Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-995/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-518/2024-9 od 25. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-518/2024-9 od 25. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je: “Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o [broj kredita] od 31.07.2007.god., zaključenog između tužitelja i tuženika, koji ugovor je dana 2.8.2007. god. ovjeren kod javnog bilježnika Mirodara Kovač pod br. OV-15288/2007, pod nazivom NAKNADA i koja glasi: „ 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“.“

1.1.Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 320,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 3.8.2007. do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 294,92 eur sa zakonskom kamatom od 25.4.2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude tuženik je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se prvostupanjska odluka preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog i žalbenog troška tuženiku, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u svezi jednokratne naknade za korištenje kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da su 31.7.2007. sklopile Ugovor o [broj kredita] temeljem kojeg je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 16.401,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita.

6.1. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti da je tužitelj sklopio ugovor u statusu potrošača.

7. Sporno je je li odredba čl. 3. sklopljenog Ugovora nepoštena posljedično čemu i ništetna te je li za utuženo potraživanje nastupila zastara.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i argumentirane razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je predmetni Ugovor sklopljen radi kupnje vozila kojeg je tužitelj koristio u privatne svrhe, da je ugovor bio sklopljen na standardiziranom unaprijed pripremljenom obrascu o čijim odredbama tužitelj nije pregovarao s bankom, da tužitelju nije bilo objašnjeno da će morati platiti tzv. ulaznu naknadu niti je imao mogućnost pregovaranja vezano za tu naknadu odnosno da za nju nije niti znao budući da je iznos kredita isplaćen izravno na račun auto kuće kod koje je kupio automobil i gdje su ga uputili da sklopi ugovor o kreditu sa tuženom bankom, da je ugovor bio uzmi ili ostavi te da nije niti mogao utjecati na promjenu pojedinih odredaba ugovora.

9.1. Pozivajući se na mjerodavne odredbe članka 81., 83., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) prvostupanjski sud zaključuje da iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena te omogućuje tužitelju da precizno ocijeni visinu i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena već je potrebno ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja kao i eventualno postojanje značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik, obvezivanjem tužitelja na plaćanje sporne naknade ugovorene u postotku od iznosa kredita, koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te za koju se ne zna na koje troškove i usluge se odnosi, prenio na tužitelja obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarnim troškovima i pruženim uslugama tuženika, čime je značajno utjecao na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

9.2. Nadalje, sud prvog stupnja odbija kao neosnovan prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020. prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

9.3. Slijedom izloženih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna i pozivom na odredbu članka 1111. stavak 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) obvezuje tuženika da tužitelju isplati iznos od 320,36 eur koji je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate te temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 294,92 eur odmjerenim za poduzete radnje punomoćnika tužitelja prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) sa zakonskim kamatama od presuđenja do isplate.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju temeljem kojeg je prvostupanjski sud izveo zaključak o nepoštenosti, posljedično čemu i ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi. Naime, iz stanja spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze predložene po strankama te je za istaći da je na tuženiku teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju), a pritom vodeći računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja.

11.1. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u svezi razjašnjenja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu temeljem kojih je pravilno zaključio da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te da mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi, da tuženik ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu da nije bezuvjetno prihvatio spornu ugovornu odredbu, da tužitelju nije bilo pojašnjeno zašto sporna naknada ista iznosi 3,30% od iznosa kredita niti su mu prezentirani troškovi na koje se naknada odnosi odnosno da tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada jer istima nisu pokriveni stvarni troškovi tuženika pri obradi zahtjeva i odobravanja kredita.

11.2. Dakle, polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja i pozivajući se na mjerodavne odredbe materijalnog prava te je ocjenom i analizom svih provedenih dokaza, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da iako je sporna odredba zadovoljila test transparentnosti, tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz sporne naknade te da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tzv. ulazne naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini) radi čega tužitelj kao potrošač, iako je mogao izvesti zaključak o visini tzv. ulazne naknade, nije mogao razumjeti krajnju svrhu te naknade.

11.3. Prednje utvrđene okolnosti u svojoj ukupnosti upućuju na zaključak da tuženik - banka o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja te imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o kreditu za kupnju vozila za osobne potrebe tužitelja, dakle u statusu potrošača, nedvojbeno ukazuje da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje i utjecaj na sadržaj sporne odredbe kao niti njezinog (ne)prihvaćanja te mu nije bilo pojašnjeno na što se ista odnosi, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako to pravilno, u smislu odredbi članka 81. stavak 1. i 2. i čl. 83. ZZP/03 zaključuje prvostupanjski sud.

12. Prvostupanjski sud se uopće nije pozivao na ništetnost ugovornih odredbi utvrđenih u postupku kolektivne zaštite kako netočno implicira žalitelj već je sveobuhvatnom analizom svi relevantnih čimbenika izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti sporne ugovorne odredbe te je osnovano obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

13. Također u odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava treba reći da u situaciji kao u ovom slučaju, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo tako da se takvom ugovorenom odredbom ostavlja mogućnost banci da naplati istu u skladu sa svojom jednostranom odlukom, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 81. st.1. ZZP/03 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 87. st. 1. citiranog Zakona ništetna pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost iste.

14. Obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP-a

15. Slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo je kao neosnovanu odbiti te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

16. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti jer u žalbenom postupku tuženik nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP- a) i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić