Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-883/2019-69

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. veljače 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja ĐŠ, odvjetničke vježbenice i tužitelja osobno te punomoćnice tuženika Hane Porobija, odvjetnice, nakon javne objave presude i rješenja 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208177232 od 29. prosinca 2006., sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja SŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.000,00 po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (u dijelu članka 1. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu) te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (u dijelu članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju SŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata iznos od 1.105,82 eura (slovima: tisuću sto pet eura osamdeset dva centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 5,12 eur od dana 04.11.2007. do isplate,

- 5,15 eur od dana 09.12.2007. do isplate,

- 5,16 eur od dana 04.01.2008. do isplate,

- 5,29 eur od dana 12.02.2008. do isplate,

- 10,76 eur od dana 13.03.2008. do isplate,

- 10,63 eur od dana 15.04.2008. do isplate,

- 10,46 eur od dana 13.05.2008. do isplate,

- 10,45 eur od dana 13.06.2008. do isplate,

- 10,37 eur od dana 15.07.2008. do isplate,

- 10,32 eur od dana 15.08.2008. do isplate,

- 10,33 eur od dana 14.09.2008. do isplate,

- 10,92 eur od dana 14.10.2008. do isplate,

- 11,18 eur od dana 15.11.2008. do isplate,

- 10,72 eur od dana 12.12.2008. do isplate,

- 11,30 eur od dana 09.01.2009. do isplate,

- 11,50 eur od dana 10.02.2009. do isplate,

- 11,76 eur od dana 12.03.2009. do isplate,

- 11,31 eur od dana 15.04.2009. do isplate,

- 11,34 eur od dana 14.05.2009. do isplate,

- 11,19 eur od dana 13.06.2009. do isplate,

- 11,27 eur od dana 15.07.2009. do isplate,

- 14,53 eur od dana 15.08.2009. do isplate,

- 14,72 eur od dana 10.09.2009. do isplate,

- 14,56 eur od dana 15.10.2009. do isplate,

- 14,69 eur od dana 15.11.2009. do isplate,

- 14,63 eur od dana 15.12.2009. do isplate,

- 14,99 eur od dana 12.01.2010. do isplate,

- 15,12 eur od dana 04.02.2010. do isplate,

- 15,17 eur od dana 14.03.2010. do isplate,

- 15,46 eur od dana 10.04.2010. do isplate,

- 15,42 eur od dana 05.05.2010. do isplate,

- 15,92 eur od dana 15.06.2010. do isplate,

- 16,47 eur od dana 15.07.2010. do isplate,

- 15,87 eur od dana 12.08.2010. do isplate,

- 17,03 eur od dana 14.09.2010. do isplate,

- 16,64 eur od dana 15.10.2010. do isplate,

- 16,81 eur od dana 14.11.2010. do isplate,

- 17,30 eur od dana 14.12.2010. do isplate,

- 17,98 eur od dana 13.01.2011. do isplate,

- 17,15 eur od dana 15.02.2011. do isplate,

- 17,48 eur od dana 15.03.2011. do isplate,

- 17,23 eur od dana 15.04.2011. do isplate,

- 17,77 eur od dana 15.05.2011. do isplate,

- 18,60 eur od dana 16.06.2011. do isplate,

- 19,53 eur od dana 17.07.2011. do isplate,

- 18,46 eur od dana 17.08.2011. do isplate,

- 17,00 eur od dana 16.09.2011. do isplate,

- 16,51 eur od dana 18.10.2011. do isplate,

- 16,46 eur od dana 17.11.2011. do isplate,

- 16,69 eur od dana 17.12.2011. do isplate,

- 17,05 eur od dana 18.01.2011. do isplate,

- 17,16 eur od dana 16.02.2012. do isplate,

- 17,00 eur od dana 17.03.2012. do isplate,

- 17,00 eur od dana 17.04.2012. do isplate,

- 17,09 eur od dana 02.06.2012. do isplate,

- 17,19 eur od dana 16.06.2012. do isplate

- 17,04 eur od dana 17.07.2012. do isplate,

- 17,00 eur od dana 17.08.2012. do isplate,

- 16,62 eur od dana 16.09.2012. do isplate,

- 16,97 eur od dana 17.10.2012. do isplate,

- 17,10 eur od dana 16.11.2012. do isplate,

- 17,00 eur od dana 18.12.2012. do isplate,

- 16,78 eur od dana 02.02.2013. do isplate,

- 16,99 eur od dana 02.03.2013. do isplate,

- 17,04 eur od dana 02.04.2013. do isplate,

- 16,65 eur od dana 16.05.2013. do isplate,

- 16,63 eur od dana 06.06.2013. do isplate,

- 16,59 eur od dana 20.07.2013. do isplate,

- 16,71 eur od dana 10.09.2013. do isplate,

- 16,74 eur od dana 14.09.2013. do isplate,

- 16,99 eur od dana 26.11.2013. do isplate,

- 16,94 eur od dana 02.12.2013. do isplate,

- 17,09 eur od dana 01.02.2014. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju SŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 6.542,81 eura (slovima: šest tisuća pet stotina četrdeset dva eura osamdeset jedan centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 1,27 eur od dana 13.03.2008. do isplate,

- 2,87 eur od dana 14.10.2008. do isplate,

- 5,53 eur od dana 15.11.2008. do isplate,

- 0,86 eur od dana 12.12.2008. do isplate,

- 6,74 eur od dana 09.01.2009. do isplate,

- 8,81 eur od dana 10.02.2009. do isplate,

- 11,49 eur od dana 12.03.2009. do isplate,

- 6,88 eur od dana 15.04.2009. do isplate,

- 7,21 eur od dana 14.05.2009. do isplate,

- 5,64 eur od dana 13.06.2009. do isplate,

- 6,48 eur od dana 15.07.2009. do isplate,

- 4,61 eur od dana 15.08.2009. do isplate,

- 6,10 eur od dana 10.09.2009. do isplate,

- 4,86 eur od dana 15.10.2009. do isplate,

- 5,87 eur od dana 15.11.2009. do isplate,

- 5,40 eur od dana 15.12.2009. do isplate,

- 8,17 eur od dana 12.01.2010. do isplate,

- 9,20 eur od dana 04.02.2010. do isplate,

- 9,59 eur od dana 14.03.2010. do isplate,

- 11,84 eur od dana 10.04.2010. do isplate,

- 11,59 eur od dana 05.05.2010. do isplate,

- 15,45 eur od dana 15.06.2010. do isplate,

- 19,74 eur od dana 15.07.2010. do isplate,

- 15,09 eur od dana 12.08.2010. do isplate,

- 24,17 eur od dana 14.09.2010. do isplate,

- 21,12 eur od dana 15.10.2010. do isplate,

- 22,39 eur od dana 14.11.2010. do isplate,

- 26,23 eur od dana 14.12.2010. do isplate,

- 31,55 eur od dana 13.01.2011. do isplate,

- 25,12 eur od dana 15.02.2011. do isplate,

- 27,68 eur od dana 15.03.2011. do isplate,

- 25,70 eur od dana 15.04.2011. do isplate,

- 29,91 eur od dana 15.05.2011. do isplate,

- 36,40 eur od dana 16.06.2011. do isplate,

- 43,67 eur od dana 17.07.2011. do isplate,

- 51,86 eur od dana 17.08.2011. do isplate,

- 39,12 eur od dana 16.09.2011. do isplate,

- 34,84 eur od dana 18.10.2011. do isplate,

- 34,47 eur od dana 17.11.2011. do isplate,

- 36,48 eur od dana 17.12.2011. do isplate,

- 39,59 eur od dana 18.01.2011. do isplate,

- 40,52 eur od dana 16.02.2012. do isplate,

- 39,10 eur od dana 17.03.2012. do isplate,

- 39,13 eur od dana 17.04.2012. do isplate,

- 39,92 eur od dana 02.06.2012. do isplate,

- 40,81 eur od dana 16.06.2012. do isplate

- 39,48 eur od dana 17.07.2012. do isplate,

- 39,11 eur od dana 17.08.2012. do isplate,

- 35,85 eur od dana 16.09.2012. do isplate,

- 38,91 eur od dana 17.10.2012. do isplate,

- 39,97 eur od dana 16.11.2012. do isplate,

- 39,10 eur od dana 18.12.2012. do isplate,

- 37,22 eur od dana 02.02.2013. do isplate,

- 39,04 eur od dana 02.03.2013. do isplate,

- 39,46 eur od dana 02.04.2013. do isplate,

- 36,10 eur od dana 16.05.2013. do isplate,

- 35,95 eur od dana 06.06.2013. do isplate,

- 35,60 eur od dana 20.07.2013. do isplate,

- 36,59 eur od dana 10.09.2013. do isplate,

- 36,89 eur od dana 14.09.2013. do isplate,

- 39,03 eur od dana 26.11.2013. do isplate,

- 38,60 eur od dana 02.12.2013. do isplate,

- 39,89 eur od dana 01.02.2014. do isplate,

- 40,43 eur od dana 02.04.2014. do isplate,

- 39,38 eur od dana 27.05.2014. do isplate,

- 39,38 eur od dana 27.05.2014. do isplate

- 40,38 eur od dana 30.07.2014. do isplate,

- 41,54 eur od dana 30.08.2014. do isplate,

- 41,31 eur od dana 30.09.2014. do isplate,

- 42,15 eur od dana 23.10.2014. do isplate,

- 42,15 eur od dana 04.11.2014. do isplate,

- 42,99 eur od dana 29.11.2014. do isplate,

- 78,15 eur od dana 25.01.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 01.03.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 27.03.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 30.04.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 27.05.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 30.06.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 30.07.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 30.08.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 26.09.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 31.10.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 02.12.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 23.12.2015. do isplate,

- 43,16 eur od dana 27.01.2016. do isplate,

- 57,10 eur od dana 28.02.2016. do isplate,

- 55,53 eur od dana 30.03.2016. do isplate,

- 53,00 eur od dana 28.04.2016. do isplate,

- 52,44 eur od dana 28.05.2016. do isplate,

- 57,50 eur od dana 29.06.2016. do isplate,

- 53,98 eur od dana 29.07.2016. do isplate,

- 53,51 eur od dana 02.09.2016. do isplate,

- 55,57 eur od dana 02.10.2016. do isplate,

- 56,00 eur od dana 02.11.2016. do isplate,

- 57,13 eur od dana 02.12.2016. do isplate,

- 58,54 eur od dana 02.01.2017. do isplate

- 58,03 eur od dana 02.02.2017. do isplate,

- 57,16 eur od dana 02.03.2017. do isplate,

- 56,94 eur od dana 02.04.2017. do isplate,

- 55,17 eur od dana 02.05.2017. do isplate,

- 53,16 eur od dana 02.06.2017. do isplate,

- 46,03 eur od dana 02.08.2017. do isplate,

- 46,10 eur od dana 19.09.2017. do isplate,

- 46,52 eur od dana 19.10.2017. do isplate,

- 45,90 eur od dana 28.11.2017. do isplate,

- 45,09 eur od dana 02.12.2017. do isplate,

- 44,16 eur od dana 02.01.2018. do isplate,

- 43,20 eur od dana 02.02.2018. do isplate,

- 45,15 eur od dana 27.02.2018. do isplate,

- 44,92 eur od dana 02.03.2018. do isplate,

- 41,61 eur od dana 02.04.2018. do isplate,

- 38,49 eur od dana 02.05.2018. do isplate,

- 44,05 eur od dana 02.06.2018. do isplate,

- 42,96 eur od dana 02.07.2018. do isplate,

- 42,87 eur od dana 02.08.2018. do isplate,

- 47,85 eur od dana 02.09.2018. do isplate,

- 47,41 eur od dana 02.10.2018. do isplate,

- 46,16 eur od dana 02.11.2018. do isplate,

- 46,72 eur od dana 02.12.2018. do isplate,

- 47,64 eur od dana 02.01.2019. do isplate,

- 46,07 eur od dana 02.02.2019. do isplate,

- 46,86 eur od dana 02.03.2019. do isplate,

- 49,14 eur od dana 02.04.2019. do isplate,

- 45,55 eur od dana 02.05.2019. do isplate,

- 48,75 eur od dana 02.06.2019. do isplate,

- 49,60 eur od dana 02.07.2019. do isplate,

- 50,00 eur od dana 02.08.2019. do isplate,

- 52,35 eur od dana 02.09.2019. do isplate,

- 53,32 eur od dana 02.10.2019. do isplate,

- 52,31 eur od dana 02.11.2019. do isplate,

- 52,03 eur od dana 02.12.2019. do isplate,

- 54,47 eur od dana 02.01.2020. do isplate,

- 56,65 eur od dana 02.02.2020. do isplate,

- 57,98 eur od dana 02.03.2020. do isplate,

- 62,38 eur od dana 02.04.2020. do isplate,

- 61,44 eur od dana 02.05.2020. do isplate,

- 59,77 eur od dana 02.06.2020. do isplate,

- 59,83 eur od dana 02.07.2020. do isplate,

- 56,61 eur od dana 02.08.2020. do isplate,

- 57,16 eur od dana 02.09.2020. do isplate,

- 57,28 eur od dana 02.10.2020. do isplate,

- 59,61 eur od dana 02.11.2020. do isplate,

- 57,14 eur od dana 02.12.2020. do isplate,

- 57,01 eur od dana 02.01.2021. do isplate,

- 57,95 eur od dana 02.02.2021. do isplate,

- 55,56 eur od dana 02.03.2021. do isplate,

- 53,90 eur od dana 02.04.2021. do isplate,

- 54,66 eur od dana 02.05.2021. do isplate,

- 54,14 eur od dana 02.06.2021. do isplate,

- 53,63 eur od dana 02.07.2021. do isplate,

- 56,95 eur od dana 02.08.2021. do isplate

- 56,03 eur od dana 02.09.2021. do isplate,

- 55,54 eur od dana 02.10.2021. do isplate,

- 59,46 eur od dana 02.11.2021. do isplate,

- 62,80 eur od dana 02.12.2021. do isplate,

- 64,35 eur od dana 02.01.2022. do isplate,

- 61,73 eur od dana 02.02.2022. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja SŠ, u dijelu u kojem traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208177232 od 29. prosinca 2006. i to u dijelu odredbe u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.000,00 po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, prema tužitelju SŠ, [adresa], istaknuta prigovorom radi prebijanja u iznosu 47,07 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te se tuženikov prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe od 26. siječnja 2026.

II. Odbijaju se kao neosnovani tuženikovi prigovori nedostatka aktivne i pasivne legitimacije.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju SŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.240,59 eura (slovima: dvije tisuće dvije stotine četrdeset eura pedeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. ožujka 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, odnosno za iznos od 250,00 eura (slovima: dvije stotine pedeset eura) zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d.

