Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1947/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 843979566223, kojeg zastupa punomoćnik FC, zaposlenik tužitelja, protiv tuženika Solana Ston d.o.o. iz Stona, Pelješki put 1, OIB: 99737232491, kojeg zastupa punomoćnica Maja Krstović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Orlić i partneri d.o.o. Dubrovnik, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-516/2020-31 od 20. rujna 2024., u sjednici vijeća 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-516/2020-31 od 20. rujna 2024. u točkama I. i IV. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 9.917,93 eur sa zateznom kamatom od 1 svibnja 2021. do isplate po stopi i u tijeku pobliže navedenoj kao u izreci presude.

2. Točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 531,57 eur sa zateznom kamatom od 18. listopada 2002., zatim iznosa od 7.340,37 eur s kamatama od 1. siječnja 2014., te iznosa od 13.207,44 eur s kamatama od 1. svibnja 2018. (sveukupno 21.079,38 eur), sve pobliže navedeno kao u izreci presude.

3. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, dok je točkom IV. izreke odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

4. Protiv te presude u točkama I. i IV. izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu žalbenog troška.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora u ovom žalbenom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa (naknadu štete) od 9.917,93 eur s kamatama od 1. svibnja 2021. do isplate s obzirom da je prvostupanjska presuda u točki II. izreke kojom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 21.079,38 eur s kamatama pravomoćno odbijen kao neosnovan, budući da tužitelj protiv tog dijela prvostupanjskog presuđenja, kao i odluke o naknadi parničnog troška u točki III. izreke žalbu nije podnio.

8. Sporno je je li prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao osnovan navedeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja, sporno je je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, te visina tužiteljevog potraživanja.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:

-da je tuženikov radnik BC **.**.1997. doživio ozljedu na radu u kojoj je pretrpio određene tjelesne ozljede,

-da je između BC, kao tužitelja, i ovdje tuženika, kao tužene strane pred prvostupanjskim sudom vođen parnični postupak radi naknade štete iz ovog štetnog događaja pod brojem P-369/2011, da je u tom parničnom postupku u bitnom utvrđeno da je do ozljede na radu došlo u prilici kada je BC, radeći toga dana na odvozu šute ozlijeđen u tuženikovom restoranu "[obrt]" u Malom Stonu, da je tom prilikom došlo do pada dijela pregradnog zida koji je rušio drugi tuženikov radnik LC, kojom prilikom su dijelovi srušenog pregradnog zida od cigle pali na nogu BC, koji je protivno pravilima o zaštiti na radu bio obuven u tenisice,

-da je u tom parničnom postupku utvrđeno da je tuženik, kao poslodavac BC odgovoran za nastanak štete, zbog nepoduzimanja mjera zaštite na radu, pri čemu da nije utvrđeno postojanje suodgovornosti BC u nastanku štete, te je tuženik obvezan isplatiti BC određene iznose naknade nematerijalne i materijalne štete, s time da su stranke konačno sudskom nagodbom sklopljenom 13. studenog 2014. riješile pitanje isplate preostalog dijela štete,

-da iz provedenih dokaza u ovom postupku, saslušanjem svjedoka KC, tada poslovođe u Solani Ston, svjedoka LC koji je rušio pregradni zid te saslušanjem zz tuženika ĆC, proizlazi da je sud u bitnom utvrdio način nastanka štetnog događaja istovjetno kao i u parničnom postupku vođenom pod poslovnim brojem P-369/2011, te je zaključio da je do nastanka štetnog događaja došlo uslijed nepoduzimanja mjera zaštite na radu od strane tuženika,

-da je pravomoćnim i konačnim rješenjem HZMO, Područna služba Dubrovnik od 21. kolovoza 2001. osiguraniku BC, rođenom 1941., određeno pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 940,29 kn mjesečno, da će se istome umjesto ove mirovine isplaćivati najniža mirovina u svoti od 1.027,78 kn mjesečno počevši od 1. kolovoza 2001. pri čemu je HZMO utvrdio da je prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka u Dubrovniku utvrđeno da je kod osiguranika zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad prema čl. 34. st. 1. tadašnjeg ZOMO ("Narodne novine" broj 102/98),

-da tužitelj predmetnom tužbom podnesenom 18. listopada 2002. traži isplatu (naknadu štete) za davanja koja je isplatio svom osiguraniku u utuženom razdoblju u visini isplaćenih invalidskih mirovina koji zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 117/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 139/19, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13, - dalje ZOMO/98), a za u ovom žalbenom postupku za utuženo razdoblje od 1. svibnja 2018. do 31. ožujka 2021., na odredbi čl. 162. st. 1. i 2. ZMO/13 ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18).

19. Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja za naknadu štete za period od 1. kolovoza 2001. do 30. travnja 2018. u ukupnom iznosu od 21.079,38 eur s kamatama odbio kao neosnovan uz obrazloženje da tužitelj visinu ovog dijela zahtjeva nije dokazao, koji dio prvostupanjskog presuđenja tužitelj, kao što je već navedeno, žalbom ne pobija.

20. U odnosu na potraživanje naknade štete za period od 1. svibnja 2018. do 31. ožujka 2021. prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj na ročištu od 1. travnja 2021. zatražio isplatu za taj period u ukupnom iznosu od 9.917,93 eur u vezi čega je tužitelj priložio u spis obračun isplaćenih davanja svom osiguraniku UC.

21. Prvostupanjski sud je cijeneći da odredba čl. 161. st. 1. ZMO/13 propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (stavak 1.), da prema stavku 2. naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja između ostalih za novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, te nadalje da je odredbom čl. 162. st. 1. ZMO/13 propisano da Zavod ima prvo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, da prema stavku 3. za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana, te je primjenom tih zakonskih odredbi zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

22. Pritom je tuženikov prigovor zastare ocijenio kao neosnovan, obrazlažući da tuženik neosnovano ističe kako se radi o povremenim davanjima da se radi o tražbini naknade štete koja u smislu odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) zastarijeva za tri godine, odnosno prema stavku 2. ove zakonske odredbe za pet godina od kada je šteta nastala. Cijeneći da je tužitelj na ročištu od 1. travnja 2021. te nakon toga i podneskom preinačio tužbu tražeći isplatu naknade štete i za period od 1. svibnja 2018. do 31. ožujka 2021. sud je ocijenio da tužiteljevo potraživanje za ovaj period nije u zastari.

23. Visinu tužbenog zahtjeva za ovo razdoblje sud je utvrdio na temelju po tužitelju priloženog obračuna od 29. ožujka 2021. te je zbog tih razloga odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

24. Odlučujući o naknadi parničnog troška, prvostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a te je s obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u parnici utvrdio da konačan uspjeh tužitelja u parnici nakon što se odbije postotak tuženikovog uspjeha u parnici, iznosi 32% u kojem omjeru bi tuženik bio dužan naknaditi tužitelju parnični trošak. Međutim, cijeneći da tužitelj do zaključenja glavne rasprave određeno parnični trošak nije zatražio, sud je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbio kao neosnovan (točka III. izreke), dok je točkom IV. izreke odbio u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

25. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

26. Tuženik u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude u odnosu na pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno točkom I. izreke su jasni, u skladu su sa stanjem u spisu, rezultat su pravilne ocjene izvedenih dokaza kao i pravilne primjene materijalnog prava, slijedom čega presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

27. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ovaj dio zahtjeva tužitelja iz navedenih razloga prihvatio kao osnovan.

28. Tuženik u žalbi ističe da odlučna činjenica, a to je je li tuženik uzrokovao invaliditet kod BC, u postupku nije nesporno utvrđena, i to u ovom, kao ni u parničnom postupku po tužbi BC te navodi da je BC u svemu sam odgovoran za nastanak štetnog događaja.

29. Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani jer suprotno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka u spisu prvostupanjskog suda poslovni broj P- 369/2011 u kojem je utvrđeno da je tuženik kao poslodavac BC isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, da u tome nema doprinosa (suodgovornosti) BC. Isto je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i na temelju izvedenih dokaza u ovom parničnom postupku, u kojem je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da je toga dana (**.**.1997.) BC radio na odvozu šute uz pomoć ručnih kolica, da je bio obuven u tenisice, da je do štetnog događaja došlo u prilici kada je pregradni zid koji se rušio, pao te su cigle pale na nogu BC, te je isti zadobio određene tjelesne ozljede. U takvim okolnostima, tuženik kao poslodavac BC nije smio istome dopustiti da rad obavlja obuven u tenisice, jer u situaciji da je BC imao na raspolaganju radnu obuću, primjerenu vrsi posla koju je obavljao, do nastanka tjelesne ozljede BC ne bi došlo, budući da je upravo okolnost što je BC imao obuvene tenisice u neposrednoj uzročno posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja.

30. U takvim okolnostima sukladno citiranoj odredbi čl. 162. st. 3. ZMO/13, za štetu iz stavka 1. članka 162. odgovara tuženik kao poslodavac jer je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu.

31. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ističe da je nakon nezgode u skladu s preostalom radnom sposobnosti koja mu je utvrđena tuženik BC ponudio nastavak rada na poslovima primjerenim novim okolnostima, za istu plaću pa da stvarnog razloga za odlazak u invalidsku mirovinu nije bilo treba odgovoriti da je pravomoćnim i konačnim rješenjem HZMO, Područna služba Dubrovnik od **.**.2001. BC priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu uslijed koje je nastala profesionalna nesposobnost za rad pri čemu je u provedenom postupku (vještačenjem) utvrđena profesionalna nesposobnost za rad prema čl. 34. st. 1. tadašnjeg ZMO.

32. Tuženik u ovom parničnom postupku ne može uspješno osporavati, citirano rješenje HZMO koje je donijeto u upravnom postupku, a parnični sud je, u ovom postupku vezan citiranim rješenjem HZMO.

33. Tuženik u žalbi osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti njegovog prigovora zastare, te smatra da je tužiteljeva novčana tražbina u zastari.

34. Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, jer se u konkretnom slučaju ne radi o povremenim davanjima, odnosno povremenim tražbinama iz čl. 226. ZOO. Radi se o potraživanju naknade štete koju tužitelj ostvaruje u smislu citiranih odredbi ZMO/13, koje potraživanje naknade štete zastarijeva u rokovima propisanim odredbom čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

35. Prema stanju u spisu tužitelj je tražbinu naknade štete za utuženo razdoblje od 1. svibnja 2018. do 31. ožujka 2021. istaknuo na ročištu od 1. travnja 2021. (list 64) u vezi čega je podneskom precizirao tužbeni zahtjev za taj period slijedom čega jasno proizlazi da tužiteljeva tražbina za period od 1. svibnja 2018. nije u zastari u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

36. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, odnosno tvrdi da sud nije mogao na temelju obračuna koji je sačinio tužitelj 29. ožujka 2021. (list 67) pravilno utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da je tužitelj u vezi toga trebao dostaviti dokaze da je BC invalidsku mirovinu za taj period isplatio.

37. Spomenuti obračun tužitelja predstavlja javnu ispravu koju je sačinio tužitelj u obavljanju svojih javnih ovlasti kao isplatitelj mirovine svojim osiguranicima, u istom su navedeni iznosi isplaćene invalidske mirovine osiguraniku BC, za cijelo utuženo razdoblje od 1. svibnja 2018. do 31. ožujka 2021. u ukupnom iznosu od 74.726,95 kn, pa je stoga sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 9.917,93 eur s kamatom od 1. svibnja 2021.

38. Ako je tuženik smatrao da navedeni podaci u obračunu tužitelja nisu pravilni, tada je tuženik u vezi toga trebao predlagati odgovarajuće dokaze, što tuženik prema stanju u spisu nije učinio.

39. Slijedom obrazloženog proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te uz pravilnu primjenu materijalnog prava donio pobijanu presudu u točki I. izreke.

40. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u točki IV. izreke je pravilno odbijen kao neosnovan, jer kao što što je to već istaknuto na naknadu parničnog troška imao bi pravo tužitelj s obzirom na njegov konačan uspjeh u parnici, pri čemu tužitelj naknadu parničnog troška određeno nije zatražio, dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška pravilno odbijen kao neosnovan.

41. Slijedom svega obrazloženog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

42. Prvostupanjska presuda u točkama II. i III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić