REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-214/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja GĆ (nominativ: GĆ) OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Križanec, Car – Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 23 D) Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 7103310572, potpisanog/sklopljenog dana 20. rujna 2006. godine od strane tuženika, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita te JĆ, kao založnog dužnika, solemniziranog od Snježane Nazarević, Javnog bilježnika u Bujama, dana 22. rujna 2006., pod posl. brojem: OU-636/06, kojom je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci u Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate.

II./ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.462,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. srpnja 2007. godine do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473 naknaditi tužitelju FĆ (nominativ: FĆ) OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 954,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranka da su 20. rujna 2006. tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita i JĆ kao založni dužnik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 7103310572, koji je 22. rujna 2006. solemniziran kod Snježane Nazarević, javnog bilježnika u Bujama, pod posl. brojem: OU-636/06.

1.1 Nije sporno da navedeni ugovor o kreditu sadrži odredbu čl. 23 D), kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate.

1.2 Naposljetku, nije sporno nadalje niti da je tuženik, na temelju citirane odredbe čl. 23 D) ugovora o kreditu, tužitelju 26. srpnja 2007. po osnovi tzv. ''izlazne naknade'' naplatio iznos od 2.462,07 EUR.

1.3 U ovom parničnom postupku, tužitelj postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkama I./ i II./ izreke ove presude te potražuje naknadu troška parničnog postupka. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 23 D) Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka, tužitelj temelji na tvrdnjama da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio uvjete za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Nadalje, temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik je bila ovlaštena svojim aktom odrediti iznos naknade za prijevremenu otplatu, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužitelj na bilo koji način bio upoznat s općim aktima Kreditora, koje mu tuženik nikada nije prezentirao niti predao, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je protivno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Nastavno, prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača). Zaključno, odredba čl. 1024 st. 4 Zakona o obveznim odnosima određuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, pa je postupanje tuženika protivno navedenoj prisilnoj zakonskoj odredbi ništetno, u smislu čl. 322 st. 1 Zakona o obveznim odnosima.

1.4 Tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu, citiran pod točkom II./ izreke ove presude, tužitelj obrazlaže upućivanjem na odredbe čl. 323. st.1. i čl. 1111. st.1. ZOO.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenim navodima te prvenstveno ističe da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Tuženik navodi nadalje da ugovor o kreditu nije potrošački ugovor jer da se Zakon o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuje na ugovore koji obuhvaćaju iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn, a tužitelju je isplaćen ugovoreni iznos od 214.413,20 CHF, odnosno 1.002.090,11 kn. Nadalje se tuženik protivi zahtjevu za utvrđenje ništetnosti te ističe da je sporna odredba čl. 23 D) ugovora zaključenog između stranaka jasna, lako uočljiva i razumljiva te da prema odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi plaćanja sporne naknade; dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik ukazuje na odluku Suda EU u predmetu C-621/17, prema kojoj zahtjev da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Takvu svoju odluku Sud EU temelji na razmišljanju da su ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze te da nije potrebno navesti točene usluge koje se pružaju s obzirom na to da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Pritom tuženik ukazuje na gore navedenu odluku Suda EU, u kojoj stoji da ugovorna odredba koja ne omogućuje da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za troškove, načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s pretpostavkom dobre vjere, znatnu neravnotežu u ugovorenim pravima i obvezama stranaka. Pri tom je na nacionalnom Sudu da s obzirom na sve okolnosti predmeta ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre volje te potom postojanjem eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Tuženik zaključuje da se slijedom izloženog ne može smatrati da predmetna ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a što bi za posljedicu imalo ništetnost te odredbe. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare, dok u pogledu potraživanja zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju da sud utvrdi da je predmetna ugovorna odredba ništetna, potraživanje isplate zakonske zatezne kamate nije osnovano, jer da ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnima pa stoga stjecatelju pripadaju zatezne kamate počevši od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega izloženog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te traži naknadu troška parničnog postupka.

3. Tužitelj se u svojem očitovanju na navode tuženika iz odgovora na tužbu svim tim navodima usprotivio te ih osporio, posebno ističući da je su za status tužitelja kao potrošača mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača te da je teret dokazivanja da tužitelj nema statua potrošača na tuženiku.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

6. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni tužbeni zahtjev zastario, a sporno je i potraživanje kamate prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

7. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka utvrđeno je, a što između stranaka nije ni sporno, da je odredbom čl. 23 D) toga Ugovora propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci u Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate.

8. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o namjenskom kreditu zaključio radi kupnje vikendice, da mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od nekih dvjesto tisuća CHF, da je ugovor o kreditu zaključen 2006., no da ga je on prije vremena otplatio 2007. Razlog zbog kojeg je taj kredit ranije ''zatvorio'' bio je previsok trošak tog kredita, i to zato što je kao osiguranje kredita trebao kupiti udjele u fondovima tuženika; te udjele tužitelj je kupio, jer inače kredit ne bi dobio - o tome se nije moglo pregovarati, kao što se nije moglo pregovarati niti o jednoj drugoj odredbi ugovora o kreditu. Ugovor je pročitao ''koliko je mogao, tamo na brzinu''. Kredit je zatvorio što je digao drugi kredit u drugoj banci, koji ga je manje koštao. Prilikom zaključenja ugovora o krediti nisu mu bili predočeni niti uručeni nikakvi opći uvjeti poslovanja, niti odluka o tarifi naknada. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu bilo mu je poznato da će ''nešto morati platiti'' ako kredit ranije zatvori, no nije mogao niti sanjati da će morati platiti više nego što je iznosila njegova tadašnja plaća. U banci je tražio da mu pošalju opće ugovora o kreditu i tarifu o naknadama za usluge kreditora, rekli su mu da će mu to poslati, no to nisu nikad učinili. Vikendica koju je kupio nikada nije bila u najmu, nikad je nisam koristio za stjecanje dobiti, nikad se nije bavio poduzetništvo, kao ni njegova supruga.

9. Ovaj sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka, te stoga ovaj sud tužiteljev iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je namjena kredita bila kupnja vikendice (čl. 6. Ugovora o kreditu). Nadalje iz forme Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru sastavljenom i otisnutom od strane banke, tj. tuženika, a što tuženik i ne osporava.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (20. rujna 2006.) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da je tužitelj novac dobiven namjenskim kreditom za kupnju vikendice iskoristio upravo za tu namjenu te da vikendicu koju je predmetnim kreditom kupio nikada nije koristio za stjecanje dobiti. Ujedno treba reći da niti tuženik ne dokazuje suprotno, niti suprotan zaključak proizlazi iz ijednog izvedenog dokaza (čl. 221.a ZPP). Budući da su slijedom izloženoga ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP, ovaj sud zaključuje da je tužitelj s tuženikom ugovor o kreditu zaključio kao potrošač te stoga uživa zaštitu prema odredbama ZZP. Imajući u vidu navode tuženika da tužitelj nema status potrošača s obzirom na vrijednost kredita, treba reći da se status potrošača ocjenjuje primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a ne primjenom odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju, na koje upućuje tuženik.

11. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP). Prihvaćanjem gore izloženoga iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednom dijelu sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka, pa tako niti o ovdje spornom dijelu odredbe čl. 23 D) toga Ugovora, na temelju koje je tužitelju tuženi naplatio tzv. ''izlaznu naknadu''. Naime, kao što je gore navedeno, radi se o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a tuženik ni ne tvrdi da je tužitelju o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu bilo omogućeno pregovarati.

12. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporna odredba Ugovora o namjenskom kreditu na temelju kojih je tuženik tužitelju naplatio tzv. 'izlaznu naknadu'' prilikom prijevremene otplate kredita, a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena sporna odredba Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020).

12.1 Nadalje, načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. U spornoj odredbi Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka, kojom je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate, uopće nije navedeno koliko ta naknade iznosi. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da tužitelju prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu uopće nije bilo priopćeno u kojem iznosu će biti dužan platiti tzv. ''izlaznu naknadu'' niti je tužitelju bila predana bilo kakva specifikacije na temelju koje bi tužitelj imao informaciju o visini predmetne tzv. ''izlazne naknade''. Takvo postupanje tuženika upravo je suprotno načelu transparentnosti prema kojemu je tuženik kao trgovac bio dužan postupati kod zaključenja ugovora s tužiteljem, koji je zaključenju tog ugovora pristupio kao potrošač.

12.2 Nadalje, budući da se u citiranoj odredbi čl. 23.D) Ugovora o namjenskom kreditu nigdje ne navodi niti iznos naknade koji je tužitelj prema tom ugovoru dužan platiti, niti je Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora dio Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, proizlazi da je obveza tužitelja platiti naknadu u visini koja nije određena ugovorom, već je neodređena, pri čemu je visina te naknade neodrediva tužitelju, odnosno radi se o odredbi kojom se tužitelj kao potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač pritom nije bio u mogućnosti upoznati se s odredbom kojoj se visina obveze koja se potrošaču nameće određuje; konkretno, s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 82. st.1. al. 10. ZZP). Osim toga, spornom odredbom tuženiku je dano pravo da naplati naknadu u visini koju je odredio sam tuženik, pri čemu tuženik nije precizno naznačio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade. Dakle, tuženik nije dao tužitelju informacije o načinu određivanja visine naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za izračunata te od tužitelja naplaćena upravo u utuženom iznosu.

12.3 Slijedom svega izloženoga, sporna odredba čl. 23 D) Ugovora o kreditu neodređena je i neodrediva za tužitelja, o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te pobijana odredba predstavlja odredbu koja je kao primjer ugovorne odredbe koja se može smatrati nepoštenom naveden u odredbi čl. 82. st.1. al. 10. i 11. ZZP.

13. Primjenom te odredbe tužitelj je nesporno platio tuženiku iznos od 2.462,07 EUR, a između stranaka ugovoreni mjesečni anuitet iznosio je kunsku protuvrijednost iznosa od 1.038,68 CHF (čl. 7.st.1. Ugovora o namjenskom kreditu). Nadalje, saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je iznos koji mu je naplaćen prilikom prijevremene otplate tužitelju ionako preskupog kredita (što je razlog iz kojega je tužitelj kredit otplatio ranije, i to drugim kreditom) bio viši od tužiteljeve mjesečne plaće. Slijedom izloženih razloga, sporna odredba čl. 23.D) Ugovora o namjenskom kreditu, na temelju koje je tužitelju naplaćena tzv. izlazna naknada, prema ocjeni ovoga suda, uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga ovaj sud zaključuje da je odredba čl. 23 D) Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

14. Nije sporno da je tužitelju na temelju ništetne odredbe čl. 23. D) Ugovora o namjenskom kreditu tuženik 26. srpnja 2007. naplatio iznos od 2.462,07 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio predmetnu ništetnu odredbu.

15. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbe čl. 23. D) Ugovora o namjenskom kreditu zaključenom između stranaka, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćnkui odvjetniku i to za sastavljanje dopisa tuženiku od 11.12.2024. - 25 bodova prema Tbr 37/1 OT, za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 03.04.2025. – 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištu 21.10.2025.

– 100 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 325 bodova, odnosno 650,00 EUR te uvećano za PDV 812,50 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od po 71,07 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 954,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužitelja pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva.

18. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 18. ožujka 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 37,17 EUR (pristojba na tužbu iznosi 71,07 EUR, a plaćeno je 34,54 EUR) te na presudu u iznos od 71,07 EUR (osnovica 71,07 EUR)

2. Tuženiku po pun.