REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1180/2020-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Tina Čemerika, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 27. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 016-87/2007 od 25. siječnja 2007. zaključenog između tužiteljice ĆP i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada: Addiko Bank d.d.), solemniziranog 26. siječnja 2007. po javnom bilježniku Željki Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-94/2007, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici ĆP iznos od 5.554,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,13 EUR od 1. travnja 2007. do isplate,

- 2,50 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,

- 13,56 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- 6,91 EUR od 1. svibnja 2008. do isplate,

- 4,28 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate,

- 7,52 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate,

- 2,81 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- 2,99 EUR od 1. rujna 2008. do isplate,

- 4,89 EUR od 1. listopada 2008. do isplate,

- 27,19 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- 12,87 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 33,21 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 34,32 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- 1,66 EUR od 6. veljače 2009. do isplate,

- 37,30 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 33,78 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 37,84 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 32,41 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 28,41 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 29,48 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 31,58 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 31,40 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 29,27 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- 32,44 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 36,47 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 41,03 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- 39,98 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 46,18 EUR od 1.04.2009. do isplate,

- 45,00 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 47,29 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 67,09 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 63,01 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 75,47 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- 71,16 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- 64,24 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,

- 78,84 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 97,42 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 84,27 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 89,33 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 83,45 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- 84,53 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 109,39 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 111,81 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 132,58 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 121,91 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- 110,23 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 108,98 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- 108,08 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 113,64 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 118,50 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- 119,15 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 115,80 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- 118,06 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 119,61 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 117,00 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 117,69 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 115,73 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- 111,56 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- 116,07 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- 118,23 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 116,66 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 108,15 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- 115,38 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 116,01 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- 1.114,25 EUR od 20. travnja 2013. do isplate,

- 186,15 EUR od 20. travnja 2013. do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.992,75 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila 25. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj 016-87/2007, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 29.836,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, na rok od 7 godina, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta po 425,21 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu je ništetna te se stoga ne može primijeniti, a što je i utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno u tom postupku je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti potrošača informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tim odlukama je utvrđeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali uz švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače tako da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku o tome hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Tužiteljica se pozvala na utvrđenja suda iz navedenog postupka, u smislu čl. 502 c Zakona o parničnom postupku, odnosno na utvrđenje o postojanju povrede kolektivnih prava i obveza korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, te tvrdi da je zbog te ništetne odredbe preplatila mjesečne iznose anuiteta, slijedom čega je zatražila da sud spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da joj isplati iznos od 30.849,39 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačni iznos preplate od dana njegovog plaćanja do isplate. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražila je isplatu iznosa od 5.554,13 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na pojedini iznos preplate od dana plaćanja istog do dana isplate, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, te je istaknuo prigovor zastare. Priznao je da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 016-87/2007 od 25. siječnja 2007., međutim, smatra da sporna odredba nije ništetna. Naime, kako bi se neka odredba ugovora mogla smatrati ništetnom, potrebno je da su kumulativno ispunjeni svi uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom slučaju je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, mogla izabrati između više opcije ugovora o kreditu te je izabrala onaj s valutnom klauzulom u CHF, pa tuženik smatra da odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, budući da klijent banke može samostalno izabrati jedan od ponuđenih ugovora, a smatra i da je životno nelogično i neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj odredbi ugovora. Nadalje, tvrdi da je tuženik pri sklapanju Ugovora o kreditu obavijestio tužiteljicu o svim relevantnim okolnostima, kao i o eventualnim rizicima, pa tako i o rizicima valutne klauzule u CHF, a ustvrdio je i da je proveo edukaciju svojih djelatnika vezano za kredite s valutnom klauzulom u CHF, odnosno za prodaju tih proizvoda, iz čega smatra da je razvidno da je vodio računa o klijentima, kao i načinu prezentacije uvjeta kredita istima. Istaknuo je i da kretanje tečaja strane valute nije bilo predvidivo, tako da tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa stoga nije niti mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer ni sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u narednih sedam godina, na koji rok je sklopljen Ugovor. Tuženik je prigovorio i postavljenom zahtjevu za plaćanje zateznih kamata tekućih od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, jer smatra da se sukladno čl. 1115. ZOO zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od podnošenja zahtjeva odnosno tužbe, pa kako tuženik nije nepošteni stjecatelj, smatra da tužiteljica nema pravo na takve kamate. Slijedom svega navedenoga, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016-87/2007 od 25. siječnja 2007. (dalje: Ugovor), solemnizaciju, otplatni plan, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata, kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, podnesak, realizirani otplatni plan, pisanu izjavu svjedoka, te je izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Hrvoju Prliću, koji vještak je dopunio svoj nalaz i mišljenje te se očitovao pisanim putem, a isti je i saslušan, te je saslušana i tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora, tj. da su isti sklopili tužiteljica, kao korisnica kredita i fiducijarni dužnik, s tuženikom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditorom, te da je temeljem istog Ugovora tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.836,00 CHF i to po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), s ugovorenom kamatnom stopom od 5,25% godišnje (čl. 3. Ugovora), koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika ili drugim aktom banke, odnosno nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule, kojom je obveza vezana uz valutu CHF, te promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Iz istog Ugovora proizlazi i da je ugovoren rok otplate od sedam godina, te otplata u mjesečnim anuitetima (84) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 425,21 CHF, po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 4.). Proizlazi i da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju novog motornog vozila, a da se radi o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 dalje: ZZP/03), proizlazi iz okolnosti da je tužiteljica kredit podigla kao fizička osoba, za kupnju osobnog vozila, te da je vozilo, kako je iskazala, a koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i uvjerljiv, nabavila isključivo za obiteljske potrebe. Nije sporno niti da je u zasebnom postupku tužiteljica zatražila povrat stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe iz istog Ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. Među strankama nije sporno niti da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 5. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

7. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

8. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

9. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu u CHF uz koju je vezana glavnica.

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci. Pritom je za ukazati da se utvrđenja iz navedene parnice mogu primijeniti u ovom sporu, sukladno čl. 502.c ZPP, iako je osnova potraživanja tužiteljice stjecanje bez osnove, a ne naknada štete. Ovo stoga što pravilnim tumačenjem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbe članka 502.c. ZPP, proizlazi da se ne radi o samo naknadi štete već i o isplati koja se može potraživati u posebnim parnicama s pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

12. Dakle, sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. konkretno je vezan za utvrđenje da su u ugovorima o kreditu sklopljenim od strane tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je obveza vezana uz valutu CHF i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da tuženik u pojedinačnom sporu potrošača, u kojem se isti poziva na ta utvrđenja, može dokazivati da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije, što, međutim, u ovom postupku nije s uspjehom učinio.

13. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da, kada su se obratili u autokuću koja prodaje Toyota vozila i odabrali vozilo, za kupnju kojeg im je trebao kredit, u autokući su im ponudili, kao jedinu opciju, kredit u CHF, a pritom im je rečeno kako se radi o povoljnom kreditu i nije im ponuđena druga opcija. Sve što su trebali vezano za kredit obavili su u autokući, sa zaposlenikom iste, i uopće nisu ni išli u banku. Kako se do tada nisu susreli s kreditom s valutnom klauzulom u valuti CHF, bili su malo skeptični, ali ih je zaposlenik autokuće uvjerio da je to povoljan kredit i stabilna valuta te da se nemaju čega bojati, pa su pristali podići upravo takav kredit. Radilo se o unaprijed pripremljenom ugovoru te nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, već je bilo po principu "uzmi ili ostavi", a prilikom dogovaranja kredita djelatnik autokuće nije upozorio tužiteljicu da bi moglo doći do značajnijeg porasta anuiteta zbog porasta tečaja, te joj nije objasnio razliku u odnosu na valutnu klauzulu u EUR, tj. da HNB štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Kada je došlo do značajnijeg rasta anuiteta, obratila se tuženiku te su joj tamo rekli da se tu ne može ništa pomoći jer je to jednostavno tako. Inače, rate je osobno plaćala svaki mjesec te je dodala i da je pročitala ugovor prije nego što ga je potpisala, ali s obzirom da joj je djelatnik sve objasnio te joj rekao da će rata kredita narasti maksimalno 100,00 do 200,00 kn zbog eventualnog porasta tečaja, kada je čitala ugovor nije našla ništa što bi joj bilo sumnjivo. Inače je ekonomistica po struci i radi u javnoj nabavi, unatoč čemu nije mogla predvidjeti da će doći do tako velikog rasta tečaja CHF.

14. Iz navedenog slijedi da nije bilo pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama, već se radilo o ugovoru sklopljenom u autokući, na standardnom obrascu te je utvrđeno i da djelatnik autokuće, koji je za tuženika obavljao posao sklapanja kredita, nije upozorio tužiteljicu na nikakve rizike povezane s valutnom klauzulom u CHF niti na mogućnost značajnijeg rasta otplatne rate, već ju je suprotno tomu uvjerio da se može raditi o neznatnom rastu rate te da se radi o povoljnom kreditu. Za dodati je da je tuženik odustao od prijedloga da se saslušaju djelatnici banke MP te RP, dok pisanu izjavu djelatnice tuženika TP, sud nije posebice ocjenjivao jer se, sukladno odredbama ZPP, svjedoci saslušavaju pred sudom, a nije kao dokazno sredstvo predviđen njihov pisani iskaz.

15. S obzirom na izneseno, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je kao takva ništena, slijedom ge je sud prihvatio tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti iste i odlučio kao pod točkom I izreke, a kako se radi o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, kojom je obveza povrata kredita vezana uz valutu CHF, takva se odredba ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), dužan je vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

16. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Hrvoju Prliću, koji je u nalazu i mišljenju da je kredit tužiteljici isplaćen 26. siječnja 2007., na koji dan je srednji tečaj HNB iznosio 4,569661 te je naveo da ukupan iznos razlike zbog ugovorene valutne klauzule uz valutu CHF u odnosu na početni tečaj iznosi 40.957,63 kn, dok je po osnovi promjenjive kamatne stope više plaćen iznos od 8.452,37 kn.

17. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći da vještaku nije bio zadatak utvrditi preplatu po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i da pri izračunu preplate po osnovi valutne klauzule nije uračunao tzv. negativne razlike. Nadalje, prigovorio je i da je uzeo pogrešan dan isplate kredita te pogrešan tečaj, jer je ugovoren srednji tečaj tuženika, a ne HNB, kao i da nije uzeo u obzir razliku po osnovi promjenjive kamatne stope, odnosno za istu umanjio utvrđeni iznos preplate. 18.

Vještak je u pisanom obliku dopunio nalaz navodeći da u slučaju uračunavanja tzv. negativnih razlika, preplata po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 40.456,87 kn. Međutim, kako se u pisanoj dopuni nalaza nije očitovao na ostale primjedbe tuženika, nakon usmenog očitovanja, u kojem je naveo da je točno da iz isplatnog naloga proizlazi da je kredit tužiteljici isplaćen 31. siječnja 2007., a ne 26. siječnja 2007., kako je on to uzeo u nalazu, te da, po dostavi podatka o relevantnim srednjim tečajevima tuženika, može izvršiti dopunu nalaza u tom smislu, sud mu je to i naložio, te je vještak u daljnjoj dopuni nalaza i mišljenja, uzimajući u obzir da je srednji tečaj tuženika na dan isplate kredita iznosio 4,5491 kn te da je kredit isplaćen 31. siječnja 2007., utvrdio da preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 41.847,57 kn, a u slučaju uračunavanja tzv. negativnih razlika ista iznosi 41.489,69 kn. Na daljnju primjedbu tuženika da je pri izračunu uzeo tečaj na dan dospijeća pojedinog iznosa umjesto na dan isplate, vještak se dodatno pisano očitovao navodeći da je koristio tečajeve na datume kada je tuženik stvarno zatvarao u svojim knjigama pojedine iznose te je dodao i da je zasebno izrazio preplatu po osnovi kamatne stope te da ista nema utjecaja na dio koji se odnosi na izračun razlike valute.

19. Sud je prihvatio utvrđenja vještaka iz dopunskog nalaza u kojem je uvažio primjedbe tuženika i izvršio izračun preplate uzimajući u obzir ugovoreni srednji tečaj tuženika za CHF te ispravan datum isplate kredita, jer je isti dan nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, a nakon zadnje dopune nalaza niti tuženik više nije imao primjedbi na izračun vještaka, a za dodati je i da je vještak tijekom postupka pisano i usmeno otklonio ostale prigovore, dajući izračun preplate i u varijanti uračunavanja tzv. negativnih razlika, te otklonio primjedbu da je trebao umanjiti utvrđene iznose preplate za razliku zbog promjene kamatne stope, jer, kako je naveo, ta preplate nije od utjecaja na utvrđenu preplatu po osnovi razlike tečaj. Konačno, otklonio je i primjedbu da je uzeo u obzir dan dospijeća, a ne uplate pojedinog anuiteta, navodeći da je uzeo datume iz dokumentacije tuženika kada je on zatvarao pojedine anuitete. Još je za dodati i da okolnost da je vještak izračunao i preplatu po osnovi kamatne stope, iako mu to nije bio zadatak, ne utječe na pravilnost njegovih utvrđenja, s tim da taj dio nalaza sud, kao nepotreban, nije posebice ocjenjivao.

20. Prigovor zastare je neosnovan i u dijelu zahtjeva za isplatu, jer se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, koji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz čl. 225. ZOO, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno utvrđena donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., proizlazi da do dana podnošenja predmetne tužbe, tj. 28. veljače 2020., za potraživanje tužiteljice po toj osnovi nije protekao petogodišnji zastarni rok.

21. Tužiteljica je, konačno postavljajući tužbeni zahtjev u skladu s utvrđenjima vještaka, zatražila isplatu iznosa preplate samo pozitivnih razlika, s tim da iznos od 41.847,57 kn, preračunat u važeću valutu po fiksnom tečaju (7,53450) iznosi 5.554,13 EUR, koliko je tužiteljica i zatražila, pa joj je isti iznos i dosuđen, temeljem čl. 323. ZOO, a ne iznos umanjen za tzv. negativne razlike. Ovo, sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev 549/23, tj. iz razloga što tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio protutužbu za negativne razlike, niti je u tom smislu istaknuo procesnopravni prigovor prijeboja, pa nema osnove da bi se iste uračunale i prebile s tražbinom tužiteljice, iz čega slijedi da joj pripada pravo na isplatu više plaćenih iznosa, bez umanjenja za negativne razlike. Pritom je za dodati i da je konačno postavljajući tužbeni zahtjev tužiteljica preinačila tužbu, jer je zatražila isplatu višeg iznosa od onoga u tužbi, koju preinaku je sud, unatoč protivljenju tuženika, dopustio i to primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP, jer je ista rezultat usklađivanja tužbenog zahtjeva s utvrđenjima vještaka, pa se radi o opravdanoj, a i o svrsishodnoj preinaci za konačno rješenje odnosa među strankama, 22. Tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate na pojedini mjesečni iznos preplate tekuće, kako je to i zatraženo, od dana plaćanja pojedinog iznosa do isplate, s tim da je dan plaćanja i pojedini mjesečni iznos preplate razvidan iz nalaza i mišljenja vještaka. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO. Ovo s obzirom da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

24. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 20. srpnja 2020., 7. veljače 2022., 25. veljače 2022. i 6. listopada 2022. , sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x100 bodova), trošak sastava podnesaka od 29. ožujka 2023., 11. travnja 2023., 19. ožujka 2024. i 14. ožujka 2025., po Tbr. 8. toč. 3. (4x50 bodova), trošak sastava podneska od 10. rujna 2020. po Tbr. 8. toč. 4. (25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 3. rujna 2020., 14. ožujka 2022., 7. studenoga 2022., 4. travnja 2023., 4. listopada 2023., 7. studenoga 2024., 13. veljače 2025., 15. svibnja 2025., 5. studenoga 2025. i 27. siječnja 2026., sve po Tbr. 9. toč. 1. (10x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 5. ožujka 2024. i 11. travnja 2024., oba po Tbr. 9. toč. 5. (2x25 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu Tbr. 9 . toč. 3. (50 bodova), kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 43,67 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR.

25. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 3.992,75 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st.3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

26. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu 18. ožujka 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika