Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-1/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vesne Britvec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Marku Cvrkoviću odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 0253567732, zastupan po punomoćniku Maji Čuljak odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-62/2025-9 od 13. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-62/2025-9 od 13. studenog 2025. u točki I. i točki II. izrijeke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 325,77 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja poslovni broj P-62/2025-9 od 13. studenog 2025. suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 9. kolovoza 2005. zaključenog između tužitelja JT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732, kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 1,00 % od iznosa kredita, te da je jednokratna i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, da tužitelju JT, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 294,53 eura (dvjestodevedesetčetirieuraipedesettricenta) zakonskom zateznom kamatom od 13. studenog 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana III. Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 589,04 eura, dok se u tuženik u cijelosti odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška."

2. Protiv te presude u točki I. i točki II. izrijeke žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR uvećano za PDV 25% i pristojbe na žalbu u iznosu 13,27 EUR, što ukupno iznosi 325,77 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti točke 12.3. Ugovora o kreditu broj 9010669322 od 9. kolovoza 2005., kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita 1,00 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a jer prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka i može se ispitati, izrijeka presude je jasna i neproturiječna razlozima i dokazima provedenim tijekom postupka, presuda sadrži jasne i neproturiječne razloge, te ne postoji proturiječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio vrijednost predmeta spora primjenom odredbe članka 35. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da kada je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, u vezi odredbe članka 40. stavak 2. i 3. ZPP- a kojim je propisano da u slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Prema odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023) u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora utvrđena je na pripremnom ročištu dana 7. listopada 2025. u iznosu 130,00 EUR prema visini predmetne naknade.

7. Odlučne činjenice za predmet spora prvostupanjski sud je utvrdio na temelju savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, dakle na način određen člankom 8. ZPP -a, te je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravadao, uvjerljivim i logičnim razlozima, pa nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 8. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi.

8. Nesporno je između parničnih stranaka da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9010669322 od 9. kolovoza 2005., temeljem kojeg je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 12.834,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dana korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, te da je članku 12.3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

9. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – u daljnjem tekstu ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliran od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

9.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

9.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje, koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju:

- da je predmetni ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati u pogledu sporne jednokratne naknade 1,00% od iznosa kredita, te pravilno zaključio da je sporna odredba u predmetnom ugovoru o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i nepoštena je prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 te posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

10.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je u odlomku

10. obrazloženja pobijane presude, utvrdio da tužitelj ima status potrošača i u tom pogledu naveo valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne. Tuženik u tijeku postupka nije predložito dokaze na okolnost da tužitelj nije potrošač u smislu odredbe članka 3. stavak 1. ZZP/03.

11. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da jednokratna naknada 1,00% od iznosa kredit, odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bilo informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i o kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužiteljice kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

12.1. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Prema odredbi članka 83. ZZP/03 treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kredu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2011 od 4. srpnja 2013., pravomoćno odlučeno po kolektivnoj tužbi protiv banaka pa tako i tuženika, utvrđeno je da su banke odnosno tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03 o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su te odredbe ništetne.

14. U vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom-potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17. od 12. listopada 2017.) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona.

15. Pozivanje tuženika na odredbu članka 3. Zakona o javnom bilježništvu i tvrdnja da je riječ o javnoj ispravi, odnosno da je solemnizirana privatna isprava jednako kao i javnobilježnički akt izjednačena sa presudama i drugim odlukam sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj, ne znači da sporna odredba ne može biti utvrđena ništetnom kao što je u konkretnom slučaju, te sud nije trebao ocjenjivati učinke solemniziranog ugovora o kreditu.

16. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je tuženik isticao tijekom postupka, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je isti neosnovan, pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljene ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u parničnom postupku utvrđeno da je odredba točke 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na plaćanje troškova obrade kredita u iznosu 1,00% ništetna, to znači da rok, za restitucijski zahtjev tužitelja nije počeo niti teći, a sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 25/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – dalje ZOO), tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa je pravilno sud prvog stupnja odbio prigovor zastare potraživanja kao neosnovan.

17. Slijedom iznijetoga ne mogu se prihvatiti kao osnovani opsežni žalbeni navodi tuženika o tome da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da nije riječ o ništetnoj odredbi, da ista nije dovela do značajne neravnoteže neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja. Tuženik u žalbi netočno interpretira iskaz tužitelja.

18. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pravo tužitelja na podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, pozivom na odredbu članka 187. stavak 2. ZPP -a, te pogrešno osporava pravni interes tužitelja za traženje pravne zaštite, navodeći da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe samo s deklaratornim tužbenim zahtjevom bez traženja povrata preplaćenog iznosa. Tužitelj svoju tražbinu temelji na proširenom djelovanju pravomoćnosti kolektivne tužbe, pa nije relevantna činjenica da je otplaćen kredit u cijelosti. Prema odredbi članka 322. ZOO-a, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbama članka 327. i 328. ZOO-a na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba, pravo na isticanje ništetnosti je neograničeno. Ništetnost tipskih odredbi potrošačkih ugovora, kakav je predmetni ugovor, utvrđena je navedenom presudom po kolektivnoj tužbi i nema karakter protupravnosti manjeg značaj uslijed koje ispunjenjem ugovora prestaje pravo na isticanje ništavosti u smislu članka 326. stavak 2. ZOO-a, pa je i taj žalbeni razlog tuženik neosnovan.

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prilikom donošenja pobijane presude, nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi odredbe članka 7. ZPP-a kojim je propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno, te da sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne.

20. Sudska praksa na koju se poziva u žalbi nije primjenjiva na konkretni slučaj jer nije činjenično identična, niti usporediva.

21. Zbog svega navedenoga, nije došlo do povrede pravne sigurnosti i prava iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), niti je osnovano žaliteljevo pozivanje na povredu prava na pošteno suđenje iz članka 6. stavak 1 . Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori". br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010). U odnosu na prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja" valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik zastupan po punomoćniku odvjetniku bilo u mogućnosti pratiti postupak, sudjelovati u njemu i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje, te nije dovedena u nejednak položaj. Pobijana presuda sadrži ozbiljne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

22. Odluka o parničnom trošku u točki II. izrijeke pobijane presude je pravilna jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak koji je bio potreban u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.

23. Slijedom svega iznijetoga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izrijeke, te odlučit kao u točki I. izrijeke ove presude.

24. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 325,77 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

25. U nepobijanom dijelu u točki IV. izrijeke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

26. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška kao neosnovan te odlučiti kao u točki II. izrijeke ove presude.

U Karlovcu 18. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća :

Josip Štrucelj