REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-1526/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić, iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1212/2024-10 od 18. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1212/2024-10 od 18. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 112-50- 2596270 sklopljenog 16. prosinca 2004. između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb te ĆJ kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja i JJ kao Sudužnika sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 512,40 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2004. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do namirenja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan".

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u dosuđujućem dijelu te u odluci o parničnom trošku zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

2. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba nije osnovna.

4. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. Ugovora o kreditu zaključenim među parničnih stranaka te zahtjev za isplatom iznosa od 512,40 eura s zateznom kamatom, s osnove ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

5. U postupku među strankama nije bilo sporno da je tuženik temeljem odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 112-50-2596270 naplatio naknadu u visini od 512,40 eura 21. prosinca 2004. Sporno je je li odredba članka 3. među strankama zaključenog Ugovora ništetna ugovorna odredba te pripada li tužitelju, kao posljedica za ništetnosti iste, pravo na isplatu iznosa od 512,40 eura s zateznom kamatom.

6. Protivno žalbenim prigovorima donoseći pobijanu presudu i u postupku kojoj je isti prethodio, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugih provedenih dokaza. Također, nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Po provedenom postupku sud prvog stupnja, u bitnom, zaključuje;

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita zaključili 16. prosinca 2004. Ugovor o kreditu broj 112-50-2596270 na iznos od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 116.990,14 kn (15.527,26 EUR) dana 21. prosinca 2004.,

- da je u odredbi članka 3. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30 % iznosa kredita,

- da je Ugovor o kreditu kako je to vidljivo iz sadržaja istog tipski, standardni ugovor tuženika,

- da se o odredbi članka 3. među strankama zaključenog Ugovora nije posebno pregovaralo te da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja,

- da iz iskaza tužitelja kao stranke sud utvrđuje da je tužitelj ugovor o kreditu zaključio jer su mu novčana sredstva bila potrebna zbog kupnje vozila za obiteljske privatne potrebe, da djelatnik banke nije pojasnio vezano za tu naknadu na što se ista odnosi i zašto je banka naplaćuje, da mu je tuženik predočio unaprijed sastavljen tekst ugovora o kreditu. Nije stekao dojam da bi uopće mogao sa bankom pregovarati o toj ugovornoj odredbi, niti da naknada može biti manja,

- da iz sadržaja ugovorne odredbe nije razvidno koliko iznosi naknada, već je određena u postotku od iznosa kredita,

- da tuženik nije dokazao (niti predlagao dokaze) na okolnost je li se o sadržaju te ugovorne odredbe pregovaralo, je li tužitelju pojašnjeno koji su to troškovi koji se banci podmiruju tom naknadom, osim što se tuženik poziva na interne akte tuženika koji da su dokaz o tome da je tužitelj mogao biti upoznat s visinom naknade.

8. Temeljem iznesenog sud prvog stupnja zaključuje da iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent – ovdje tužitelj, obavezuje prilikom isplate kredita isplatiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u sadržaju te ugovorne odredbe da se nije pregovaralo, s time da iz sadržaja samog ugovora i odredbe članka 3., nije vidljivo niti koliki je iznos takve naknade.

9. O sadržaju te ugovorne odredbe da stranke nisu pregovarale niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i u kojoj je visini određena, te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud je li tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih.

9.1. Iako tuženik tijekom postupka ukazuje da su se tom naknadom podmirivali troškovi poput: troškovi osoblja, stadija obrade, troškova odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office iitd), ne ukazuju na valjanost odredbe članka 3 ugovora s obzirom da iz sadržaja medu strankama zaključenog ugovora te predmetne ugovorne odredbe uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani, jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

9.2. Iz iskaza tužitelja kao stranke da proizlazi da tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora, izuzev što mu je ukazano koji iznos treba platiti , uopće nije ukazano niti objašnjeno koji to troškovi banke se time podmiruju, te koje to troškove tuženik kao banka uopće ima u navedenoj visini.

9.3. Ugovor o kreditu zaključen je 16. prosinca 2004. pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

9.4. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.5. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

9.6. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03).

9.7. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

9.8. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

9.9. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9.10. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

9.11. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u nastavku teksta: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

9.12. Po ocjeni prvostupanjskog suda ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženiku kao banci platiti jednokratnu novčanu naknadu i to prilikom prvog korištenja kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba odredba čl. 7. ZOO-a) to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje novčani iznos prema Odluci o Tarifi, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Dakle, navedena odredba u smislu odredbe članka 96. stavak ZZP, da je nepoštena, te u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP ništetna slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te odlučeno kao u točki I. izreke presude.

9.13. Kako između stranka nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio tu naknadu, to je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mu predmetnog iznosa s kamatom tekućom od dana stjecanja valjalo prihvatiti te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

9.14. Kako je odredba Ugovora (čl. 3.) ništetna te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

9.15. Naime, budući je odredba čl. 3. Ugovora ništetna, ona ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a kako je to tužitelj u ovoj pravnoj stvari i zatražio a koja zakonska zatezna kamata se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

9.16. Po tuženoj istaknuti prigovor zastare također da nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

9.17. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio je zaključak za zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, odnosno članak 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

9.18. Kako se u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije raspravljalo o ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi to zastara u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu u tom dijelu počinje teći od pravomoćnosti odluke u ovoj pravnoj stvari pa zahtjev tužitelja u tom dijelu evidentno nije u zastari.

9.19. Isto tako, ukoliko se na predmetni ugovorni odnos ne bi imale primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, po ocjeni ovog suda i u tom slučaju ugovorna odredba ništetna je sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ( čl. 322 ZOO a).

9.20. Odredbom čl. 296. st 1 ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Budući da je tuženik kao banka i jača ugovorna strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio za tužitelja kao fizičku osobu i korisnika kredita, obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, a da prethodno nije upoznao tužitelja na što se takva naknada odnosi, niti je o toj ugovornoj odredbi pregovarao sa tužiteljem, već na unaprijed standardnom tipskom obrascu ugovorio odredbu o plaćanju naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je sud ocijenio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, te presudio kao u točki I. izreke presude. Tuženik nije s uspjehom osporio činjenicu da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a niti je tuženik dokazao da je tužitelju obrazložio na što se takva naknada odnosi.

9.21. Slijedom svega naprijed iznijetog odlučeno je kao u točki I. i II izreke presude.

10. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

11. S gore navedenim zaključcima prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj žalbeni sud.

12. Naime, ovaj žalbeni sud prihvaća stav prvostupanjskog suda kako se sa tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka, nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 3. Ugovora, na koju tužitelj očito nije imao utjecaj odnosno na sadržaj iste). Iako je tuženik zasigurno imao određene troškove kod obrade kredita, pravilno je sud zaključio da je, unatoč tome, ništetna odredba članka 3. spornog ugovora.

13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

14. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 243,69 eura. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

16. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti ga prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga: Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj SuIV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

18. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

19. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

20. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

21. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

22. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

23. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZPP-a, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

24. U odnosu na tijek zatezne kamate odgovoriti je da je sud pravilno odredio istu jer je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj je zatražio tijek zateznih kamata s obzirom na datum naplate naknade za obradu kredita, obzirom da je na taj datum nastalo potraživanje i da je s navedenim datumom tuženik navedenu naknadu i naplatio. Nepoštenost tuženika je utvrđena u ovom postupku te je ista utvrđena ranije gore citiranom odlukom VSRH i potvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/2022, U-III-236/2023 i UIII-597/2023 od 13. srpnja 2023. kada su odbačene ustavne tužbe protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., čime je potvrđena ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

25. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka te žalbenim prigovorima tuženika ni u tom dijelu nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

26. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).

U Splitu,18. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić