REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-100/2026-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Aleksandri Raach, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 20. studenog 2025., poslovni broj: P-10335/2023-41, u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice ... [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 20. studenog 2025., poslovni broj: P-10335/2023-41.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 870,28 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,98 eur od 28. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 4,23 eur od 20. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 14,32 eur od 25. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,03 eur od 21. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,30 eur od 30. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 18,01 eur od 25. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,91 eur od 28. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 37,16 eur od 28. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 22,20 eur od 30. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,09 eur od 29. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,33 eur od 26. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,20 eur od 28. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 29,82 eur od 23. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,46 eur od 27. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 28,43 eur od 30. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 37,00 eur od 30. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,32 eur od 30. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,83 eur od 26. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,78 eur od 28. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,04 eur od 29. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 94,11 eur od 29. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 218,34 eur od 29. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,81 eur od 30. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 50,85 eur od 30. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 35,72 eur od 29. lipnja 2012. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.019,35 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 7,98 eur od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,70 eur od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,98 eur od 27. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,04 eur od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,45 eur od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,68 eur od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,47 eur od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,26 eur od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,83 eur od 30. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,19 eur od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,42 eur od 26. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,60 eur od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 25,80 eur od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,93 eur od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,21 eur od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 32,32 eur od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,03 eur od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 45,22 eur od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,90 eur od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,01 eur od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 53,37 eur od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 62,19 eur od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 52,02 eur od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,59 eur od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 51,05 eur od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 51,87 eur od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 71,11 eur od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,99 eur od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,57 eur od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 91,30 eur od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 71,76 eur od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 70,79 eur od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,91 eur od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 eur od 02. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,07 eur od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 85,50 eur od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 78,67 eur od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,47 eur od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,38 eur od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,05 eur od 02. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 79,03 eur od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,23 eur od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 5,77 eur od 27. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,04 eur od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 5,49 eur od 30. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 70,94 eur od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,18 eur od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 9,65 eur od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 76,24 eur od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 77,91 eur od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 76,74 eur od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 70,16 eur od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 75,75 eur od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 73,33 eur od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,91 eur od 02. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 71,53 eur od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,52 eur od 02. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,22 eur od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,00 eur od 29. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,34 eur od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 70,45 eur od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 71,41 eur od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 75,13 eur od 30. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 73,21 eur od 31. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 75,28 eur od 23. studenog 2013. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužitelju KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.673,39 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točaka 1.–3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP).

2.1. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi su u suprotnosti s provedenim dokazima.

2.2. Također ističe da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a. Navodi da u obrazloženju presude nije navedeno zbog čega se tuženicu smatra nepoštenim stjecateljem.

2.3. Dalje ističe da tužitelj u prvostupanjskom postupku nije dokazao da je osobno plaćao anuitete kredita, zbog čega smatra da ne može imati potraživanje prema tuženici.

2.4. Tuženica nadalje tvrdi da je pogrešno što je prvostupanjski sud naložio povrat anuiteta, kao da je riječ o kunskom kreditu bez valutne klauzule, jer su u tom slučaju kamate trebale biti obračunate primjenom kamatnih stopa koje su vrijedile za kunske kredite bez valutne klauzule. Ističe da nikada nije odobravala kunske kredite uz kamatnu stopu koja je vrijedila za kredite denominirane u CHF, odnosno uz valutnu klauzulu u CHF.

2.5. Osporava nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, smatrajući ga neprihvatljivim, jer je izračun izvršen na način da su kao polazne vrijednosti uzeti početna kamatna stopa i početni tečaj, dok su iz izračuna u cijelosti izostavljeni anuiteti koje je tužitelj plaćao u manjem iznosu od početnog.

2.6. Također navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da je tuženica nesavjestan stjecatelj, u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05– dalje: ZOO). Ustraje i u prigovoru zastare. Osporava i odluku o parničnim troškovima, smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti, pa stoga tužitelju nije trebalo priznat trošak postupka. Posebno ističe da je tužitelju neosnovano priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, budući da je riječ o sporu pokrenutom na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

2.7. Predlaže da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.019,35 eura s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te iznosa od 870,28 eura s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. Neosnovano tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda u pobijanom dijelu sadrži jasno i valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati.

7. Prvostupanjski sud proveo je ocjenu dokaza u skladu s člankom 8. ZPP-a, pa prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a.

8. Ovaj sud nije utvrdio ni postojanje drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje, sukladno članku 365. stavku 2. ZPP- a, pazi po službenoj dužnosti.

9. Tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor-banka, dana 8. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu 041-50-3763749 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za kupnju osobnog vozila, i to u iznosu od 24.436,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja, da je u članku 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 5,20% godišnje, te da je u članku 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, i to na rok otplate od 84 mjeseca, kao i da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio 23. studenog 2013.

10. Prema žalbenim navodima tuženice sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a posebno je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

11. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a, i to unatoč tome što je predmetni kredit u cijelosti isplaćen. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

9.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud imao je u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u navedenom predmetu, te je izveo sve dokaze predložene po tuženici. Cijeneći iskaz tužitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je kredit realizirao radi kupnje osobnog vozila, da je postojao dogovor između auto kuće i banke za zaključenje ugovora, te da on nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi nego da je potpisao unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, kao i da mu zaposlenici banke nisu ništa dodatno pojašnjavali što to znači valutna klauzula i koji su eventualni rizici zaključenja takvog ugovora, a kredit mu je od strane zaposlenika tuženice prezentiran kao najpovoljnija opcija.

11. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužitelja, proizlazi da tuženica tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora nije dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, uključujući i parametre koji utječu na visinu kamatne stope, te rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu, prvostupanjski sud je, vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženica sudjelovala kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P- 1401/2012., te kod Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojevima: Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, pravilno primijenio odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/93 dalje: ZZP), u vezi s člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/05 dalje: ZOO).

12. Slijedom navedenog, pravilno je utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, sukladno članku 87. ZZP i članku 322. ZOO, zbog čega je žalbu tuženice u tom dijelu neosnovana.

13. Također je pravilno zaključeno da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženica primila na temelju ništetnih odredbi, budući da je tako naplaćeni novčani iznos stekla bez osnove, u smislu članka 1111. ZOO, u vezi s člankom 323. stavkom 1. istog Zakona.

14. Na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Đure Laboša, koji je usmeno odgovorio na sva postavljena pitanja i primjedbe tuženice, prvostupanjski sud je utvrdio da je nalaz sačinjen objektivno i stručno, te da je izrađen na temelju dokumentacije iz spisa i u skladu sa zadatkom suda. Iz nalaza je utvrđeno da je na ime tečajnih razlika CHF preplaćen iznos od 3.019,35 eura, a na ime promjenjive kamatne stope preplaćen iznos od 870,28 eura.

14.1. Tuženica pritom nije predlagala provođenje vještačenja po drugom vještaku knjigovodstveno-financijske struke, zbog čega sud nije imao razloga dovoditi u pitanje stručno i objektivno izrađeni nalaz vještaka Đure Laboša.

15. U pogledu tvrdnji tuženice da je iznos potraživanja tužitelja trebao biti umanjen za negativne tečajne razlike, ovaj sud je mišljenja da sud nije ovlašten, niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja za negativne tečajne razlike nastale u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, osim ako protivnik potraživanja nije izričito postavio materijalnopravni prigovor radi prijeboja ili protutužbeni zahtjev u tom dijelu, što tuženica u konkretnom slučaju nije učinila.

15.1. Takvo pravno stajalište potvrdilo je i prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-549/2023-4, koje je jasno pravno preciziralo da se u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud ne može samovoljno umanjiti potraživanje tužitelja za tzv. potplaćene iznose, odnosno negativne tečajne razlike koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK–CHF bio niži od tečaja HRK–CHF na dan isplate kredita, ukoliko protivnik potraživanja takav konkretan prigovor nije postavio.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženica nepošteni stjecatelj, jer je odgovorna za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nametnula tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženica je kao nesavjestan stjecatelj dužna platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17. Tuženica je tijekom prvostupanjskog postupka istaknula prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim u odnosu na restitucijske zahtjeve s osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, u takvim slučajevima riječ je o zahtjevu za povrat stečenog bez osnove, na koji se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, sukladno članku 225. ZOO, pri čemu zastarni rok ne počinje teći od dana izvršene uplate, već od dana kada je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena, odnosno kada je oštećenik saznao ili mogao saznati za njezinu ništetnost.

17.1. U konkretnom slučaju tužba radi isplate potraživanja po osnovi stjecanja bez osnove, uslijed ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, podnesena je 13. lipnja 2019.

17.2. Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da u trenutku podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina. Naime, pri ocjeni osnovanosti prigovora zastare valjalo je imati u vidu pravne učinke pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi.

17.3. Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok za zahtjev za povrat stečenog bez osnove u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s praksom Suda Europske unije, osobito presudom u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021., prema kojoj bi tumačenje prema kojem zastarni rok počinje teći prije nego što je potrošač saznao ili mogao saznati za nepoštenost ugovorne odredbe bilo protivno načelu djelotvornosti zaštite potrošača.

17.4. Polazeći od navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila, slijedom čega je prigovor zastare tuženice neosnovan.

18. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, koja je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a.

19. Suprotno žalbenim navodima tuženice, tužitelju je pravilno priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu i presudu. Naime, u ovom predmetu prije pobijane prvostupanjske presude bila je donesena ranija prvostupanjska presuda poslovni broj: P-9176/19-2 od 21. siječnja 2022., u vrijeme važenja Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18), prema kojem je postojala obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu, koju je tužitelj i podmirio.

20. Okolnost da je kasnijim izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23) za određene vrste postupaka, uključujući i sporove pokrenute na temelju pravomoćnih presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, propisano oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi, ne utječe na pravilnost pobijane odluke o troškovima. Navedene izmjene nemaju retroaktivno djelovanje, pa se ne mogu primijeniti na troškove koji su nastali i bili plaćeni u vrijeme važenja ranijeg zakonskog uređenja.

21. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju i trošak sudske pristojbe kao potreban trošak postupka.

22. Iz navedenih razloga žalba tuženice je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

23. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe, jer s istom nije uspjela.

Slavonski Brod, 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak