REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4058/2023-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednika vijeća, Dubravke Matas, suca izvjestitelja i Marije Bakula Vugrinec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Rafinerija nafte Brod a.d., OIB 29080381369, Ul. Svetog Save 106, Brod, Bosna i Hercegovina, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-65/2022 od 26. listopada 2023., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-65/2022-35 od 30. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-65/2022 od 26. listopada 2023., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-65/2022-35 od 30. prosinca 2025.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci Trgovački sud u Dubrovniku je odlučio: I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da je na dan 24.07.1991. društvena pravna osoba RAFINERIJA NAFTE BOSANSKI BROD bila stvarni nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja imovine u društvenom vlasništvu i to dijelu nekretnine sada upisane u zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela Ploče za k. o. [katastarska općina] sa kč. br. [katastarska čestica] Trovro u površini od 333644 m2 i to dijelu označenom točkama A, B, C, D, E , F, G, H, I, J, K, L, M, N, O, P, R, S, T i A ukupne površine od 79.000 m2, kako je to označeno na kopiji katastarskog plana kao nacrtu parcelacionog elaborata koji prileži ovoj presudi, pa je slijedom toga tuženik dužan navedeno pravo priznati, te je tužitelj ovlašten na temelju ove presude zahtijevati provedbu parcelacije predmetne nekretnine prema granicama prava kako je to označeno u presudi, te otpis nastale čestice u zemljišnim knjigama, a tuženik trpjeti brisanje svoga prava vlasništva na navedenoj nekretnini uz istovremeni upis u listu „B” - „društveno vlasništvo” - na upravljanju, korištenju i raspolaganju društvene pravne osobe RAFINERIJA NAFTE BROD.“
II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da ne postoji pravo tuženika za promjenu upisa u zemljišnim knjigama na nekretnini sada upisanoj u zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela Ploče za k. o. [katastarska općina] sa kč. br. [katastarska čestica] B u površini od 333644 m2 odnosno nekretnine koja je određena točkom I. tužbenog zahtjeva, sve do sklapanja bilateralnog ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine sukladno Aneksu G Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine, br. 2/2004) što je tuženik dužan priznati i suzdržati se od svih radnji kojima bi vršio promjenu upisa u zemljišnim knjigama na navedenim nekretninama pod prijetnjom ovrhe.“
III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 172.077,80 eura / 543.070,18 kuna.“
2. Prema obrazloženju, sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim te primjenjuje odredbe čl. 360.-365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), čl. 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91) kao i čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.
2.1. Navedenim rješenjem ispravljena je presuda istoga suda na način da u točki III. izreke presude umjesto netočno napisanog iznosa „172.077,80 eura“ sada stoji i glasi iznos od „72.077,80 eura“. Sud je primijenio odredbu čl. 342. Zakona o parničnom postupku.
3. Tužitelj je podnio pravovremenu žalbu protiv te presude iz svih propisanih žalbenih razloga, navodeći u bitnom kako je odluka suda utemeljena isključivo na promatranju konkretne pravne situacije kroz Zakon o poljoprivrednom zemljištu uz totalno zanemarivanje postojanja i primjene Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (dalje: Uredba). Zaboravio je primijeniti kriterij hijerarhije pravnih akata i činjenicu da Uredba ima jaču pravnu snagu, jer ako dva propisnika stupaju na snagu isti dan, a proizvode različite pravne posljedice, primjenjivat će se onaj koji je u hijerarhiji viši. Slijedom navedenog, kako je Uredbom predmetna imovina zapravo ostavljena zamrznuta u pravnom statusu „društvenog vlasništva” sve do okončanja postupka razdruživanja bivše SFRJ, tada se odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu ne mogu odnositi na imovinu koja je obuhvaćena Uredbom. Tužitelj posebno prigovara visini troškova koje je sud dosudio tužitelju, zato što je takva odluka suprotna odredbama čl. 155., čl. 156. i čl. 163. Zakona o parničnom postupku, te odredbama Tbr. 8. t. 1. i t. 3., te Tbr. 9. t. 1. i t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pa je time počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 3. st. 3., te čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, a isto tako tužitelj prigovara da je pobijana odluka suda u odnosu na troškove postupka utemeljena na pravnom shvaćanju koje je suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku, pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te odlukama Europskog suda za ljudska prava. Neosnovano sud dosuđuje tuženiku troškove odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora, jer je takva odluka suprotna zaključku broj 6. usvojenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. studenoga 2022. broj Su IV-87/2022-6 od 11. studenoga 2022. U odnosu na ostale troškove tužitelj smatra da se neovisno o ishodu spora može i mora razmatrati - je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, ali i prava na pristup sudu u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije. Predložio je da sud preinači prvostupanjsku presudu i usvoji sve tužbene zahtjeve te dosudi troškove prema troškovniku koji je priložen u spisu i trošak sastava žalbe u iznosu od 22.533,84 EUR + PDV 25% i pristojbu na žalbu protiv presude u iznosu od 663,61 EUR.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe iz čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.
6. U postupku niti u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede postupka koje bi se sastojale u proturječnosti razloga koje je sud dao o odlučnim činjenicama sa sadržajem izvedenih dokaza. Upravo suprotno, sud je dao jasne, detaljne i prihvatljive razloge iz kojih je jasno na temelju kojih je utvrđenih činjenica sud primijenio materijalno pravo.
7. Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama.
8. Suprotno žalbenim navodima odredbe Aneksa G i Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 2/04) nije moguće primijeniti neposredno, odnosno nema mogućnosti izravnog vraćanja imovine ili obeštećenja u odnosu na pravne osobe iz Republike Bosne i Hercegovine, odnosno, Aneksa G do sklapanja bilateralnog ugovora, a zbog postavljenih općih načela, jer isti ne predstavlja podoban akt za neposrednu primjenu te ne daje pojedinačna prava osobama u konkretnim slučajevima. O pitanjima sukcesije je potrebno sklopiti nove ugovore, a ti bi ugovori zajedno s Ugovorom o pitanjima sukcesije konačno riješili uzajamna prava i obveze država slijednica. Prema tome, Aneks G Ugovora po pitanju sukcesije sadrži samo osnovna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i pravnih osoba za čiju primjenu bi trebalo sklopiti dodatne bilateralne ugovore, a takve ugovore Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina nisu sklopili, što je i prvostupanjski sud utvrdio.
9. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je tuženica postala vlasnicom predmetnih nekretnina ex lege, budući da su predmetne nekretnine u naravi bile poljoprivredno zemljište izvan granica građevinskog područja na dan 24. srpnja 1991. kada je na snagu stupio Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Žalitelj niti jednim žalbenim navodom ne dovodi u pitanje pravilnost tog utvrđenja niti pravilnu primjenu materijalnog prava. Točno je da su Uredba i Zakon o poljoprivrednom zemljištu stupili na snagu isti dan, no ne radi se o raspolaganju nekretninama koje je Uredbom zabranjeno.
10. Tužitelj neosnovano osporava i odluku o parničnim troškovima koja je pravilna i jasno obrazložena, imajući u vidu kako je došlo do greške u pisanju koja je rješenjem ispravljena. Vidljivo je kako je sud cijenio sadržaj podnesaka i sukladno njemu odredio koji iznos priznaje po Tarifi tuženiku, kao i o kakvim je ročištima bilo riječ, odnosno cijenio je uspjeh stranaka u sporu, sve sukladno vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi te sudskoj praksi, posebice glede troška odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora.
11. Stoga je slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
Zagreb, 18. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Jagoda Crnokrak
