Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1866/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1460/2025-9 od 21. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1460/2025-9 od 21. srpnja 2025. u točki I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačava rješenje o troškovima postupka u odbijajućem dijelu točke III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1460/2025-9 od 21. srpnja 2025. i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju, pored iznosa dosuđenog u točki III. izreke presude i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 62,50 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je: „Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 15. studenog 2007. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, kao kreditora, i tužitelja EŽ, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, koje odredbe su sadržane u točki 3. Ugovora, u dijelu u kojemu je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.“

1.1.Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 228,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 20.11.2007. do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 253,86 eur sa zakonskom kamatom od 21.7.2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude tuženik je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se prvostupanjska odluka preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku, podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

2.1. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu pobijajući odluku o parničnom trošku u odnosu na očito odbijajući dio troškova postupka u točki III. izreke pobijane presude u iznosu od 562,50 eur, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. u svezi članka 381. stavak 1. ZPP-a, osporavajući utvrđenu vrijednost predmeta spora prema kondemnatornom zahtjevu, a bez pribrajanja vrijednosti deklaratornog zahtjeva te predlaže odluku o trošku preinačiti i tužitelju priznati zatražene troškove u cijelosti.

3. Stranke nisu odgovorile na žalbe.

4. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u svezi jednokratne naknade za korištenje kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da su 15.11.2007. sklopile Ugovor o [broj kredita] temeljem kojeg je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 52.068,25 kn, a odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita.

6.1. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti da je tužitelj sklopio ugovor u statusu potrošača.

7. Sporno je je li odredba čl. 3. sklopljenog Ugovora nepoštena posljedično čemu i ništetna, je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate kao nepošteni stjecatelj te je li za utuženo potraživanje nastupila zastara.

7.1. Sporna je i vrijednost predmeta spora prema odluci prvostupanjskog suda u iznosu od 228,05 eur određena prema kondemnatornom tužbenom zahtjevu.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i argumentirane razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je predmetni Ugovor sklopljen radi kupnje vozila kojeg je tužitelj koristio isključivo u privatne svrhe, da se radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljen na standardiziranom unaprijed pripremljenom obrascu i to u autokući gdje nije bilo govora o spornoj naknadi odnosno tužitelj nije bio upoznat s tom svojom obavezom niti mu je bilo pojašnjeno zašto ju mora platiti, nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora odnosno tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita i na njenu visinu niti mu je prilikom sklapanja ugovora objašnjeno na što se ona odnosi i zašto se baš u tom postotku od iznosa kredita naplaćuje.

9.1. Sud prvog stupnja odbija kao neosnovan prigovor zastare pozivajući se na odredbu članka 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) te pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020-2 od 30.1.2020. prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

9.2. Nadalje, citirajući mjerodavne odredbe članka 96., 97., 98. i 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP/07) koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza plaćanja naknade obrade kredita u relativno visokom iznosu čime je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer je nelogično da bi ti troškovi odgovarali izvršenoj usluzi obzirom da je ista naplaćena u postotku od iznosa kredita, a tuženik nije dokazao da eventualni stvarni troškovi banke korespondiraju s iznosom naknade koja je naplaćena tužitelju.

9.3. Slijedom izloženih utvrđenja, prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 102. ZZP/07 zaključuje da je sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna i pozivom na odredbu članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) obvezuje tuženika da tužitelju isplati iznos od 228,05 eur koji je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate prema odredbi članka 1115. ZOO-a zaključujući da je tuženik bio nepošteni stjecatelj jer da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je bio upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, naplaćuje.

9.4. Prigovor tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi u iznosu od 1.555,28 eur prvostupanjski sud prihvaća navodeći da je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 228,05 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o ulaznoj naknadi, a koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu sukladno čl. 35. st. 1. ZPP-a te stoga utvrđuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 228,05 EUR pozivajući se i na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci broj Rev-x-479/2010-2 od 11.4.2011.

9.5. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi prema prednje utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a odmjerenim za poduzete radnje punomoćnika tužitelja prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) te nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 253,86 eur sa zakonskim kamatama tekućim od presuđenja do isplate prema odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a u visini kamatne stope propisane odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o počinjenju relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi primjene odredbe čl. 326. ZPP-a koja regulira dospjelost tražbine do zaključenja glavne javne rasprave iz razloga što se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela na utvrđenje ništetnosti i posljedično tome, od kondemnatornog dijela na restituciju tj. isplatu, a koji zahtjevi su međusobno vezani, obzirom da je zahtjev za isplatom ovisan o odluci za utvrđenjem ništetnosti. Stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 186.c stavak 1. ZPP-a ima pravni interes tražiti donošenje presude kojom će se naložiti isplata i prije dospjelosti tražbine.

11. Također u donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi čl. 388. stavak 4. ZPP-a na što netočno i neutemeljeno ukazuje tuženik u žalbi jer je prvostupanjski sud polazeći od svih iznesenih navoda stranka tijekom postupka i temeljem svih provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice o kojima je dao logična, razumna i argumentirana objašnjenja te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno tumačio i primijenio mjerodavne zakonske norme kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

12. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u svezi razjašnjenja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu temeljem kojih je pravilno zaključio da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te da mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi, da tuženik ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu da nije bezuvjetno prihvatio spornu ugovornu odredbu, da tužitelju nije bilo pojašnjeno zašto sporna naknada ista iznosi 3,30% od iznosa kredita niti su mu prezentirani troškovi na koje se naknada odnosi odnosno da tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada jer istima nisu pokriveni stvarni troškovi tuženika pri obradi zahtjeva i odobravanja kredita.

12.1. Polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja i pozivajući se na mjerodavne odredbe materijalnog prava pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz sporne naknade te da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tzv. ulazne naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini) radi čega tužitelj kao potrošač, iako je mogao izvesti zaključak o visini tzv. ulazne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije mogao razumjeti krajnju svrhu te naknade.

12.2. Prednje utvrđene okolnosti u svojoj ukupnosti upućuju na zaključak da tuženik - banka o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja te imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o kreditu za kupnju vozila za osobne potrebe tužitelja, dakle u statusu potrošača, nedvojbeno ukazuje da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje i utjecaj na sadržaj sporne odredbe kao niti njezinog (ne)prihvaćanja te mu nije bilo pojašnjeno na što se ista odnosi, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako to pravilno, u smislu odredbi članka 96. stavak 1. i 2. i čl. 98. ZZP/07 zaključuje prvostupanjski sud.

13. Nadalje treba reći da uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je analizom svi relevantnih čimbenika izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a time i nesavjesnosti tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem iste. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da je znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se ista odnosi, znao je da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi niti je bio upoznat na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini odnosno postotku od iznosa kredita ista naplaćuje.

13.1. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

14. Također u odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava treba reći da u situaciji kao u ovom slučaju, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo tako da se takvom ugovorenom odredbom ostavlja mogućnost banci da naplati istu u skladu sa svojom jednostranom odlukom, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 96. st.1. ZZP/07 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 102. st. 1. citiranog Zakona ništetna pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost iste.

15. Neutemeljeno žalitelj osporava i neosnovanost prigovora zastare koji prvostupanjski sud pravilno zasniva na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30.1.2020. sukladno kojem utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora koja se odnosi na naplatu jednokratne naknade za odobrenje kredita.

16. Neosnovani su navodi tuženika u žalbi da se spornim ugovornim odredbama radi o povredama manjeg značaja u smislu odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, obzirom da spornim odredbama nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama kao i brojnost istovrsnih postupaka u svezi iste pravne stvari), tada se ne radi o zabrani manjeg značaja. Stoga, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (npr. Rev 112/18 od 9.3.2022.).

17. Slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo je kao neosnovanu odbiti te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

17.1. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti jer u žalbenom postupku tuženik nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP- a) i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

18. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj odluci suda o vrijednosti predmeta spora u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva prema odredbi članka 35. stavak 1. ZPP-a posljedično čemu i odluci o visini troškova postupka. Navedeno iz razloga jer je tužitelj u tužbi istaknuo dva tužbena zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 228,05 eura, a u tužbi je pravilno naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.555,28 eura, kao zbroj deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, što je u skladu s odredbama članka 37. stavak 1. u svezi članka 35. stavak 1. i članka 40. stavak 2. ZPP-a. Pritom osnovano tužitelj ukazuje da nije vrijednost predmeta spora deklaratornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,22 eur postavio niti suviše visoko niti suviše nisko obzirom na odredbu članka 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/2023 – dalj ZSP) a u svezi odredbe članka 40. stavak 3. ZPP-a.

18.1. Naime, kada je tužbom obuhvaćeno više tužbenih zahtjeva protiv istog tuženika, a koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva sukladno odredbi članka 37. stavak 1. ZPP-a. Tim više, u okolnostima konkretnog slučaja upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, s obzirom da je riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Osim toga, upravo se o deklaratornom zahtjevu pretežno raspravljalo u ovom postupku jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao pravnu osnovanost tog zahtjeva (posljedično i osnovanosti kondemnatornog zahtjeva iako ne i visinu istoga) te su se u svezi tog zahtjeva provodili dokazi pa je pretežni dio troškova postupka nastao upravo vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev. Također treba reći da obzirom na prednje navedeno pravno shvaćanje u svezi početka tijeka zastare u konkretnom slučaju, deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe može i samostalno egzistirati te ne služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva odnosno ne predstavlja samo deklaratorni preambul za isplatu kako to zaključuje prvostupanjski sud. Stoga bi, po mišljenju ovoga suda, priznavanjem troškova postupka samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva, bilo povrijeđeno i pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija).

19. Slijedom iznesenoga, obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku to je prema vrijednosti predmeta spora od 1.555,28 eur te pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife valjalo pored dosuđenog troška postupka u iznosu od 253,86 eur priznati tužitelju i daljnji iznos naknade troška postupka za sastav tužbe, podneska i zastupanja na ročištu u razlici od 75 bodova po svakoj radnji uvećanoj za PDV od 25% te obvezati tuženika na daljnju naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 562,50 eur s kamatom tekućom od presuđenja do isplate prema odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

19.1. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. točka 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

20. Budući da je tužitelj uspio u žalbenom postupku u cijelosti to je primjenom odredbe članka 166. stavak 2. u svezi članka 154. stavak 1. i čl. 155 ZPP-a istome valjalo priznati zatraženi trošak na ime naknade punomoćniku za sastav žalbe prema odredbi Tbr. 10.4. Tarife, a prema vrijednosti predmeta spora od 562,50 eur, u ukupnom iznosu 62,50 eur (uračunat PDV) te odlučiti kao u točki IV. izreke ove odluke.

U Rijeci 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić