REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-724/2025-75

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Antunu Zanettiju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 28. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 18. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3214352498 koji je zaključen 19. rujna 2008. između tužitelja CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, kao kreditora, koji Ugovor je potvrđen-solemniziran po javnom bilježniku iz Rovinja, Davoru Dušiću 3. listopada 2008. pod brojem OV-6677/08, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sadržane u:

- odredbi čl. 1., u dijelu koji glasi "u iznosu kunske protuvrijednosti (…) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita",

- odredbi čl. 2., u dijelu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja", te u dijelu koji glasi: "promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d."

- odredbi čl. 7., u dijelu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja CHF" pa stoga u tim dijelovima navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 17.521,16 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 8,19 eura od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 19,04 eura od 10.8.2009. do isplate,

- na iznos od 19,04 eura od 10.9.2009. do isplate,

- na iznos od 19,05 eura od 10.10.2009. do isplate,

- na iznos od 19,05 eura od 20.11.2009. do isplate,

- na iznos od 19,05 eura od 10.12.2009. do isplate,

- na iznos od 19,05 eura od 7.1.2010. do isplate,

- na iznos od 19,05 eura od 8.2.2010. do isplate,

- na iznos od 30,00 eura od 26.3.2010. do isplate,

- na iznos od 25,57 eura od 3.5.2010. do isplate,

- na iznos od 43,34 eura od 14.5.2010. do isplate,

- na iznos od 61,17 eura od 28.6.2010. do isplate,

- na iznos od 66,25 eura od 19.7.2010. do isplate,

- na iznos od 52,13 eura od 10.8.2010. do isplate,

- na iznos od 97,66 eura od 17.9.2010. do isplate,

- na iznos od 72,08 eura od 2.11.2010. do isplate,

- na iznos od 118,69 eura od 14.12.2010. do isplate,

- na iznos od 113,54 eura od 24.1.2011. do isplate,

- na iznos od 113,53 eura od 24.1.2011. do isplate,

- na iznos od 120,72 eura od 8.3.2011. do isplate,

- na iznos od 120,73 eura od 8.3.2011. do isplate,

- na iznos od 180,00 eura od 31.5.2011. do isplate,

- na iznos od 179,44 eura od 06.6.2011. do isplate,

- na iznos od 183,77 eura od 21.6.2011. do isplate,

- na iznos od 214,63 eura od 13.7.2011. do isplate,

- na iznos od 286,68 eura od 10.8.2011. do isplate,

- na iznos od 163,64 eura od 12.9.2011. do isplate,

- na iznos od 147,14 eura od 12.10.2011. do isplate,

- na iznos od 149,40 eura od 10.11.2011. do isplate,

- na iznos od 167,29 eura od 4.1.2012. do isplate,

- na iznos od 166,46 eura od 10.1.2012. do isplate,

- na iznos od 180,10 eura od 29.2.2012. do isplate,

- na iznos od 171,89 eura od 29.3.2012. do isplate,

- na iznos od 174,03 eura od 07.5.2012. do isplate,

- na iznos od 174,03 eura od 7.5.2012. do isplate,

- na iznos od 180,39 eura od 6.6.2012. do isplate,

- na iznos od 176,13 eura od 30.7.2012. do isplate,

- na iznos od 172,93 eura od 14.8.2012. do isplate,

- na iznos od 156,34 eura od 14.9.2012. do isplate,

- na iznos od 171,04 eura od 23.10.2012. do isplate,

- na iznos od 178,23 eura od 27.11.2012. do isplate,

- na iznos od 174,22 eura od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 170,23 eura od 1.3.2013. do isplate,

- na iznos od 170,23 eura od 1.3.2013. do isplate,

- na iznos od 167,22 eura od 6.5.2013. do isplate,

- na iznos od 167,22 eura od 6.5.2013. do isplate,

- na iznos od 153,86 eura od 24.6.2013. do isplate,

- na iznos od 147,63 eura od 8.7.2013. do isplate,

- na iznos od 153,18 eura od 18.7.2013. do isplate,

- na iznos od 155,31 eura od 21.8.2013. do isplate,

- na iznos od 163,06 eura od 20.9.2013. do isplate,

- na iznos od 164,20 eura od 4.11.2013. do isplate,

- na iznos od 168,96 eura od 29.11.2013. do isplate,

- na iznos od 172,31 eura od 31.12.2013. do isplate,

- na iznos od 175,95 eura od 7.2.2014. do isplate,

- na iznos od 133,56 eura od 7.2.2014. do isplate

- na iznos od 134,68 eura od 15.4.2014. do isplate,

- na iznos od 130,73 eura od 26.5.2014. do isplate,

- na iznos od 130,37 eura od 16.6.2014. do isplate,

- na iznos od 130,06 eura od 30.6.2014. do isplate,

- na iznos od 136,63 eura od 20.8.2014. do isplate,

- na iznos od 136,63 eura od 20.8.2014. do isplate,

- na iznos od 138,85 eura od 5.9.2014. do isplate,

- na iznos od 141,91 eura od 16.10.2014. do isplate,

- na iznos od 145,83 eura od 12.11.2014. do isplate,

- na iznos od 146,62 eura od 10.12.2014. do isplate,

- na iznos od 145,51 eura od 5.1.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 20.2.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 2.3.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 10.4.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 19.6.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 24.6.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 29.7.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 10.8.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 17.9.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 15.10.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 18.11.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 3.12.2015. do isplate,

- na iznos od 147,68 eura od 5.1.2016. do isplate,

- na iznos od 203,04 eura od 8.2.2016. do isplate,

- na iznos od 211,23 eura od 7.3.2016. do isplate,

- na iznos od 197,94 eura od 18.4.2016.do isplate,

- na iznos od 184,47 eura od 23.5.2016. do isplate,

- na iznos od 203,13 eura od 23.6.2016. do isplate,

- na iznos od 201,73 eura od 19.7.2016. do isplate,

- na iznos od 201,54 eura od 18.8.2016. do isplate,

- na iznos od 193,80 eura od 10.9.2016. do isplate,

- na iznos od 196,76 eura od 12.10.2016. do isplate,

- na iznos od 208,25 eura od 10.11.2016. do isplate,

- na iznos od 212,50 eura od 15.12.2016. do isplate,

- na iznos od 219,69 eura od 9.1.2017. do isplate,

- na iznos od 208,28 eura od 7.2.2017. do isplate,

- na iznos od 208,67 eura od 6.3.2017. do isplate,

- na iznos od 209,43 eura od 3.4.2017. do isplate,

- na iznos od 200,24 eura od 3.5.2017. do isplate,

- na iznos od 194,35 eura od 13.6.2017. do isplate,

- na iznos od 183,21 eura od 21.7.2017. do isplate,

- na iznos od 162,94 eura od 10.8.2017. do isplate,

- na iznos od 160,86 eura od 18.9.2017. do isplate,

- na iznos od 162,47 eura od 10.10.2017. do isplate,

- na iznos od 158,87 eura od 10.11.2017. do isplate,

- na iznos od 141,61 eura od 5.1.2018. do isplate,

- na iznos od 141,61 eura od 5.1.2018. do isplate,

- na iznos od 152,66 eura od 16.2.2018. do isplate,

- na iznos od 144,03 eura od 13.3.2018. do isplate,

- na iznos od 126,11 eura od 19.4.2018. do isplate,

- na iznos od 151,14 eura od 26.6.2018. do isplate,

- na iznos od 151,14 eura od 26.6.2018. do isplate,

- na iznos od 144,41 eura od 12.7.2018. do isplate,

- na iznos od 150,65 eura od 8.8.2018. do isplate,

- na iznos od 162,65 eura od 27.9.2018. do isplate,

- na iznos od 156,81 eura od 17.10.2018. do isplate,

- na iznos od 159,26 eura od 8.11.2018. do isplate,

- na iznos od 166,78 eura od 12.12.2018. do isplate,

- na iznos od 167,75 eura od 2.01.2019. do isplate,

- na iznos od 162,07 eura od 11.2.2019. do isplate,

- na iznos od 162,56 eura od 15.3.2019. do isplate,

- na iznos od 159,51 eura od 25.4.2019. do isplate,

- na iznos od 159,40 eura od 10.5.2019. do isplate,

po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 8.238,43 eura sa zateznim kamatama od 18. ožujka 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, za iznos od 3.353,15 eura s pripadajućim zateznim kamatama, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 3214352498 od 19. rujna 2008. koji je potvrđen - solemniziran po javom bilježniku Davoru Dušiću iz [adresa] 3. listopada 2008. pod brojem OV-6677/08. Predmetnim ugovorom je u čl. 1. ugovoren kredit u iznosu od 194.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a taj članak sadrži nepoštenu ugovornu odredbu jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naknadnim dogovorom stranaka tužitelju je isplaćen iznos kredita od 173.412,00 CHF. U čl. 2. istog ugovora sadržana je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamata: 6,10% godišnje, "promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.". Tuženik je u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja s kojim je sklopio predmetni ugovor o kreditu povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača budući da predmetni Ugovor o kreditu sadrži naprijed navedene nepoštene ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje su ništetne. Predmetne ugovorne odredbe su tužitelju kao potrošaču potpuno nerazumljive, jer obveza nije određena niti odrediva. Tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao niti predvidjeti kolika će kamatna stopa, odnosno tečaj CHF faktički biti. Time je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem predmetnih ugovornih odredbi tuženik je potpuno izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu koja je praktički tužitelju ostala nepoznata u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Naprijed navedene ugovorne odredbe su nepoštene i protivne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju očitu i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. To dodatno potkrjepljuje činjenica što su navedene ugovorne odredbe unesene u predmetni ugovor o kreditu na isključivu inicijativu tuženika kao sadržaj standardnog/tipskog ugovora, na koje tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a nesporno je da u ugovoru (a ni kasnije) nije utvrđen egzaktan parametar za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tog parametra, pa su navedene ugovorne odredbe sadržane u čl. 1. i 2. predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti protivne Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj kao prosječni potrošač nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten te ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti, a niti sada razumije sporne ugovorne odredbe i nije mogao donijeti prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu su postojala dva promjenjiva elementa: tečaj švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima je ovisila obveza tužitelja, pa je nedvojbeno navedeno uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti – CHF. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi predmetnog ugovora o kreditu, koji je in concreto dugoročni stambeni kredit, s time da je tuženik znao da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik je preuzeo tužitelj kao potrošač, a da to nije ni znao. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu CHF tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije, koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. O navedenim pravnim i činjeničnim pitanjima vođen je postupak u kolektivnom sporu – tzv. predmet "Potrošač", u kojem su donesene pravomoćne presude koje potvrđuju iznesene stavove tužitelja.

1.1. Tužitelj pritom ističe da, ne samo da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetne, već je ništetan cijeli ugovor o kreditu. Naime, ugovor o kreditu u švicarskim francima s jednostrano promjenjivom kamatnom stopom predstavlja kombinaciju više bitnih odredaba ugovora o kreditu, koje djeluju kao ugovorna cjelina. To su: odredbe o načinu povrata kredita kroz odredbu o valutnoj klauzuli koja se veže uz špekulativnu valutu švicarski franak, odredba o načinu povrata i cijeni ugovora kroz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljnom odlukom jedne ugovorne strane, a obje te odredbe povezane su i strukturirane kroz odredbu o načinu otplate pozajmljenog i cijene kredita kroz anuitetnu otplatu. Dakle, kamate i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak jesu cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima). Kako je cijena kao bitan sastojak ugovora o kreditu ništetna, ništetan je i cijeli predmetni ugovor, a to stoga što sporni ugovor ne može opstati jer ništetnost pogađa odredbe bitne za samo postojanje ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbenom zahtjevu zahtijeva utvrđenje predmetnog ugovora ništetnim u cijelosti.

1.2. Posljedice ništetnosti su propisane čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Tužitelj, stoga, zahtijeva isplatu svih novčanih iznosa koje je platio tuženiku unatrag pet godina od podnošenja tužbe u ukupnom iznosu od 311.102,14 kuna, sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u tužbi) teku od njihova dospijeća (počevši od 16. lipnja 2014. do 10. svibnja 2019.) do isplate.

1.3. Ako sud iz bilo kojeg razloga ne bude utvrdio da je ništetan cijeli predmetni ugovor o kreditu, odnosno ukoliko smatra da glavni tužbeni zahtjev (uključujući i zahtjev za isplatu) nije osnovan, tužitelj podnosi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, na način da zahtijeva utvrđenje ništenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koje su sadržane u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu. Ističe kako je tužitelj prema početnom otplatnom planu trebao plaćati kunsku protuvrijednost iznosa od 1.063,70 CHF, odnosno 5.325,35 kuna mjesečno (uzimajući u obzir početni tečaj na dan plaćanja kredita), pa proizlazi da sve naplaćeno preko tog iznosa po pojedinom anuitetu predstavlja neosnovano bogaćenje u korist banke (tuženika), odnosno stjecanje bez osnove. Stoga tužitelj, pored zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 121.112,22 kuna / sada 16.074,35 eura sa zateznim kamatama od

28. listopada 2008. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge na kojima tužitelj temelji tužbu. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva, a dospjeli su prije 12. lipnja 2014.

2.1. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev, ukazuje da je u kolektivnoj presudi poslovni broj: Pž-6632/2017 utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF (ranije i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi) te da je Visoki trgovački sud u navedenoj presudi naveo da ništetnost spomenutih odredaba nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Stoga predlaže sudu, bez daljnjeg raspravljanja, odbiti glavni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

2.2. Nadalje, tuženik se protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, jer provedba tog dokaza neće biti svrsishodna prije nego se nesporno utvrdi istinitost tvrdnji tužitelja o tome da ga tuženik nije obavijestio o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao nepošteno i nesavjesno, da nije informirao tužitelja o parametrima izmjene kamatne stope, da tužitelju nije bio razumljiv mehanizam izmjene kamatne stope te da je tužitelj namjerno doveden u zabludu kako u pogledu CHF valute, tako i u pogledu izmjene kamatne stope.

2.3. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, navodeći da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača niti da su sredstva kredita utrošena u potrošačke svrhe. Napominje da je tužitelj vlasnik ugostiteljskog obrta [obrt] pa valja utvrditi jesu li sredstva kredita služila u svrhe poslovanja navedenog obrta. Ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije navodeći da za pojedine uplate uopće nije razvidno tko ih je otplaćivao pa se tužitelj u tom dijelu ne može pozivati na institut stjecanja bez osnove, jer se stjecatelja može obvezati na povrat samo onome od koga je nešto stekao bez osnove, a ne trećoj osobi.

2.4. Činjenični historijat tužbe, prema mišljenju tuženika, ne podupire visinu kondemnatornog zahtjeva te nema ni slova o tome kako je tužitelj došao do izračuna traženih novčanih iznosa. U vezi s istaknutim prigovorom zastare ukazuje da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za njegovu tražbinu, unatoč pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Prema čl. 502.c. Zakona o parničnom postupu (isto i po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača) sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, slijedom čega ne postoji, sve do podnošenja tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, on bi to i propisao.

2.5. Glede valutne klauzule tuženik ističe da je tužitelj upoznat s valutnim rizikom kako je to jasno navedeno u čl. 1. i čl. 23. P Ugovora o kreditu. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena ona ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, te ne može valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporna niti redovna kamata koju je korisnik kredita dužan platiti sukladno čl. 1021. ZOO. Kamata određena ugovorom o kreditu je zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune prema euru tako i Švicarska narodna banka štiti tečaj CHF prema euru, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Tuženik nije znao niti je imao razlog sumnjati u buduća tečajna kretanja CHF. Osim činjenice što je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, postojale su i daljnje projekcije stabilnosti tečaja. Uloga i cilj Hrvatske narodne banke da održi stabilnost tečaja kune prema valuti euro i time omogući stabilnost cijena bila je javno dostupna činjenica, kao i da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku, već da se on posredno formira preko valute euro. Prilikom sklapanja ugovora, tuženik je tužitelju pružio sve potrebne informacije. Kako na strani tuženika nije postojalo nikakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, imao je razloga vjerovati u stabilnost tečaja, ne može se od njega očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja.

2.6. Glede promjenjive kamatne stope, tuženik je ukazao da se kamatna stopa, počevši od 1. siječnja 2013. mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 127/12) dodana je odredba čl. 11.a, prema kojoj je vjerovnik dužan definirati parametre promjenjivosti kamatne stope, koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedičnu vezu kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope te odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Spomenuti parametri mogu biti referentna kamatna stopa, indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane. Uprava tuženika je na 688. sjednici održanoj 11. prosinca 2012. donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji su u primjeni od 1. siječnja 2013., kojim je implementirala naprijed navedenu zakonsku obvezu. U istima je određeno da su kamatne stope na kredite sastavljene od varijabilnog i fiksnog dijela, da je varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite ugovoreni parametar ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih stranaka, koji je jasan i poznat klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja odnosno otplate kredita. U odnosu na CHF kredite navedeno je da će se u usklađenju zatečenih kamatnih stopa primijeniti šestomjesečni libor za CHF, a o tome je tuženik obavijestio korisnike kredita obaviješću od 8. siječnja 2013. Dakle, počevši od 1. siječnja 2013. kamatna stopa se mijenjala u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, čija je promjena neovisna o volji stranaka i fiksnog dijela kamatne stope. Dakle, od 1. siječnja 2013. su promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu.

2.7. U odnosu na podredni kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 121.112,22 kuna / sada 16.074,35 eura sa zateznim kamatama od 28. listopada 2008. do isplate, tuženik ukazuje da takav tužbeni zahtjev svakako nije osnovan. Naime, u razdoblju od 12. rujna 2008. do 1. lipnja 2019. tuženik nije primio jednokratnu uplatu tužitelja u navedenom iznosu. Uplate tužitelja odvijale su se sukcesivno, mjesečnom otplatom anuiteta, a zastarni rok s naslova stjecanja bez osnova počinje teći od svake uplate te istječe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. Zaključno , predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te potražuje parnični trošak.

3. Podneskom od 24. lipnja 2020. (list 102-112 spisa), prije zaključenja prethodnog postupka, tužitelj je uredio glavni tužbeni zahtjev u njegovom kondemnatornom dijelu, na način da je, kao posljedicu ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 706.266,54 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća (počevši d 10. prosinca 2008. do 10. svibnja 2019.) do isplate.

3.1. Nadalje, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 1. prosinca 2022. ponovno uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa je konačno postavljenim zahtjevom od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 740.477,50 kuna / sada 98.278,25 eura (glavni tužbeni zahtjev), odnosno iznosa od 132.013,21 kuna / sada 17.521,16 eura (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev), sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća do isplate.

3.2. Unatoč protivljenju tuženika sud je preinaku dopustio smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, smatrajući da, osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučio presudom i rješenjem poslovni broj P-1376/2019-59 od 18. svibnja 2023. (list 401 – 426 spisa), na način da je odbio glavni tužben zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti (u cijelosti) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3214352498 zaključenog između parničnih stranaka, kao i za isplatu iznosa od 98.278,25 eura / 740.477,50 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u presudi) teku od njihova dospijeća do isplate (točka I 1. i 2. izreke presude). Nadalje, sud je prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (sadržane u čl. 1., 2. i 7. Ugovora) te je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 17.521,16 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u presudi) teku od njihova dospijeća do isplate (točka II 1. i 2. izreke presude). Rješenjem sadržanim u presudi sud je dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 1. prosinca 2022. te je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4.1. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-929/2023-2 od 24. rujna 2025., djelomično je odbijena žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu po točkom I 1. i 2. (u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti ugovora u cijelosti i isplatu iznosa od 98.278,25 eura / 740.477,50 kuna s pripadajućim zateznim kamatama), kao i u dijelu u kojem je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 1. prosinca 2022. Nadalje, prvostupanjska je presuda ukinuta u dijelu pod točkom II 1. i 2. (u kojem je utvrđena ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 17.521,16 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u odluci o parničnom trošku te je predmet u tom djelu vraćen na ponovno suđenje.

4.2. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi, u bitnom, da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku dužan provjeriti jesu li u predmetnoj situaciji potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupnu cijenu svojeg kredita te jesu li sporne odredbe za potrošača bile jasne, lako razumljive i uočljive, uzimajući u obzir i Opće uvjete poslovanja tuženika.

5. U ponovljenom postupku pročitana je cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu, i to Ugovor o namjenskom kreditu broj 7104314130 od 19. rujna 2008., promet po kreditu, efektivna kamatna stopa, Obavijest o stavljanju kredita u otplatu i dospijeću interkalarne kamate od 1. studenog 2008., dokumentacija na listovima 47- 85 spisa, Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013., presuda od 25. siječnja 2018. u predmetu C-498/16, dokumentacija na listovima 115-147 spisa, Izvod iz zapisnika prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., Opći uvjeti poslovanja, Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, presuda suda od 9. srpnja 2020. u predmetu C81/19, nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš od 20. srpnja 2021. te njegova dopuna od 14. listopada 2022. te iskaz tužitelja kao stranke.

5.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedokinje CŠC, osobne bankarice, jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga.

6. Tužbeni zahtjev (o kojem se raspravlja u ponovljenom postupku) je osnovan.

7. Nakon što je glavni tužbeni zahtjev (za utvrđenje ništetnim u cijelosti Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3214352498 od 19. rujna 2008. i za isplatu iznosa od ukupno 740.477,50 kuna / 98.278,25 eura s pripadajućim zateznim kamatama) pravomoćno odbijen, predmet spora je još eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koje su sadržane u čl. 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora, te zahtjev za isplatu iznosa od 17.521,16 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

8. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 19. rujna 2008. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3214352498 koji je potvrđen po javnom bilježniku Davoru Dušiću pod brojem: OV-6677/08, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 194.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije sporno da je tužitelju u konačnici isplaćen iznos kredita od 173.412,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,1 % godišnje te je određeno da se mijenja u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama kreditora, kao ni da je Ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu po kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

8.1. Također, nije sporno da je tijekom otplatnog perioda, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, u pojedinim mjesecima utuženog razdoblja (od listopada 2008. do svibnja 2019.) povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nesporno je da je predmetni kredit još uvijek u otplati.

9. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, sporna je i osnovanost restitucijskog zahtjeva tužitelja, pri čemu valja utvrditi ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja CHF za koji je vezana glavnica.

9.1. Ujedno, sporno je tužiteljevo svojstvo potrošača, njegova aktivna legitimacija, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.

10. Radi utvrđenja je li tužitelj predmetni Ugovor sklopio u svojstvu potrošača izveden je dokaz njegovim saslušanjem.

10.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je točno da je on ugostitelj i vlasnik obrta koji posluje od 1997., međutim predmetni Ugovor o kreditu nije ishođen radi poslovanja obrta, već je on Ugovor sklopio kao fizička osoba za potrebe kupnje kuće. Naime, on je živio s majkom i kuću je kupio kako bi riješio stambeno pitanje, pri čemu je imao dio sredstava, a drugi dio je osigurao putem kredita. Kuća je bila u rohbau izvedbi, nije bila uvjetna za stanovanje, a on nastavno nije preselio u tu kuću jer se njegova majka razboljela pa je ostao živjeti s njom. Kuću nije nikada iznajmljivao, niti obrt posluje na adresi na kojoj se nalazi ta kuća. Obrt posluje na adresi [adresa], dok se kuća nalazi u drugom dijelu grada - u naselju Valbruna sjever. U sklopu tog obrta on ima restoran koji posluje 6 mjeseci godišnje, ali kredit se ne odnosi niti ima veze s njegovim obrtom. Inače, u navedenoj kući živi njegov brat sa svojom obitelji, ali s njim nema sklopljeni ugovor o najmu, niti mu brat plaća nekakvu naknadu. Osim spomenutog obrta, on je bio vlasnik trgovačkog društva Rovinj Milenium d.o.o. od 2004., to društvo postoji i danas, ali nije aktivno, a on nije pokrenuo postupak brisanja trgovačkog društva jer se nada da će s vremenom svoje poslovanje urediti i putem toga društva. Međutim, napomeno je da kredit nije ishođen za potrebe poslovanja tog društva, a što je vidljivo i iz samog sadržaja Ugovora o kreditu u kojem je on naznačen kao fizička osoba, a ne kao vlasnik obrta ili zakonski zastupnik društva. Sjedište društva Rovinj Milenium d.o.o. je također na adresi [adresa] i nikada nije imalo nikakve veze s kućom radi kupnje koje je sklopljen Ugovor o kreditu. Do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu došlo je iz razloga što je tužitelju trebao određeni novčani iznos radi kupnje kuće. Zbog toga se obratio Zagrebačkoj banci jer je tamo imao otvoren račun, a i inače je poslovao s tom bankom. Obratio se osobnoj bankarici CŠC, koja mu je rekla da se krediti u švicarcima odobravaju s najpovoljnijom kamatom i da je dosta ljudi uzelo takav kredit, a iz tog razloga je i on, imajući povjerenje u svoju banku, odlučio sklopiti ugovor o kreditu u toj valuti. Nisu mu obrazloženi rizici sklapanja takvog ugovora, nije mu posebno obrazlagano što znači promjenjiva kamatna stopa pa smatra da je riječ o klasičnoj prijevari potrošača koja je bila namjerna, a to stoga što njemu nije normalno da nakon što 14 godina otplaćuje kredit ima veći dug nego u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Sporni ugovor nije čitao, jer je imao povjerenja u banku i vjerovao onome što mu je rečeno. Točnije, osobna bankarica mu je predočila kredit, s tim kreditom su otišli kod bilježnika i ovjerili ga, međutim on je samo znao koliko će iznositi rata kredita, to mu je bilo prihvatljivo, a nitko ga nije obavijestio niti upozorio da bi rate mogle toliko narasti. Rate su porasle nedugo nakon sklapanja Ugovora o kreditu, možda nakon 2-3 mjeseca, a nedugo nakon toga se dogodila i spomenuta bolest majke, koja se odjednom nije znala ni potpisati, što je sve otežavalo nekakav reprogram ili bilo koju drugu radnju vezanu uz taj kredit. To stoga što je majka ujedno i založni dužnik po predmetnom Ugovoru o kreditu. On nije reagirao nakon što je počeo dobivati veće rate, šutio je i plaćao ih te je smatrao da nema osnove obraćati se banci. Početna rata iznosila je, čini mu se, oko 4.000,00 kuna. Na upit zna li što znači pojam valutne klauzule, tužitelj je odgovorio da ne zna, da je on obrtnik i da nije završio visoke škole iz područja ekonomije, ali ono što je njemu logično je to da ako uzme 100 nečega s određenim postotkom kamata na razdoblje od primjerice 10 godina i u tom razdoblju plaća kamate i glavnicu, nakon 5 godina trebao bi biti negdje na sredini s plaćanjem cjelokupnog duga. Svaka druga formula nije mu jasna niti logična, posebno ako se uzme u obzir da je on godišnje plaćao 8.000,00 do 9.000,00 eura, a nakon 14 godina plaćanja je bio gotovo na početku. Kada mu je predočeno da uzme kredit u švicarcima za njega je to značilo povoljniju kamatu, a time i manju ratu kredita. On je početne anuitete mogao uredno plaćati i nije očekivao toliko povišenje mjesečnih rata. U jednom trenutku bila mu je ponuđena konverzija, ali na nju nije pristao, dijelom zbog toga što nije mogao zbog majčine bolesti, a dijelom zbog gubitka povjerenja u banku. On nije bio svjestan rizika koji nosi ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Rate kredita je uvijek plaćao sam i sam je vršio uplate na šalteru banke. U vrijeme zaključenja Ugovora nije bio obaviješten o kretanju tečaja švicarskog franka, ali mu je bilo predočeno da je riječ o stabilnoj valuti. Nije mu predočena razlika između CHF i eura u odnosu na tečaj kune, ali je cijelo vrijeme naglasak bio na valuti CHF, a naglašavana je i razlika u kamatnoj stopi.

10.2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao logično, ne upadajući u kontradiktornosti i u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik njegov iskaz nije osporio. Na temelju tužiteljeva iskaza utvrđeno je da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje kuće, koju nije iznajmljivao niti je na bilo koji način koristio za poslovanje ugostiteljskog obrta ili trgovačkog društva.

10.3. Odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam "potrošač" definiran i u Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

10.4. Kako u konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu kao fizička osoba, a tuženik nije dokazao (niti to proizlazi iz provedenih dokaza) da je tužitelj ishodio kredit u svrhu bilo kakve poduzetničke djelatnosti, pa ni poslovanja ugostiteljskog obrta ili trgovačkog društva u njegovom vlasništvu , nisu osnovani navodi tuženika kojima tužitelju osporava svojstvo potrošača. Osim toga, na tuženiku kao kreditoru bio je teret dokaza da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužitelja, a što isti nije dokazao.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također, da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

11.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na kamatnu stopu), a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

11.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj promjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kuna veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

11.3. U odnosu na primjenu utvrđenja navedenih presuda u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.4. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

11.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.1. Upravo na te okolnosti je, po prijedlogu tuženika, izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

12.2. Na temelju ranije predočenog iskaza tužitelja (točka 10.1. obrazloženja), kojeg je sud ocijenio istinitim u cijelosti, utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s parametrima promjenjivosti te da mu je upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti ni o valutnoj klauzuli ni o načinu promjene kamatne stope.

12.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

13. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

13.1. Točno je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

13.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu, ni u Općim uvjetima na koje se tuženik poziva (list 164- 170 spisa) nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

13.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je povećanje kamatne stope u pojedinim mjesecima povećalo kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

13.4. Valja još ukazati, a uvažavajući uputu drugostupanjskog suda, da se tuženik u tijeku postupka pozivao na Opće uvjete poslovanja tuženika čiju su primjeni stranke ugovorile (čl. 23. J Ugovora o kreditu) i prilikom sklapanja ugovora potvrdile da im je uručen primjerak istih. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999., u primjeni od 1. listopada 1999. (list 164-168 spisa), međutim u istima, suprotno navodima tuženika, nisu sadržani objektivni kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao dobiti informacije o parametrima te načinu promjene kamatne stope. U navedenim Općim uvjetima navedeno je da se "izmjene kamatne stope temelje na procjeni tržišnih uvjeta koju obavlja banka, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa". Takva odredba nije ni jasna ni razumljiva, jer iz njenog sadržaja tužitelj nije mogao saznati mehanizme uvjete promjene kamatne stope ni gospodarske posljedice koje bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi mogla imati na njegove financijske obveze. Nadalje, od 1. siječnja 2011. na snagu su stupili Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list 169-170 spisa) koji također nisu sadržavali objektivne kriterije ni precizan način utvrđivanja kamatne stope. Kreditor koji jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu određujući time i visinu obveze tužitelja kao korisnika kredita a koji pak promjenu stope ne može predvidjeti uslijed nepostojanja egzaktnih parametara o kojima ovisi ta promjena, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što sve takvu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi čini nepoštenom i ništetnom.

13.5. U odnosu na navode tuženika da je od 1. siječnja 2013. redovna kamata definirana uz primjenu objektivnih parametara sukladno čl. 5. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/12 - dalje: ZID ZPK/12) i da je kamatna stopa vezana uz definirani fiksni i varijabilni element pa je time otklonjeno nezakonito postupanje u pogledu određivanja kamatne stope, valja reći sljedeće. Prema sadržaju spisa (list 86 spisa), tuženik je tužitelja obavijestio obaviješću od 8. siječnja 2013. o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope. Mjerodavna odredba čl. 5. ZID ZPK/12, kojom se iza čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09) dodaje čl. 11.a, glasi: (1) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke a) i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). (2) Parametri iz stavka 1. mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane. (3) Promjena kamatne stope u jednom referentnom razdoblju ne može biti veća, odnosno kod smanjenja manja, od sumarnog efekta promjena parametara iz stavka 1. točke a) toga članka. (4) Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1., kao i upozoriti potrošača o svim rizicima ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. (5) Ako se uslijed promjene ugovorene promjenjive kamatne stope treba provesti povećanje kamatne stope, vjerovnik je dužan potrošaču poslati obavijest o takvom povećanju15 dana prije njegove provedbe. U roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti, potrošač ima pravo na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. U tom slučaju vjerovnik nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata. (6) Na postojeće ugovore o kreditu odobrene prije stupanja na snagu ovoga Zakona primjenjuju se odredbe stavka 5.

13.6. Proizlazi da je odredbom čl. 11.a st. 1. ZID ZPK/12 propisana obveza vjerovnika prema kojoj je dužan, ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, i to parametre koji su jasni i poznati potrošačima, a vjerovniku je za to dan primjeren rok od 90 dana čl. 16. ZID ZPK/12. Međutim, osim obveze definiranja parametra, istim čl. 11.a st. 4. propisano je da je vjerovnik, ako nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1., kao i upozoriti potrošača o svim rizicima ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredbama ZID ZPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Ako potrošač ne pristane na tako utvrđene parametre, ima pravo, u roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti, na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. Iz navoda tuženika proizlazi da je on, postupajući po odredbi čl. 11.a st. 1. i 2. ZID ZPK/12, donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013., kojima je definirao LIBOR kao parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Dopisom od 8. siječnja 2013. tuženik je obavijestio tužitelja o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope, navodeći da se u skladu s novim Općim uvjetima, promjenjive kamatne stope sastoje od varijabilnog i fiksnog dijela; da je varijabilni dio kamatne stope parametar koji udovoljava novopropisanim zakonskim uvjetima; da je fiksni dio kamatne stope određeni postotak koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita; da kamatna stopa po stambenom kreditu koji je predmet spora na dan 1. siječnja 2013. ostaje nepromijenjena, te iznosi 6,05 %, a prema novim uvjetima određivanja kamatne stope sastoji se od varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6MLIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0.065 postotnih poena i fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena. Kada se sadržaj predmetnog dopisa dovede u vezu s odredbama Ugovora koje su bile na snazi na dan njegovog sklapanja, a prema kojima je ukupna kamatna stopa iznosila 6,1 %, proizlazilo bi da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2013. u skladu sa zakonom definirao kriterije promjene kamatne stope i time otklonio nezakonito postupanje u pogledu određivanja kamatne stope u razdoblju od 1. siječnja 2013. pa nadalje. Međutim, to u konkretnom slučaju ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, prije svega iz razloga što tuženik u tijeku postupka nije dostavio nove Opće uvjete poslovanja (iz 2013.), na temelju kojih bi sud mogao utvrditi je li u istima zaista (kako je to navedeno u dopisu upućenom tuženiku – list 86 spisa) definirao kriterije promjenjivosti kamatne stope u skladu sa zakonom, a niti je dokazao da je tuženika obavijestio, u skladu s čl. 11.a st. 6. ZID ZPK/12, da ima pravo ne pristati na tako utvrđene parametre. Iz navedenog proizlazi da je tuženik i nakon 1. siječnja 2013. jednostrano i samostalno donosio odluke o promjeni kamatne stope na koje tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati niti o istima pregovarati.

13.7. Glede valutne klauzule, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

13.8. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

13.9. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14.3. Ovdje valja ukazati i da ovaj sud ne prihvaća navod tuženika u kojem, osporavajući aktivnu legitimaciju, ističe da iz prometa po kreditu ne proizlazi da se sve uplate mogu povezati s tužiteljem. Prvenstveno, iz prometa po kreditu (list 11 do 15 spisa) vidljivo je da je tužitelj anuitete uglavnom uplaćivao putem trajnog naloga na teret njegovog bankovnog računa, a nekad i osobnim uplatama u poslovnici tuženika, što proizlazi i iz njegova iskaza. Osim toga, nije sporno (a niti to tuženik tvrdi) da su navedene uplate izvršene u ime i račun tužitelja, na ime ispunjenja njegove ugovorne obveze plaćanja mjesečnih anuiteta u cilju otplate kredita te da je tuženik te uplate primio i knjižio. Suprotno stavu tuženika, izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj je dokazao svoju aktivnu legitimaciju (što je potvrdio i drugostupanjski sud u točki 53. obrazloženja – list 527 spisa).

15. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

15.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, izveden je dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Goranki Šmer Maraš, koja je u svom nalazu i mišljenju (list 274 do 288 spisa), kao i njegovoj pisanoj dopuni (list 341 do 362 spisa) utvrdila razliku preplaćenih anuiteta po spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati prema početnom otplatnom planu, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 194.000,00 CHF, da je tužitelju isplaćen iznos od 173.412,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 6,1 % godišnje te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 5,006446 kuna.

15.2. Na temelju izračuna vještakinje utvrđeno je da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima obračunata pretplata koja je nastala uslijed povećanja kamatne stope jednostranom odlukom banke (tuženika) u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (6,10 %) iznosi 3.446,33 kuna / sada 457,41 eura (pojedinačni iznosi specificirani su po mjesecima u Tablici 4. nalaza i mišljenja – list 282 do 287 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima obračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, iznosi 128.566,88 kuna / sada 17.063,76 eura (pojedinačni iznosi specificirani su po mjesecima u Tablici 7., stupcu 11 dopune nalaza i mišljenja – list 352 do 356 spisa), što daje ukupni iznos od 132.013,21 kuna / 17.521,16 eura. Ujedno, vještakinja je utvrdila da su tijekom otplatnog razdoblja , u utuženom razdoblju do 10. svibnja 2019., nastale i tzv. negativne razlike po osnovi kamatne stope te da ukupna razlika manje plaćene kamate u odnosu na obvezu po početnom otplatnom planu iznosi 120.040,23 kuna / 15.932,08 eura, dok negativne razlike po osnovi valutne klauzule u utuženom razdoblju do 10. svibnja 2019. iznose 2.533,93 kuna / 336,31 eura.

15.3. Stranke nisu prigovorile nalazu i mišljenju vještakinje, odnosno njenom matematičkom obračunu, ali iz nalaza i mišljenja crpe različite zaključke.

15.4 Naime, tuženik ističe da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu platio 120.040,23 kuna / 15.932,08 eura manje kamata nego što bi platio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi pa smatra da je svaka daljnja rasprava o ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi bespredmetna. Uzimajući u obzir da je tužitelj platio 120.040,23 kuna / 15.932,08 eura manje kamata i 126.032,95 kuna / 16.727,45 eura više glavnice po osnovi tečaja, tuženik smatra da bi tužitelj u ovom postupku eventualno mogao potraživati isplatu iznosa od 5.992,72 kuna / 795,37 eura.

15.5. Tužitelj, s druge strane, smatra da se prilikom utvrđenja visine tražbine imaju uzeti u obzir samo pozitivne razlike, odnosno da nema osnova da se pozitivne razlike umanje za tzv. negativne razlike, odnosno prebijaju s njima.

15.6. Sud je nalaz i mišljenje financijske vještakinje prihvatio u cijelosti, cijeneći ga stručnim i objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i sukladno zadatku suda.

15.7. Iako je nalaz i mišljenje prihvaćen i u dijelu u kojem je vještakinja obračunala tzv. negativne razlike, odnosno matematički obračun vještakinje u tom dijelu nije sporan, stav je ovog suda da nema osnova da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.

15.8. Naime, u odnosu na tuženikov navod da tražbinu tužitelja valja umanjiti za manje uplaćeno od onog što je tužitelj bio dužan platiti po početnom tečaju CHF, valja reći sljedeće. Prije svega, sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja kamate i povećana tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet njegovog konačno postavljenog zahtjeva, a niti je tuženik u tijeku postupka u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev (u obliku prigovora radi prebijanja ili protutužbe) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku, već je spomenute navode prvi put istaknuo tek na ročištu glavne rasprave po zaprimanju nalaza i mišljenja. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tuženika ne bi ni bio osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike (što je potvrdio i drugostupanjski sud u točkama 47. i 48. obrazloženja – list 526 spisa).

15.9. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa, kako je to i zatražio, a tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama (ili ih eventualno staviti u prijeboj), jer nije tužitelj stekao nešto od tuženika, već upravo suprotno, tuženik je stekao od tužitelja dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a takvo postupanje tuženika utvrđeno je ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

15.10. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

15.11. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem, istog je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u točki II izreke presude, nalaganjem tuženiku da tužitelju isplati iznos od 17.521,16 eura na ime razlike nastale jednostranom promjenom kamatne stope te promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda u utuženom razdoblju do svibnja 2019., sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (kako je to obrazloženo u točki 14.1. obrazloženja).

16. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

16.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

16.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj: Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga, razvidno je da do podnošenja tužbe (12. lipnja 2019.), u kojem trenutku je zastara prekinuta, nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

16.3. Zastara nije nastupila ni u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Kao što je već navedeno, tužitelj je podneskom od 1. prosinca 2022. preinačio tužbu na način da je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještakinje i time ga povećao za iznos od 10.900,99 kuna / 1.446,81 eura. Preinačeni tužbeni zahtjev nije u zastari jer je tužitelj prvotno postavljeni zahtjev uskladio s rezultatima vještačenja, a spomenuto povišenje temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na kojoj se temelji i tužba. U takvoj situaciji, po stavu ovoga suda, podnošenjem tužbe došlo je do prekida zastare i u odnosu na ovaj (preinačeni) dio tužbenog zahtjeva. U protivnom bi odredba čl. 190. st. 2. ZPP, sukladno kojoj je tuženik ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu, bila vrlo često neprimjenjiva (upravo zbog nastupanja zastare), što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Ovakav stav potvrdio je i drugostupanjski sud u točki 49. obrazloženja – list 526 spisa.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP. U okvirima konkretnog slučaja, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, valja ukazati da tužitelj nije uspio s glavnim tužbenim zahtjevom, ali je u cijelosti uspio s podredno postavljenim tužbenim zahtjevom, pa je sud odlučio da mu na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP pripadaju troškovi postupka u cijelosti, s obzirom na to da u odnosu na glavni (odbijeni) zahtjev nisu nastali posebni troškovi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-172/2008 od 15. siječnja 2013., Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i Rev-451/2022-2 od 3. listopada 2023.).

17.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23, dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 24. lipnja 2020., 29. lipnja 2020., 17. kolovoza 2021. i 1. prosinca 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 3. veljače 2021., 30. ožujka 2022., 5. prosinca 2022., 28. prosinca 2022. i 28. siječnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te 100 bodova za sastav podnesaka od 1. veljače 2021. i 28. travnja 2022. (Tbr. 8.3. Tarife), ukupno 2.700,00 bodova. Tužitelju, nadalje, pripada 125 bodova za sastav žalbe protiv presude na temelju Tbr. 10.4. Tarife, naime tužitelju je priznat trošak žalbe protiv rješenja, uzimajući u obzir da je sa žalbom uspio samo u dijelu u kojem je pobijao odluku o trošku (koja se smatra rješenjem). Ukupno je tužitelju priznato 2.825 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 5.650,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.412,50 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 7.062,50 eura. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u ukupnom iznosu od 530,89 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 313,23 eura i na presudu u iznosu od 331,81 eura, dok mu nije priznat trošak sudske pristojbe za žalbu jer ista nije plaćena, a u međuvremenu su tužitelji kao potrošači oslobođeni plaćanja sudske pristojbe. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 8.238,43 eura, dok je u preostalom dijelu, u iznosu od 3.353,15 eura (tužitelj je zahtijevao iznos od 11.591,58 eura), zahtjev tužitelja odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

17.2. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška je u cijelosti odbijen na temelju čl. 154. st. 5. ZPP.

U Puli 18. ožujka 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima