REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pn 1058/15-156

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Jošku Jurašinu, odvj. u Splitu protiv tuženika HRVATSKOG UREDA ZA OSIGURANJE d.d. ZAGREB, OIB: 38922958547, Martićeva 71, zastupanog po pun. Mariu Depolu, odvj. iz Splita, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2025. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 19. ožujka 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Hrvatski ured za osiguranje, OIB: 38922958547, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 52.344,67 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 7. travnja 2016. g. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova zatražena isplata iznosa od 9.844,34 EUR s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim je na dosuđeni iznos glavnice tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od 26. lipnja 2015. g. do 7. travnja 2016. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju s osnove troškova liječenja, nemedicinske tuđe njege i pomoći, oštećene odjeće, obuće, sata, naočala i kacige te oštećenog motocikla (naknade imovinske štete) ukupan iznos od 7.232,58 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 19. ožujka 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je iz ovih osnova zatražena isplata iznosa od 7.445,12 EUR s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s osnova izgubljene zarade od 1. prosinca 2013. g. do 1. prosinca 2025. g. ukupan iznos od 55.304,15 EUR sa zateznim kamatama propisanim zakonom koje na iznos od:

-314,58 EUR teku od 26. lipnja 2015. g. do isplate,

-3.806,40 EUR teku od 26. lipnja 2015. g. do isplate,

-3.933,30 EUR teku od 1. siječnja 2016. g. do isplate,

-4.119,45 EUR teku od 1. siječnja 2017. g. do isplate,

-4.222,01 EUR teku od 1. siječnja 2018. g. do isplate,

-4.392,62 EUR teku od 1. siječnja 2019. g. do isplate,

-4.564,31 EUR teku od 1. siječnja 2020. g. do isplate,

-4.564,31 EUR teku od 1. siječnja 2021. g. do isplate,

-4.564,31 EUR teku od 1. siječnja 2022. g. do isplate,

-4.564,31 EUR teku od 1. siječnja 2023. g. do isplate,

-5.574,36 EUR teku od 1. siječnja 2024. g. do isplate,

-5.574,36 EUR teku od 1. siječnja 2025. g. do isplate i

-5.109,83 EUR teku od 1. siječnja 2026. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 12% godišnje u periodu od 26. lipnja 2015. g. do 31. srpnja 2015. g.,

-koja se od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

a dalje od 1. prosinca 2025. g. kao mjesečnu rentu plativu do svakog šestog u mjesecu za prethodni mjesec u iznosu od 464,53 EUR sa zateznim kamatama propisanim zakonom koje teku u slučaju zakašnjenja od svakog šestog u mjesecu za prethodni mjesec,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 943,74 EUR s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev iz osnova izgubljene zarade odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e :

I.Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku tužitelja od 9. veljače 2025. g. kojim je tužitelj s osnova imovinske štete radi izgubljene zarade zatražio isplatu iznosa od 6.600,23 EUR s pripadajućim kamatama, u dijelu kojim je zatražena isplata rente počevši od 1. prosinca 2025. g. u iznosu od 193,07 EUR mjesečno s pripadajućim kamatama, u dijelu kojim je na ukupan iznos glavnice za 2013. g. zatezna kamata zatražena od 1. siječnja 2014. g. do 26. lipnja 2015. g. te u dijelu kojim je na ukupan iznos glavnice za 2014. g. zatezna kamata zatražena od 1. siječnja 2015. g. do 26. lipnja 2015. g.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 28.932,74 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 19. ožujka 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 26. lipnja 2015. g. u kojoj je naveo da je dana 13. kolovoza 2013. g. u blizini Trogira na prilaznoj cesti propisno upravljao svojim motorkotačem Yamaha, registarske oznake [registarska oznaka] desnom kolničkom trakom u kojem trenutku je s parkirališta trgovine Lidl iznenada i bez propisne pažnje izašao automobil marke Opel, registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljala HA te je došlo do sudara vozila i pada tužitelja na kolnik. Tužitelj, tada star 42 godine, da je zadobio teške i po život opasne ozlijede u vidu politraume, odnosno teške ozljede glave, prijelom baze i svoda lubanje, obostrani prijelom orbite, prijelom lijeve zigomatične kosti, kontuziju mozga, epiduralni hematom sljepoočno lijevo, kontuziju pluća, otvoreni prijelom lijeve natkoljenice trećeg stupnja i razderotine desnog skočnog zgloba i lijeve pete. Kod tužitelja da je moguće zaostao i PTSP te značajna depresija koja je trajno prisutna. Navedeno je da je tužitelj imao troškove liječenja i to posebno prijevoza do bolnice uz pratnju, higijenskog materijala i lijekova koji se ne izdaju na recept. Tužitelj da je bio na više operativnih zahvata koji su predstavljali dodatni stres, strah i bolove. Obavljena fizikalna terapija da nije dala posebnog rezultata tako da je tužitelj znatno ograničen u fizičkim aktivnostima i bilo kakvom radu te da je nesporno kako su kod njega zaostale posljedice trajne naravi. Osim povrede prava osobnosti tužitelj da je pretrpio i imovinsku štetu. Za povredu prava osobnosti zatražena je isplata iznosa od 430.000,00 kn, a budući da je tužitelju isplaćeno 20.000,00 kn iz ovog osnova. Za imovinsku štetu s osnova troškova liječenja, oštećene obuće i odjeće te potrebe tuđe njege i pomoći zatražen je ukupan iznos od 40.700,00 kn, za imovinsku štetu na motorkotaču zatražen je iznos od 25.000,00 kn, a budući da je iz tog osnova tužitelju isplaćen iznos od 25.000,00 kn. Tužitelj je zatražio i naknadu izgubljene zarade kao NKV radnik koja da nije manja od 3.500,00 kn mjesečno odnosno ukupan iznos od 73.500,00 kn za 21 mjesec, sve s pripadajućim kamatama. Tužitelj je zatražio i isplatu mjesečne rente u iznosu od 3.500,00 kn počevši od 1. srpnja 2015. g. , sve s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je priznao činjenicu nastanka štetnog događaja, pasivnu legitimaciju i odgovornost te je istakao prigovor suodgovornosti tužitelja za nastanak predmetnog štetnog događaja, a time i nastanak štetnih posljedica u vidu neimovinske i imovinske štete od najmanje 50% iz razloga jer je tužitelj neposredno prije nastanka prometne nezgode vršio radnju pretjecanja vozila ispred sebe u križanju odnosno na dijelu ceste gdje je izričito zabranjeno pretjecanje prometnim znakom i oznakama na cesti te je vozio brzinom koja je za 20 do 25 km/h veća od ograničenja. Priznato je da je na motociklu tužitelja nastupila totalna šteta u visini od 27.895,84 kn te je priznata i visina uništene kacige od 1.000,00 kn. Kako je u mirnom postupku tuženik priznao 50% svoje odgovornosti navedeno je da je izvršena isplata nespornog dijela naknade s navedenih osnova u ukupnom iznosu od 14.447,92 kn. Nadalje, nije osporeno da je tužitelj uslijed posljedica predmetnog štetnog događaja zadobio teške tjelesne povrede te je isplaćena akontacija u iznosu od 25.000,00 kn. U cijelosti je osporena osnova i visina zahtjeva s naslova izgubljene zarade kao i rente s istog naslova iz razloga jer se radi o paušalno postavljenom i ničim argumentiranom zahtjevu.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 9. prosinca 2025. g. te je tužitelj s osnove naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti zatražio isplatu iznosa od 62.189,01 EUR, s osnove troškova liječenja, nemedicinske tuđe njege i pomoći, oštećene obuće, odjeće, sata, naočala te kacige i oštećenog motorkotača ukupan iznos od 14.077,70 EUR, s osnove izgubljene zarade od 13. kolovoza 2013. g. do 1. prosinca 2025. g. ukupan iznos od 62.848,12 EUR, te s osnova mjesečne rente iznos od 657,60 EUR, sve s pripadajućim kamatama.

Na ročištu od 17. prosinca 2025. g. odnosno u podnesku predanom u spis na ovom ročištu tužitelj je ispravio zahtjevu u odnosu na materijalnu štetu na motociklu navodeći da iz ovog osnova traži isplatu iznosa od 1.200,00 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom medicinske dokumentacije za tužitelja i njegovog zdravstvenog kartona, fotografija priloženih uz tužbu, računa priloženih uz tužbu, zapisnika o očevidu od 14. kolovoza 2013. g., Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 12. kolovoza 2013. g., Odluke o otkazu Ugovora o radu od 7. studenog 2013. g. s prijavom o prestanku osiguranja i odjavom HZZO-u, potvrde Centra za socijalnu skrb Split-Podružnice Solin od 12. siječnja i 13. veljače 2017. g., predmeta osiguranika broj 310874 HZMO-a i predmeta ovog suda broj K 1266/13. Sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka ZA i BA i tužitelja u svojstvu parnične stranke, vještačenjem po vještaku Stanku Smodlaki koji je izradio pisanu dopunu nalaza i mišljenja od 9. lipnja 2018. g., a u odnosu na nalaz i mišljenje iz kaznenog predmeta i usmenu dopunu s ročišta od 14. svibnja 2019. g., po vještaku dr. ŽA, traumatologu, dr. Vlatku Ledenku, neurokirurgu, dr. MAB, maksilofacijalnom kirurgu koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 15. lipnja 2020. g., dr. Ivanu Gudelju, pulmologu koji je dao i usmenu dopunu nalaza i mišljenja, dr. Igoru Žuljanu, oftalmologu, dr. Nikoli Sikirici, psihijatru koji je iznio i dopunski usmeni nalaz i mišljenje i dr. Ivanu Urliću, neuropsihijatru koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 12. ožujka 2025. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio radi ozljeđivanja u prometnoj nezgodi koju je doživio 13. kolovoza 2013. g., upravljajući motorkotačem Yamaha, registarske oznake [registarska oznaka], a koju je, po mišljenju tužitelja, skrivila vozačica vozila stranih registarskih oznaka.

Pasivna legitimacija tuženika među strankama nije bila sporna. Tuženikova odgovornost temelji se na odredbi čl. 34. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14), prema kojoj oštećena osoba kojoj je u RH nanesena šteta upotrebom vozila inozemne registracije za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz čl. 32. st. 1. tog Zakona može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje.

Osim pasivne legitimacije među strankama nije bila sporna ni osnova odgovornosti tuženika te je kao spornu trebalo raspraviti samo visinu štete.

Iako se nezanemarivi dio postupka vodio radi toga što je tuženik istakao prigovor podijeljene odgovornosti u visini od 50%, pun. tužitelja je u podnesku od 9. prosinca 2025. g. obavijestio sud da su stranke ovog postupka postigle dogovor o suodgovornosti tužitelja u visini od 30%, što je ponovljeno na ročištu od 17. prosinca 2025. g. i što je pun. tuženika na tom ročištu potvrdio.

Treba navesti da se radi o primjeni odredbe čl. 1072. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, prema kojoj, ako je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj, a ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

Što se tiče koncepcije neimovinske štete, potrebno je primijeniti odredbe novog ZOO-a koji je uveo objektivnu koncepciju štete, navodeći u odredbi čl. 1046. da je šteta povreda prava osobnosti čime je utvrđen pojam neimovinske štete. To znači da šteta nastaje samom povredom nekog prava osobnosti, a posljedice takve povrede koje se očituju u fizičkoj i/ili duševnoj boli, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade, a u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a.

Zaštićena prava osobnosti samo su primjerice nabrojana u odredbi čl. 19. st. 2. ZOO-a gdje se spominje pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

Prema riječima vještaka traumatologa dr. ŽA tužitelj je istoga dana kad se dogodila prometna nezgoda zaprimljen u KBC Split gdje je učinjena kompletna obrada te su se postavile slijedeće dijagnoze: politrauma, prijelom glave i ležišta glave- baze glave, prijelom obje orbite, prijelom lijeve jagodične kosti, kontuzija mozga, epiduralni hematom lijevo temporalno, kontuzija pluća, komplicirani prijelom III. stupnja lijeve bedrene kosti, udarno-gnječna rana lijeve pete i desnog gležnja, hepatitis B i C pozitivan. Odmah po prijemu pristupilo se operacijskom zahvatu kojim su primarno obrađene rane i učinjena krvava repozicija i vanjska fiksacija lijeve natkoljenice i lijevog koljena. U daljnjem tijeku liječenja u Jedinici za intenzivno liječenje da je dana 19. kolovoza 2013. g. maksilofacijalni kirurg učinio krvavu repoziciju i osteosintezu prijelomnog područja orbite i zigomatične kosti te plastiku baza orbite. Nakon provedenog liječenja i djelomične stabilizacije stanja tužitelj da je, a radi cerebralne ozljede, premješten na Odjel neurokirurgije KBC Split gdje se liječio od 22. kolovoza do 9. rujna 2013. g. Nakon toga, tužitelj da je, a zbog ozljede lijeve bedrene kost, nakon stabilizacije ostalog općeg stanja, kratko premješten u ortopedsku kliniku Lovran, a potom hospitaliziran u KBC Rijeka od 26. rujna 2013. g. do 31. siječnja 2014. g. Kroz taj period da su učinjene sve operativne i ostale mogućnosti da bi se spasila ozlijeđena noga te je, tako, u pet navrata operiran (re-fiksacija vanjskog fiksatora, ekstrakcija vanjskog fiksatora, postavljanje lateralnog femoralnog naila, uz proksimalnu kortikotomiju s re-fiksacijom uz pomoć mefisto vanjskog fiksatora u svrhu distrakcije i popunjavanja defekta kosti koje je nastao zbog navedene traume). Kako navedena metoda nije dala zadovoljavajući uspjeh da je učinjena ponovno ekstrakcija navedenih implantata te postavljen vanjski fiksator po prof. M uz pomoć Zagreb 1 fiksatora kojim je temporerno učinjena artrodeza koljena (ukočenje koljena). Na RTG snimci od 2. listopada 2013. g. u opisu radiologa spominje se veliki koštani defekt bedrene kosti u dužini od 14-17 cm, što da je zapravo obrazloženje nabrojenih stručnih nastojanja i borbe da se bedrena kost dovede u dobru poziciju i bude u cijelosti konsolidirana. Nakon što je otpušten, tužitelj da je ponovno zaprimljen 27. ožujka 2014. g. te je bio hospitaliziran do 9. travnja 2014. g. zbog PIN infekta II. i III. stupnja s napomenom kako pinovi nisu razlabavljeni te se dalje preporučio transport ulomaka i mobilizacija pacijenta uz terapiju po antibiogramu. Nakon navedene hospitalizacije tužitelj da se nanovo hospitalizira od 28. svibnja 2014. g. do 26. lipnja 2014. g. te je u tom periodu, točnije 5. lipnja 2014. g. učinjena re-fiksacija, a 12. lipnja 2014. g. spongioplastika pri čemu se spongiozna kost uzela s obje kriste krila cijevnih kostiju. Nakon toga tužitelj je obavio ambulantne preglede 6. i 23. srpnja 2014. g. kada mu je preporučena barokomora koja je provedena, potom su uslijedili pregledi 27. kolovoza i 19. rujna 2014. g. kada su ordinirane ortopedske cipele zbog inegaliteta od 5 cm (nejednake dužine noge). Tužitelj je ponovno hospitaliziran u periodu od 1. listopada do 23. prosinca 2015. g. (to je već bila peta hospitalizacija) u kojem periodu su se operativnim zahvatom učinjenim 3. studenog 2015. g. odstranili sekvestri odnosno odumrli koštani ulomci zbog osteomijelitisa u području bedrene kosti, a potom se učinilo i djelomično vađenje vanjskog fiksatora: 8. studenog i 23. prosinca 2015. g. Tužitelj se, nadalje, nalazio na liječenju i od 24. veljače do 9. ožujka 2016. g. radi ponovnog odstranjenja dijela vanjskog fikasatora da bi u konačnici bio hospitaliziran u KBC Rijeka od 4. do 19. travnja 2016. g., kada je, unatoč svim mogućim provedenim postupcima po pravilima medicinske struke, odstranjen vanjski fiksator i učinjena femoralna amputacija (amputacija iznad koljena). Vještak je naveo da je pregledao i otpusno pismo Zavoda za protetsku rehabilitaciju i ortopedska pomagala gdje je tužitelj proveo protetsku rehabilitaciju nakon femoralne amputacije u periodu od 13. lipnja do 13. srpnja 2016. g. u kojem je navedeno da je rehabilitacijski program uredan, da je tužitelj otpušten s preporukom daljnjeg uhodavanja s protezom kod kuće, da je u navedenom tijeku liječenja koristio protezu šest sati dnevno uz pomoć dvaju podlaktnih štaka, a dinamika hoda da je zadovoljavajuća.

Nakon detaljnog opisa tijeka liječenja, koje je bilo potrebno zaista precizno iznijeti, vještak je naveo da je tužitelj radi ozljeđivanja u prometnoj nezgodi i posljedica tih ozljeda liječen u periodu od 2013. do zaključno 2016. g. kada je dolazio i u ambulantu za bol zbog fantomske boli koja zaostaje i koja je vezana za amputiranu lijevu nogu. Kada se zbroje periodi hospitalizacije da proizlazi da je u bolnici bio ukupno godinu dana nakon čega da je ipak učinjena operacija amputacije lijeve noge kojoj su prethodile brojne operacije s ciljem i svrhom da se spasi ekstremitet poštujući i koristeći sve moguće medicinske tehnike. Tužitelj da je sa traumatološke strane, isključivo vezano za ozljedu ekstremiteta i amputiranu nogu, doživio povredu prava osobnosti s trajnim umanjenjem općih životnih aktivnosti od 50%. Unatoč tome što je tužitelju ordinirano ortopedsko pomagalo, da je tužitelj u trajnom funkcionalnom deficitu za brojne aktivnosti kao što su hodanja uz opterećenje, zahtjevna penjanja i spuštanja, obavljanje svih poslova koji zahtijevaju isključivo opterećenje na jednu nogu, čučanje, skakanje kao i druge brojne životne aktivnosti u koje je ubrojio i brojne zamislive sportske aktivnosti koje je tužitelj, kao zdrava osoba koja je prometnu nezgodu doživjela u dobi od 42 godina, mogao imati. Osim nabrojenih trajnih funkcionalnih deficita tužitelj da je trpio bolove koji su vezani ne samo uz traumu nego i uz sve postupke liječenja kao što su postavljanje vanjskih fiksatora i provođenja operacijskih zahvata pa da se sumarno može navesti da je trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 15 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 6 mjeseci i blagog intenziteta u preostalom vremenu do amputacije od kada periodično ima fantomske bolove koji su uklopljeni u izneseni postotak umanjenja životnih aktivnosti od 50%. Tužitelju da je bila potrebna tuđa njegu i pomoć svo vrijeme u kojem nije bio hospitaliziran tako da se može izračunati da je to trajalo otprilike godinu i pol dana u kojem periodu da mu je tuđa njega i pomoć bila potrebna u trajanju od 4 do 5 sati prosječno svaki dan. Obrazložio je tu procjenu time što je tužitelj imao vanjski fiksator radi kojeg nije mogao učiniti ni čučanj ni klečanje radi čega nije bio sposoban provoditi elementarnu brigu za sebe u navedenom periodu. Istaknuo je da se kod tužitelja radi o naruženosti srednjeg stupnja, a u situacijama kad je noga otkrivena o naruženosti jakog stupnja jer da prizor njegove otkrivene noga uglavnom izaziva samilost osoba u njegovoj blizini.

Na posebno pitanje suda je li tužitelju nakon amputacije bila potrebna tuđa njega i pomoć vještak je odgovorio da je potreba za tuđom njegom i pomoći nakon amputacije uklopljena u procijenjeni period od godinu i pol dana. Očekujući da će i vještak neurokirurg u svom nalazu i mišljenju iznijeti procjenu umanjenja životnih aktivnosti tužitelja, vještak je na pitanje suda, naveo da bi taj postotak trebalo pribrojiti postotku s traumatološke strane jer da se radi o odvojenim organskim sustavima.

Na istom ročištu izveden je dokaz vještačenjem po vještaku neurokirurgu dr. Vlatku Ledenku koji je, na početku izlaganja ponovio koje je ozljede pretrpio tužitelj, ograničivši se u postupcima liječenja na postupke vezane za ozljede i posljedice iz neurokirurške domene. Tako je naveo da su tužitelju u Jedinici intenzivnog liječenja obavljena kontrolna snimanja mozga koja su pokazala postupno povlačenje krvarenja, da je nakon odvajanja od aparata za disanje primijećeno da spontano otvara oči i da ne govori. Iz otpusnog pisma s Odjela neurokirurgije izdvojio je utvrđene promjene ponašanja i povremeno izmijenjeno psihičko stanje te opisano ispupčenje lijeve očne jabučice. U otpusnom pismu Klinike za kirurgiju KBC Rijeka navedena je nesanica i psihomotorni nemir. MSCT pretraga mozga od 14. srpnja 2016. g. da je pokazala značajno oštećenje lijevog čeonog režnja, a nakon povlačenja krvarenja. Nadalje, da se u više nalaza psihijatra navodi psihoorganski sindrom i posttraumatski stresni poremećaj. Izdvojio je i nalaz psihologa od 21. srpnja 2015. g. u kojem se spominje sniženje mentalne efikasnosti i oštećenje verbalne ekspresivnosti uz manjkavu prilagodbu životnim situacijama. U nalazu neurologa od 17. kolovoza 2015. g. navode se povremene glavobolje, ali uz uredan neurološki nalaz. EEG nalaz od 8. rujna 2015. g da je bio uredan. Vještak je pregledao i zdravstveni karton tužitelja te je naveo da je bila ubilježena minorna ozljeda glave 2009. g. te nova ozljeda glave 16. srpnja 2010. g. kad je tužitelj zadobio ranu na čelu i prijelom nosne kosti. Nakon opisa tijeka liječenja s neurokirurške strane vještak je naveo da je kod tužitelja zaostalo trajno umanjenje životnih aktivnosti od 8% radi stanja nakon prijeloma lubanje i moždanih krvarenja. Tužitelj će radi navedenih ozljeda i posljedica tih ozljeda imati povremene glavobolje te smetnje održavanja pažnje i koncentracije. Što se tiče bolova koje je tužitelj trpio iz neurokirurške domene da su ti bolovi minorni u odnosu na bolove iz domene traumatologa pa da se u potpunosti uklapaju u procjenu vještaka traumatologa, a isti slučaj da je i s potrebom tuđe njege i pomoći. Od posebnih neugodnosti koje je tužitelj trpio vezano za neurokiruršku domenu istaknuo je boravak i liječenje u bolnici, čekanje na redovite kontrolne preglede i izloženost štetnom ionizirajućem zračenju prilikom četiri obavljena snimanja CT-a mozga pri čemu doza zračenja nije ekstremna, ali je velika.

Oba vještaka su sugerirala da u postupku nalaz i mišljenje daju i vještaci oftalmolog i maksilofacijalni kirurg, a i pulmolog radi ozljede pluća.

Vještak maksilofacijalni kirurg dr. HAB izradio je pisani nalaz i mišljenje u kojem je opisao prijem tužitelja u KBC Split nakon stradavanja 13. kolovoza 2013. g. te naveo da je u jedinici intenzivnog liječenja tužitelj pregledan od strane neurokirurga, otorinolaringologa i maksilofacijalnog kirurga. Otorinolaringolog je tužitelju uradio tamponadu nosa, a maksilofacijali kirurg postavio je indikaciju za kirurško liječenje loma jagodične kosti s lijeve strane. U otpusnom pismu s jedinice intenzivnog liječenja gdje je tužitelj bio smješten od 14. do 22. kolovoza 2013. g. izdvojio je dijagnoze iz domene maksilofacijalne kirurgije. Nadalje, naveo da je 18. kolovoza 2013. g. tužitelju ORL specijalist uradio detamponadu nosa te je u nalazu naveo da je nosna pregrada deviirana od ranije u lijevo, a nosna piramida simetrična i čvrsta. Tužitelju je 19. kolovoza 2013. g. od strane maksilofacijalnog kirurga izvršen zahvat u smislu zbrinjavanja loma jagodične kosti s lijeve strane koja kirurška terapija se sastojala u repoziciji (vraćanje koštanih ulomaka u ishodišni položaj) i fiksaciji fragmenata (dvije titanske pločice) te plastici (podlaganje) dna lijeve očne šupljine s umjetnim materijalom. Nakon zahvata tužitelj je 22. kolovoza 2013. g. premještan na Odjel za neurokirurgiju KBC Split gdje je hospitaliziran do 9. rujna 2013. g. u kojem periodu je kontroliran od strane maksilofacijalnog kirurga i okulista. Vještak je izvršio i klinički pregled tužitelja prije davanja nalaza i mišljenja na kojem je utvrđeno da se tužitelj žali na utrnulost lijeve strane nosa, dijela lica pored nosa i lijeve strane gornje usne, na nemogućnost konzumiranja čvršće i solidnije hrane te je naveo da se tijekom žvakanja često ugrize za obraze. Na lijevom oku da ima oslabljeni vid uz dvosliku u krajnjim položajima prema gore. Pregledom je utvrđen i gubitak prominencije jagodične kosti s lijeve strane s blažom distopijom lijevog očnog bulbusa, nešto proširen očni rasporak u lijevo te umjereno zaostajanje lijeve očne jabučice kod pogleda prema gore. Vještak je komentirao i okolnost što je tužitelj bio samo na jednom kontrolnom pregledu nakon operativnog zahvata maksilofacijalnog kirurga, obrazlažući to okolnošću što je tužitelj doživio politraumu s teškim i po život ugrožavajući ozljedama, što je imao tegobe iz psihijatrijske domene s promjenama osobnosti te što mu je u postoperacijskom periodu zbog komplikacija indicirana amputacija lijeve noge te naknadno dodatna amputacija, pa da je izostanak kontrole potpuno razumljiv. U svom zaključku vještak je ocijenio postojanje stupnja oštećenja tjelesnog i duševnog zdravlja u iznosu od 15 %, a budući da se radi o trajnom stanju oštećenja infraorbitalnog živca s lijeve strane koje ima za posljedicu utrnulost navedenih regija, a živac je ozlijeđen zbog frakture lijeve jagodične kosti. Zbog te utrnulosti tužitelj će u svakodnevnom životu morat ulagat dodatne napore, primjerice tijekom brijanja, umivanja i slično zbog neosjetljivosti tog dijela lica. Tužitelj, osim toga mora izbjegavati nove traume tog područja koje bi mogle izazvati izraženije posljedice. Zbog deformiteta lijeve jagodične kosti kod tužitelja da postoji umjereno izražena naruženost. Nakon izlaska s bolničkog liječenja tužitelju je trebala tuđa njega i pomoć tijekom četiri tjedna u trajanju od dva sata dnevno, a sastojala se u pomoći kod pripreme kašaste i tekuće hrane. Tužitelj je trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 24 sati, srednjeg intenziteta tjedan dana i blagog intenziteta četiri tjedna.

Vještak pulmolog dr. Ivan Gudelj u svom usmenom nalazu i mišljenju naveo je da je među brojnim dijagnozama tužitelja koji je u kolovozu 2013. g. doživio politraumu evidentna i kontuzija odnosno nagnječenje prsišta, ali da u medicinskoj dokumentaciji nema nalaza iz kojeg bi proizlazilo trajno oštećenja plućne funkcije pa da je radi davanja točnog i kompletnog nalaza i mišljenja potrebno izvršiti pretrage i to: RTG pluća u dva smjera, spirometriju i pretragu difuzijskog kapaciteta pluća. U odnosu na bolove i potrebu za tuđom njegom i pomoći odmah je naveo da su druge traume bile dominantnije pa da su bolovi i potreba tužitelja za tuđom njegom i pomoći već izvještačeni po drugim vještacima, čijim nalazima da nema što dodati. Iz zdravstvenog kartona tužitelja proizlazi da nije bolovao od plućnih bolesti odnosno da nije imao oštećenja plućne funkcije do datuma traume. Nakon što je tužitelj dostavio traženu dodatnu medicinsku dokumentaciju vještak je u usmenoj dopuni nalaza i mišljenja naveo da RTG snimka pluća ukazuje na blažu hiperinflaciju (napuhanost plućnog tkiva), a testovi plućne funkcije (spirometrijski nalaz) govore o početnoj opstruktivnoj smetnji ventilacije dok nalaz difuzijskog kapaciteta pluća ukazuje na normalnu plućnu difruziju. Prema dostavljenim nalazima tužitelj ima blagi poremećaj plućne funkcije koji se ne može dovesti u svezu s predmetnom traumom prsišta odnosno zaključio je da trauma prsišta iz prometne nezgode kod tužitelja nije izazvala trajno oštećenje plućne funkcije niti smanjenje opće životne aktivnosti. Obrazložio je svoje mišljenje navodeći da ozljeda nagnječenja prsišta može ostaviti radiološki vidljive promjene u smislu promjena u plućnom intesticiju ili pleuralne priraslice koje se radiološki vide. Takve promjene da ne izazivaju opstruktivne već restriktivne smetnje i umanjenje difuzijskog kapaciteta pluća, a tužitelj da to nema. Drugi poremećaji koje tužitelj ima da bi mogli biti vezani, primjerice, za pušački bronhitis.

Od vještaka somatske medicine proveden je još jedan dokaz: svoj nalaz i mišljenje iznio je i vještak oftalmolog dr. Igor Žuljan, koji je naveo da je tužitelj, od ozljeda relevantnih za njegovo vještačenje, zadobio prijelom kostiju orbita obostrano i posebno lom lijeve jagodične kosti te da tužitelj, kao posljedicu navedenih ozljeda, trpi dvoslike. Lom orbita i lijeve jagodične kosti da su detaljno elaborirani u medicinskoj dokumentaciji i u nalazu i mišljenju maksilofacijalnog kirurga. Područje oftalmologije i maksilofacijalne kirurgije da se dijelom preklapaju. Opisani lomovi da su kirurški zbrinuti ali da su ostale posljedice u smislu dvoslike. Objasnio je da opisane kosti čine mjesto u glavi u kojem su uložene očne jabučice te da ozljede tih kostiju mogu utjecati na pokretljivost očnih jabučica što se konkretno u ovom slučaju i dogodilo. Tužitelj da, naime, ima pojavu dvoslika pri pogledu prema gore, što da je opisano i elaborirano u dva zadnja oftalmološka nalaza od 5. srpnja 2021. g. i 7. travnja 2022. g. U oba nalaza navedeno je da tužitelj ima primjerene odnosno vidne oštrine oba oka kao i cjelokupnu funkciju vida svakog oka za sebe, ali da se, pri usmjeravanju pogleda prema gore, javljaju dvoslike. Dvoslike da su i potkrijepljene Hess-Lancaster testom koji je obavljen 5. srpnja 2021. g. prilikom čega je objektizirana dvoslika i dokazana disfunkcija mišića pokretača oba oka. Navedena disfunkcija je direktna i isključiva posljedica opisane prometne nezgode te je iznio mišljenje da se, nakon vremenskog proteka od devet godina, radi o posljedici trajnog karaktera. Dvoslike da otežavaju svakodnevni život jer, kao što i sama riječ kaže, osoba umjesto jednog u danom momentu vidi dva predmeta koja se djelomično preklapaju ili su odvojeni, pa je, primjerice, otežano hodanje uz stepenice. Općenito govoreći, pogled pri bilo kojoj radnji u svakodnevnom životu uvelike otežava funkcioniranje. Radi opisanih teškoća trajne naravi ocijenio je da je kod tužitelja prisutno umanjenje životnih aktivnosti s aspekta njegove specijalnosti u visini od 20%. Procjena pretrpljenih bolova da se uklapa u područje procjene vještaka maksilofacijalne kirurgije jer se radi o bolovima loma kosti, a budući da su same dvoslike bezbolne, što da se odnosi i na potrebu tuđe njege i pomoći i procijenjeni stupanj naruženosti, a s obzirom da se deformitet jagodične kosti nalazi tik do lijevog oka, a samo oko nije "nakazno". Svoj nalaz i mišljenje upotpunio je i informacijom da je tužitelj radi svog zanimanja vršio redovite preglede vida, da je imao dobar vid bez dvoslika, što je utvrđeno pregledom zdravstvenog kartona.

Dokazni postupak nastavljen je vještačenjem po vještaku psihijatru dr. Nikoli Sikirici koji je na poziv suda preuzeo predmet te nakon pregleda predmeta obavijestio sud da je, zbog obimnosti medicinske dokumentacije i radi toga što se u nalazima spominje psihoorganska promjena ličnosti tužitelja, za davanja detaljnog nalaza i mišljenja i detaljnog opisa posljedica i teškoća koje trpi tužitelj potrebno obaviti neuropsihologijsko testiranje i klinički pregled tužitelja, što je sud utvrdio na ročištu od 28. studenog 2022. g.

Nakon toga, vještak Sikirica iznio je usmeni nalaz i mišljenje na ročištu od 3. srpnja 2023. g. u kojem je naveo da je u spisu pronašao nekoliko nalaza specijalista psihijatra i to počevši od sredine 2015. g. u kojima se kod tužitelja opisuju simptomi sniženog raspoloženja, nižeg praga tolerancije na frustracije, teškoće usnivanja i koncentracije, straha, tjeskobe, opetovanih sjećanja na traumatski događaj te se tužitelju u tim nalazima postavljaju dijagnoze: posttramuatski stresni poremećaj, trajne promjene osobnosti te povratni depresivni poremećaj. Tužitelju je preporučeno uzimanje psihofaramko terapije i to lijekova iz klase antidepresiva, anksiolitika i hipnotika. Vještak je potvrdio da je izvršio klinički pregled tužitelja te da je tužitelj također obavio i neuropsihologijsko testiranje u svrhu evidentiranja potencijalnih kobnih oštećenja kao posljedica traumatskog događaja i ozljeđivanja. Temeljem tih nalaza i nalaza vještaka somatske medicine vještak je ocijenio da je tužitelj doživio primarni strah u trajanju od nekoliko minuta, da se nastavio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju tri do četiri tjedna i nakon toga sekundarni strah umjerenog intenziteta sljedećih šest do osam mjeseci te sekundarni strah blažeg intenziteta u trajanju od 24 mjeseca. S obzirom da je kod tužitelja došlo do razvoja opisanih psihičkih simptoma te do bitne redukcije njegove opće i radne funkcionalnosti, što samo po sebi djeluje psihološki negativno na osobu, iznio je zaključno mišljenje da je došlo do umanjenja životnih aktivnosti s psihijatrijske strane u visini od 20 do 25%. Na posebno pitanje suda da li je prilikom procjene uzeo u obzir erektivnu disfunkciju odgovorio je da je to tužitelj naveo u pregledu i prilikom obrade pa da je to uzeo u obzir. Tuženika je zanimalo jesu li kod tužitelja post traumatske organske kognitivne sposobnosti u potpunosti regredirale (odnosno jesu li se povukle), pa je vještak naveo da, zaista, prema posljednjem nalazu neuropsihologa, proizlazi da su promjene regredirale, ali da svoje mišljenje nije temeljio na tom elementu.

Tuženik je u podnesku od 1. kolovoza 2023. g. prigovorio nalazu i mišljenju vještaka Sikirice u dijelu u kojem je vještak prilikom procjene umanjenja životnih aktivnosti uzeo u obzir i postojanje impotencije kod tužitelja te u dijelu u kojem nije razjašnjeno da li se psihički problemi zbog kojih tužitelj po vještaku psihijatru ima trajno smanjenje životnih aktivnosti odnose na PTSP, odnosno i detaljnije: da li PTSP s kognitivnim smetnjama rezultira većim stupnjem umanjena životnih aktivnosti u odnosu na PTSP bez kognitivnih smetnji.

S obzirom da je tuženik u odnosu na nalaz i mišljenje iznio primjedbe i konkretna pitanja, sud je odlučio, u skladu s odredbom čl. 261. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP), provesti dokaz obnovom vještačenja po istom vještaku, a budući da je ocijenjeno da je pisani nalaz i mišljenje nepotpun ali da se taj nedostatak može otkloniti ponovnim saslušanjem istog vještaka.

U usmenoj dopuni nalaza i mišljenja vještak Sikirica naveo je da je postavljanje dijagnoze erektilne disfunkcije u domeni specijalista urologa, te da je svoj nalaz i mišljenje temeljio na povjerenju kod uzimanja anamnestičkih podataka od tužitelja. Ukoliko kod tužitelja ne bi bila ustanovljena erektilna disfunkcija od strane specijaliste urologa, da bi u tom slučaju svoju procjenu povrede prava osobnosti duševnog integriteta kod tužitelja umanjio za 10%. Preostalih procijenjenih 15% da se odnosi na psihičke tegobe koje je ustanovio kliničkim pregledom i koje se navode u medicinskoj dokumentaciji a radi se o psihoorganskom sindromu, koji se navodi u psihologijskom testiranju u blažoj formi, PTSP-u uz blagu kognitivnu disfunkciju i depresivnom poremećaju.

Tuženik je u podnesku od 4. lipnja 2024. g. ukazao na proturječnosti između usmenog nalaza i mišljenja vještaka i usmene dopune vještaka Sikirice jer da je vještak u dopuni naveo da tužitelj ima PTSP uz blage kognitivne promjene, psihoorganski sindrom koji da se navodi u psihologijskom testiranju u blažoj formi i depresivni poremećaj, a u prvom nalazu i mišljenju uopće nije naveo da tužitelj ima psihoorganski sindrom niti da je ustanovljen prema zadnjem psihologijskom testu te je na pitanje jesu li posttraumatske organske kognitivne promjene regredirale odgovorio da jesu. Zaključio je da se u postotak smanjenja životnih aktivnosti ne mogu uvrštavati organske kognitivne promjene koje su se tužitelju povukle. Predložio je provesti dokaz novim vještačenjem po drugom vještaku psihijatru.

Sud je prihvatio prijedlog tuženika, pozivom na već citiranu odredbu čl. 261. ali u dijelu pod st. 3. ZPP-a odnosno ocjenjujući da se proturječnosti u nalazu i mišljenju vještaka na koje je ukazao tuženik ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka.

U pisanom nalazu i mišljenju vještak neuropsihijatar dr. Ivan Urlić detaljno je prikazao medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu, a vezana je uz psihijatrijsko liječenje tužitelja, pa je tako naveo da je u konzultacijama tijekom hospitalizacija tužitelja psihijatar kao dijagnozu naveo neorganski poremećaj spavanja te je kao terapija ordiniran anksiolitik, trankvilizer i hipnotik. U kontrolnom nalazu psihijatra od 22. rujna 2016. g. kao dijagnoza naveden je psihoorganski sindrom i kao terapija propisana je antidepresivna i hipnotička terapija. U otpusnom pismu KBC Zagreb kao treća od četiri dijagnoze naveden je psihoorganski sindrom. Prilikom kontrolnog pregleda u Ambulanti za liječenje boli, KBC Split zbog fantomske boli propisani su anksiolitici i antidepresivi. Nadalje, tužitelj je bio na kontrolnim psihijatrijskim pregledima 2. srpnja i 24. kolovoza 2015. g. U nalazu Klinike za psihijatriju od 26. travnja 2021. g. spomenute su dijagnoze trajne promjene ličnosti nakon katastrofalnih doživljaja i blagi kognitivni poremećaj, a od simptoma navedeno je da dominiraju trajne promjene osobnosti posttraumatskog izvorišta koje govore u prilog težini, kroničnosti i ireverzibilnosti poremećaja, a terapija je antidepresivna, anksiolitička i antipsihotična. Jednako je navedeno u kontrolnom psihijatrijskom nalazu od 30. lipnja 2021. g. U ovom je nalazu detaljno navedena anamneza tužitelja te je navedeno da prilikom pregleda tužitelj pokazuje sliku akutnog teškog kroničnog PTSP-a uz obimnu depresivnu nadgradnju i kognitivne smetnje psihoorganskog tipa nakon traume mozga. Navedeni su i rezultati neuropsihologijske obrade koju je obavila prof. CA **.**.2015. u kojoj je navedeno sniženje mentalne efikasnosti posttraumatske organske etiologije po frontalnom tipu što se ocrtava u aspektima egzekutivnih funkcija i verbalnoj fluentnosti, a u ličnosti kroz simptome kao što je, primjerice, ispodprosječna psihomotorička brzina, izvjesna slabija kritičnost i manjak uvida, snižena tolerancija na frustracije, sklonost impulzivnim reakcijama i manjkava prilagodljivost u svakodnevnim životnim situacijama. Tužitelj je obavio još dvije neuropsihologijske procjene, obje po prof. RA. U prvoj procjeni od 22. srpnja 2019. g. ukazano je na opće kognitivno funkcioniranje primjerno dobi i naobrazbi osim u brzini procesuiranja informacija u dirigiranim uvjetima. U slijedećoj procjeni od 22. prosinca 2022. g. zabilježeno je poboljšanje općeg kognitivnog stanja te je navedeno da su rezidualne posttraumatske organske kognitivne promjene u potpunosti regredirale dok u ponašanju i dalje prevladava organitet po frontalnom tipu. Vještak je obavio razgovor s tužiteljem te je opisao kako se tužitelj u tom razgovoru ponašao i što je ispričao vještaku. U nastavku pisanog nalaza i mišljenja iznesen je aktualni psihički status tužitelja te je tužitelj opisan kao izrazito psihomotorno napet i uznemiren, anksiozan, emocionalno labilan (povremeno i do inkontinencije), depresivan, hipobuličan, afektivno slabo moduliran, izrazito disforičan, niskog praga frustrabilnosti (osjetljivosti na frustracije) s ubrzanim tijekom misli i voljno-nagonskim impulsima koje teško kontrolira. Tužitelj je u razgovoru ukazao na dramatičnu promjenu u svom životu vezano za posljedice prometne nezgode koju je doživio te pesimističnu percepciju svoje perspektive. Što se tiče kognitivne funkcije, vještak je naveo da se radi uglavnom o funkciji koja je adekvatna životnoj dobi uz blaže izraženu nesigurnost. Intelektualno da se tužitelj doima oko donje granice normale uz vrlo skromno školsko i iskustveno znanje. U držanju i ponašanju tužitelj je opisan kao distanciran ali povremeno eksplozivan. U svom završnom mišljenju vještak se složio s mišljenjem sudskog vještaka Nikole Sikirce da je kod tužitelja došlo do kognitivnih promjena blažeg intenziteta u smislu psihoorganskih uvjetovanih postraumatskih promjena što se u psihičkom statusu dijagnosticira kao kronični PTSP, kao trajna promjena osobnosti i povratni depresivni poremećaj. U kliničkom pregledu kojeg je obavio 11. ožujka 2025. g. vještak je našao da sve poteškoće u psihičkom funkcioniranju i dalje perzistiraju pa se izrijekom složio s procjenom u pogledu trpljenja primarnog i sekundarnog straha i stupnja umanjenja životnih aktivnosti kako je to iznio vještak Sikirica. S obzirom na opisane psihičke patnje, tjeskobu, depresivnost i strahove vezane za golu egzistenciju da je kod tužitelja došlo do srednje teškog umanjenja životne aktivnosti s prisutnim djelomičnim usporavanjem umnih sposobnosti, slabom koncentracijom, afektivnim smetnjama i težim uklapanjem u obitelj i društvo. U procijenjeni postotak umanjenja životnih aktivnosti u visini od 25 % vještak nije ubrojio najnovije zdravstvene komplikacije vezane uz medicinske intervencije zbog okluzije terminalne aorte niti duševne patnje radi gubitka libida i seksualne aktivnosti jer je sam tužitelj odustao da se te frustracije procjenjuju.

Tuženik je u podnesku od 25. lipnja 2025. g. pravilno primijetio da je vještak Urlić pogrešno u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo da se slaže s procjenom umanjenja životne aktivnosti vještaka Sikirice od 25%, a budući da je vještak Sikirica u usmenoj dopuni umanjio procijenjeni postotak za 10% radi toga što erektilna disfunkcija nije verificirana od strane specijaliste urologa te je iznio novu procjenu od 15%, radi čega je predloženo da se vještak Urlić o tome očituje.

Sud je prihvatio prijedlog tuženika te je vještak Urlić pozvan očitovati se na prigovore, a temeljem odredbe čl. 261. st. 2. ZPP-a.

U pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještak je obrazložio da ostaje pri procijenjenom umanjenju životnih aktivnosti tužitelja od 25 % jer da se od toga 15% odnosi na pojačane napore koje mora ulagati osoba s teškim psihičkim poremećajem u svim aktivnostima, a preostalih 10% na srednje teške trajne afektivne smetnje i trajni poremećaj ličnosti, a budući da se osoba s takvim smetnjama ne može u cijelosti realizirati u svakodnevnim životnim aktivnostima. Blage kognitivne smetnje prisutne kod tužitelja da su rezultat kronificiranog PTSP-a i trajnih promjena osobnosti uslijed izrazito visokog tjelesnog invaliditeta što predstavlja trajni izvor ograničenja i frustracije tužitelja.

Vidljivo je da je vještak Urlić dao svoju procjenu ukupnog umanjenja životnih aktivnosti tužitelja s psihijatrijske strane koja se razlikuje od procjene vještaka Sikirice pa da je, stoga, u prvom pisanom nalazu i mišljenju u stvari jedino pogrešno naveo da se s procjenom vještaka Sikirice slaže.

Dijelovi nalaza i mišljenja vještaka somatske i psihosomatske medicine koji se odnose na procjenu visine invaliditeta tužitelja, a s obzirom da su stranke postigle dogovor o ukupnom stupnju umanjenja životnih aktivnosti tužitelja u visini od 80%, nisu trebali biti ni usklađivani ni raspravljani. Međutim, za donošenje odluke o pravičnoj novčanoj naknadi koja pripada tužitelju radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje od iznimnog su značaja opisi vještaka svih posljedica i teškoća s kojima se tužitelj morao suočiti nakon prometne nezgode i s kojima treba dalje živjeti, a čine ukupno umanjenje njegovih životnih aktivnosti.

Prema odredbi čl. 1100. ZOO-a, naime, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade koja pripada tužitelju sud je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, jer su to upravo osnovne kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi visina novčane satisfakcije. Tako je sud vodio računa o duljini i intenzitetu fizičkih bolova kojima je bio izložen tužitelj u dugom vremenskom periodu od: 15 dana u kojem je trpio bolove jakog intenziteta, šest mjeseci trpljenja bolova srednjeg intenziteta i blagog intenziteta u preostalom vremenu do amputacije od kada tužitelj periodično ima fantomske bolove, da je trpio brojne neugodnosti vezano za neurokiruršku domenu radi boravka i liječenje u bolnici, čekanja na redovite kontrolne preglede i radi izloženosti štetnom ionizirajućem zračenju prilikom četiri obavljena snimanja CT-a mozga, o tome da stradao u dobi od 42 godine, da će tužitelj u daljnjem životu, a nakon što mu je, nakon brojnih operacija ipak morala biti amputirana noga stalno osjećati posljedice ove nezgode jer neće moći obavljati brojne aktivnosti bez teškoća, kao što su: hodanje uz opterećenje, zahtjevna penjanja i spuštanja, obavljanje svih poslova koji zahtijevaju isključivo opterećenje na jednu nogu, čučanje, skakanje kao i druge brojne životne i sportske aktivnosti, jer će imati povremene glavobolje te smetnje održavanja pažnje i koncentracije, jer će zbog trajnog oštećenja infraorbitalnog živca s lijeve strane imati utrnulost tih regija lica radi kojeg stanja će u svakodnevnom životu morat ulagat dodatne napore, primjerice, tijekom brijanja, umivanja i slično zbog neosjetljivosti tog dijela lica, da mora biti iznimno oprezan radi izbjegavanja nove traume tog područja koje bi mogle izazvati izraženije posljedice, jer je pretrpio i traumu prsišta koja nije izazvala trajno oštećenje plućne funkcije, jer se kao posljedica prometne nezgode kod tužitelja javljaju dvoslike koje mu otežavaju svakodnevni život jer umjesto jednog u danom momentu vidi dva predmeta koja se djelomično preklapaju ili su odvojeni, pa mu je, primjerice, otežano hodanje uz stepenice, a pogled pri bilo kojoj radnji u svakodnevnom životu uvelike otežava funkcioniranje i jer je kod tužitelja došlo do kognitivnih promjena blažeg intenziteta u smislu psihoorganskih uvjetovanih postraumatskih promjena što se u psihičkom statusu dijagnosticira kao kronični PTSP, kao trajna promjena osobnosti i povratni depresivni poremećaj, da su kod tužitelja prisutne psihičke patnje, tjeskoba, depresivnost i strahovi vezani za golu egzistenciju da je prisutno i djelomično usporavanje umnih sposobnosti, slaba koncentracija, afektivne smetnje i teže uklapanje u obitelj i društvo, da je neposredno nakon nezgode tužitelj trpio primarni strah u trajanju od nekoliko minuta, da se nastavio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju tri do četiri tjedna i nakon toga sekundarni strah umjerenog intenziteta sljedećih šest do osam mjeseci te sekundarni strah blažeg intenziteta u trajanju od 24 mjeseca, da je kod tužitelja preostala naruženost srednjeg stupnja, da se u situacijama kad je noga otkrivena radi o naruženosti jakog stupnja te, dodatno, umjereno izražena naruženost zbog deformiteta lijeve jagodične kosti radi čega tužitelj također pati.

Radi svega navedenog tužitelju bi, po ocjeni ovog suda, pripadao iznos od ukupno 157.276,53 EUR na ime novčane satisfakcije radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a uzimajući u obzir da je došlo do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002. g. na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kn) povećavaju za 50%. Taj je iznos trebalo umanjiti za postignuti dogovor o suodgovornosti odnosno za 30% doprinosa tužitelja nastanku štete i time nastupanju štetnih posljedica i tako dobiti iznos od 110.093,57 EUR. Od tog iznosa trebalo je oduzeti iznos koji je tužitelju isplaćen u mirnom postupku od 25.000,00 kn, a kako proizlazi iz odgovora na tužbu gdje je navedeno da je isplaćena akontacija u iznosu od 25.000,00 kn, što odgovara iznosu od 3.318,07 EUR te za iznos od 41.158,55 EUR, koliko je dodatno isplaćeno tužitelju na ime naknade neimovinske štete dana 2. srpnja 2025. g., što među strankama nije bilo sporno.

Tužitelj je, međutim, u podnesku od 6. listopada 2017. g. obavijestio sud da je tuženik dana 19. rujna 2017. g. isplatio nesporni dio na ime povrede prava osobnosti od 100.000,00 kn što odgovara iznosu od 13.272,28 EUR, što u podnesku u kojem je konačno uređen tužbeni zahtjev nije spomenuto. To znači da je i taj iznos bilo potrebno odbiti od iznosa koji je izračunao sud kao naknadu koja tužitelju pripada uz umanjenje zbog prigovora suodgovornosti.

Tako se dobije konačni iznos od 52.344,67 EUR. Tužitelj je iz ovog osnova zatražio isplatu iznosa od 62.189,01 EUR s pripadajućim kamatama, što znači da je njegov zahtjevu u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 9.844,34 EUR s pripadajućim kamatama neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice iz ovog osnova tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate i to počevši od 26. lipnja 2015. g. odnosno od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

Prema odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

U odnosu na prigovor tuženika da je na dosuđeni iznos trebalo priznati zateznu kamatu koja teče od odstranjenja femoralnog dijela, a budući da je vještak kirurg naveo da amputacija nosi procijenjeni postotak umanjenja životne aktivnost s tog osnova, treba navesti slijedeće: s obzirom da je liječenje tužitelja bilo dugotrajno i da je nakon pokušaja spašavanja noge ipak dana 7. travnja 2016. g. bila učinjena femoralna amputacija (odnosno amputacija iznad koljena), sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja teče prije 7. travnja 2016. g. jer je liječenje tužitelja još trajalo te je nakon podnošenja tužbe nastala daljnja šteta. S obzirom da je tuženik sam predložio da zatezna kamata na priznati iznos neimovinske štete teče od amputacije, sud je smatrao da daljnja objašnjenja o završetku liječenja i nastanku štete nakon amputacije nisu potrebna te da je na dosuđeni iznos neimovinske štete tužitelju trebalo priznati zateznu kamatu koja teče od 7. travnja 2016. g., a u preostalom dijelu, kojim je na iznos glavnice s ovog osnova tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od 26. lipnja 2015. g. do 7. travnja 2016. g., tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Tužitelj je pravilno zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako je sud odlučio u izreci.

Tužitelj je, nadalje, naveo da mu pripada i imovinska šteta radi toga što mu je bila potrebna tuđa njega i pomoć u ukupnom trajanju od 2740 sati. Takav je podatak u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka traumatologa dr. ŽA koji je detaljno interpretiran jer je vještak kazao da je tužitelju tuđa njega i pomoć bila potrebna otprilike godinu i pol dana i to u trajanju od 4 do 5 sati prosječno svaki dan, a budući da je tužitelj imao vanjski fiksator radi kojeg nije mogao učiniti ni čučanj ni klečanje pa tako ni provoditi elementarnu brigu za sebe, a i radi pripreme hrane (vještak maksilofacijalne kirurugije). Osim toga, u tu je procjenu vještak uklopio i potrebu tužitelja za tuđom njegom i pomoći nakon amputacije.

Prema stajalištu sudske prakse cijenu nemedicinske kućne pomoći potrebno je utvrditi pribavljanjem podataka od osoba koje pružaju takvu vrstu pomoći trećima, primjerice od ustanova koje pružaju nemedicinsku skrb osobama kojima je takva pomoć potrebna i to ponajprije na području na kojem oštećenik živi.

Cjenik Doma za starije i nemoćne osobe Lovret o cijeni pružanja tuđe njege i pomoći nemedicinskog karaktera u kući koji je tužitelj dostavio uz podnesak od 9. prosinca 2025. g., zalažući se za primjenu cijene pružanja tuđe njege i pomoći u visini od 8,00 EUR po satu, nije bilo moguće primijeniti jer su te cijene u primjeni od 1. svibnja 2023. g., a tužitelju je tuđa pomoć i njega bila potrebna u periodu kroz 2013. i 2014. g. te nakon amputacije u travnju 2016. g.

Iz Cjenika Doma za starije i nemoćne osobe Lovret o cijeni pružanja tuđe njege i pomoći nemedicinskog karaktera u kući koji je objavljen na Internetu proizlazi da je u spornom razdoblju cijena sata takve njege i pomoći iznosila 35,00 kn. Međutim, tuženik je na ročištu od 17. prosinca 2025. g. ukazao na praksu Županijskog suda u Splitu iz odluke broj Gž-1266/25 o cijeni sata pružanja tuđe njege i pomoći od 5,31 EUR po satu (što odgovara iznosu od 40,00 kn koji je bio priznat Cjenikom iz 2018. g.), što je trebalo uzeti u obzir i što je, stoga, sud prihvatio. Ukupan iznos koji tužitelju pripada iz ovog osnova je 14.549,40 EUR, koji je trebalo umanjiti za dogovoreni postotak suodgovornosti tužitelja od 30% i tako dobiti iznos od 10.184,58 EUR.

Kako je tužitelju iz ovog osnova isplaćen iznos od 5.309,62 EUR (a ne iznos od 5.309,00 EUR po tvrdnji tužitelja) jer tako proizlazi iz potvrde koju je u spis dostavio tuženik uz podnesak od 3. srpnja 2025. g., proizlazi da mu pripada daljnji iznos od 4.874,96 EUR. Kako je tužitelji u uređenom tužbenom zahtjevu iz ovog osnova zatražio isplatu iznosa od 11.627,70 EUR proizlazi da je njegov zahtjev djelomično osnovan za iznos od 4.874,96 EUR, dok je u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 6.752,74 EUR s pripadajućim kamatama zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice iz ovog osnova tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od presuđenja do isplate, što je po ocjeni ovog suda u cijelosti osnovano, jer se radi o prihvaćenom stajalištu sudske prakse.

Odlučiti je trebalo i o naknadi imovinske štete koju je tužitelj zatražio zbog toga što mu je u nezgodi oštećena odjeća, obuća i stvari (sat, naočale i kaciga) u iznosu od 585,00 EUR, odnosno umanjeno za postotak suodgovornosti u iznosu od 450,00 EUR, kako je to izračunao tužitelj.

Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao da je tužitelju u nezgodi uništena kaciga vrijednosti 1.000,00 kn te da je tužitelju isplaćeno 500,00 kn iz ovog osnova, odnosno 66,36 EUR. S obzirom da se tužitelj ozlijedio na način da je radi naleta automobila pao s motocikla na kolnik na kojem su, prema fotografijama iz pribavljenog kaznenog predmeta koji se vodio protiv vozačice vozila strane oznake, ostali tragovi njegove krvi, sud je prihvatio navode tužitelja da mu je sva odjeća i osobne stvari (sat i naočale) u ovoj nezgodi toliko oštećena da je bila neupotrebljiva.

Tužitelj je iz ovog osnova, kako je već navedeno, zatražio isplatu ukupnog iznosa od 585,00 EUR, bez umanjenja za suodgovornost, od čega se na uništenu kacigu odnosi 132,72 EUR (1.000,00 kn), što znači da se preostali dio od 452,28 EUR odnosi na odjeću i obuću te sat i naočale, što je sud prihvatio uz primjenu odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a, prema kojoj, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni

Kako je zatraženi iznos od 585,00 EUR trebalo umanjiti za 30% doprinosa tužitelja nastanku štete i tako dobiti iznos od 409,50 EUR (a ne 450,00 EUR, kako je pogrešno izračunao tužitelj), te kako je tuženik isplatio nesporni iznos od 66,36 EUR, proizlazi da je tuženika trebalo obvezati na isplatu daljnjeg iznosa na ime ovog vida štete od 343,14 EUR, a u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 106,86 EUR s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Na dosuđeni iznos imovinske štete zbog uništene obuće, odjevnih predmeta i osobnih stvari tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate od presuđenja do isplate, što je u cijelosti osnovano jer se radi o stvarima koje su uništene prije presuđenja.

Tužitelj je, nadalje, naveo da je bio izložen troškovima liječenja, troškovima prijevoza, analgetika, zavoja i lijekova te je zatražio isplatu iznosa od 1.820,00 EUR iz ovog osnova, te je taj iznos umanjio za dogovoreni stupanj suodgovornosti tužitelja i zatražio isplatu iznosa od 1.400,00 EUR, kako je to izračunao tužitelj.

Prema odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a osoba koja drugome nanese tjelesnu ozljedu ili naruši zdravlje dužna je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

Tužitelj je uz tužbu dostavio račune za kupnju ortopedskih pomagala (antidekubitalni kolut za petu, ortopedske cipele, ortoza za peroneus, ortoza za nožni zglob i stop-karbo) u ukupnom iznosu od 3.878,75 kn odnosno 514,80 EUR, račune za kupnju potrošnog medicinskog materijala i lijekova (sterilne gaze i komprese, bivacyn puder spray, noćna posuda, guska, Listerin, Andol, prostirka, Lekotan, Rivanol, igle i šprice, natrij klorid, Voltaren gel, Brufen granule, Mupiron mast, Martefarin tablete, Klavophar tablete, Ensure plus tatrapak, Doksiciklin mast, Fragmin ampule, fiziološka otopina, Betadine otopina, Micropore traka, zavoji, Octenisept spray, Lioton gel, Virolex krema, Ketonal retard tablete, Fluzepam kapsule, Buscol drag., Zinnat tablete, Aftagel sprej, Lekadol tablete, Elasen) u ukupnom iznosu od 1.215,32 kn odnosno 161,30 EUR, a taj iznos predstavlja gotovinsku uplatu koju je tužitelj morao izvršiti nakon umanjenja za iznos koji snosi HZZO, trošak vađenja krvi (170,00 kn odnosno 22,56 EUR), trošak prijevoza i goriva u ukupnom iznosu od 1.033,49 kn odnosno 137,17 EUR. Dakle, tužitelj je sačuvao određeni dio računa iz 2013. i 2014. g. iz kojih proizlazi da je u početku svog liječenja morao platiti ukupan iznos od 835,83 EUR. Prema ocjeni suda radi se o medicinskom materijalu i lijekovima koji su tužitelju bili prijeko potrebni kao što je bilo potrebno plaćati i troškove putovanja radi zdravstvenih postupaka. Jasno je da je tužitelj ovoj vrsti troškova bio izložen i nakon 2014. g., a kad se uzme u obzir da je operaciju amputacije noge imao u travnju 2016. g., te i nakon 2016. g. Prilikom odluke o ovoj vrsti štete sud je respektirao i iskaz izvanbračne supruge tužitelja, svjedokinje ZA koja je navela da je tužitelj imao potrebu višekratnog previjanja dnevno i kupovanja brojnih lijekova i medicinskih potrepština, da je točno da je veliki dio toga ''pokrio'' HZZO ali da je dio trebalo i plaćati.

Stoga je trebalo prihvatiti da je tužitelj iz ovog osnova imao najmanje trošak od 1.820,00 EUR, koliko je tužitelj procijenio u konačno uređenom tužbenom zahtjevu i bez da se sud posluži odredbom o slobodnoj ocjeni iz već spomenute odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a. S umanjenjem od 30% dobije se iznos od 1.274,00 EUR, a ne iznos koji je očito pogrešno izračunao pun. tužitelja od 1.400,00 EUR, što znači da je za razliku od 126,00 EUR s pripadajućim kamatama zahtjev tužitelja u ovom dijelu neosnovan.

Tužitelj je i na ovaj, kao i za sve druge iznose imovinske štete zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od presuđenja do isplate, a kako se radi o troškovima koje je tužitelj snosio prije donošenja presude, i taj je dio zahtjeva u cijelosti osnovan.

Tužitelj je zatražio i naknadu imovinske štete radi uništenog motocikla, a tuženik je u odgovoru na tužbu učinio nespornim da je na motociklu kojim je tužitelj upravljao nastupila totalna šteta u visini od 27.895,84 kn (3.702,41 EUR).Tuženik je u mirnom postupku isplatio 50% od tog iznosa odnosno 13.947,92 kn. U konačno uređenom zahtjevu tužitelj je za ovaj vid štete zatražio isplatu iznosa od 600,00 EUR, što je ispravljeno na ročištu od 17. prosinca 2025. g. odnosno u podnesku predanom u spis na ovom ročištu jer je u tom podnesku iz ovog osnova zatražena isplata iznosa od 1.200,00 EUR. Umanjujući priznati iznos za doprinos tužitelja nezgodi proizlazi da tužitelju za ovaj vid štete pripada iznos od 2.591,69 EUR, a da je od tog iznosa tužitelju već isplaćeno 1.851,21 EUR, pa da je osnovan zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 740,48 EUR, a da je u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 459,52 EUR s pripadajućim kamatama zahtjev tužitelja neosnovan.

Na dosuđeni iznos tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od presuđenja do isplate, što je kod vozila na kojem je nastupila totalna šteta osnovano.

Ukupan iznos zatražene naknade imovinske štete (radi potrebe tuđe njege i pomoći, radi oštećene odjeće, obuće i stvari (sat, naočale i kaciga), radi troškova liječenja, troškova prijevoza, analgetika, zavoja i lijekova te radi uništenog motocikla) je 14.677,70 EUR (11.627,70 EUR+450,00 EUR+1.400,00 EUR+1.200,00 EUR). Tužitelj je u podnesku predanom u spis na ročištu od 17. prosinca 2025. g. taj iznos zbrojio i dobio 15.277,70 EUR, što je očito pogrešno i što je konstanta u ovom postupku.

Od ukupno zatraženog iznosa tužitelju je iz svih navedenih osnova dosuđen ukupan iznos od 7.232,58 EUR sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, a za iznos od 7.445,12 EUR s pripadajućim kamatama iz ovih osnova tužbeni je zahtjev odbijen te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

U odnosu na navode tuženika da je prilikom odlučivanja o naknadi imovinske štete radi toga što je tužitelju u određenom periodu bila potrebna tuđa njega i pomoć trebalo voditi računa o tome da li je tužitelj zatražio i je li mu priznata naknada za tuđu njegu i pomoć od Centra za socijalnu skrb koja da se treba uračunati prilikom odluke o naknadi imovinske štete iz ovog osnova, treba navesti da tužitelj nije zatražio rentu iz ovog osnova nego naknadu štete jer mu je ova vrsta pomoći u određenom ograničenom periodu bila potrebna i neophodna. U tom slučaju nema osnova za umanjenje, a osim toga, prema obavijesti Centra za socijalnu skrb od 12. siječnja 2017. g. tužitelj nije u evidenciji Centra kao korisnik prava iz sustava socijalne skrbi.

I konačno, tužitelj je zatražio i naknadu imovinske štete radi izgubljene zarade te rentu radi toga što će tu zaradu gubiti i u buduće. U tužbi je navedeno da je tužitelj gubio zaradu kao NKV radnik ne manje od 3.500,00 kn mjesečno (464,53 EUR). Na pripremnom ročištu od 8. lipnja 2016. g. pun. tužitelja naveo je da je tužitelj NKV radnik koji nakon nezgode nije radio niti je mogao raditi, a prije nezgode da je radio povremeno.

Temeljem odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a tuženik je odgovoran i za zaradu koju je tužitelj izgubio zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

Sud je na okolnosti da li je i na koji način tužitelj ostvarivao zaradu prije nezgode saslušao izvanbračnu suprugu tužitelja ZA koja je u svom iskazu navela da su u sezoni kada se tužitelj ozlijedio oboje bili zaposleni u obrtu [obrt], da je to brod, da je svjedokinja trebala voditi posao, a tužitelj da je trebao raditi nabavu. Navela je da je Ugovor o radu na određeno vrijeme za taj posao zaključila 1. srpnja te godine, a tužitelj da je Ugovor, također na određeno vrijeme, zaključio tri dna prije nezgode. Prije tog posla tužitelj da je radio na koči, da je bio sedam (7) godina ukrcan na brodu ali bez ''papira''. Tužitelj da ne prima mirovinu, da su se o tome raspitivali i tražili te da su dobili odgovor da, s obzirom na njegove godine, mora imati najmanje sedam (7) godina radnog staža, a tužitelj da nema niti dvije. Pojasnila je, nadalje, da se koča na kojoj je tužitelj bio ukrcan neposredno nakon toga potopila pa da je tih spomenutih sedam (7) godina radio na brodu dok je bio u ''škveru'' na remontu, o čemu u radnoj knjižici nema zabilježen podatak.

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je zarada na koči bila u visini od 5% od ulova i da se to znalo kretati oko 500,00 EUR mjesečno, a da su mu u trajanju od 7 godina, dok je koča bila na vezu u brodogradilištu u Betini, primanja bila minimalna, i to od oko 2.500,00 kn mjesečno. Što se tiče rada u obrtu za koji je imao zaključen Ugovor o radu tri dana prije nesreće, da je bilo dogovoreno da mu se isplaćuje ''minimalac'' od 2.500,00 do 3.000,00 kn mjesečno.

U spis je uz podnesak od 13. listopada 2016. g. dostavljen Ugovor o radu koji je tužitelj zaključio s obrtom [obrt] **.**.2013. Izvanbračna partnerica tužitelja navela je da je to bio Ugovor na određeno vrijeme, a u Ugovoru je navedeno da je zaključen na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova pomoćnog NKV radnika u kuhinji. S obzirom na sezonsku narav posla, sud je zaključio da se stvarno radilo o Ugovoru o radu na određeno vrijeme. U spis je uz isti podnesak dostavljena i odluka od 7. studenog 2013. g. o otkazu tog Ugovora.

Tuženik je u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja prigovarao tijekom cijelog postupka s dva navoda: prvo, da tužitelj nije dokazao da je tražio invalidsku mirovinu, što da je bio dužan jer bi time smanjio štetu iz ovog osnova te, drugo, da tužitelju uopće ne pripada ovaj vid štete jer je stradao u dobi od 43 godina kada je imao samo dvije i pol (2,5) godine radnog staža, a izgubljena zarada da se priznaje na način da se uzima u obzir zarada koju bi oštećeni ostvarivao da nije bilo štetnog događaja po redovnom tijeku stvari. Nadalje, da oštećeni nema pravo na izgubljenu zaradu ako nije radio kontinuirano nego samo povremeno prije nezgode i da ne može nakon nezgode isplatom ovog vida naknade imati bitno različitu situaciju u pogledu primanja.

Tužitelj je tim navodima ukazivao na sadržaj i primjenu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO-a prema kojoj se pri ocjeni visine izmakle koristi, kao jednog vida štete, uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

U podnesku od 3. travnja 2025. g. tužitelj je naglasio da je tužitelj mogao ostvarivati zaradu kao NKV radnik ili, preciznije, kao kormilar na brodu te da je prije nezgode ostvarivao zaradu radom ''na crno'' na ribarskim brodovima (navodi s ročišta od 8. srpnja 2025. g.).

Tužitelj je uz podnesak od 25. travnja 2022. g. dostavio u spis pomorsku knjižicu tužitelja broj 00057538 izdanu 28. ožujka 2008. g. s podacima o ukrcaju na ribarski MB Kuzma u svojstvu mornara od 28. ožujka 2008. g. do 6. srpnja 2010. g. odnosno u periodu od dvije godine, tri mjeseca i sedam dana.

Na ročištu od 6. lipnja 2024. g. u spis je dostavljena potvrda HZMO-a iz koje proizlazi da je tužitelj od 1. kolovoza do 30. studenog 1992. g. bio zaposlen kao NKV radnik u Zavodu za kontrolu kvalitete d.o.o. Čakovec (4 mjeseca), u ožujku 2007. g. još 7 dana kod obrtnika GA, isto kao NKV radnik, a ostali upisi odnose se na zabilježeni rad u obrtu [obrt], s tim da je kod HZMO-a zabilježen staž od 2 mjeseca i 26 dana te bolovanje u trajanju od 29 dana, iako se radi o stvarno provedenom stažu od tri dana (prije nesreće).

Tužitelj je stradao u dobi od 42 godine, i tada je imao upisanog radnog staža kao mornar na brodu i NKV radnik u trajanju od dvije godine i malo više od sedam mjeseci i to u periodu tri godine prije nezgode. Uvažavajući okolnost da se radilo o radno sposobnoj odrasloj osobi koji je do nezgode radio na ribarskom brodu za minimalan iznos plaće, jer je sud smatrao iskaz izvanbračne supruge tužitelja vjerodostojnim i iskrenim, sud je ocijenio da zatraženi iznosi koje je tužitelj u uređenom tužbenom zahtjevu ograničio na zaradu NKV radnika ne dovode do bitno različite situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da nije ozlijeđen u prometnoj nezgodi, jer bi tužitelj zasigurno nastavio ostvarivati makar minimalnu zaradu kao NKV radnik. Stoga je taj prigovor tuženika trebalo odbiti kao neosnovan.

Na drugi je prigovor točno odgovorila izvanbračna supruga tužitelja u svom iskazu kad je navela da tužitelj nije ostvario pravo na invalidsku mirovinu jer nije imao traženi broj godina radnog staža, a budući da im je u HZMO-u rečeno da je potreban uvjet minimalno sedam godina radnog staža do trenutka nezgode u kojoj je došlo do invalidnosti.

To je, u stvari, prenesen sadržaj odredbe čl. 52. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13 i 133/13) koji Zakon je bio na snazi kad je tužitelj doživio nezgodu, i koja je odredba glasila: pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik iz čl. 10., 11. i 13. do 17. tog Zakona na temelju invalidnosti iz čl. 34. st. 1. i 2. tog Zakona, a osiguranik iz čl. 12. na temelju invalidnosti iz čl. 34. st. 2. tog Zakona, ako je invalidnost nastala zbog bolesti ili ozljede izvan rada prije navršenih 65 godina života i ako mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka. U ovoj odredbi postojale su i dvije iznimke navedene u st. 2. od kojih tužitelj nije zadovoljavao ni jednu navedenu iznimku jer se radilo: 1) o osiguraniku kod kojeg je nastala invalidnost prije 35. godine života, a ima višu odnosno visoku stručnu spremu ili 2) o osiguraniku kod kojeg je invalidnost nastala prije 30. godine života, ako je navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja i ako je invalidnost nastala za vrijeme osiguranja ili u roku od jedne godine nakon prestanka osiguranja, jer je tužitelj stradao u dobi od 42 godine i nije imao ni višu ni visoku stručnu spremu. U st. 3. navedeno je da se kao radni vijek, u smislu st. 1. tog čl., uzima broj punih godina od dana kada je osiguranik navršio 20 godina života do dana nastanka invalidnosti s iznimkama za osiguranike s višom i visokom stručnom spremom. U st. 5. ove odredbe predviđeno je da osiguranik kod kojeg je invalidnost nastala zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti pravo na invalidsku mirovinu stječe bez obzira na dužinu mirovinskog staža, a kod tužitelja nije na taj način došlo do nastanka invalidnosti.

Dakle, tužiteljev mirovinski staž ne pokriva jednu trećinu radnog vijeka jer je njegov radni vijek dvadeset dvije (22) godine, pa je trećina nešto više od sedam (7) godina.

Tužitelj, nadalje, ni prema odredbama Zakona koji su se primjenjivali nakon navedenog Zakona o mirovinskom osiguranju nije stekao pravo na invalidsku mirovinu, jer Zakon o mirovinskom osiguranju koji je objavljen u Narodnim novinama broj 157/13 i koji je doživio niz izmjena i dopuna (Narodne novine broj 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22 i 96/25) u odredbi čl. 56. sadrži vrlo sličnu odredbu koja tužitelju ne daje pravo na invalidsku mirovinu. Ovaj je Zakon prestao važiti 1. srpnja 2025. g. kada je stupio na snagu novi Zakon o mirovinskom osiguranju objavljen u Narodnim novinama broj 96/25 koji u odredbi čl. 55. sadrži nešto izmijenjene uvjete za iznimke kojima, opet, tužitelj ne udovoljava.

Tužitelj neće nikada ostvariti ni pravo na starosnu mirovinu jer je uvjet radnog staža za tu vrstu mirovine još i dulji, odnosno minimalno petnaest (15) godina.

Stoga nije postojao opravdani razlog raspitivati se je li tužitelj podnio zahtjev za bilo kakvu mirovinu niti je bilo potrebno angažirati sudskog vještaka knjigovodstvene struke koji bi računao kolika bi ta mirovina iznosila te je oduzimao od zarade koju je gubio i još uvijek gubi tužitelj.

Što se tiče pitanja je li tužitelj sposoban za bilo kakav posao i da li je radi toga bilo potrebno angažirati vještaka medicine rada, što je bio pravovremeni prijedlog tuženika do trenutka zaključenja prethodnog postupka, ocjena je ovog suda da je dovoljno bilo pregledati rješenje HZMO-a od 24. kolovoza 2017. g. kojim je utvrđeno da kod tužitelja postoji tjelesno oštećenje od 100% i rješenje Centra za socijalnu skrb, Podružnica Solin od 16. rujna 2019. g. u kojem je utvrđeno da kod tužitelja postoji trajna nesposobnost za rad.

U odnosu na visinu zahtjeva treba ponoviti da je tužitelj u tužbi iz osnove izgubljene zarade do utuženja (do 26. lipnja 2015. g.), odnosno za 21 mjesec zatražio isplatu ukupnog iznosa od 73.500,00 kn s pripadajućim kamatama, a počevši od 1. srpnja 2015. g. pa ubuduće mjesečnog iznosa rente od 3.500,00 kn. Na pripremnom ročištu od 8. lipnja 2016. g., odnosno prije zaključenja prethodnog postupka, tužitelj je priložio izračun sudskog vještaka Vladimira Ivanka te naveo da, sukladno tom nalazu i mišljenju, s osnove izgubljene zarade traži isplatu ukupnog iznosa od 111.738,00 kn do kraja svibnja 2016. g., što bi, po tumačenju ovog suda, značilo da je rentno potraživanje, radi ove preinake zahtjeva na pripremnom ročištu, zatraženo počevši od 1. lipnja 2016. g. i to u nepromijenjenom iznosu od 3.500,00 kn mjesečno.

Tužitelj je, nadalje, u podnesku od 9. prosinca 2025. g., konačno uredivši tužbeni zahtjev, izvršio određene izmjene zahtjeva za naknadu imovinske štete radi izgubljene zarade, te su neke od izmjena i intervencija u zahtjev nedopuštene, a prema odredbi čl. 190. ZPP-a. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, naime, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a prema st. 2. i do zaključenja glavne rasprave, ako to nije mogao učiniti bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka.

Kako je riječ o imovinskoj šteti i, u konkretnom slučaju, podacima Državnog zavoda za statistiku o prosječnoj plaći NKV radnika, a ne o uređenju zahtjeva nakon provedenih vještačenja, sud nije prihvatio da je izmjena zahtjeva odnosno ukupno zatraženog iznosa do 1. lipnja 2016. g. dopuštena, što znači da je do 1. lipnja 2016. g. trebalo odlučiti o tužbenom zahtjevu kako je postavljen na ročištu od 8. lipnja 2016. g. odnosno o iznosu od 111.738,00 kn što iznosi 14.830,18 EUR. Tužitelj je u tužbi na ukupan iznos iz ovog osnova (tada 73.500,00 kn) zateznu kamatu zatražio počevši od podnošenja tužbe do isplate, što na ročištu od 8. lipnja 2016. g. nije izmijenjeno.

Što se tiče rente, tužitelj, isto tako, nije mogao mijenjati zatraženi iznos rente počevši od 1. lipnja 2016. g. pa ubuduće jer se ne radi o preinaci koja je, prema stajalištu sudske prakse, dopuštena nakon zaključenja prethodnog postupka, odnosno radi utvrđivanja visine štete u parnicama radi naknade štete radi povrede prava osobnosti (odnosno nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima) već o šteti koja nije u vezi s provedenim vještačenjima već u vezi s podacima o prosječnoj plaći. O tome pripada li tužitelju renta iz osnove izgubljene zarade sud nije provodio predložene dokaza (primjerice vještačenjem po vještaku medicine rada) smatrajući da su ti dokazi suvišni, što je već objašnjeno. Izabravši fiksni iznos rente do zaključenja prethodnog postupka, tužitelj je pristao da sud odlučuje o tako postavljenom zahtjevu bez ikakvih izmjena. Jedini instrument koji tužitelj ima na raspolaganju (ubuduće) je tužba radi eventualnog povišenja rente zbog izmjenjenih uvjeta. Tužitelj je, s druge strane, mogao izabrati sukcesivno utuživanje umjesto rente, ali se odlučio na isplatu rente, pa je time ograničen u povišenju zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka.

Iz izračuna koji je priložen na pripremnom ročištu od 8. lipnja 2016. g. vidljivo je da je prvi mjesec u kojem je zatražena isplata naknade štete radi izgubljene zarade rujan 2013. g., a zadnji svibanj 2016. g. te da je u svakom mjesecu zatražena isplata istog iznosa od 3.386,00 kn što iznosi 449,40 EUR, koje iznose u zahtjevu koji je postavljen na tom ročištu tužitelj nije umanjivao za iznos suodgovornosti tužitelja koji je tek na koncu postupka dogovoren među strankama. Iznos od 3.386,00 kn, pak, u skladu je s podatkom o prosječnoj mjesečnoj plaći isplaćenoj NKV radniku u 2013. g., a prema podacima Državnog zavoda za statistiku (list 424 spisa).

U podnesku od 9. prosinca 2025. g. tužitelj je naveo da:

-za 2013. g., i to za pet mjeseci, izgubljena zarada, a prema statističkim podacima za NKV radnika, iznosi 2.247,00 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 1.572,90 EUR odnosno 314,58 EUR mjesečno. To, nadalje, znači i da je zatražena izgubljena zarada i za kolovoz 2013. g. što do zaključenja prethodnog postupka nije bilo zatraženo, te da je za ostala četiri mjeseca zatražen isti iznos kao u zahtjevu uređenom prije zaključenja prethodnog postupka (449,40 EUR mjesečno), koji je, međutim umanjen za stupanj suodgovornosti. Dakle, u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 314,58 EUR za kolovoz 2013. g. s pripadajućim kamatama, preinaka tužbe je nedopuštena,

-za 2014. g., odnosno za dvanaest mjeseci, izgubljena zarada, a prema statističkim podacima za NKV radnika, iznosi 5.437,80 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 3.806,40 EUR odnosno 317,20 EUR mjesečno, što je u granicama postavljenog zahtjeva,

-za 2015. g., odnosno za dvanaest mjeseci, izgubljena zarada, a prema statističkim podacima za NKV radnika, iznosi 5.619,00 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 3.933,30 EUR odnosno 327,78 EUR mjesečno, što je u granicama postavljenog zahtjeva,

-za 2016. g., odnosno za dvanaest mjeseci, izgubljena zarada, a prema statističkim podacima za NKV radnika, iznosi 5.884,92 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 4.119,45 EUR odnosno 343,29 EUR mjesečno, što je u granicama postavljenog zahtjeva,

Počevši od 1. lipnja 2016. g. tužitelj je u zahtjevu koji je uredio prije zaključenja prethodnog postupka zatražio isplatu rente u mjesečnom iznosu od 3.500,00 kn što iznosi 464,53 EUR i to do svakog 6-og u mjesecu za prethodni mjesec sa zateznom kamatom u slučaju zakašnjenja s isplatom.

To nadalje znači da je trebalo provjeriti da li je tužitelj u daljnjem razdoblju nakon 1. lipnja 2016. g. u konačno uređenom tužbenom zahtjevu zatražio isplatu većih iznosa jer svi iznosi koje je tužitelj zatražio preko navedenog mjesečnog iznosa predstavljaju nedopuštenu preinaku tužbe.

Za preostalih sedam mjeseci 2016. g., kako je već navedeno, zatražena je isplata iznosa od 343,29 EUR mjesečno, što je u granicama postavljenog zahtjeva.

Za dvanaest mjeseci 2017. g. zatražena je isplata iznosa od ukupno 6.031,44 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 4.222,01 EUR odnosno 351,83 EUR mjesečno, što je u granicama postavljenog zahtjeva.

Za dvanaest mjeseci 2018. g. zatražena je isplata iznosa od ukupno 6.275,16 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 4.392,62 EUR odnosno 366,05 EUR mjesečno, što je u granicama postavljenog zahtjeva.

Za dvanaest mjeseci 2019. g. zatražena je isplata iznosa od ukupno 6.520,44 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 4.564,31 EUR odnosno 380,36 EUR mjesečno, što je u granicama postavljenog zahtjeva.

Za dvanaest mjeseci 2020. g. zatražena je isplata iznosa od ukupno 6.520,44 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 4.564,31 EUR odnosno 380,36 EUR mjesečno, što je u granicama postavljenog zahtjeva.

Za dvanaest mjeseci 2021. g. zatražena je isplata iznosa od ukupno 6.520,44 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 4.564,31 EUR odnosno 380,36 EUR mjesečno, što je u granicama postavljenog zahtjeva.

Za dvanaest mjeseci 2022. g. zatražena je isplata iznosa od ukupno 6.520,44 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 4.564,31 EUR odnosno 380,36 EUR mjesečno, što je u granicama postavljenog zahtjeva.

Za dvanaest mjeseci 2023. g. zatražena je isplata iznosa od ukupno 10.944,00 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 7.660,80 EUR odnosno 638,40 EUR mjesečno, što premašuje iznos od 464,53 EUR (3.500,00 kn) za 173,87 EUR mjesečno, i što znači da je u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 2.086,44 EUR (173,87 EUR x 12) preinaka tužbe nedopuštena.

Za dvanaest mjeseci 2024. g. zatražena je isplata iznosa od ukupno 10.944,00 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 7.660,80 EUR odnosno 638,40 EUR mjesečno, što premašuje iznos od 464,53 EUR (3.500,00 kn) za 173,87 EUR mjesečno, i što znači da je u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 2.086,44 EUR (173,87 EUR x 12) preinaka tužbe nedopuštena.

Za jedanaest mjeseci 2025. g. zatražena je isplata iznosa od ukupno 10.318,00 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 7.222,60 EUR odnosno 656,60 EUR mjesečno, što premašuje iznos od 464,53 EUR (3.500,00 kn) za 192,07 EUR mjesečno, i što znači da je u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 2.112,77 EUR (192,07 EUR x 11) preinaka tužbe nedopuštena.

Počevši od 1. prosinca 2025. g. pa nadalje, tužitelj je zatražio isplatu rente u iznosu od 938,00 EUR, što da umanjeno za 30% suodgovornosti tužitelja iznosi 657,60 EUR, što znači da je zatraženo za 193,70 EUR mjesečno više nego što je bilo zatraženo do zaključenja prethodnog postupka i u kojem je dijelu s pripadajućim kamatama, preinaka tužbe nedopuštena.

Dakle, ukupno je tužitelj izvršio nedopuštenu preinaku tužbe zatraživši isplatu iznosa od 6.600,23 EUR s pripadajućim kamatama, te u dijelu kojim je zatražena isplata rente počevši od 1. prosinca 2025. g. u iznosu od 193,70 EUR mjesečno s pripadajućim kamatama radi čega je trebalo odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

Osim iznosa glavnice tužitelj je u konačno uređenom zahtjevu nedopuštenom preinakom mijenjao i tijek zatraženih zateznih kamata.

Na ukupan zatraženi iznos izgubljene zarade od 111.738,00 kn (14.830,18 EUR) do 1. lipnja 2016. g. tužitelj je do zaključenja prethodnog postupka zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od podnošenja tužbe do isplate, a u konačno uređenom tužbenom zahtjevu odvajao je iznose po godinama te zateznu kamatu zatražio od 1. siječnja svake godine do isplate, odnosno za 2013. g. od 1. siječnja 2014. g. do isplate, za 2014. g. od 1. siječnja 2015. g. do isplate i za prvih pet mjeseci 2016. g. od 1. siječnja 2017. g. do isplate, pa je u dijelu:

-kojim je za ukupan iznos glavnice za 2013. g. zatezna kamata zatražena od 1. siječnja 2014. g. do 26. lipnja 2015. g.,

-kojim je za ukupan iznos glavnice za 2014. g. zatezna kamata zatražena od 1. siječnja 2015. g. do 26. lipnja 2015. g.,

preinaka tužbe nedopuštena.

Međutim, na ukupan iznos glavnice za 2015. g. zatezna kamata zatražena je od 1. siječnja 2016. g. do isplate, što je manje nego što je to bilo zatraženo do zaključenja prethodnog postupka (od 26. lipnja 2015. g.) i što predstavlja dopuštenu preinaku, što se odnosi i na pet mjeseci 2016. g.

I u odnosu na ostale godine nakon 1. lipnja 2016. g. u tužbenom zahtjevu uređenom prije zaključenja prethodnog postupka tužitelj je isplatu zatezne kamate na mjesečne iznose rente zatražio na mjesečnoj bazi ukoliko dođe do zakašnjenja s isplatom svakog šestog u mjesecu za prethodni mjesec, pa je u konačno uređenom zahtjevu zatražio manje jer je grupirao iznose po godinama i kamatu zatražio od 1. siječnja slijedeće godine. Stoga se radi o dopuštenoj preinaci.

Treba navesti da je tužitelj bio ovlašten uglavničiti rentu i tražiti isplatu zbrojenih mjesečnih iznosa počevši od 1. lipnja 2016. g. pa do 30. studenog 2025. g.

Što se tiče izgubljene zarade za rujan, listopad i studeni 2013. g., već je navedeno da je tužiteljev poslodavac prijavio da je tužitelj radio, počevši od 12. kolovoza 2013. g. ukupno 2 mjeseca i 26 dana te da je nakon toga bio na bolovanju u trajanju od 29 dana, što znači da je zaradu počeo gubiti počevši s 1. prosincem 2013. g. jer je do tada, a s obzirom da je bio prijavljen kao zaposlena osoba, primao plaću i naknadu za bolovanje. Plaća koju je tužitelj dogovorio s obrtom [obrt] predstavlja njegova realno očekivana primanja pa između tih primanja i prosječne plaće NKV radnika, a po ocjeni suda, nije bilo razlike koja bi trebala biti isplaćena kao gubitak zarade. Prilikom ocjene visine primanja tužitelja za vrijeme bolovanja, a s obzirom da je tužitelj o tome šutio, a tuženik nije prigovarao, sud je primijenio odredbu o slobodnoj ocjeni iz već citiranog čl. 223. st. 1. ZPP-a, pa je odlučeno da ni u tom periodu odnosno do 1. prosinca 2013. g. nije bilo gubitka zarade.

Kako je tužitelj za 2013. g. zatražio isplatu iznosa od ukupno 1.258,32 EUR, jer je već objašnjeno da je u dijelu kojim je od ukupnog iznosa za tu godinu (1.572,90 EUR) zatražena isplata iznosa od 314,58 EUR s pripadajućim kamatama preinaka tužbe nedopuštena, proizlazi da je zahtjev osnovan samo za jedan mjesec te godina (prosinac) te da tužitelju pripada iznos od 314,58 EUR sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe odnosno od 26. lipnja 2015. g. do isplate, a da je u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 943,74 EUR s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

Za 2014. g. tužitelju pripada godišnji iznos od 3.806,40 EUR (317,20 EUR x 12), jer je tužitelj zahtjev za ovu godinu postavio u skladu s podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za tu godinu (3.414,00 kn što odgovara iznosu od 453,12 EUR što umanjeno za 30% iznosi 317,20 EUR) sa zateznom kamatom koja teče od 26. lipnja 2015. g. do isplate.

Za 2015. g. tužitelju pripada godišnji iznos od 3.933,30 EUR (327,78 EUR x 12), jer je tužitelj zahtjev za ovu godinu postavio u skladu s podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za tu godinu (3.528,00 kn što odgovara iznosu od 468,25 EUR što umanjeno za 30% iznosi 327,78 EUR) sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2016. g. do isplate.

Za 2016. g. tužitelju pripada godišnji iznos od 4.119,45 EUR (343,29 EUR x 12), jer je tužitelj zahtjev za ovu godinu postavio u skladu s podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za tu godinu (3.695,00 kn što odgovara iznosu od 490,41 EUR što umanjeno za 30% iznosi 343,29 EUR) sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2017. g. do isplate.

Za 2017. g. tužitelju pripada godišnji iznos od 4.222,01 EUR (351,83 EUR x 12), jer je tužitelj zahtjev za ovu godinu postavio u skladu s podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za tu godinu (3.787,00 kn što odgovara iznosu od 502,62 EUR što umanjeno za 30% iznosi 351,83 EUR) sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2018. g. do isplate.

Za 2018. g. tužitelju pripada godišnji iznos od 4.392,62 EUR (366,05 EUR x 12), jer je tužitelj zahtjev za ovu godinu postavio u skladu s podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za tu godinu (3.940,00 kn što odgovara iznosu od 522,93 EUR što umanjeno za 30% iznosi 366,05 EUR) sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2019. g. do isplate.

Za 2019. g. tužitelju pripada godišnji iznos od 4.564,31 EUR (380,36 EUR x 12), jer je tužitelj zahtjev za ovu godinu postavio u skladu s podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za tu godinu (4.094,00 kn što odgovara iznosu od 543,37 EUR što umanjeno za 30% iznosi 380,36 EUR) sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2020. g. do isplate.

Za 2020. g. tužitelju pripada godišnji iznos od 4.564,31 EUR (380,36 EUR x 12), jer je tužitelj zahtjev za ovu godinu postavio u skladu s podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za prethodnu godinu (4.094,00 kn što odgovara iznosu od 543,37 EUR što umanjeno za 30% iznosi 380,36 EUR) sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2021. g. do isplate.

Za 2021. g. tužitelju pripada godišnji iznos od 4.564,31 EUR (380,36 EUR x 12), jer je tužitelj zahtjev za ovu godinu postavio u skladu s podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za 2019. godinu (4.094,00 kn što odgovara iznosu od 543,37 EUR što umanjeno za 30% iznosi 380,36 EUR) sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2022. g. do isplate.

Za 2022. g. tužitelju pripada godišnji iznos od 4.564,31 EUR (380,36 EUR x 12), jer je tužitelj zahtjev za ovu godinu postavio u skladu s podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za 2019. godinu (4.094,00 kn što odgovara iznosu od 543,37 EUR što umanjeno za 30% iznosi 380,36 EUR) sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2023. g. do isplate.

Za 2023. g. tužiteljev zahtjev, a kako je već navedeno, predstavlja iznos od 5.574,36 EUR, a budući da je u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 2.086,44 EUR tužba na nedopušteni način preinačena. To znači da je zatražena isplata mjesečnog iznosa od 464,53 EUR. Prema podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za 2023. g. u toj je godini ta plaća iznosila 760,00 EUR, što umanjeno za 30% iznosi 532,00 EUR, pa proizlazi da je zahtjev za ovu godinu u cijelosti osnovan kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja teče od 1. siječnja 2024. g. do isplate.

Za 2024. g. tužiteljev zahtjev, a kako je već navedeno, predstavlja iznos od 5.574,36 EUR, a budući da je u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 2.086,44 EUR tužba na nedopušteni način preinačena. To znači da je zatražena isplata mjesečnog iznosa od 464,53 EUR. Prema podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za 2024. g. u toj je godini ta plaća iznosila 873,00 EUR, što umanjeno za 30% iznosi 611,10 EUR, pa proizlazi da je zahtjev za ovu godinu u cijelosti osnovan kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja teče od 1. siječnja 2025. g. do isplate.

Za 2025. g. tužiteljev zahtjev, a kako je već navedeno, predstavlja iznos od 5.109,83 EUR, a budući da je u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 2.112,77 EUR tužba na nedopušteni način preinačena. To znači da je zatražena isplata mjesečnog iznosa od 464,53 EUR. Prema podacima o prosječnoj plaći NKV radnika za 2025. g. u toj je godini ta plaća iznosila 938,00 EUR, što umanjeno za 30% iznosi 656,60 EUR, pa proizlazi da je zahtjev za ovu godinu u cijelosti osnovan kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja teče od 1. siječnja 2026. g. do isplate.

Treba navesti da je na svaki neisplaćeni iznos mjesečne zarade koju tužitelj trpi tužitelj mogao s uspjehom zatražiti isplatu zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa izgubljene zarade, jer bi tužitelj, da nije bilo prometne nezgode imao očekivanu zaradu na mjesečnoj bazi, pa je svaki zahtjev za isplatu kamate koja je zatražena na drugačiji način, odnosno manje od mjesečne kamate, u cijelosti osnovan.

I konačno, tužitelj je, kako je već navedeno, počevši od 1. prosinca 2025. g. zatražio plaćanje rente u mjesečnom iznosu od 464,53 EUR, a prema odredbi iz čl. 1088. st. 1. ZOO-a koja se dosuđuje kao naknada u slučaju smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja te se plaća mjesečno unaprijed (st. 2.).

Tužitelj će i nakon 1. prosinca 2025. g. gubiti zaradu u vidu iznosa prosječne plaće NKV radnika pa je iznos koji je izračunat za ranije razdoblje (u 2025. g.) i u odnosu na kojeg tužitelj nije na nedopušteni način preinačavao tužbu trebalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude pod točkom III. Tužitelj je mogao i imao pravo tražiti da mu se renta isplaćuje mjesečno unaprijed, a prema citiranoj odredbi čl. 1088. st. 2. ZOO-a, te da u slučaju zakašnjenja s isplatom tuženika sud obveže na isplatu zatezne kamate koja teče od tada ali je tražio manje, odnosno do šestog u mjesecu za prethodni mjesec što je sud u cijelosti prihvatio.

Tužitelj je, a kako je već navedeno, zateznu kamatu zatražio po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih nefinancijskim društvima za razdoblje dulje od godine dana izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a te radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkama II. i III.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je uspjeh stranaka u parnici djelomičan. Prema ovoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Ocjenjujući uspjeh stranaka vezano za osnovu i visinu zahtjeva sud je ocijenio da je tužitelj uspio u dijelu od 90%, a tuženik u dijelu od 10%. Primjenom citirane odredbe ZPP-a tužitelju je od troška postupka koji će sud utvrditi da su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka trebalo odmjeriti naknadu dijela troškova koji odgovara postotku od 80%.

Prilikom obračuna troška koji pripada tužitelju trebalo je voditi računa da je vrijednost predmeta spora prema iznosu koji je tužitelj zatražio na pripremnom ročištu na kojem je zaključen prethodni postupak bila 108.492,67 EUR što iznosi 817 bodova, da je tužitelj u podnesku od 18. lipnja 2025. g. uredio tužbeni zahtjev te ga konačno postavio u podnesku od 9. prosinca 2025. g. prema kojem zahtjevu, u dijelu koji predstavlja dopuštenu preinaku, je vrijednost predmeta spora 160.986,40 EUR odnosno 1212 bodova.

Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 8. lipnja, 1. rujna i 18. listopada 2016. g., 14. svibnja i 18. rujna 2019. g., 4. ožujka 2020. g., 18. lipnja 2021. g., 18. ožujka i 12. svibnja 2022. g., 3. srpnja 2023. g. i 4. travnja i 6. lipnja 2024. g. po 817 bodova (ukupno 10621 bod), trošak zastupanja na ročištima od 21. rujna 2017. g., 9. siječnja 2019. g. i 17. listopada i 28. studenog 2022. g. po 204,25 bodova (ukupno 817 bodova), trošak sastava podnesaka od 27. kolovoza 2020. g. i 3. travnja i 23. svibnja 2025. g. po 25 bodova (ukupno 75 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 17. prosinca 2025. g. i sastava podneska od 9. prosinca 2025. g. po 1074 boda (ukupno 2148 bodova).

U odnosu na zatraženu pristojbu tužbe i presude, treba navesti da je tužitelj u spis dostavio zahtjev od 1. srpnja 2015. g. za odobravanje besplatne pravne pomoći te zatražio oblik pravne pomoći koji uključuje oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka i oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi. Sud je pribavio odluku Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 11. srpnja 2016. g. iz koje proizlazi da je tužitelju odobren zahtjev za korištenje sekundarne pravne pomoći i to za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku u visini od 100% i vrijedi od 25. travnja 2016. g. To znači da se oslobađanje ne odnosi na trošak pristojbe tužbe u visini od 5.000,00 kn odnosno 663,61 EUR, a tužitelj je zatražio 661,31 EUR. Trošak pristojbe presude nije priznat.

Ukupan broj bodova od 13661 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (27.322,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe (661,31 EUR) i tako dobiti iznos od 34.152,50 EUR. Ovaj iznos trebalo je umanjiti prema obračunatom uspjehu i tužitelju priznati 80% tog iznosa: 27.851,05 EUR ta taj iznos uvećati za trošak vještačenja koje je podmirio tužitelj u ukupnom iznosu od 1.081,69 EUR te tako dobiti iznos od 28.932,74 EUR koliko je trebalo obvezati tuženika isplatiti na ime parničnog troška tužitelju i odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom II.

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je trebalo priznati i zatraženu zateznu kamatu propisanu zakonom koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno te je sud u izreci presude odredio i stopu ove kamate.

Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištima od 14. travnja 2016. g., 22. studenog 2017. g., 7. veljače 2018. g., 13. ožujka 2019. g., 12. rujna 2022. g., 22. svibnja 2023. g. i 18. siječnja 2024. g. kao ni sastav podnesaka od 11. siječnja 2019. g., 4. listopada 2023. g. i 18. lipnja i 1. srpnja 2025. g. jer, po ocijeni ovog suda, taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice (odredba čl. 155 st. 1. ZPP-a). Tužitelju nije priznat ni trošak zastupanja na ročištu od 4. travnja 2017. g. jer to ročište sud nije održao niti sastava podneska od 30. rujna 2019. g. jer taj podnesak nije zaprimljen u spis. Tužitelju nije priznat ni trošak sastava pet podneska po 10 bodova jer u tom dijelu zahtjev tužitelja nije bio postavljen na određeni način, a kako nalaže odredba čl. 164 st. 1. ZPP-a.

U Splitu, 19. ožujka 2026. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).