Zagreb, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019. tužitelj navodi da je 29. prosinca 2006. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208177232 1.1. U članku 2 navedenog Ugovora, navedeno je kako redovna kamatna stopa iznosi 4,90 % godišnje, u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te je navedeno da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, odnosno ovdje tuženika, te da korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

1.2. Tužitelj navodi da se o navedenim člancima u Ugovora nije posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te da se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope, odnosno kamatna stopa je mijenjana temeljem nepoštenih ugovornih odredbi glede jednostrane i netransparentne prom jenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj nije pojedinačno pregovarano.

1.3. Tužitelj navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018.godine broj Pž- 6632/2017, a u kojem je parničnom postupku je tuženik je bio jedan od tuženika, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika, o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018. broj Pž-6632/17.

1.4. Dalje navodi da je tuženik bez prethodnog obavještavanja tužitelja jednostranom odlukom Uprave Banke mijenjao kamatnu stopu te da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013., Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015. kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

1.5. Shodno gore navedenome tužitelj smatra da je oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope te dolje navedenih iznosa stvarno plaćene rate i kamatne stope i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja.

1.6. Tužitelj navodi da kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenljivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač". Radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati. Stoga tužitelj ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom. Tužitelja uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud.

1.6. Dalje navodi da su prema Zakonu o zaštiti potrošača banke dužne upozoriti na sve moguće rizike ugovaranja određene valutne klauzule. S obzirom kako je i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koju je dana 14. lipnja 2018. godine potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017. presuđeno je kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 97/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to članak 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.7. Dakle, da je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: 1. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, 2. o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-s, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 07.lipnja 2013. godine),3. o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te 4. o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.8. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tužbi i tužbenom zahtjevu iz članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, tako da je njegov zahtjev u ovom predmetu hipotetički postavljen, te će se isti urediti nakon što se u ovom predmetu utvrde činjenice o kojima zavisi visina tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nakon što se provede financijsko vještačenje.Tužitelj zadržava pravo da nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu same visine istog, tj. iznosa razlike između plaćene i ugovorene kamate po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu/rati te tijeka zakonskih zateznih kamata.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, kako u pogledu pravne osnove i visine tako i u odnosu na činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Također, tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 11. lipnja 2014.

2.1. Navodi da je tužiteljev manifestacijski zahtjev neodređen te da tužitelj mora dokazati da tuženik odbija dati tužitelju isprave na koje se poziva u manifestacijskom zahtjevu. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja treće osobe otplaćivale obveze po kreditu pa predlaže bez daljnjeg raspravljanja odbiti tužbeni zahtjev.

2.2. U vezi s istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik smatra da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tuženik ističe da tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to propisao, ali da nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Dalje navodi kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Tuženik pri tome posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive. Dakle, Europska komisija u opisanim okolnostima nema u vidu retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare.

2.3. Što se tiče same valutne klauzule, tuženik ističe da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom što je jasno navedeno u članku 1. Ugovora o kreditu gdje je neposredno prije potpisa na ispravi Ugovora tužitelja potvrdio da je upoznat s činjenicom da su kredit i te sve obveze na povrat kredita vezani uz valutnu klauzulu pa ovime i izrijekom potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizać i iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja ovog Ugovora. Nadalje, da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba te da nakon što je valjano ugovorena, ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik ne samo da nije znao, nego nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, a da je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik ističe kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Sguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke.

2.4. Nadalje, navodi da je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava S guvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena.

2.5. Iz svega navedenoga da proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Nadalje, da se od banaka ne može očekivati da klijenta informiraju o nečemu o čemu ni same nemaju saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Poziva se na sudsku praksu Suda Europske Unije (Đ C-186/16).

2.6. U odnosu na način promjene kamatne stope da se ista počevši od 1. siječanj 2013. mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve.

2.7. Slijedom navedenog tuženik je predložio sudu da nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri nastale parnične troškove.

3. Visinu kondikcijskog zahtjeva tužitelj je predložio utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Nakon što je financijski vještak dostavio svoj nalaz i mišljenje tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 26. siječnja 2026.

3.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika na ime stečenog bez osnove ukupan iznos od 7.648,63 eura, od čega s s osnova razlike u tečaju CHF iznos od 6.542,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate te na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 1.105,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

3.2. Tuženik se na ročištu za glavnu raspravu održanom 5. veljače 2026. protivio preinaci tužbenog zahtjeva te je istaknuo i prigovor zastare na preinačene iznose.

3.3. Zastara nije nastupila jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe 11. lipnja 2019. pa nije protekao petogodišnji zastarni rok.

3.4. Sud je preinaku dopustio u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga što tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nema stručna znanja da sam postavi tužbeni zahtjev jednako kao što nema stručno znanje vještaka za područje financija. Tužitelj ne mijenja pravnu osnovu i ne postavlja novi zahtjev, nego samo usklađuje visinu tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka (istovjetno odlučeno u odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba Požega broj Gž-31/21-3 od 17.3.2021.) pa je odlučeno kao u izreci rješenja. Također, zbog preinake nisu nastali posebni troškovi niti je uslijed povećanja vrijednosti spora povećana vrijednost radnje poduzete po punomoćniku koji je odvjetnik.

3.5. Sud ocjenjuje da bi u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97.,6/99. - pročišćeni tekst, 8/99.-isp., 14/02. i 1/06.: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

3.6. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi b ilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe članka 190. st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu, to iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a učinjena preinaka tužbe nije od utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka.

3.7. O dopuštenosti preinake nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u predmetima koje potrošači pokrenu protiv banaka radi utvrđenja ništetnosti i/ili isplate stajalište je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Su -IV- 162/2021. Stoga odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1. ZPP, čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

3.8. Stajalište je ESLJP da je prvenstveno na nacionalnim tijelima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. To se posebice odnosi na to kako sudovi tumače pravila postupovne prirode. Uloga Suda ograničena je na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja spojivi s Konvencijom (vidi, primjerice, predmet Tejedor García protiv Španjolske, 16. prosinca 1997., stavak 31., Izvješća 1997 -VIII i predmet Pérez de Rada Cavanilles protiv Španjolske, 28. listopada 1998., stavak 43., Izvješća 1998-VIII).

3.9. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da je riječ o nedopustivoj tužbi, odnosno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 186 b. st. 3. ZPP, jer u konkretnom predmetu riječ je o stupnjevitoj tužbi gdje je točno određeni tužbeni zahtjev tužitelj postavio nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a tužba je bila podnesena temeljem odredbe članka 186.b. Zakona o parničnom postupku kao stupnjevita.

