Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-194/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski su u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Stokrp, predsjednice vijeća, Vesne Britvec, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ivane Mašić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franu Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Mađarić & Lui odvjetničkom društvu d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-442/2024 od 29. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 18.ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijanjem žalbe tuženika potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-442/2024 od 29. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjeva tužitelja za naknadu troška žalbe.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-442/2024 od 29. studenog 2024 točkom I. izreke u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknada za obradu kredita, sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, koja glasi; „….3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke. Točkom II. izreke, u dijelu za prijevremenu otplatu kredita odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 818- 50-2692510 od 4. ožujka 2005. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke. Točkom III. izreke nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, da tužitelju SD, u roku od 15 dana, isplati iznos od 553,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima Nar.nov.br. 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tužitelj i to u odnosu na odluku o troškovima postupka u bitnom smatrajući da je prvostupanjski sud određujući visinu troškova koje priznaje tužitelju pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. - dalje: Tarifa) obzirom na vrijednost spora, pa predlaže odluku o troškovima postupka preinačiti i tužitelju dosuditi troškove prema troškovniku i Tarifi.

2.1. Tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka- iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pobija i odluku o troškovima postupka. Tuženik u bitnome navodi da su sporne odredbe o ulaznoj jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja te ukazuje na solemnizaciju Ugovora. Tuženik navodi da su sporne odredbe u konkretnom slučaju jasne, razumljive i uočljive, nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost i upućuje na odredbe članka 96. stavak 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da prvostupanjski sud nije utvrđivao jesu li sporne odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da je propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama. Tuženik dalje navodi da je došlo do pogrešne primjene članka 118. Zakona o zaštiti potrošača jer naslovni sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tuženik predlaže žalbu prihvatiti a pobijanu presudu preinačiti na način odbijanja tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku kao i trošak žalbe

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužitelja i žalbe tuženika, a po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da je prvostupanjska presuda zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365 . stavak 2. ZPP-a, kao niti bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u žalbi upućuje tuženik. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Pobijana presuda sadrži valjane i sveobuhvatne razloge pa tuženik neosnovano napada pobijanu presudu. U odnosu na odluku o troškovima postupka tužitelj neosnovano upućuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu zaključenom 4. ožujka 2005. između tužitelja i tuženika, i to članka 3., kojim je tužitelj obvezan platiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, i članka 9. koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor", te zahtjev za isplatu iznosa od 398,46 EUR koji je tužitelj platio tuženiku temeljem tih ništetnih odredbi.

8. O žalbi tuženika:

8.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i neproturječni, pa nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2 točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano ukazuje žalbom, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavak 2. ZPP-a.

8.2. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, obzirom da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja okolnosti da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, te okolnosti nije ničim dokazao, odnosno nije predložio provođenje nikakvih dokaza na te okolnosti.

8.3. Suprotno žalbenom razlogu tuženika, prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi ne poziva na odluke iz kolektivnog spora, već u postupku utvrđuje ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu.

8.4. Prvostupanjski sud je pravilno, na temelju dokumentacije u spisu i iskaza tužitelja, utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo o tim spornim ugovornim odredbama, odnosno da se radi o tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužiteljica nije mogla mijenjati.

8.5. Kako tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, niti na što se te naknade odnose, a radi se o tipskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati, nije udovoljeno zahtjevu transparentnosti, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, i to unatoč činjenici što su navedene ugovorne odredbe po svom sadržaju jasne i lako razumljive, jer zahtjev transparentnosti obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

8.6.U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da je sporne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužitelj, kao potrošač, razumio u smislu da zna koje to stvarno troškove plaća tim naknadama i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi, a što je, obzirom na opseg informiranosti koji proizlazi iz provedenih dokaza, izostalo, pa zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

8.7. Kako tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), te je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja navedenih naknada, kao i da nije postupao u dobroj vjeri prilikom zaključivanja ugovora, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača.

8.8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnim odredbe članka 3. i članka 9. Ugovora o kreditu, te pravilno obvezao tuženika da tužitelju vrati iznose koje je platio tuženiku temeljem tih ništetnih odredbi, a čija visina se žalbom ne osporava.

8.9. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., neosnovanim prigovor zastare, zaključivši da zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva s osnova ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, pa nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva, kako se pogrešno iznosi u žalbi.

8.10. Prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate jer je, i po ocjeni ovog suda, tuženik nepošteni stjecatelj, obzirom da je utužene iznose primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koje je sam unio u unaprijed pripremljeni tipski Ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje samog tuženika prilikom zaključenja Ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, dužan platiti tužiteljici zatezne kamate od dana stjecanja.

9. Stoga je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u odnosu na glavni zahtjev (točka I., II. i III. izreke), sukladno članku 368. stavak 1. ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

11. O Žalbi tužitelja:

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužitelju koji je uspio u sporu pripadaju troškovi postupka temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a. Međutim u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, te ako je propisana tarifa za troškove odvjetnika ili za druge troškove odmjerit će se takvi troškovi prema propisanoj tarifi, prema vrijednosti predmeta spora.

12.1. U ovom predmetu je tužitelj istakao deklaratorni tužbeni zahtjev radi ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pa je stav ovog suda kao što je je to smatrao i prvostupanjski sud, da je vrijednost predmeta spora samo visina kondemnatornog zahtjeva, dok deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi samo za opravdanje kondemnatornog zahtjeva, tako da vrijednost predmeta spora može biti samo visina zahtjeva za isplatu (članak 35. ZPP-a), kao što je to prvostupanjski sud pravilno i dosudio prema toj vrijednosti spora i tužitelju odmjerio troškove zastupanja po punomoćniku primjenom Tarife, koje troškove je uvećao za troškove sudskih pristojbi.

12.2. Radi iznesenog je žalba tužitelja odbijena kao neosnovan temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, pa je odlučeno kao u izreci.

13. S obzirom da ni tužitelj ni tuženik nisu uspjeli u žalbenom postupku, sukladno članku 166. stavka 1. u vezi sa člankom 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao pod točkama II. i III. izreke.

14. Slijedom navedenog presuđeno i riješeno je kao u izreci ove odluke.

U Karlovcu 18. ožujka 2026

Predsjednica vijeća:

Vesna Stokrp