REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2702/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice i Danijele Uzelac Ljubić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1453/2024 od 28. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1453/2024 od 28. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1453/2024 od 28. travnja 2025. u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 146-346/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 21. rujna 2005. pod nazivom „Troškovi”, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, kao kreditora i AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“. U točki II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 498,90 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.224,54 EUR u roku od 15 dana.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik. Presudu pobija u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka posebno one iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te predstavlja cijenu usluge. Naime, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu - obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Konačno, u odnosu na značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe kako sud nije obrazložio u čemu se sastoji (značajna) neravnoteža. Ostaje i kod prigovora zastare. Kako je presuda neosnovana tako i odluka o trošku postupka nije osnovana. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnijet.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Presuda je ispitana u granicama razloga navedenih u žalbama sukladno članku 365. stavcima 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude i u presudi nije ostvarena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama, stoga presuda nije zahvaćena bitnom povredom iz članka 354. stavka 2. točaka 3. i 11. ZPP-a na koju se u žalbi posebno poziva tuženik. Materijalno pravo u pogledu glavne stvari je pravilno primijenjeno.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu u dijelu koja određuje da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti te odredbe Ugovora.

8. Između stranaka nije sporno da su Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i AB sklopili Ugovor 21. rujna 2005., visina i datum naplaćene naknade za obradu kredita, da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru.

9. U žalbenoj fazi postupka ostala je sporna aktivna legitimacija, pitanje zastare, da li se o naknadi za obradu i administraciju pregovaralo te da li je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i je li dovela do neravnoteže među strankama.

10. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće činjenice:

- iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

- odredbom članka 2. Ugovora ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.000,00 CHF, a u članku 5. Ugovora ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.

- iz iskaza svjedoka AB proizlazi da se o odredbi Ugovora o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke.

- da su AB i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Odredbama članaka 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da AB ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 146-346/2005 sklopljenog između AB i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

11. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije kao neosnovan.

11.1. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (članak 80. stavak 1. ZOO-a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. Korisnik kredita ima status potrošača što među strankama nije niti bilo sporno kako to proizlazi iz podataka u spisu i korisnik kredita je svoju tražbinu na temelju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine prenio na tužitelja. Sukladno odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine zbog čega se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i u odnosu na dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

12. Nadalje, prema odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošaka („Narodne novine“ broj 19/22 i 59/23; dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema članku 81. stavku 3. ZZP-a, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

13. Dakle, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je, dakle, odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije dokazao.

13.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

14. Na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud pravilno zaključio da, u konkretnom slučaju, banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

15. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da prvostupanjski sud pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

16. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je neosnovan podneseni prigovor zastare. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a kako je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek prvostupanjskom presudom, zastara nije niti počela teći.

17. Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke pobijane presude u smislu članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku u odnosu na osnovu dosuđenih troškova, i u smislu članka 155. Zakona o parničnom postupku u odnosu na visinu određenih troškova, a sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

18. Imajući u vidu izneseno, valjalo je ocijeniti da navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost presude budući je sud na relevantne činjenice pravilno primijenio odredbe materijalnog prava na koje je ukazano.

19. Zbog toga je valjalo na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ružica Omazić