REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-247/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, uz sudjelovanje Mateje Marjanović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja FH, trenutno u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Sarajevska cesta 41, Zagreb, kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik, Zagreb, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, OIB:36162371878, 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216- 03/24-06/4393, URBROJ: 511-01-212-25-8 od 18. prosinca 2025.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljici u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Stjepanu Babiću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj tužiteljici, rođenoj **.**.1959. u mjestu Uzdal Roso, Ruska Federacija, državljanka Ruske Federacije.

2. U tužbi i tijekom spora tužiteljica osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako je u osporavanom rješenju tuženik selektivno interpretirao iskaze tužiteljice. Nije joj omogućio da se očituje o informacijama u zemlji podrijetla te da rješenje ne sadrži jasne razloge zašto su pojedini dokazi odbačeni kao nevjerodostojni.

3. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji, poništi osporavano rješenje, odobri tužitelju besplatnu pravnu pomoć te naloži tuženiku isplatiti pružatelju pravne pomoći iznos od 1.250,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je u konkretnom slučaju izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva tužiteljice okončano sukladno materijalnim i procesnim propisima. Naime, tužiteljica je u zahtjevu izjavila da je njen jedini razlog napuštanja zemlje podrijetla strah da će joj sina uputiti na ratište u Ukrajinu, a osobno nije s tijelima vlasti u zemlji podrijetla imala ikakvih problema niti je Rusku Federaciju napustila zbog sebe i svojih razloga.

5. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je održao usmenu raspravu. Napominje se da je na raspravu sudu nepozvana pristupila tužiteljica, no ista nije zahtijevala od suda da joj omogući da se služi ruskim jezikom navodeći da se odriče prava na prevođenje (članak 11. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima /Narodne novine, broj 36/24 -dalje: ZUS/).

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužiteljica 25. ožujka 2024. podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu Republici Hrvatskoj. Po provedenom postupku u kojem je dodatno saslušavana na zapisnik 11. prosinca 2025. radi utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, zahtjev tužiteljice je odbijen jer je ocjenjeno da ne ispunjava uvjete za priznanje azila i supsidijarne zaštite iz članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17. i 3/23. – dalje: Zakon).

9. Odredbom članka 20. Zakona propisano je da će se u Republici Hrvatskoj priznati azil tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Odredbom članka 21. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20., ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla, suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti, ili se zbog takvog rizika ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Nadalje, odredbom stavka 2. istog članka Zakona propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječnost, ili ponižavajući postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva, zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

11. Iz iskaza tužiteljice danih tijekom postupka, proizlazi da u zemlji podrijetla nije bila izložena proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi niti je utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogla biti izložena postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi.

12. Kao razlog podnošenja zahtjeva tužiteljica je navela strah da će joj sina uputiti na ratište u Ukrajinu.

13. Po izvršenom uvidu u isprave spisa tuženika i dostupna izvješća, sud nalazi da je tuženik na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u vezi s čime je dao detaljno, razložno i razumno obrazloženje.

14. Naime, ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak tuženika da razlozi koje je tužiteljica navela kao razloge napuštanja zemlje podrijetla, ne predstavljaju razloge koji bi opravdavali odobrenje međunarodne zaštite.

15. Ovo stoga što je iz podataka spisa predmeta, kao i zapisnika o saslušanju tužiteljice u dva navrata razvidno kako je navela da nikada s tijelima vlasti zemlje podrijetla nije imala nikakvih problema niti je Rusku Federaciju napustila zbog sebe i svojih razloga, već isključivo zbog sina F koji je također tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, a posebno upitana što bi joj se dogodilo u slučaju povratka u zemlju podrijetla, navela je da bi bila upitana od tijela vlasti gdje joj se nalazi sin. Također iz iskaza tužiteljice, jasno proizlazi da nikada nije bila tužena, pritvarana, kažnjavana niti zlostavljana ili fizički mučena te u zemlji podrijetla nije imala nikakvih problema. Imala je mirovinu i kuću, te dobar život, a osim sina ima kćer koja živi u [adresa], a drugu u Republici Austriji. Također navela je kako je ona ta koja je odlučila da sin F napusti zemlju podrijetla u njenoj pratnji, jer tvrdi da on sam ne može brinuti o sebi.

16. Kraj takvog stanja stvari, tužiteljica ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20. niti ispunjava uvjete za priznanja supsidijarne zaštite iz članka 21. Zakona.

17. Stoga je, prema ocjeni ovog suda pravilno postupio tuženik kada je na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona odbio zahtjev tužiteljice.

18. Napominje se da tužiteljica tijekom ovog spora nije saslušavana, budući da je ista detaljno saslušana tijekom upravnog postupka koji iskaz je kao dokaz sud ocjenjivao tijekom ovog spora. Stoga, budući da sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u kojeg su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i vijeća, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tražitelja u postupku povodom pravnog lijeka, sud navedeni dokaz nije provodio, budući da je isti, kraj provedenog detaljnog saslušanja tužiteljice ocijenjen kao nesvrsishodnim pri čemu je sud osobito imao u vidu da tužiteljica ne predlaže utvrđivanje nikakvih novih okolnosti kao je bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

19. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

20. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

21. Konačno, sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., S (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te direktive. (U vezi s obvezom saslušanja tužitelja u upravnom sporu upućuje se na pravna shvaćanja izražena u presudama Visokog upravnog suda, poslovni broj Usž- 4884/2025 od 14. siječnja 2026. i Usž-242/2025 od 12. studenog 2025.).

22. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, osporavano rješenje ocjenjuje se zakonitim slijedom čega je valjalo, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.

23. Tijekom ovog spora tužiteljica postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.

24. Naime, prema podacima spisa ista ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

25. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

26. Kako je tužiteljica postavila zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, u vezi s tarifnim brojem 54. (vrijednost boda od 2 EUR), što uz uvećanje za pripadajući PDV, iznosi ukupno 1.250,00 EUR, kako je i traženo na raspravi.

27. Stoga je Sud točkom III. izreke presude naložio Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koje sukladno odredbi članka 3. stavak 1. Pravilnika snosi navedeni trošak, da odvjetniku Stjepanu Babiću, koji je pružio pravnu pomoć tužiteljici, isplati ukupno navedeni iznos.

U Zagrebu 18. ožujka 2026.

Sudac:

Ivana Horvat

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Stjepan Babić – e- komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis