znači da su isplaćene obiteljske mirovine za 23.301,19 HRK/3.092,60 EUR manje od izračunate invalidske mirovine s osnove ozljede na radu.

24. Pozvan da se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, tužitelj u podnesku od 31. prosinca 2025. navodi kako se slaže s navedenim nalazom i mišljenjem, jer s obzirom da razlika postoji snosi štetu.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje i dopunski nalaz i mišljenje sudskog vještaka TU ocjenjujući ga objektivnim, uvjerljivim i u skladu s pravilima struke te izrađenim u granicama zadataka. Iako nema stručnog znanja za razjašnjenje pojedinih okolnosti u konkretnom predmetu, sud je prihvatio nalaz i mišljenje jer ne nalazi proturječnosti ili nedostatke, a također nije se pojavila niti osnovana sumnja u pravilnost danog nalaza i mišljenja.

26. Člankom 27. stavkom 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Nadalje, stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Zaključno, stavak 3. propisuje da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

27. S obzirom na utvrđene činjenice u tijeku dokaznog postupka, sud nije našao bi da tužitelj, u konkretnoj pravnoj stvari, trpio štetu zbog koje bi trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev. Naime, iz dostavljenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka TU kojeg je sud u cijelosti prihvatio jasno proizlazi da je iznos obiteljske mirovine koju je tužitelj isplaćivao niži od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Iz tog razloga, tužitelj nije trpio štetu koju bi mu tuženik trebao nadoknaditi sukladno citiranoj odredbi članka 27. ZOOP-a te pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dakle, kako je iznos isplaćene obiteljske mirovine niži od iznosa invalidske mirovine koja bi bila obračunata zbog ozljede na radu, sud ističe kako tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva zbog čega je trebalo odbiti tužbeni zahtjev pa je odlučeno kao u točki I/ izreke.

28. Odluka o trošku donesena je na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te budući da tužitelj nije uspio u parnici, dužan je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u cijelosti pri čemu su uzeti u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice. Tuženiku je tako priznat trošak financijskog vještačenja u visini od 300,00 EUR, trošak financijskog vještačenja u spisu P-498/2018 (raniji broj) u visini od 398,16 EUR, trošak financijskog vještačenja u spisu P-498/2018 u visini od 398,16 EUR, trošak pristojbe na žalbu u spisu P-600/2015 u visini od 185,81 EUR i trošak pristojbe za odgovor na tužbu u visini od 46,45 EUR. Dakle, tuženiku je priznat trošak u visini od 1.328,58 EUR. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u točki II/ izreke.

29. Zatezna kamata dosuđena je od presuđenja do isplate na temelju članka 151. stavka 3. ZPP-a.

30. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci sukladno navedenim zakonskim odredbama.

U Zagrebu 19. ožujka 2026.

Sutkinja

Lucija Butigan

Nacrt presude izradio sudski savjetnik Mario Jerak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.