Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-470/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Agram banke d.d., OIB: 70663193635, Zagreb, Ulica grada Vukovara 74, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice u zamjeni MP, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević, i punomoćnika tužene EP, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, po objavi 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 4. Ugovora o kreditu br. 7136002409 sklopljenog 18. listopada 2023. između tužiteljice KP, Vij.

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Agram banka d.d., Ul. grada Vukovara 74, Zagreb, OIB 70663193635, a koja glasi: „Za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita naplaćuje se naknada u iznosu od 1% od iznosa kredita, maksimalno 66,36 EUR, sukladno Odluci iz točke II. ovog Ugovora. Utvrđenu naknadu kreditor naplaćuje jednokratno, unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog kredita od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženoj Agram banki d.d., OIB: 70663193635, Zagreb, Ulica grada Vukovara 74, isplatiti tužiteljici KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 66,36 EUR (slovima: šezdeset šest eura trideset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Agram banki d.d., OIB: 70663193635, Zagreb, Ulica grada Vukovara 74, naknaditi tužiteljici KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 321,07 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 28. ožujka 2025. navodi da je 18. listopada 2023. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu br. 7136002409, prema kojem je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 21.000,00 EUR. Ugovoren je rok otplate u jednakim vremenskim razmacima i to u 96 jednakih mjesečnih anuiteta. Tužena je u članku 4. predmetnog ugovora o kreditu ugovorila odredbu prema kojoj se za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita naplaćuje naknada u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, maksimalno 66,36 EUR, sukladno Odluci iz točke II. ovog Ugovora. Utvrđenu naknadu kreditor naplaćuje jednokratno, unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog kredita od iznosa kredita. Tužiteljica ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosila sama tužiteljica mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nepoštena ugovorna odredba se posljedično smatra ništetnom. Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljicom i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužiteljici kao potrošaču oko kojeg tužiteljica nije mogla pregovarati, niti na isti utjecati. Tužena je tužiteljici naplatila navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 66,36 EUR od ukupnog iznosa kredita koji je iznosio 21.000,00 EUR. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tužena ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupala nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, dovela u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a, pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela ni teći. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže sudu kao stvarno i mjesno nadležnom da nakon provedenog postupka donese presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 4. Ugovora o kreditu br. 7136002409 sklopljenog 18. listopada 2023. između tužitelja KP, Vij. I. Meštrovića 56, Osijek, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Agram banka d.d., Ul. grada Vukovara 74, Zagreb, OIB: 70663193635, a koja glasi: „Za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita naplaćuje naknada u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, maksimalno 66,36 EUR, sukladno Odluci iz točke II. ovog Ugovora. Utvrđenu naknadu kreditor naplaćuje jednokratno, unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog kredita od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 66,36 EUR odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 19. listopada 2023. do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.“

2. Tužena prigovora previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica označila u iznosu od 1.393,58 eura dok potražuje iznos od 66,36 eura ukoliko sud utvrdi ništetnost ugovorene odredbe sve sadržano u zahtjevu tužiteljice. Predlaže da sud utvrdi točnu vrijednost konkretnog predmeta spora.

Tužena u cijelosti osporava osnov tužbenog zahtjeva, dok visinu od 66,36 EUR koja je predstavljala naknadu za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita ne spori. Glavni činjenični korpus tužiteljice svodi se na povredu načela savjesnosti i poštenja, tvrdnjama da ona nije pregovarala o toj ugovornoj odredbi, da nije imala utjecaj na njezin sadržaj, da je prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača te da ona niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer je sve troškove javnog bilježnika snosila sama. Potpuno je nejasno zašto se tužiteljica poziva na Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje ZZP) gdje tvrdi da je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora budući su u trenutku zaključenja Ugovora ovdje s tužiteljicom na snazi bili važeći i još uvijek su važeći različiti Zakoni i podzakonski akti koji reguliraju zaštitu potrošača u RH i to sve u skladu s Direktivama koje su inkorporirane u hrvatsko zakonodavstvo, odnosno u konkretne Zakone. Ugovor su tužiteljica i tužena zaključile 18. listopada 2023. i tada su na snazi: Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 85/09., 133/09., 78/12., 56/13., 14/14., 41/14., 110/15., 14/19., 19/22. i 59/23.-koji je stupio na snagu 2. lipnja 2023.), Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23. - koji Zakon se primjenjuje na ugovorni odnos između tužiteljice i tužene, a primjena odredbi Zakona o zaštiti potrošača propisana je samo kao supsidijarna primjena zakona), Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 101/17., 128/22. i 156/23.) te podzakonski akti vezani za ovu pravnu stvar: Pravilnik o obvezi informiranja potrošača s Prilozima („Narodne novine“ 9/19.), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ 15/14.), Odluka o sadržaju i obliku u kojem se potrošaču daju informacije prije ugovaranja pojedine bankovne usluge („Narodne novine“ 130/12., 107/12., 159/13., 2/15., 73/17., 107/17. i 91/22. - odluka se temelji i na Zakonu o potrošačkom kreditira i Zakonu o stambenom potrošačkom kreditiranju). Dakle, nakon što je tužiteljica podnijela Zahtjev za odobrenjem kredita u visini od 21.000,00 eura te nakon što je njezin Zahtjev od strane banke obrađen kojem su prethodili tužiteljičini dolasci u banku i održavanje sastanka s istom, te nakon što joj je odobren kredit tužiteljica je prije zaključenja ugovora o kreditu i puštanja kredita dobila sve informacije vezane za kredit, uključujući i informaciju o vrstama i visini naknada. Sukladno zakonima ista je dobila i primjerak Ugovora koji će zaključiti s tuženom te je imala pravo odustanka od Ugovora u slijedećih 14 dana bez snošenja bilo kakvih troškova koji su do tada nastali. Sve to piše u Europskom Standardiziranom Informativnom obrascu čije preuzimanje je potpisala tužiteljica, a koji je temeljen na podzakonskom aktu Odluci o sadržaju i obliku u kojem se potrošaču daju informacije prije ugovaranja pojedine bankovne usluge. Tužiteljica drži da je odredba ugovora o naknadi za obradu i korištenja ništetna jer se o njoj nije pregovaralo. Međutim naknada za obradu i korištenje kredita je cijena usluge tužene i o njoj se ne može pregovarati, ali ono što je tužena dužna dati potrošaču je informacija/obavijest o cijeni koštanja kompletnog kredita pa između ostalog i naknada odnosno troškova koji prate taj kreditni aranžman. Tužena je na jednakovrijedan način gospodarstvenik odnosno poduzetnik kao što je to frizer koji pruža usluge u frizerskom salonu stoga se postavlja pitanje je li tužiteljica ili bilo tko pregovara o cijeni usluge frizure ili farbanja ili dobije informaciju koliko košta određena usluga; u trgovini mješovite robe - je li tužiteljica ili bilo koji potrošač pregovora o cijeni usisavača ili cijeni koštanja kruha ili dobije informaciju odnosno obavijest o tome koliko košta određeni proizvod; u privatnoj poliklinici - je li bilo koji potrošač pregovara o cijeni kolonoskopije ili gastroskopije s liječnicima ili dobije informaciju odnosno obavijest koliko košta medicinska usluga. Ono što je određeno i Zakonom o kreditnim institucijama od članaka 300. -314., Zakonom o zaštiti potrošača, Zakonom o potrošačkom kreditiranju te Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranje je da klijent/potrošač dobije informaciju kako bi mogao donijeti odluku o tome hoće li se koristiti uslugama konkretnog poduzetnika te da ga se ne obveže i ne prisili na plaćanje bilo kakvih troškova ako joj druga strana – trgovac - nije pružio konkretnu uslugu. U Republici Hrvatskoj postoji uz tuženu još 19 banaka koje pružaju identične usluge. Svih 19 banaka uz tuženu imaju svoje propisane cijene usluga te je tužiteljica imala pravo izbora otići u bilo koju drugu banku.

Tužiteljici su prilikom potpisivanja Ugovora uručeni Opći uvjeti poslovanja s klijentima-potrošačima od 15. srpnja 2021. te Odluka o visini naknade za usluge banke od 10. svibnja 2023. što je i potvrđeno člankom IX. točka 14) Ugovora. Tužiteljica je platila naknadu kao cijenu usluge za točno određeni kreditni proizvod prema Odluci o odobravanju nenamjenskih gotovinskih kredita u EUR, koja Odluka je donesena na 63. sjednici Kreditnog odbora tužene 27. rujna 2023. Tužiteljica ističe da je predmetna ugovorna odredba ništetna i iz razloga što je ta odredba nejasna, općenita, da dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice te da tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni. Dakle, tužiteljica je imala sve informacije i istoj su pružene sve obavijesti o glavnim odredbama Ugovora i onim koji predstavljaju sporedne odnosno akcesorne u koje spada i naknada za obradu i korištenje kredita. Stoga je navod tužiteljice da ona nije pregovarala o naknadi s tuženom potpuno promašen budući je naknada odnosno cijena usluge odnosno provizija tužene bila propisana aktima tužene za točno određenu vrstu kreditnog proizvoda o kojoj je tužiteljici prije zaključenja Ugovora imala od strane tužene sve informacije odnosno obavijesti. U hrvatskom jeziku postoji jasna distinkcija i značenje riječi pregovarati koji u konačnici predstavlja glagol od riječi informacija/obavijest koja čini imenicu. Pregovarati znači nastojati uskladiti različita stajališta i pronaći rješenja prihvatljiva svim uključenim stranama, dok informacija znači skup podataka s pripisanim značenjem, osnovni element komunikacije koji primljen u određenoj situaciji povećava čovjekovo znanje. Kada tužiteljica navede da ona niti danas ne zna na što se odnosi 66,34 eura te da tužena nije navela o kojim se to stvarnim troškovima radi, postavlja se pitanje pa zar tužiteljica kao prosječni potrošač pored prava nije imala i obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu tražeći odgovarajuća pojašnjenja ako joj nešto nije bilo jasno ili nerazumljivo u trenutku koji je prethodio zaključenju Ugovora i puštanju novaca? Dobila je sve pisane obavijesti odnosno informacije uz primjerak budućeg Ugovora o kreditu te činjenicu da je više puta fizički dolazila na sastanke u Poslovnicu tužene. Tužiteljica je donijela vlastitu odluku o prihvatljivosti kredita što je potvrdila na način da je zaključila predmetni Ugovor s tuženom. Dakle, načelo transparentnosti kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji tužiteljica insinuira da je tužena dužna detaljno iznositi opisati što čini troškove obrade kredita posebno zato što to ne predstavlja bitan element ugovora o kreditu. Prema Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 59/23.) u koji su unesene sve Direktive Europske unije, propisano je člankom 55. i 56. da između ostalog nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene nepoštene ako su odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uslijed navedenog, ugovorna odredba čiju ništetnost tužiteljica zahtjeva, udovoljava svim standardima i zahtjevima načela transparentnosti. Članak IV. Ugovora -nosi naslov- NAKNADA Članak IV. - Ugovora sadržan je u samom Ugovoru na drugoj stranici, pisan je istom veličinom fonta kao i sve ostale odredbe Ugovora, gramatička razumljiva te je tužiteljica imala stvarnu mogućnost upoznati se s odredbom prije zaključenja ugovora da je maksimalna naknada 66,36 eura. Članak IV. Ugovora. -odredba jasna i razumljiva, ima logičku strukturu, tekst je jasan i odredba nije skrivena među nekim drugim nevažnim odredbama. Tužena nema nikakvu zakonsku obvezu u Ugovorima o kreditu navoditi strukturu naknada odnosno troškova. Tužena je imala Metodologiju utvrđivanja iznosa i promjene naknade za potrošače koja je bila sastavni dio Općih uvjeta poslovanja s klijentima - potrošačima koja je stupila na snagu 20. travnja 2016. iz koje se vidi da te troškove odnosno naknade prate operativni troškovi, materijalni troškovi itd., a koja iz 2016. Metodologija zamijenjena je Metodologijom za utvrđivanje strukture i visine naknada i kriterija za njihovu izmjenu koja je stupila na snagu 12. prosinca 2024. Slijedom navedenog tužiteljica prije potpisivanja Ugovora dobiva jasna saznanja o svim budućim elementima Ugovora kako glavnim tako i sporednim kroz Europski standardizirani informativni obrazac, kroz sastanke u Poslovnici tužene te dobiva i besplatni primjerak Ugovora o kreditu. Tužiteljica je sa uručenim primjerkom Ugovora o kreditu imala vremensko razdoblje više od 14 dana da razriješi eventualne nedoumice ili već što je ista smatrala da joj je nejasno. Imala je apsolutno pravo odustati od uručenog primjerka Ugovora bez obveze snošenja bilo kakvih troškova prema tuženoj. Međutim tužiteljici, nije ništa bilo sporno kako to navodi u tužbi, već upravo suprotno. Još jednom i nakon zaključenja, dakle potpisivanja Ugovora o kreditu tužiteljica dobiva od tužene obrazac koji se zove Nalog za korištenje sredstava kredita u kojem su sadržani svi bitni i sporedni elementi Ugovora te koja tužiteljica svojim potpisom potvrđuje i u tom trenutku ista može odustati od ugovora odnosno isplate-bez ikakvih troškova. Tek nakon ovog Naloga tužiteljici su doznačena kreditna sredstva na njezin račun. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi o čemu je tužiteljica imala sva saznanja i prije zaključenja Ugovora, u trenutku potpisivanja Ugovora kao i nakon samog zaključenja Ugovora. Tužiteljica je u konkretnom slučaju imala sve informacije za predmetni plasman temeljem kojih bi mogla donijeti vlastitu odluku od nikoga prisiljena ili nagovarana hoće li ili ne zaključiti kredit. Tužiteljica je u više navrata dolazila u poslovnicu tužene u Osijeku nakon što je donijela odluku da će kod tužene pod povoljnijim uvjetima nego u drugim bankama pokušati ishoditi kreditni plasman. Tužiteljica je donosila u poslovnicu tužene dokumentaciju kao dokaz svoje kreditne sposobnosti prilikom koje je dobila informacije kao pojedinačni potrošač relevantne za odnos između nje i tužene. Dobila je informiranu odluku o svim okolnostima budućeg ugovora o kreditu. Tužiteljica je u svakom trenutku mogla odustati od Ugovora o kreditu čak i nakon što ga je potpisala, jer je tada još jednom kroz Nalog za korištenje sredstava kredita bila obaviještena (potvrdila svojim potpisom) o svim elementima kredita kao i cijeni koštanja kredita i tada da je odustala od kredita ne bi bila dužna snositi nikakve troškove naknade za obradu kredita odnosno odrađenog cijelog procesa ispitivanja kreditne sposobnosti i ostalog. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška s pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja presude.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o eurskom kreditu od 18. listopada 2023. (stranica 6-9 spisa), odgovor tužene od 7. ožujka 2025. (stranica 10-12 spisa), Europski standardizirani informativni obrazac (stranica 35-39 spisa), obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (stranica 43-49 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 55 spisa), iskaz svjedokinje RP (stranica 205-206 spisa), iskaz svjedoka AP (stranica 206-207 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, budući je tužiteljica na ročištu 20. veljače 2026. odustala od provođenja istog.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora o kreditu br. 7136002409 sklopljenog 18. listopada 2023. između tužiteljice i tužene, a koja glasi: „Za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita naplaćuje se naknada u iznosu od 1% od iznosa kredita maksimalno 66,36 EUR, sukladno Odluci iz točke II. ovog Ugovora. Utvrđenu naknadu kreditor naplaćuje jednokratno unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog kredita od iznosa kredita.“, te isplata iznosa od 66,36 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2023. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 18. listopada 2023. tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopile Ugovor o kreditu br. 7136002409 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 21.000,00 EUR,

- da je ugovoreno da se za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita naplaćuje naknada u iznosu od 1% od iznosa kredita maksimalno 66,36 EUR, sukladno Odluci iz točke II. ovog Ugovora, kao i da utvrđenu naknadu kreditor naplaćuje jednokratno unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog kredita od iznosa kredita (članak 4.),

- da je tužena naplatila tužiteljici spornu naknadu u iznosu 66,36 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade i vođenja kredita u visini 1% od iznosa kredita maksimalno 66,36 EUR, sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu, ništetna.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22. i 59/23. – dalje: ZZP) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 53. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

7.2. Člankom 56. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 56. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 56. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i vođenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.3. Osim toga, tekst članka 56. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i vođenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporna odredba članka 4. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.4. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 53. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.5. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 53. stavka 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 4. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.6. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.7. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) važeće u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i vođenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i vođenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.8. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 4. stavka 1. točke 21. ZZP-a kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sredstva kredita utrošila za kupovinu automobila koji joj je bio potreban za privatne svrhe, za potrebe obitelji, da je Ugovor sklopljen kao nenamjenski budući u ponudi banke u to vrijeme nije postojao namjenski kredit za kupovinu vozila, postojao je stambeni namjenski, da su joj ponudili nenamjenski gotovinski, kao i da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke, vozilo kupljeno sredstvima kredita nije unijela u imovinu obrta odnosno tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač u smislu citirane odredbe članka 4. stavka 1. točke 21. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Nadalje, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 4. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao svjedoke RP i AP, tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 18. listopada 2023.

9.1. Iz iskaza svjedokinje RP proizlazi da poznaje tužiteljicu, ista je dugogodišnja klijentica banke, i zna je viđati kad dolazi u banku. Nije pregovarala s tužiteljicom u svezi odobravanja predmetnog kredita, to je obavila druga djelatnica. Međutim, princip informiranja klijenata o uvjetima kreditiranja kod svih djelatnika isti. Prilikom dolaska klijenta u banku, isti se upoznaje sa uvjetima kreditiranja, sa svim troškovima, kamatama, svim ostalim elementima ugovora. Ukoliko klijentu odgovaraju uvjeti banke o kreditiranju, i odluči se uzeti kredit, tada mu se nalaže da dostavi dokumentaciju koja je potrebna za odobrenje istog. U toj fazi klijent potpisuje i obrazac kojim potvrđuje da je upoznat sa svim uvjetima kreditiranja. Kad je klijent pozvan na potpisivanje ugovora tada mu se također pojašnjavaju svi elementi tog ugovora. Taj ugovor sadrži odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita u točki 4., a isto tako ta naknada sadržana je i u nalogu za korištenje. Pravo je klijenta da u roku od 14 dana odustane od potpisanog ugovora bez navođenja razloga i bez ikakvih troškova. Naknada za obradu kredita propisana je odlukom banke i klijent ne može utjecati na visinu te naknade. Kao što je navedeno naknada služi za obradu i vođenje nenamjenskog kredita, i klijent ju mora platiti. Prilikom same informacije o kreditiranju odnosno prilikom prvog dolaska klijenta, klijent je upoznat i sa Općim uvjetima banke i to na način da mu se usmeno pojasne ti uvjeti i uručuje mu se pismeni primjerak ukoliko to želi. Također klijenta upoznaju i sa tarifom o naknadama, i uručuje mu se primjerak ukoliko isti to želi, a skreće mu se pažnja da se tarifa nalazi i na Internet stranicama banke.

Na upit punom. tužene odgovorila je da je prije ovog ugovora tužiteljica imala još tri ugovora o kreditu, zna da je prvi od tih bio 2019. godine, a ostali potom. Na upit punom. tužiteljice odgovorila je da ugovor o kreditu programski sačinjava banka, radi se o tipiziranim obrascima. Klijent nema mogućnost mijenjati visinu kamatne stope, ona je određena odlukom banke, ali može odustati od sklapanja samog ugovora. Klijent je već prilikom prvog dolaska upoznat sa svim uvjetima kreditiranja i kad prihvati te uvjete kreditiranja tada se sukladno tome sačinjava ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu ne može mijenjati jer je isti sačinjen sukladno njegovom ranijem odobrenju ali može odustati od istog.

9.2. Iz iskaza svjedoka AP proizlazi da mu je poznato ime tužiteljice, zna da je ona klijentica Agram banke u Osijeku. Osobno nije pregovarao odnosno upoznavao tužiteljicu s uvjetima kreditiranja a koji se tiču predmeta kredita. Međutim hodogram radnji od upoznavanja klijenta s uvjetima kreditiranja pa do potpisivanja kredita je jednoobrazan i primjenjuju ga svi djelatnici banke. Dakle, Prilikom samog upoznavanja klijenta s uvjetima kreditiranja, klijentu se između ostalog prezentiraju i troškovi koji se plaćaju u vezi vođenja i obrade predmetnog kredita. Jasno mu se naznačuje iznos kao i da je dužan platiti predmetnu naknadu. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu također se prolaze sve odredbe ugovora tako i odredba koja se odnosi na spornu naknadu. Samu visinu naknade određuje Uprava banke i visina iste sadržana je u Općim uvjetima banke i u Odluci o naknadama koje su objavljene na njihovim Internet stranicama. Osim usmenog upoznavanja sa predmetnom naknadom, klijenti dobivaju i pismene informacije kroz ESIS obrazac, nalog za korištenje, a dostupni su im i Odluka o naknadama odnosno Opći uvjeti banke. Klijent u smislu odredbe članka 9. Ugovora, ima pravo odustati od istog ukoliko nije zadovoljan uvjetima, već sačinjenog, potpisanog, pa i isplaćenog ugovora. Ustvari tužiteljica je ta koje je pristupila banci i tražila odobrenje kredita, a ne banka tužiteljici. Njegovo ime stoji na predmetnom ugovoru, to ne znači da je on neposredno pregovarao s tužiteljicom, već kao odgovorna osoba, odnosno u hijerarhiji banke je ovlašten za potpisivanja po punomoći.

Na upit punom. tužene odgovorio je da je i prije potpisivanja predmetnog kredita tužiteljica bila njihov klijent, počevši od 2019. godine, kada je sklopila prvi ugovor, potom još dva, a po tom sporni ugovor.

Na upit punom. tužiteljice odgovorio je da postoje automatizirani ugovori ovisno o kojoj vrsti ugovora se radi. U sustav unose podatke o klijentu i same uvjete modela kredita (iznos kredita, rok otplate, kamatna stopa), i sustav povuče te podatke u odgovarajući tipizirani obrazac ugovora. Tako npr. kod konkretnog ugovora unijeti su podaci o korisniku kredita, iznosu kredita, zatim podatak o povratu kredita, dok su ostale odredbe identične svim takovrsnim ugovorima. Obrada zahtjeva predstavlja utrošeno vrijeme, režijske troškove, troškove papira, satnice naših djelatnika. Što se tiče standarda prodajnih razgovora u iste ne ulazi obavještavanje klijenata što točno predstavlja obrada zahtjeva a kako je naprijed rekao. To se klijentima pojašnjava isključivo na njihov zahtjev.

Na upit punom. tužene odgovorio je da banka u svakom trenutku ima više modela kredita i da je na klijentu da odabere koji mu najviše odgovara. Klijentu se ne naplaćuje prodajni razgovor, kao i da je tijekom svih faza komunikacije s istim, isti obaviješten o plaćanju sporne naknade, odnosno na posljetku klijent ima mogućnost odustati od ugovora.

9.3. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla u listopadu 2023. u Agram banci u poslovnici iste u Eurodomu u Osijeku. Kad je došla u banku tražiti kredit pitali su ju koji joj iznos kredita treba, zatim je bilo govora o rati kredita, bitno joj je bilo da rata bude takva da je može financijski podnijeti i dogovorili su se oko visine te rate. Pitala ih je da li postoje i neki troškovi koje mora platiti, a vezani uz odobrenje i isplatu kredita, odnosno konkretno pitala ih je za naknadu za obradu kredita da li mora nužno platiti tu naknadu, rekli su joj da mora, da je to tako određeno poslovanjem banke i da bez plaćanja iste ne može dobiti kredit. Kad su se dogovorili i oko iznosa kredita tada su joj rekli koji dokumentaciju treba donijeti, odnosno dali su joj određene obrasce koje je morala ispuniti. Donijela je traženu dokumentaciju i rekli su joj da će joj javiti kada kredit bude odobren. Ugovor o kreditu sačinila je banka. Prethodno potpisivanju istoga je pročitala time da joj je najbitniji dio ugovora bila visina rate kredita. Vidjela je i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Objasnili su joj u banci da su to troškovi vezani za kredit, nisu joj rekli na što se odnose, odnosno zašto se ta naknada plaća. Visinu te naknade odredila je banka i ona nije mogla utjecati na njezinu visinu. Koliko se sjeća, misli da je visina te naknade ovisila o visini kredita. U vrijeme podizanja kredita ta naknada je bila negdje u protuvrijednosti 500,00 kn što joj je tada bio značajan iznos, pa je pitala da li se taj iznos može ustegnuti od iznosa kredita kako ne bi morala plaćati posebno. Tome je i udovoljeno. Ne sjeća se da li joj je do strane bankovnog službenika dan Europski standardizirani informativni obrazac. Ne sjeća se da bi dobila Opće uvjete banke odnosno Odluku o naknadama banke. Uglavnom je u vezi kredita kontaktirala e- mailom, sa službenicom banke, misli da se zvala UP, time da ne zna kako se zvala osoba koja je potpisala ugovor od strane banke, misli da su uvijek bile ženske osobe. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu dan joj je Otplatni plan iz kojeg je bila vidljiva visina rate i svega što plaća.

Na upit punom. tužene odgovorila je da nije imala nikakvih primjedbi na sadržaj ugovora o kreditu, bilo joj je najbitnije da dobije novac i da ga utroši za kupovinu vozila. Prethodno ovome kreditu podigla je kredit 2019. godine i taj kredit joj je bio prvi.

9.4. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita u visini od 1% iznosa kredita, maksimalno 66,36 eura.

9.5. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita. Naime, iako saslušani svjedoci nisu pregovarali s tužiteljicom u svezi odobrenja odnosno potpisivanja ugovora o kreditu, oni su iznijeli da tužiteljica nije mogla utjecati na visinu predmetne naknade, kao i da je tu naknadu odredila banka i tužiteljica ju je morala platiti. Također je utvrđeno da je tužiteljica upoznata s postojanjem te naknade na razini informacije da ta naknada ulazi u trošak kredita, ali da joj nije pojašnjeno za koje točno usluge, pružene tužiteljici od strane banke se ta naknada plaća, odnosno na koji način je utvrđena visina iste. Na tu okolnost svjedok AP je izrijekom iznio da prilikom prodajnih razgovora u iste ne ulazi obavještavanje klijenata što točno predstavlja obrada zahtjeva (utrošeno vrijeme, režijske troškove, troškove papira, satnice njihovih djelatnika), to se klijentima pojašnjava isključivo na njihov zahtjev. Identično potvrđuje i tužiteljica kad navodi da o predmetnoj odredbi nije mogla pregovarati s tuženom, da ju je odredila tužena i da joj je rečeno da ju mora platiti ako želi dobiti kredit. Proizlazi da tužiteljici nije pojašnjeno zašto se plaća ta naknada niti na koji način je određena visina iste, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, na koje prosječni klijent nije mogao utjecati, već ih je mogao uzeti ili ostaviti.

9.5.1. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je zadatak tužene da službenici banke samo informiraju klijente o postojanju sporne naknade, da su ju dužni platiti kao i da ne mogu utjecati na visinu iste, jer je ista određena Odlukom banke, Međutim, samo informiranje odnosno obavijesti banke ne predstavljaju pregovaranje u smislu odredbe članka 53. ZZP-a. Prema tome niti Europski standardizirani informativni obrazac, obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu i drugi vidovi informacija o samom postojanju predmetne naknade kao troška kredita, ne predstavljaju pregovaranje, već samo obavijest.

9.5.2. Prema članku 3. stavku 1. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ 15/14.), tužena može za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača obračunati i naplatiti naknade, među ostalim, i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Drugim riječima, ta naknada se može naplatiti samo za pružene usluge banke, dakle klijent mora znati koje su usluge sadržane u toj naknadi i koje on kroz tu naknadu plaća. Nije dovoljno da mu je samo pružena informacija /obavijest da mora platiti tu naknadu ukoliko želi dobiti kredit i davanje kredita mu uvjetovati plaćanjem predmetne naknade.

9.6. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.7. Plaćanje troškova obrade i vođenja kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.8. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 56. ZZP-a, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.9. Sud ukazuje na ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH i to na njegove odluke broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd- 1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. U navedenim odlukama, Vrhovni sud RH je potvrdio ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz razloga što su tužene banke ugovarale naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, bez pojedinačnog pregovaranja, na tipskim obrascima ugovora, bez pojašnjavanja potrošaču o kakvim se troškovima radi, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što sve za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

9.10. Budući se o odredbi članka 4. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 53. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 59. stavak 1. ZZP-a.

10. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

11. Tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu i vođenje kredita u visini od 66,36 eura, koji iznos je među strankama nesporan, dok je naknada, a prema očitovanju tužene od 7. ožujka 2025. naplaćena 19. listopada 2023., pa je tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata počevši od 19. listopada 2023.

11.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 29. prosinca 2023. određena je sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

12. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade i vođenja kredita, sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 66,36 eura s kamatom počevši od 19. listopada 2023. pa do isplate.

13. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 20. veljače 2026. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 66,36 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

13.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za

- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav podneska od 23. svibnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 20. veljače 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 4. ožujka 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 18. ožujka 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 225,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 281,25 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak pristojbe za presudu 13,27 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 321,07 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.

14. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 18. ožujka 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu