REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-440/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Nataši Babić, u pravnoj stvari tužitelja VG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d., Split, protiv tužen ice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1211/2024-7 od 21. siječnja 2026., 18. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se uvažava žalba tuženice te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1211/2024-7 od 21. siječnja 2026., tako da preinačena u cijelosti glasi:

„1. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 37,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. U preostalom dijelu žalba tuženice odbija se kao neosnovana.“

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 75,00 eur sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do ispla te po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 58,10 eur-a sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 467. u vezi s odredbom članka 353. stavka 1. točke 3. i točke 1. te odredbi članka 354. stavka 2. točke 8., 11. i 14. Zakona o parničnom postupku. Ističe da se sud u obrazloženju pobijane presude nije ni osvrnuo na istaknuti prigovor procesne nedopustivosti tužbe u dijelu zahtjeva za isplatom iznosa od 278,93 eura. Neprihvatljivo je stajalište prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., jer je zastoj zastare mogao trajati najviše tri mjeseca, sukladno članku 496. stavku 2. (članak 478. stavak 2.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002., 178/2004., 115/2006., 152/2008., 76/2009., 80/2011. i 143/2012. – dalje: ZKP/97) u vezi sa stavkom 1. istog članka, u kojem roku je nadležno Ministarstvo trebalo odlučiti o podnesenom zahtjevu, a budući je nesporno da u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva tužitelja nadležno Ministarstvo nije prihvatilo taj zahtjev, odnosno u tom roku o podnesenom zahtjevu nije odlučilo, to su protekom roka od tri mjeseca bile ispunjenje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, sve sukladno članku 496. stavku 1. (članak 478. stavak 1.) ZKP/97. Ove odredbe ZKP-a valja dovesti u vezu s institutom mirnog rješenja spora iz članka 186.a Zakona o parničnom postupku, i to odredbama članka 186.a stavka 1., 3., 5. i 6. ZPP- a sukladno kojima je podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu procesna pretpostavka dopustivosti tužbe; podnošenjem zahtjeva zastarijevanje zastaje, a ukoliko zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Dakle, podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastara zbog zastoja ne teče te ista nastavlja teći nakon što nadležno državno odvjetništvo zahtjev za mirno rješenje spora nije prihvatilo, odnosno najkasnije tri mjeseca od dana njegova podnošenja. Citirane odredbe ZKP-a valja tumačiti na isti način kao i citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, u vezi odredbi članka 238. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima; jer kada bi se tijek zastare prolongirao sukladno stajalištu suda u pobijanoj presudi tada bi se podnositelje zahtjeva po članku 498. (članak 480.) ZKP-a, pa tako i tužitelja, dovodilo u povoljniju situaciju u odnosu na podnositelje zahtjeva iz članka 186.a Zakona o parničnom postupku. Također, kada bi se ovakvo stajalište prihvatilo tada bi se moralo smatrati da zastoj zastare u slučajevima kada nadležno ministarstvo nikada ne odgovori na zahtjev (a i to se u praksi događa) traje „zauvijek“. To sigurno nije bila namjera zakonodavca je r zastara je institut koji služi osiguravanju pravne sigurnosti ograničavanjem vremena u kojem vjerovnik može potraživati dug, sprječavajući vječne obveze i omogućavajući pravnu stabilnost, pa se smatra da onaj tko kroz zakonom propisano vrijeme ne potražuje ono na što po zakonu ima pravo nema ni interesa za time. Okolnost koja je dovela do zastoja zastare na način da je zastara u tijeku zastarnog roka prestala teći je podnošenje zahtjeva tužitelja nadležnom ministarstvu 10. travnja 2020., a vrijeme za koje je postojala zapreka radi koje zastara nije mogla teći izričito je propisano člankom 496. (članak 478. stavak 1. i 2.) ZKP-a i trajalo je tri mjeseca, pa kako je protekom tromjesečnog roka iz navedenog članka prestala postojati zakonska zapreka da tužitelj sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze to je zastara nastavila teći s danom 11. srpnja 2020.; a kod nesporne činjenice da je zastara počela teći od trenutka zaprimanja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 odnosno prvog sljedećeg dana - 4. siječnja 2020. (ili 11. siječnja 2020., dan nakon što je tu presudu zaprimio tužitelj osobno), a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. travnja 2024., to je s obzirom na propisani trogodišnji zastarni rok i tromjesečni zastoj zastare za predmetnu tražbinu nastupila zastara 4. travnja 2023. (ili najkasnije 11. travnja 2023.), sve sukladno članku 495. (članak 477.) i članku 496. (članak 478.) ZKP/97 u vezi odredbe članka 215. stavka 1. i članka 238. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, u pobijanoj presudi sud podredno smatra i da bi došlo do priznanja duga, a time i prekida zastare. S tim u svezi ističe se kako u odnosu na nastupanje zastare nije od značaja dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. kojim je tužitelju ponuđeno zaključenje nagodbe na ukupan iznos od 47.078,40 eura. Ovdje se radi tek o ponudi za zaključenje nagodbe iz članka 150. Zakona o obveznim odnosima s ciljem da se spor riješi izvansudski, sukladno odredbama posebnog zakona, ZKP/97, koja ponuda i nije prihvaćena od strane tužitelja pa ugovor o nagodbi nije sklopljen. Ponuda za zaključenje nagodbe nije i ne može biti priznanje duga, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Nadalje, kako je tužitelj od nadležnog Ministarstva zatražio isplatu iznosa od 66,36 eura po danu provedenom u pritvoru, dok predmetnom tužbom potražuje isplatu iznosa od 345,29 eura po danu provedenom u pritvoru, to je u odnosu na razliku između ovih iznosa, dakle, za iznos od 278,93 eura trebalo odbaciti tužbu budući u tom dijelu ne postoji identitet spora, odnosno u tom dijelu nije ispunjena procesna pretpostavka iz članka 495. stavka 2. (članak 477. stavak 2.) ZKP/97-a. Isto tako, stopa zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice nije u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a jer se ista za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate stopa zakonske zatezne kamate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Posljedično svemu navedenome pogrešna je i odluka suda o parničnom trošku. Naime, kako tužbeni zahtjev nije osnovan, to tuženiku pripada pravo na naknadu zatraženog parničnog troška, sve sukladno odredbi članka 154. stavka 1., članka 154.a te članka 155. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, kod nesporne činjenice da je tuženik u postupku mirnog rješenja spora, u postupku povodom zahtjeva tužitelja radi naknade štete podnesenom sukladno relevantnim odredbama ZKP/97 tužitelju ponudio isplatu iznosa od po 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru te da je tužitelju dosuđen iznos od po 37,16 eura za dane (9. ožujka 2010. i 27. ožujka 2010.) provedene u pritvoru, to tuženik nije dao povoda za tužbu odnosno tužitelj je svojom krivnjom doveo do ovog parničnog postupka radi čega je isti u obvezi naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka sukladno odredbi članka 157. Zakona o parničnom postupku. Predlaže uvažiti žalbu te preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju plaćanje parničnog troška tuženiku, podredno, istu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Prije svega, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 345,29 eura, riječ je o postupku u sporu male vrijednosti, na koji se primjenjuju odredbe članka 457. do 467.a ZPP-a.

6. Prema odredbi članka 467. stavka 1. i 2. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe članka 370. ZPP -a. Stoga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe, valja zaključiti da se u postupku u sporovima male vrijednosti žalba ne može podnijeti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga u ovom dijelu postupka o osnovanosti žalbenih navoda parničnih stanaka valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj je sud utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 467. stavkom 1. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a.

8. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, jer je presuda u dovoljnoj mjeri razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost.

9. Nije osnovan žalbeni navod tuženice da je u predmetnom slučaju počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP -a, jer prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava u odnosu na dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 278,93 eura, pa da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti, što da je sud prvoga stupnja propustio učiniti. Naime, iz stanja predmeta proizlazi nespornim da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora, kojeg je podnio Ministarstvu pravosuđa i uprave, za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 66,36 eura, dok tužbom potražuje iznos od 345,29 eura.

10. Odredba članka 495. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002., 178/2004., 115/2006., 152/2008., 76/2009., 80/2011. i 143/2012. - dalje: ZKP/97), na koju se tuženik poziva, propisuje da je prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete, te vrsti i visini naknade.

11. Međutim, prethodno navedenu odredbu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revr-530/2007) ne treba tumačiti kao procesnu pretpostavku za pokretanje parnice, kao što je to u slučaju odredba članka 186.a stavka 1. i stavka 6. ZPP-a (na koju odredbu se tuženik također poziva), kojom je izričito propisano da će se u tom slučaju tužba odbaciti. Naime, tu odredbu ZKP-a treba tumačiti kao zakonom predviđeni način rješavanja spora bez intervencije suda, pri čemu propust oštećenika da se obrati nadležnom ministarstvu može imati nekih drugih posljedica u postupku npr. pitanje prava tužitelja za naknadu parničnog troška ako tuženik prizna tužbeni zahtjev i dr. Prema tome, kada se oštećenik prije podnošenja tužbe ne obrati Ministarstvu pravosuđa u smislu odredbe članka 495. stavka 2. ZKP/97 radi postizanja nagodbe o postojanju štete, nema mjesta odbacivanju tužbe.

12. U konkretnom slučaju to znači da, neovisno o činjenici što je svoj tuženi zahtjev za naknadu štete tužitelj postavio u iznosu koji je viši od onog kojim se obratio nadležnom Ministarstvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, odnosno zahtjevom za postizanje nagodbe u pogledu štete, isto nema za posljedicu odbacivanje tužbe u dijelu zahtjeva za iznos od 278,93 eura.

13. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim od tuženice potražuje naknadu štete (zbog povrede prava osobnosti, prava na slobodu, čast i ugled, te prava na uživanje u obiteljskom životu) koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u pritvoru dana 12. travnja 2013. u iznosu 345,29 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. listopada 2012. do isplate.

14. Dokazima provedenim tijekom postupka utvrđeno je činjenično stanje (članak 8. ZPP) bitno za donošenje odluke u predmetu, a koje konačno i nije sporno, i to:

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu u predmetu poslovni broj K-13/2018, radi počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 84/2005., 51/2001., 111/2003., 190/2003., 105/2004., 71/2006. i 110/2007.

- dalje: KZ) te da je presudom istog suda od 16. listopada 2018. tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj sveukupno bio u pritvoru 1240 dana,

- da se tužitelj prije utuženja obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske da mu u skladu s odredbom članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP/97 i članka 25. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014.) nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru,

- da je Ministarstvo pravosuđa i uprave u predmetu klasa UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. našlo pravno osnovanim zahtjev tužitelja te mu ponudilo isplatu iznosa od 46.078,40 eura, uslijed naknade štete zbog povrede prava osobnosti zbog neosnovanog lišenja slobode, a ovo „obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela, kao i ostale okolnosti slučaja“, i

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 19. travnja 2024.

15. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, te cijeneći iskaz tužitelja dan u predmetu poslovni broj Pn-269/2023 i poslovni broj Pn-321/2023 (u odnosu na koji su se parnične stranke suglasile da se koristi za potrebe ovog postupka), prvostupanjski je sud zahtjev tužitelja djelomično prihvatio kao osnovan te je naložio tuženici naknaditi tužitelju neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 75,00 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do isplate, dok ga je s preostalim dijelom zahtjeva odbio kao neosnovanim. Pritom, sud je tuženičin prigovor zastare potraživanja tužitelja ocijenio neosnovanim.

16. Prema sadržaju žalbe tuženice sporno je ima li tužitelj pravo na naknadu štete zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja.

17. Prema odredbi članka 477. stavka 1. ZKP pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda.

18. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-679/2018- 7 od 17. prosinca 2019. nesporno primio 3. siječnju 2020. pa je sukladno odredbi članka 478. stavka 1. ZKP tada i počeo teći zastarni rok. Zastarni rok je prestao teći 10. travnja 2020. kada se tužitelj obratio nadležnom ministarstvu radi postizanja nagodbe o postojanju štete i njenoj visini, u kom trenutku je nastupio zastoj postupka koji je trajao tri mjeseca, odnosno koji je trajao do 10. srpnja 2020.

19. Naime, prema odredbi iz članka 478. stavak 1. ZKP ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok počinje teći iznova, pa je u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe računajući od 10. srpnja 2020. istekao s danom 10. srpnja 2023. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u predmetu podnesena 19. travnja 2024., kada je zastara već nastupila.

20. Međutim, iz stanja spisa proizlazi (što među strankama nije sporno) da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudila plaćanje iznosa od 46.078,40 eura s osnova naknade štete, što znači da je priznala zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 eura po danu. Upravo za taj iznos koji je tuženica priznala došlo je do prekida zastare (članak 240. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) koja je ponovo počela teći od dana priznanja, odnosno od 2. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO), a kako je tužba podnesena 19. travnja 2024., za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja u zastari.

21. Slijedom navedenoga, tužitelju pripada s osnova naknade štete iznos od 37,16 eura u kojem je dijelu žalba tuženice neosnovana, dok je u preostalom dijelu, onom koji se odnosi na plaćanje iznosa od 37,84 eura (sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. isplate) žalba tuženice osnovana, pa je odluku u tom djelu valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan (članak 373. stavak 1. točka 3. ZPP), obzirom je potraživanje tužitelja, suprotno pravnom shvaćanju suda prvoga u tom dijelu u zastari.

22. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je tuženica tužitelju ponudila platež iznosa od 46.078,40 eura s osnova naknade štete, na koji je način utvrdila postojanje štete i njenu visinu te mu priznala na ime novčane satisfakcije po danu iznos od 37,16 eura, irelevantan je žalbeni navod tuženice da potraživanje naknade štete za svaki dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina.

23. Prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je odredio tijek zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 10. travnja 2020. jer prema članku 1103. ZOO-a zatezna kamata na pravičan iznos naknade štete teče od dana kada je postavljen zahtjev za mirno rješenje spora, a to je u predmetnom slučaju upravo dan 10. travnja 2020., kada se tužitelj tuženici obratio zahtjevom za mirnim rješenjem spora i teče sve do isplate, obzirom da iz stanja spisa ne proizlazi da je po tuženici isplaćen novčani iznos od 37,16 eura. Dakle, tužitelj s uspjehom ne može potraživati zateznu kamatu za razdoblje od 31. listopada 2012. do 9. travnja 2020.

24. Međutim, prvostupanjski sud nije stopu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice odredio u cijelosti sukladno odredbi članka 29. stavka 1. ZOO -a, pa je pravilnom primjenom materijalnoga prava valjalo je žalbu tuženice u tom dijelu prihvatiti te presudu preinačiti na način da na iznos glavnice od 37,16 eura zatezna kamata ima teći od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

25. Preinakom odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima sukladno članku 166. stavku 2. ZPP-a. Tužitelj je uspio s osnovom svog zahtjeva dok je djelomično uspio s visinom, pa je prema ocjeni ovog suda uspjeh stranaka podjednak te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (članak 154. stavak 4. ZPP-a).

26. Slijedom svega gore iznesenog valjalo je prema odredbi članka 373. točke 3.

ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Puli-Pola 18. ožujka 2026.

Sutkinja:

Nataša Babić