Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-1053/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja, predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vesne Britvec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1605/2023-8 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1605/2023-8 od 24. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-1605/2023-8 od 24. listopada 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OlB: 26187994862 da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplati na ime naknade štete svotu od 15.625,40 €/117.729,56 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 23.11.2022.. godine do 31.12.2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, u roku 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da udovolji tužbenom zahtjevu, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 15.625,40 EUR / 117.729,56 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. studenog 2022. pa do isplate, na ime naknade štete nastale isplatom obiteljske mirovine RO supruzi osiguranika tužitelja EO, u periodu od 1. studenog 2020. do 31. listopada 2022.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi tužitelja, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Pošavši od slijedećih utvrđenja:

- da je prema prijavi ozljede na radu od **.**.1975. EO nastradao kao pješak prilikom dolaska na posao u prometnoj nezgodi jer je na istog naletio osobni automobil, te je tom prilikom zadobio teške tjelesne ozljede,

- da je rješenjem tužitelja broj MP-268763 od **.**.1989. RO, rođ. **.**.1935., udovici EO, određena obiteljska mirovina počevši od 1. studenog 1988. u iznosu od 163.590,00 dinara mjesečno, odnosno usklađena za 163% iznosi 1.802.890,00 dinara mjesečno,

- da pravo na obiteljsku mirovinu traje dok za to postoje zakonski uvjeti,

- da tužitelj nije predlagao izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja da li je obveza tuženika kao osiguratelja veća od razmjernog iznosa obiteljske mirovine koja se isplaćuje, pa proizlazi da ne postoji stvarna šteta odnosno razmjerni iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju s obzirom da je tužiteljevom osiguraniku obiteljska mirovina na koju se odnosi tužbeni zahtjev utvrđena zbog ozljede na radu,

pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 27. stavak 1., 2., 3. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013. i 152/2014. – dalje: ZOOP), obzirom da su obveze tuženika kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP-a, dok je Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019. – dalje: ZOMO) propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja.

7. Odredbom članka 27. ZOOP-a propisano je:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

8.Tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, kojim je uređen opseg osiguranja pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima za pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti obračunava i naplaćuje premija osiguranja, te na temelju odredbe članka 27. ZOOP -a obveza tuženika, kao društva za osiguranje, postoji samo ako je razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a zbog invalidnosti veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog invalidnosti zbog povrede na radu, a što međutim ovdje nije slučaj kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

9. Tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbi članka 161. stavak 1. ZOMO/13 Odredbom članka 162. stavak 1. ZOMO propisano je da tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu osobnost, djelomičan ili potpuni gubitak rade sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe,dok je odredbom članka 164. stavak 1. ZOMO propisano da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

10. U konkretnom slučaju mjerodavne su odredbe ZOOP-a kao specijalnog propisa koji odgovornost tuženika kao osiguratelja uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZOMO koji se odnosi na odgovornost štetnika općenito. Pritom činjenica što je ZOMO kasniji zakon, u odnosu na ZOOP kao zakon koji uređuje užu problematiku, ne dovodi do primjene načela lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZOMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP -a koje nisu usklađene s odredbama u ZOMO u pogledu odgovornosti osiguratelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvateske u odlukama broj Rev 1235/2021-2 od 22. veljače 2022., Rev 12/22 od 12. siječnja 2022., Rev 264/2022-2 od 19. travnja 2022., Rev 122/2022-2 od 24. siječnja 2023., Rev 174/2022-3 od 6. srpnja 2022., Rev 909/2021 od 8. srpnja 2021., Rev 2140/2018-23 od 13. srpnja 2022, Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev- 388/2018 od 25. kolovoza 2020. i dr.).

11. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izrijeci.

U Karlovcu 18. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Josip Štrucelj