REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-516/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužiteljice ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Anita Marković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4 , Zagreb, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. veljače 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužitelja te punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP- a, 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 6.1. „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita“ Ugovora o kreditu broj 209054 od 20.06.2007. godine zaključenog između tužitelja ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora koja glasi „…jednokratno 1,35% (jedancijelatridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Odredba članka 11.2. „Prijevremena otplata kredita“ Ugovora o kreditu broj 209054 od 20.06.2007.godine zaključenog između tužitelja ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora koja glasi „… Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 543,72 € (slovima: petstočetrdesettrieuraisedamdesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 201,80 € (slovima: dvjestojedaneuroiosamdesetcenti) od dana 22.06.2007. godine

- na iznos od 341,92 € (slovima: tristočetrdesetjedaneuroidevedesetdvacenta) od dana 31.01.2012. godine po stopi koja se do 31.12.2007. godine obračunava u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 da tužitelju ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR (slovima: tisućudvjestopedesetsedameuraisedamdesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da Tužitelj je kao korisnik kredita zaključio s prednikom tuženika, Volksbank d.d. (dalje u tekstu: tuženik), Ugovor o kreditu broj 209054 od 20. lipnja 2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor), a kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.514,49 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 6. predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,35 % od iznosa kredita, jednokratna, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade – naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (prilikom isplate kredita 21.06.2007. godine) tuženik naplatio iznos od 201,80 € (tada 1.520,47 kn). Člankom 11.2. predmetnog Ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, dakle uz uvjete koje odredi Kreditor. Suštinski, navedenom odredbom Ugovora, tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužitelj dana 30.01.2012. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 341,92 € (tada 2.576,19 kn). Spornim člancima 6. i 11.2. Ugovora regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom obrade zahtjeva i administracije kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konk retno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a niti je imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava vrijednost premeta spora i predlaže da sud rješenjem odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 543,72 EUR, ističe prigovor zastare tražbine tužitelja, navodi da su sporne odredbe jasne te da se o njima pregovaralo, da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene, protivi se vještačenju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 6- 12 spisa), izračun prijevremene otplate (list 13 spisa), dopis (list 14 spisa), prometna kartica (list 15-19 spisa), saslušao tužitelja kao stranku (list 274-275 spisa).

4. Među strankama su sporne sljedeće činjenice je li tužitelj zaključio ugovor s tuženikom; sadržaj i svrha ugovora; je li tužitelj pregovarao s tuženikom oko sadržaja ugovora; je li tužitelj valjano obaviješten o svim elementima ugovora; postojanje tražbine tužitelja; dužna pažnja tužitelja prilikom zaključenja ugovora.

5. Među strankama su sporna sljedeća pravna pitanja i to sadržaj ugovora o kreditu; jesu li pojedine ugovorne odredbe ništetne; je li se pregovaralo o sadržaju ugovora i je li tužitelj valjano obaviješten o svim elementima ugovora; ima li tužitelj status potrošača; je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj; je li nastupila zastara tražbine tužitelja; postojanje tražbine tužitelja.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita prednikom tuženika, Volksbank d.d. (dalje u tekstu: tuženik), sklopile Ugovor o kreditu broj 209054 od 20. lipnja 2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor), a kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.514,49 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Među strankama je bio sporan osnov utužene tražbine dok je sama visina bila nesporna jer je tuženik na ročištu dana 1. rujna 2025. učinio nespornim visinu, slijedom čega nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje. Tuženik nije osporio da je tužitelj navedene naknade platio pa sud zaključuje da je to nesporno među strankama.

8. Sporno je jesu li ugovorna odredbe članka 6.1. „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita“ Ugovora o kreditu broj 209054 od 20.06.2007. godine zaključenog između tužitelja ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora koja glasi „…jednokratno 1,35% (jedancijelatridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita…“ i članka 11.2. „Prijevremena otplata kredita“ Ugovora o kreditu broj 209054 od 20.06.2007.godine zaključenog između tužitelja ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora koja glasi „… Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora…“ nepoštene, obzirom je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost, a uslijed ništetnosti predmetne odredbe, pripada li tužitelju pravo na povrat plaćenog iznosa na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. Iz iskaza tužiteljice danog na ročištu dana 9. veljače 2026. proizlazi da nakon što joj se predočava ugovor o kreditu koji prileži na listovima 6-11 spisa može reći da je to ugovor koji je zaključila s prednikom tuženika i ona ga je potpisala. Može reći da je to bio kredit za kupovinu automobila i to novog automobila marke Seat Altea. Otišla je u salon na Jankomiru, ne može se sjetiti je li to bio Porshe ili Auto Zubak, ali njoj je bilo bitno da je auto odmah dostupan. U salonu je pogledala model i odlučila se upravo za taj. U salonu su joj rekli da surađuju s Volksbank i poslali su je upravo u Volksbank. Poslovnica je bila negdje u centru grada. Sve potrebne dokumente je predala odmah u autokuću, a oni su sve poslali u banku. U autokući je predala platne liste i kopiju osobne iskaznice. Kada je došla u poslovnicu banke, već ju je čekao gotov ugovor. Može reći da su joj u autokući rekli da će kredit biti u švicarcima, a znala je da se tada daju krediti u švicarcima pa joj to nije bilo čudno. U banci je pitala mogu li se maknuti te naknade iz ugovora, a oni su joj rekli da je tome tako i da ili hoće potpisati ili neće, nju je auto čekao. U banci joj nitko nije rastumačio što znači promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula. Može reći da joj nitko nije dao nikakve letke, brošure niti su bili kakvi plakati koji bi to objašnjavali. Nitko joj nije objasnio valutni rizik, samo joj je djelatnica rekla: "To je sjajno, ja da sad uzimam, voljela bih takav kredit.". Kredit je ovjerila kod bilježnika, a može reći da joj niti bilježnik nije ništa objasnio. Taj automobil je imala 10 godina i onda ga je prodala. Taj automobil koristila je za osobne potrebe. Nije taksirala s navedenim vozilom, nije ga davala u najam ili zakup, nije prevozila robu s njim, već su ga koristili isključivo tužiteljica i njezina obitelj za osobne potrebe. Nitko joj nije objasnio ni kako se formira ulazna/izlazna naknada niti koji su parametri. Može reći da je pročitala ugovor.

10. Sud cijeni iskaz tužitelja kao istinit, logičan i životno uvjerljiv a tuženik nije predložio dokaze kojima bi dokazao neistinitost iskaza tužitelja.

11. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (2007.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003; dalje u tekstu: ZZP-a) propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

13. Zakon o zaštiti potrošača u čl. 3. toč. 1. određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, sud zaključuje da je tužiteljica potrošač jer iz iskaza proizlazi da je predmetni kredit podigla za osobni automobil marke Seat Altea, koji automobil je imala 10 godina i onda ga je prodala a taj automobil je koristila za osobne potrebe. Nije taksirala s navedenim vozilom, nije ga davala u najam ili zakup, nije prevozila robu s njim, već su ga koristili isključivo ona i njena obitelj za osobne potrebe. Ukazuje se da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj predmetno vozilo koristio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Temeljem iznesenog sud zaključuje da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača a da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP.

14. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je otišla u salon na Jankomiru, da je u salonu pogledala model i odlučila se upravo za taj. U salonu su joj rekli da surađuju s Volksbank i poslali su je upravo u Volksbank. Sve potrebne dokumente (platne liste i kopiju osobne iskaznice) predala je odmah u autokuću, a oni su sve poslali u banku a kada je došla u poslovnicu banke, već ju je čekao gotov ugovor. U banci je pitala mogu li se maknuti te naknade iz ugovora, a oni su joj rekli da je tome tako i da ili hoće potpisati ili neće. U banci joj nitko nije objasnio ni kako se formira ulazna/izlazna naknada niti koji su parametri. Može reći da je pročitala ugovor.

15. Odredbom čl. 84. navedenog ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 6.1 i 11.2. koje se odnose na naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorna odredbe bila lako uočljive.

17. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba bila razumljiva predniku tužitelja kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP-a.

18. Međutim, bez obzira da li je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (jednokratno 1,35% (jedancijelatridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn), ili je riječ o odredbi koja tako nije sastavljena kada govorima o izlaznoj naknadi, svejedno sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

19. Valja istaknuti da po stavu ovog suda ugovorna odredba kojom je stipulirana naknada za prijevremenu otplatu kredita nije protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a, niti taj zakonski članak isključuje pravo banke na naplatu takve naknade, ukoliko je ista ugovorena. Također takva ugovorna odredba sama po sebi nije ništetna, a što proizlazi iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

20. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe iz članka 11.2. proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost (što proizlazi iz stipulacije ''je moguća'') i uz uvjete koje odredi kreditor, ocjena je ovog suda da je odredba za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je prijevremena otplata kredita vezana za odluku tuženika, odnosno za akt tuženika bez navođenja ikakvih uvjeta ili parametara koji bi objektivno uredili predmetnu situaciju. Slijedom navedenog tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije mogao znati koji su uvjeti za prijevremenu otplatu kredita.

21. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede uvjeta za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time tužitelj kao korisnik kredita i potrošač od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

22. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a bilo je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača.

23. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

24. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te naknadi za prijevremenu otplatu nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

25. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ukazuje se da tuženik nije predložio niti jedan dokazni prijedlog da bi se o prijepornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a sve sukladno čl. 81. st. 4. ZZP.

26. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj i izlaznoj naknadi i visini istih, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredaba, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

27. Osobito se ukazuje, a kako je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi čl. 11.2. nije posebno pregovaralo, te kako sporna ugovorna odredba sadrži nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku hoće li dozvoliti prijevremenu otplatu kredita i uz koje uvjete, a osobito o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ocjena je ovog suda da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga ništetna u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03.

28. Dakle, ovaj sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kada može dobiti suglasnost za prijevremenu otplatu kredita i uz koje uvjete, a niti mu je prilikom njegovog potpisivanja dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili navedeni parametru sukladno čl. 11.2. ugovora o kreditu. Te okolnosti tuženik nije dokazao.

29. Odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita te plaćanje naknade za prijevremenu otplatu nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

30. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

31. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno za prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

32. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

33. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

34. U odnosu na čl. 6.1 ugovora a uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u 84 mjesečna obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

35. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

36. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita odnosno naknadi za prijevremenu otplatu ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita ili naknade za prijevremenu otplatu te zauzvrat pruženih usluga.

37. Imajući na umu navedeno, predmetne odredbe čl. 6.1 i 11.2 ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

38. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

39. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

40. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 6.1 i 11.2 ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

41. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

42. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno naknade kod prijevremene otplate, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

43. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

44. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

45. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 6.1 i 11.2 ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,35% njegove visine odnosno da nisu nastali troškovi prijevremene otplate, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

46. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je temeljem svega iznesenog odlučeno kao pod toč. i. i II. izreke presude.

47. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru (iz čl. 11.2 ugovora proizlazi da se naknada u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita zaračunava sukladno Odluci o naknadama za usluge), bilo moguće pojedinačno pregovarati

48. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti (ništavosti) ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

49. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

50. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 6.1 i 11.2 ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u iznosu od 201,80 eur te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 341,92 eur, a sama visina nije bila sporna.

51. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

52. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem neodređene i nejasne odredbe tuženik je propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je sam primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim stoga je tuženik nepošteni stjecatelj. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio utuženi iznos temeljem ništetne ugovorne odredbe dakle, dosuđena je zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

53. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

54. Prigovor zastare nije osnovan. Ukazuje se da čl. 328. ZOO određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

55. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

56. Slijedom navedenog zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. i II. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

57. Naime, tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. S obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe čl. 6.1 i 11.2 nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19.

58. To znači da zastara zahtjeva za isplatom utužene tražbine nije nastupila jer zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti.

59. Valja reći da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III- 236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

60. Obzirom da je tuženi zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu tuženikovih navoda, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

61. U odnosu na prigovor tuženika prilikom vrijednosti predmet spora kako ga je tužitelj označio valja reći da navedeni prigovor nije osnovan.

62. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

63. Odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

64. Slijedom navedenog, sud nije ovlašten na temelju odredbe čl. 187. st. 2. ZPP odbaciti tužbu, navodeći kao razlog nedostatak pravnog interesa tužitelja na podnošenje tužbe radi utvrđenja da je ugovor ništetan. Kako odredba čl. 327. st. 1. ZOO-a ne ograničava krug osoba ovlaštenih za isticanje ništavosti u smislu odredbe to je svakoj zainteresiranoj osobi dana aktivna legitimacija na tužbu na utvrđenje bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1516/2011 od 25. ožujka 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7895/2003 od 13. prosinca 2006.).

65. Slijedom navedenog tužitelj ima pravni interes za donošenje i deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kao i pravni interes za tužbeni zahtjev radi isplate. Budući da postoji pravni interes to je tužitelj ispravno odredio vrijednost predmeta spora sukladno čl. 37. st. 1. ZPP.

66. Naime, kada bi se prihvatio suprotan stav, tužitelj bi u jednom parničnom postupku postavio deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu a u drugom parničnom postupku postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu, čime bi se samo umnožavao broj sudskih postupaka.

67. Ukazuje se da bi postupanje kakvo tuženik navodi bilo suprotno čl. 6.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/97.) koji određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj te suprotno čl.1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji određuje da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva a da se nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. U konkretnom slučaju parnični trošak jest vlasništvo i može se podvesti pod čl. 1. Protokola uz Konvenciju, a niti iz odredbe čl. 37. ZPP niti iz bilo koje druge odredbe ZPP ne proizlazi zaključak na koji se tuženik poziva, stoga se tužitelj ne smije lišiti svoga vlasništva.

68. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 10. srpnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 5. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 14. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 12. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3 Tarife, odnosno ukupno 900,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (225,00 EUR) iznosi 1.125,00 EUR, zajedno s troškom sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR ukupno iznosi 1.257,72 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu (toč. IV. izreke).

69. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

70. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 18. ožujka 2026.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- na od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- na od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku po pun.