Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Karlovac
Gž-354/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp predsjednice vijeća, Vesne Britvec člana vijeća i suca izvjestitelja i Ivane Mašić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji broj P-235/2022-15 od 19. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbijanjem žalbe tuženika potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji broj P-235/2022-15 od 19. siječnja 2024.
II. Prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji broj P-235/2022- 15 od 19. siječnja 2024. pod točkom II izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu troška postupka u iznosu od 124,38 EUR i sudi:
Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju i daljnji trošak postupka u iznosu od 124,38 EUR, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 62, 50 EUR u roku od 15 dana.
VI. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji sadržano u presudi broj broj P - 235/2022-15 od 19. siječnja 2024.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji broj P-235/2022-15 od 19. siječnja 2024., usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i točkom I. izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] koji su 24. rujna 2007. sklopili tužitelj IG kao korisnik kredita i tuženik Raiffesienbank Austria d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
Točkom II izreke nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.505,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana. a kako to proizlazi točke II., izreke prvostupanjske presude.
Točkom III izreke nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.533,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 19. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 124,38 EUR zahtjev tužitelja odbija.
2. Protiv navedene presude žalbu su pravovremeni izjavili i tužitelj i tuženik.
2.1. Tužitelj je izjavio žalbu protiv odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj navodi da je trošak za objavu i uručenje presude zatražen sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa), prema kojem punomoćniku pripada pravo na naknadu za ročište na kojem se objavljuje presuda - 50 % nagrade iz Tbr. 7. točke 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. Predlaže se stoga da drugostupanjski sud usvoji žalbu kao osnovanu i donese odluku o troškovima postupka time da će preinačiti i naložiti tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka radi pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 99,50 EUR uvećano za pripadajući PDV, odnosno iznos od 124,38 EUR i potražuje i trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 EUR.
2.2. Tuženik je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga, odnosno, zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3., točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23
– dalje ZPP-a), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik u bitnom navodi da je prvostupanjski sud zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika čime da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prigovor o mjesnoj nadležnosti zauzevši stav da je odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti nepoštena. Tuženik dalje navodi da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik je osporavao da bi valutna klauzula uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a da se prvostupanjski sud o tim prigovorima nije očitovao. Tuženik osporava i tijek zateznih kamata, te da je prvostupanjski sud utvrđivao jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru nepoštene, odnosno ništetne. Na kraju tuženik osporava i primjenu materijalnog prava, konkretno Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07), jer prvostupanjski sud ništetnost konkretnih ugovornih odredbi temelji na utvrđenju u postupku kolektivne zaštite. U odnosu na prigovor zastare, tuženik u žalbi navodi da je stav prvostupanjskog suda pogrešan, da je pogrešna primjena odredaba Zakona o obveznim odnosima članka 326., članka 1115. Tuženik osporava i odluku o troškovima postupka, te predlaže žalbu prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka tuženiku, kao i trošak žalbe.
3. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.
3.1. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.
4. Žalba tužitelja je osnovana.
4.1. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule i isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike u obračunatim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezane uz valutu CHF prema Ugovoru o kreditu od 24. srpnja 2007.
6. O žalbi tuženika.
6.1. U odnosu na stav prvostupanjskog suda po pitanju prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji, ovaj sud napominje da je stav prvostupanjskog suda pravilan. Tuženik je prije davanja odgovora na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, a nakon toga je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a prvostupanjski sud je odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, s tim da nije o istom donio posebno rješenje.
6.2. Tuženik u žalbi čini spornim je li prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor mjesne nenadležnosti, budući da tuženik u žalbi smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, sukladno prorogacijskoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, te smatra da je time pobijano rješenje, kao i prvostupanjska presuda donijeti uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a.
6.3. Prvostupanjski sud je odlučujući o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti utvrdio da su stranke predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle, mjesnu nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu na području kojeg se nalazi sjedište tuženika. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisiku, Stalne službe u Petrinji, te se sukladno odredbi članka 70. ZPP-a pozivao na prorogacijsku klauzulu, te isticao da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.
6.4. Pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda da je predmetni ugovor o kreditu zaključen u tuženikovoj podružnici u [adresa], a što proizlazi iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu (list 7-10).
6.5. Stoga za odlučivanje o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti u primjenu dolazi odredba članka 59. ZPP-a.
6.6. Odredbom članka 59. ZPP-a propisana je izberiva mjesna nadležnost, što znači da tužitelj, kao stranka u postupku ima pravo izbora kojem će mjesno nadležnom sudu podnijeti tužbu, a to je ili sudu opće mjesne nadležnosti ili sudu na čijem se području poslovna jedinica tuženika nalazi. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe suprotno
6.7. Tužitelj je podnoseći tužbu izabrao mjesnu nadležnost Općinskog suda u Sisku na čijem području se nalazila u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu podružnica tuženika.
6.8. Prebivalište tužitelja je u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom se nalazi u Zagrebu (prema sjedištu kreditora), dolaskom na sud u Zagrebu tužitelj bi zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana, te se u odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19), i zaključuje da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom članka 55. stavak 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
6.9. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača .
6.10. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su stranke, tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor 24. rujna 2007. sklopile predmetni ugovor o kreditu, da je istim ugovorom tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 21.344,92 CHF u protuvrijednosti u kunama radi kupnje rabljenog vozila za vlastite (privatne) potrebe.
6.11. Sporno je jesu li sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, pripada li stoga tužitelju pravo na isplatu preplaćenog iznosa. Sporna je i odluka o naknadi troškova parničnog postupka.
6.12. Prvostupanjski sud je u provedenom dokaznom postupku ocjenom stranačkog iskaza tužitelja, uvidom u predmetni ugovor o kreditu kao i u ostalu dokumentaciju u spisu, u bitnom utvrdio da je tužitelj predmetni kredit uzeo radi kupnje rabljenog vozila, da se s tuženikom prije i tijekom sklapanja ugovora o pojedinačnim ugovornim odredbama nije pregovarao budući da se cjelokupan razgovor u vezi sklapanja kredita za kupnju vozila odvijao u auto kući s predstavnikom auto kuće, tako da ni u jednom trenutku nije bio upućen u banku tuženika, niti je o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako ni o spornima pregovarao s predstavnikom banke.
6.13. Prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dokazao da bi tužitelja kako prilikom pregovaranja, a tako i prilikom sklapanja ugovora upozorio i upoznao s mogućim rizicima sklapanja ugovora s valutnoj klauzulom u CHF odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu je tuženik iako je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobe bankara od tog dokaznog prijedloga kasnije odustao.
6.14. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, imajući u vidu odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 93/03 – dalje ZZP/03), prvostupanjski sud je zaključio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, budući da se o istima pojedinačno nije pregovaralo, da su iste u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Pritom se sud pozvao i na pravne učinke presuda donesenih u kolektivnom sporu u kojem je sudjelovala i tužena banka u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a, a u kojem sporu su donijete odluke u kojima je utvrđeno da je i tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. prilikom sklapanja ugovora o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe bez mogućnosti u konkretnom slučaju davanja tužitelju mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o spornim ugovornim odredbama. Iz pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud zaključio da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF lako uočljiva, međutim, da je njezin sadržaj nerazumljiv u smislu odredbe članka 84. ZZP/03.
6.15 Zbog tih razloga je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi prihvatio kao osnovan.
6.16 Na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja kao i uvidom u dokumentaciju u spisu utvrdio je visinu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 3.505,37 EUR Nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke prihvatio je kao stručan i objektivan.
6.17. Stoga je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF prvostupanjski sud prihvatio kao osnovan u primjeni odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO).
6.18. Prvostupanjski sud je ocijenio kao neosnovan tuženikovo prigovor zastare, cijeneći da je predmetna tužba podnesena 6. srpnja 2022., da zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF od 14. lipnja 2018., tako da je tužba u ovom predmetu podnesena u općem zastarnom roku od 5 godina.
6.19. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa je tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosudio zatezne kamate na preplaćene iznose od dana dospijeća do isplate.
6.20. O naknadi parničnog troška prvostupanjski sud odlučio je primjenom odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, pritom uzimajući kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora dijela zahtjeva za isplatu iznosa od 3.505,37 EUR s kojim je tužitelj uspio, te primjenom odredbi članka 155. ZPP-a tužitelju dosudio ukupan parnični trošak u iznosu od 1.533,25 EUR sa zateznom kamatom.
7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. u vezi člankom 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik ističe jer pobijana odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja su jasni, rezultat su pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je i prema shvaćanju ovog suda zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi kao i za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pravilno prihvaćen kao osnovan. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost u primjeni materijalnog prava u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pri čemu je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 81. i 84. ZZP/03 i ocijenio u ovom individualnom sporu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama koje su u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, o kojima se u konkretnom slučaju uopće nije pregovaralo, budući da iz stranačkog iskaza tužitelja jasno proizlazi da s bankom tuženika u vezi sklapanja predmetnog ugovora uopće nije vodio nikakve pregovore, jer da se sve odvijalo u autokući kod koje je namjeravao kupiti rabljeno vozilo.
8. Kada se uzmu u obzir i učinci pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a u kojem sporu je sudjelovala i tužena banka, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu materijalnog prava prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi.
9. Slijedom navedenog, pravilno je prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u smislu odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a pri čemu je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da zastara tužiteljeve tražbine u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije nastupila, budući da se rok za zastaru individualnih zahtjeva računa od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno od 14. lipnja 2018.
10. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja, te dokumentacije u spisu pri čemu je vještak nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa zadaćom suda i dokumentacijom u spisu.
11. Zbog tih razloga, žalbeni navodi tuženika u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava nisu osnovani
12. Žalbenim razlozima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude pa je na temelju članka 368. ZPP-a, odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.
13. Odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu tako i po visini troškova koji su odmjereni tužitelju (članak 154. i članak 155. ZPP-a).
14. O žalbi tužitelja.
14.1. U konkretnom slučaju sud nije priznao tužitelju trošak objave presude na koji trošak ovdje tužitelj ima pravo i na što osnovano ukazuje tužitelj u žalbenim navodima. Stoga je valjalo po žalbi tužitelja u dijelu odbijajuće odluke o troškovima postupka preinačiti prvostupanjsku odluku i priznati trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude po Tbr. 9. točka 3.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarife) 50 bodova, odnosno 100 EUR što s PDV-om iznosi 125,00 EUR, pa je na temelju članka 380. stavak 1. točka 3.
ZPP-a, odluka o troškovima postupka preinačena.
15. Tužitelju je priznat trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe - Tbr. 10. točka 4. Tarife iznos od 62,50 EUR (sastava žalbe 50,00 EUR, PDV 12,50 EUR).
16. Tuženiku nije priznat trošak ovog žalbenog postupka jer isti nije uspio u ovom žalbenom postupku.
U Karlovcu 18. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Vesna Stokrp