3.10. U pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja sud utvrđuje da je ovaj prigovor istaknut paušalno jer tuženik ne osporava postojanje obveznopravnog odnosa parničnih stranaka pa je isti prigovor u izreci rješenja odbijen kao neosnovan.

3.11. U odnosu na prigovor nepostojanja svojstva potrošača, iz samog ugovora kreditu kao i kasnijeg iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača premda na njemu nije teret dokaza ove činjenice, nego na tuženiku . Napominje se da je potrošač fizička osoba koja kupuje robe i usluge od trgovca na tržištu za svoje privatne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe zbog krajnje potrošnje. Potrošački ugovor je ugovor između trgovca i osobe koja djeluje privatno za sebe, izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti. Predmetni ugovor je sklopila fizička osoba što jasno i nedvojbeno proizlazi kako iz samog Ugovora u kojemu je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, koji je sklopio ugovor s tuženikom. Tužitelj nije imao osobnu obvezu plaćanja kredita, budući osobna obveza korisnika kredita prema zakonu izrijekom mora biti ugovorena, sukladno članku 161. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje: ZOO). Jednako tako por proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita za adaptaciju kuće pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj br. 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu, a koji su dostavljeni (predloženi) do zaključenja prethodnog postupka te su isti pročitani: ugovor o namjenskom kreditu broj 3208177232 od 29. prosinca 2006 (str. 6-11.), dokumentacija koju je tuženik priložio uz odgovor na tužbu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mirni Tot Nužda, dipl. oec. iz [adresa] te je pročitan nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka na str. 248-274 spisa, a vještakinja je svoj nalaz i mišljenje usmeno obrazložila na ročištu za glavnu raspravu održanom 5. veljače 2026. (str. 291-293 spisa). Na ročištu za glavnu raspravu održanom 5. veljače 2026. saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str.291-293).

4.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke. U postupku nije izveden dokaz saslušanjem osobnog bankara jer je tuženik odustao od ovog dokaznog prijedloga na pripremnom ročištu (str. 166-167).

4.2. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan u kondemnatornom dijelu, odnosno za iznos potraživanja od ukupno 7.648,63 eura (valuta i kamata) koliko je tužitelj potraživao u svom zahtjevu od 26. siječnja 2026. nakon nalaza financijskog vještaka (konačno postavljeni tužbeni zahtjev).

4.3. U deklaratornom dijelu, tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

4.4. Zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom dijela odredbe članka 1 Ugovora o kreditu i to onoga dijela u kojemu je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.000,00 po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, jer iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak.

4.5. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine 96/2003, dalje: ZZP), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP -a može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude (jednako utvrđuje i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovnog broja: Gž-232/2024-2 od 13. veljače 2025.).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu (povrat) preplaćenih iznosa po Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3208177232 od 29. prosinca 2006., odnosno povrat stečenog bez osnove zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu.

5.1. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 29. prosinca 2006., sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208177232 radi adaptacije kuće,

- da su člankom 1 Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) na dan isplate kredita te da se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom,

- da je prema članku 2 Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 23.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje,

- da je člankom 3 ugovoreno da se kredit otplaćuje 15 godina te da tražbina kreditora po ugovoru dospijeva najkasnije 1. siječnja 2023.

- člankom 6 da je namjena kredita adaptacija kuće, a člankom 7. da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 179,42 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećim na dan plaćanja za CHF te da prvi anuitet dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu,

- da je ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor da će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

5.2. Između parničnih stranaka sporna je osnovanost deklaratornog zahtjeva, osnovanost, pravodobnost i visina tužiteljeva kondikcijskog zahtjeva te pitanje zastare potraživanja. Sporna je pasivna legitimacija i svojstvo potrošača tužitelja.

6. U konkretnom slučaju radi se o potrošačkom ugovoru, što je utvrđeno uvidom u ugovor od 29. prosinca 2006 (str. 6-11.) te saslušanjem tužitelja SŠ na okolnost sklapanja ugovora. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je podigao kredit 2006. u Zagrebačkoj banci za dovršetak gradnje obiteljske kuće. Prije toga pokušao je podignuti kredit u Privrednoj banci Zagreb, ali ondje mu nisu odobrili kredit jer nisu uzimali u obzir terenski dodatak prilikom procjene sposobnosti kreditiranja s obzirom na plaću. Tada je otišao u Zagrebačku banku gdje je dobio ponudu za kredit koju je prihvatio jer mu je novac bio potreban. Kredit je zatražio u kunama, ali su mu u banci rekli da je za njega povoljnije podići kredit u valuti CHF te da dosta klijenata uzima upravo taj kredit. U vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva, nego je bio zaposlen u firmi Đuro Đaković Montaža Izolak. Upitan je li u banci mogao dogovoriti povoljnije uvjete kreditiranja, iskazao je da su mu u banci ponudili uvjete koje je mogao prihvatiti ili odbiti te je on iste prihvatio. Kredit je podigao za kuću u kojoj i danas živi.

6.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti jer je isti iskazivao uvjerljivo, sigurno, životno i logično. Iz iskaza tužitelja proizlazi da ima svojstvo potrošača te da se radilo o ugovoru koji je pripremljen od strane tuženika sa uvjetima koje je postavio tuženik i koje je mogao prihvatiti ili odustati od kredita koji mu je bio potreban pa je iz tog razloga pristao na ponuđeno.

6.2. Teret dokazivanja činjenice da se o spornim odredbama Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. dalje: ZZP važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208177232 od 29. prosinca 2006. utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (tipski ugovor).

7.1. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost.

8. Prema članku 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema članku 324. stavku 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

8.1. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

8.2. Prema članku 81. stavku 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8.3. Odredbom članka čl.84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 85. ZZP propisano je da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive. Odredbom članka 86. ZZP propisano je da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Odredbom članka 87. ZZP je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

8.4. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

8.5. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

8.6. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

8.7. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. U toj odluci je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

9. U pogledu valutne klauzule, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., točkom I njezine izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu, te je Vrhovni sudu Republika Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne.

9.2. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

9.3. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

9.4. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor pr ilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

9.5. Kako je ranije navedeno, teret dokazivanja činjenice da se o spornim odredbama Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. ZZP važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a tuženik ovu činjenicu nije dokazao.

9.6. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, pa saslušanje osobnog bankara, ne može biti relevantno u ovom slučaju.

9.7. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.8. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača „(Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

9.9. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, tuženik neosnovano prigovara da utvrđenja iz postupka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača nisu primjenjiva na ovaj predmet, da ovaj sud nije vezan za ta utvrđenja, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena. Neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao.

10. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. U smislu odredbe članka 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula).

10.3. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnesena 11. lipnja 2019. neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

10.4. Osim toga, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C -485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.

10.5. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11. Odredbom čanka 5. stavka 1. točke 15. ZZP, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

11.1. Tužitelj ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o namjenskom kreditu od 29. prosinca 2006. gdje je kao fizička osoba (korisnik kredita) sklopio ugovor o kreditu radi adaptacije kuće. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tuženikom kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati.

11.2. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena klauzula CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu pa tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZOO navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

13. Prema odredbi članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

13.1. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13.2. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Tužitelj potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed primjene valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF za utuženo razdoblje i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika.

15. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Mirni Tot Nužda iz [adresa] s obzirom da sud ne raspolaže stručnim ekonomskim znanjem potrebnim za utvrđivanje odlučnih činjenica o visini tužbenog zahtjeva.

15.1. Vještakinja Mirna Tot Nužda, dipl. oec. u nalazu i mišljenju navodi da je vještačenje provedeno za ukupno razdoblje otplate kredita, odnosno od siječnja 2007. do konačne otplate kredita, 1. veljače 2022. Između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen je Ugovor o kreditu dana 29. prosinca 2006. u iznosu od 23.000,00 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 4,90% godišnje. Banka je u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope kako su prikazane u tablici na stranici 27 nalaza i mišljenja vještaka. U razdoblju obračuna za koje je provedeno vještačenje, utvrđeno je da se je do 9. anuiteta na kredit se obračunavala kamatna stopa 4,90% koja je i ugovorena. Od 9. do 84. anuiteta obračunavala se kamatna stopa viša od ugovorene. Od 84. do konačne otplate kredita obračunavala se kamatna stopa niža od ugovorene.

15.2. Temeljem izračuna utvrđena je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 6.311,64 kuna (837,70 eura). Više plaćeno zbog promjene kamatne stope iznosi 1.105,82 eura/ 8.331,81 kuna. Manje plaćeno zbog promjene kamatne stope iznosi 268,12 eura/2.020,17 kuna

15.3. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 6.495,76 eura/48.942,33 kuna. Više plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 6.542,81 eura/49.296,81 kuna. Manje plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 47,05 eura/354,48 kuna.

15.4. Parnične stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te su istaknuli da nema potrebe za usmenim izlaganjem nalaza i mišljenja saslušanjem vještaka (str. 292), a što je sud uvažio u duhu ekonomičnosti postupka.

15.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen na jasan i određeni način, izrađen je objektivno i u skladu sa pravilima struke te je valjano i logično obrazložen.

16. Tuženik je pravodobno, do zaključenja prethodnog postupka istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta za vremensko razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita u iznosu 47,04 eura/354,40 kuna.

16.1. Uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo.

16.2. Za istaknuti je da je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete.

16.3. Slijedom izloženoga, tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjes tan da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom razlikom.

16.4. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti kor ist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti.

16.5. Osim toga, kako je to obrazložio i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci od 19. kolovoza 2025., prigovor radi prijeboja tužene banke u konkretnoj vrsti parnica nije osnovan jer je zahtijevanje povrata pretplate zbog nepoštenih odredbi prema odredbi članka 81. st. 2. i 3. ZZP/03 pravo potrošača, a tuženik nije potrošač.

16.6. Za potraživanje tuženika zbog tzv. negativne tečajne razlike, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF, ne postoji pravna osnova budući je odredbom članka 323. stavka 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice.

16.7. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi članka 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, MU, broj 18/97).

16.8. Razlog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je u zakonskim odredbama o zaštiti potrošača pa je samo potrošač ovlašten ostvarivati za sebe pozitivan učinak te ništetnosti, a kako tuženik nije potrošač to se ove odredbe ne odnose na njega. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

17. S obzirom na to da je zbog primjene spornih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaja EUR- a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o . koji su sklopile parnične stranke ništetne te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO.

17.1. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja odnosno od dana izvršene uplate svakog mjesečnog obroka kao dana stjecanja (jednako i Županijski sud u Osijeku, Gž-1517/2023-2 od 14. prosinca 2023.) pa je odlučeno kao u izreci presude.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

18.1. Prema odredbi članka 154. stavka 5. ZPP, Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Odredbom članka 154. st. 2. ZPP-a, propisano je da se omjer uspjeha stranaka u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu pa je tako tužitelj u cijelosti uspio sa kondemnatornim tužbenim zahtjevom, dok sa deklaratornim zahtjevom nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu.

18.2. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora (7.648,63 eura) i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Tijekom postupka došlo je do promjene vrijednosti predmeta spora, ali ta promjena nije utjecala na visinu troškova postupka jer se nije mijenjao tarifni razred za obračun troškova prema Tbr. 7.1. Tarife.

18.3. Tužitelj zastupan po punomoćniku popisao je trošak u iznosu od 2.490,59 eura, a tuženik u iznosu 750,00 eura uvećano za zakonske zatezne kamate i sudske pristojbe, a sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan za iznos od 2.240,59 eura.

18.4. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 23. rujna 2019., 13. veljače 2020. i 26. siječnja 2026., za svaki u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova), zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika na pripremnom ročištu 18. travnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 5. veljače 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), na ročištu za glavnu raspravu 6. ožujka 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu 50,00 eura (Tbr.9.5. Tarife, 25% nagrade) te pristup ročištu za objavu presude 18. ožujka 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade iz Tbr.7. Tarife), što ukupno iznosi 1.350,00 eura, uvećano za pripadajući PDV u iznosu 337,50 eura (Tbr.46) ukupno iznosi 1.687,50 eura.

18.5. Navedenom iznosu od 1.687,50 eura treba pribrojiti trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu 500,00 eura (str.192,198/202) i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 53,09 eura /400,00 kuna (str.15) jer je obveza plaćanja pristojbe za tužitelja nastala u trenutku podnošenja tužbe, odnosno u vrijeme važenja Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18., dalje: ZSP/18) pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 2.240,59 eura.

18.6. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 15. travnja 2024. sa pripadajućim PDV-om (ukupno 250,00 eura) jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka te je predan tri dana prije održavanja pripremnog ročišta protivno odredbi članka 299 a stavka 3. ZPP pa je navode podneska mogao iznijeti usmeno na zapisnik pred sudom pa je u tom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

18.7. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud je ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u izreci.

18.8. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 18. ožujka 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

19. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 18. ožujka 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku). Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude i rješenja stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o.

Slavonski Brod,

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte