REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-921/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja RI-TELEFAX d.o.o., Rijeka, Trg Riječke rezolucije 5, OIB: 25128946075, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Pranjić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika OPATIJA-GRADNJA d.o.o., Matulji, Frlanska cesta 3, OIB: 23286023165, kojeg zastupa punomoćnik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, radi osiguranja novčane tražbine prethodnom mjerom, odlučujući o tuženikovoj žalbi, protiv rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-760/2022-48 od 15. siječnja 2026., 18. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-760/2022-48 od 15. siječnja 2026. u točki I. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem određeno je osiguranje predlagateljeve novčane tražbine određivanjem prethodne mjere za iznos od 62.271,71 EUR i to nalogom Financijskoj agenciji da bankama kod kojih se vode tuženikovi računi izda nalog za zabranu da tuženiku ili trećoj osobi po tuženikovom nalogu isplati s njegova računa iznos novčane tražbine za koju je određeno osiguranje (točke I. izreke rješenja).

2. Pobijano rješenje prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 501.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) budući da je ocijenio iz navoda u prigovoru i isprava u spisu da ne postoji veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

3. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga. U bitnom je naveo da među strankama postoji fiktivni ugovor o kratkoročnom financijskom kreditu na temelju kojeg je tuženik predao zadužnicu, a što predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje parničnog postupka. Stoga je tužbu trebalo odbaciti. Prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio da je u konkretnom slučaju riječ o ugovorim kamatama, a ne o zakonskim kamatama. Predložio je uvažiti žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nakon što je ispitao pobijano rješenje na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. te čl. 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku, osim u dijelu troškova postupka osiguranja.

6. Nisu počinje bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok tuženik ne upire u žalbi na neku određenu povredu.

7. Iz spisa proizlazi da je tužitelj 23. studenog 2021. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate dospjele novčane tražbine u iznosu od 62.271,71 EUR, uz naknadu troškova ovršnog postupka. Sukladno tom prijedlogu javni bilježnik Mario Brajdić iz Delnica je 20. siječnja 2022. donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-1675/2021 protiv kojeg je tuženik pravovremeno podnio prigovor, te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

8. Podneskom od 27. veljače 2023. tužitelj je podnio prijedlog za određivanjem prethodne mjere (list 92. - 93. spisa) sukladno odredbi čl. 501.a ZPP-a. Prvostupanjski sud je donio presudu i istovremeno pobijano rješenje kojim je udovoljio prijedlogu za određivanjem prethodne mjere.

9. Prema odredbi čl. 501.a ZPP-a u postupku pred trgovačkim sudovima koji se vodi povodom pravnog lijeka protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sud će najkasnije do zaključenja glavne rasprave na prijedlog tužitelja, neovisno o uvjetima za određivanje prethodne mjere, odrediti zabranu banci da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, u pravilu iznos sporne tražbine, osim ako iz navoda u pravnom lijeku i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

10. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da sud može odrediti mjeru osiguranja ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: a) ako se spor o osnovanosti tužbenog zahtjeva vodi povodom pravnog lijeka protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i b) ako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave podnio prijedlog da se odredi zabrana banci da tuženiku ili trećoj osobi po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera (osim ako iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu). Ako su ispunjene te pretpostavke sud će najkasnije do zaključenja glavne rasprave odrediti predloženu mjeru osiguranja.

11. U konkretnom predmetu nije sporno da je postupak pokrenut tužiteljevim prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave. Postupajući prema tom prijedlogu javni bilježnik Mario Brajdić iz Delnica 20. siječnja 2022. donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-1675/2021 čime je ispunjena prva zakonska pretpostavka za određivanje prethodne mjere.

12. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o kratkoročnom financijskom kreditu od 14. lipnja 2011., Ugovora o zajmu od 15 lipnja 2012., Ugovora o pozajmici br. 2 od 14. rujna 2012. i Ugovora o pozajmici br. 3 od 8. lipnja 2013. Tužitelj potražuje od tuženika iznos od 62.271,71 EUR na ime ugovornih kamata s osnove sklopljenih ugovora. Tuženik je osporavao osnovu i visinu tužiteljeva potraživanja, te je istaknuo prigovor zastare.

13. Iz daljnjeg tijeka postupka i izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj na temelju sklopljenih ugovora predao tuženiku ugovorene novčane iznose, da je ugovorima određena visina ugovornih kamata koja je u skladu s odredbom čl. 26. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), dok iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem proizlazi visina tražbine ugovornih kamata – iznos od 62.271,71 EUR. Osim toga, tuženik (njegov direktor) je svojim potpisom i pečatom društva ovjerio izvode otvorenih stavaka od 31. prosinca 2012., 28. veljače 2014., 29. travnja 2015., 31. prosinca 2015., 18. siječnja 2017., 31. prosinca 2017., 31. prosinca 2018., 31. prosinca 2019. te 31. prosinca 2020., čime je došlo do prekida zastare, odnosno novi zastarni rok počeo je teći od dana posljednjeg potpisa izvoda otvorenih stavki od 31. prosinca 2020. S obzirom na to da je parnični postupak pokrenut 23. studenog 2021., to nije protekao zastarni rok od tri godine u smislu odredbe čl. 226. ZOO-a.

14. Stoga, prema cjelokupnom tijeku postupka ne proizlazi da je veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

15. Slijedom navedenog, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijano rješenje u točki I. izreke je potvrđeno na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a.

Zagreb, 18. ožujka 2026.

Sutkinja

Kamelija Parać