Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-121/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Britvec kao članice vijeća, u parničnom postupku tužitelja KT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege, iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Šime Petrić, odvjetnik u Zadru, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-316/2024-12 od 25. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-316/2024-12 od 25. srpnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-316/2024-12 od 25. srpnja 2025., odlučeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 11.2. Ugovora o kreditu [broj kredita] sklopljenog dana 10. veljače 2006. između tužitelja KT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, potvrđen po javnom bilježniku Denisu Krajcaru iz Pule pod posl. br. OU-245/06, a koja glasi „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju KT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 104,37 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. srpnja 2011. do isplate, po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju KT, OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.".

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle, zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu te preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova tuženiku. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a izreka presude je razumljiva i u skladu s razlozima presude.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11.2. Ugovora o kreditu broj 743271 sklopljenog između tužitelja i tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika Volksbank d.d.) 10. veljače 2006. o prijevremenoj otplati (izlazna naknada), te odlučivanje o zahtjevu tužitelja za isplatu te naknade koju je platio tuženiku.

8. Nije sporno da je tužitelj s tuženikom (odnosno njegovim pravnim prednikom) zaključio Ugovor o kreditu broj 743271 od 10. veljače 2006. kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 23.540,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važeće na dan isplate, a s rokom otplate od 84 mjeseca. Nesporno je da je odredbom članka 11.2. tog Ugovora o kreditu ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Nesporno je da je tužitelj izvršio prijevremenu otplatu kredita te da je tužitelju zaračunata naknada za prijevremeni povrat kredita od strane tuženika. Osim toga, tuženik je učinio nespornom i visinu tužbenog zahtjeva (104,37 EUR odnosno 784,41 kn).

9. U prvostupanjskom postupku i sada u žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, pitanje zastare i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada).

10. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

10.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive.

10.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju:

- da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati, pa tako niti u pogledu sporne naknade, te je tužitelju naplaćen utuženi iznos od 104,37 EUR administrativne naknade.

11.1. Slijedom toga, pravilno je zaključeno da je sporna naknada u predmetnom Ugovoru o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, za što je prvostupanjski sud naveo određene i jasne razloge u obrazloženju pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne, te je sporna odredba nepoštena prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11.2. Naime, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 11.2. Ugovora o kreditu broj: 743271 sklopljenog 10. veljače 2006., budući da je ta ugovorna odredba unaprijed sastavljena od tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

11.3. Saslušanjem tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije upozorio da se u slučaju prijevremene otplate kredita zaračunava posebna naknada, niti mu je objašnjeno na što se navedena naknada odnosi i koje troškove obuhvaća, već mu je samo prilikom zatvaranja kredita rečeno koji iznos mora platiti da bi mogao prijevremeno zatvoriti kredit.

11.4. Pravilno ukazuje prvostupanjski sud da ugovorna odredba kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, nije u suprotnosti s odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO), ali je ista nepoštena, jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 3. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornim naknadama pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

13. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna administrativna naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredba ugovora o kreditu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

13.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

13.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostupanjskog suda je vidljivo da je prvostupanjski sud obrazložio zašto je tuženik bio nepošteni stjecatelj predmetnih naknada, stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, sve u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a.

15. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare budući da je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

16. Odluka o parničnom trošku pravilna je jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155. ZPP-a dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak.

17. Slijedom svega iznesenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci.

18. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić