Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-895/2025-98.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Odvjetničko društvo Marić Stajčić i Perkov, odvjetnici iz Zagreba, protiv I-tuženika ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Pećarević, odvjetnica iz Zagreba, i II-tuženice NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Davor Galetović, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, I-tuženika, punomoćnice I-tuženika, II-tuženice i zamjenika punomoćnika II-tuženice, dana 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Sporazum sklopljen u Zagrebu dana 25. rujna 2013. između I-tuženika ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tuženice NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a na kojem Sporazumu su potpisi tuženika ovjereni kod javnog bilježnika Vladimira Marčinka iz Zagreba, Palmotićeva 43a, pod poslovnim brojem OV-9054/13, predmet kojeg su nekretnine:

- zk.č.br. 8521/4, kuća br. 84, bazen i dvorište [adresa], ukupne površine 5187 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- zk.č.br. 8521/2, livada u [adresa], ukupne površine 5532 m2 odnosno 1538.1 čhv, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- 3/1000 dijela zk.č.br. 8484/107, kuća broj 42 C i dvorište u [adresa], površine 1641 m2 odnosno 456 čhv, a koji suvlasnički udio je neodvojivo povezan s pravom vlasništva posebnog dijela – spremište u razizemlju oznake SP2 ukupne površine 2,50 čm, u nacrtu etažiranja označeno smeđom bojom, upisano kao 22. etaža, suvlasnički dio 22, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- 20/1000 dijela zk.č.br. 8484/107, kuća broj 42 C i dvorište u [adresa], površine 1641 m2 odnosno 456 čhv, a koji suvlasnički udio je neodvojivo povezan s pravom vlasništva posebnog dijela – garažno parkirno mjesto u prizemlju oznake GPM4 ukupne površine 17,78 čm, u nacrtu etažiranja označeno tamno zelenom bojom, upisano kao 30. etaža, suvlasnički dio 30, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- 24/1000 dijela zk.č.br. 8484/107, kuća broj 42 C i dvorište u [adresa], površine 1641 m2 odnosno 456 čhv, a koji suvlasnički udio je neodvojivo povezan s pravom vlasništva posebnog dijela – garažno parkirno mjesto u prizemlju oznake GPM5 ukupne površine 21,52 čm, u nacrtu etažiranja označeno plavom bojom, upisano kao 31. etaža, suvlasnički dio 31, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- 14/1000 dijela zk.č.br. 8484/107, kuća broj 42 C i dvorište u [adresa], površine 1641 m2 odnosno 456 čhv, a koji suvlasnički udio je neodvojivo povezan s pravom vlasništva posebnog dijela – parkirno mjesto oznake PM1 ukupne površine 12,29 čm, u nacrtu etažiranja označeno svjetlo zelenom bojom, upisano kao 36. etaža, suvlasnički dio 36, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- 175/1000 dijela zk.č.br. 8484/107, kuća broj 42 C i dvorište u [adresa], površine 1641 m2 odnosno 456 čhv, a koji suvlasnički udio je neodvojivo povezan s pravom vlasništva posebnog dijela - stan br. 2 u prizemlju oznake B2 ukupne površine 157,12 čm, u nacrtu etažiranja označen svjetlo plavom bojom, upisano kao 41. etaža, suvlasnički dio 41, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

II. Nalaže se uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa izvršenog temeljem Sporazuma od 25. rujna 2013. pod poslovnim brojem Z-

7640/2025 na nekretninama, i to:

- zk.č.br. 8521/4, kuća br. 84, bazen i dvorište [adresa], ukupne površine 5187 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- zk.č.br. 8521/2, livada u [adresa], ukupne površine 5532 m2 odnosno 1538.1 čhv, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- 20/1000 dijela zk.č.br. 8484/107, kuća broj 42 C i dvorište u [adresa], površine 1641 m2 odnosno 456 čhv, a koji suvlasnički udio je neodvojivo povezan s pravom vlasništva posebnog dijela – garažno parkirno mjesto u 8 prizemlju oznake GPM4 ukupne površine 17,78 čm, u nacrtu etažiranja označeno tamno zelenom bojom, upisano kao 30. etaža, suvlasnički dio 30, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

na način da se briše upis prava suvlasništva u 1/2 dijela II. tuženice NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] izvršen pod brojem Z-7640/2025, uz istovremeni upis prava vlasništva u korist I. tuženika ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

III. Nalaže se I-tuženiku i II-tuženici da tužiteljici na jednake dijelove nadoknade parnični trošak u ukupnom iznosu od 249.854,54 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je ona kći I-tuženika iz prvog braka, da su nakon prestanka braka I-tuženika i njezine majke, tužiteljica i I-tuženik bili u zategnutim odnosima, da su I-tuženik i II-tuženica 17. svibnja 2002. sklopili brak nakon čega je I- tuženik zahladio odnose s tužiteljicom, iako je do tada postojala međusobna komunikacija, da je tijekom 2012. i 2013. između tužiteljice i I-tuženika često dolazilo do nesuglasica i svađa, zbog kojih su u jednom trenutku prekinuti svi izravni kontakti među njima i da je od tada nadalje I-tuženik odbijao sve susrete te svaki pokušaj kontakta s tužiteljicom. Dalje navodi da je brak tuženika došao u krizu 2018. i da je tada I-tuženik počeo ponovno komunicirati s njom te se njihov međusobni odnos popravio, da je tada saznala kako je I-tuženik 2013. veći dio svoje imovine darovao II- tuženici, svojoj tadašnjoj supruzi, i to s namjerom da onemogući tužiteljici da jednog dana naslijedi tu imovinu kao zakonski ili barem nužni nasljednik svog oca. Navodi da su tuženici dana 25. rujna 2013. sklopili Sporazum kojim je utvrđeno da su nekretnine pobliže opisane u izreci presude bračna stečevina na jednake dijelove te Ugovor o darovanju kojim je I-tuženik predmetne nekretnine darovao II-tuženici, a isti su ovjereni kod javnog bilježnika Vladimira Marčinka pod poslovnim brojem OV-9054/2013 i OV- 9058/2013. Tužiteljica tvrdi da su predmetne nekretnine stečene prije braka I-tuženika i II-tuženice, odnosno da su iste stečene sredstvima koje je I-tuženik naslijedio iza svog oca te da je sva njegova imovina potekla iz darovane imovine. Nadalje, tužiteljica navodi da joj je I-tuženik, nakon što je 2018. saznala za raspolaganje predmetnom imovinom, rekao da je to učinio jer se naljutio na nju i zbog toga više nije želio s njom komunicirati, odnosno nije htio da ona naslijedi predmetne nekretnine. Tužiteljica ističe da je ona buduća zakonska nasljednica, a ujedno i nužna nasljednica I-tuženika te da su spornim raspolaganjima ugrožena njezina nasljedna prava, a raspolaganje imovinom učinjeno je u dogovoru I-tuženika i II-tuženice s namjerom da se tužiteljicu zakine u pogledu njezinih prava, što predstavlja nedopuštenu pobudu u smislu čl. 273. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega navedenog, tužiteljica traži da sud utvrdi da su Sporazum i Ugovor o darovanju nekretnine od 25. rujna 2013. ništetni i da ne proizvode pravne učinke te da naloži uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Traži i to da joj tuženici na jednake dijelove nadoknade parnične troškove zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. I-tuženik u odgovoru na tužbu priznaje sve navode pod točkom I. do IV. te pod točkom VI., VIII. i IX. tužbe. Navode pod točkom V. tužbe priznaje u dijelu u kojem se tvrdi da tužiteljica i I-tuženik u periodu od 2012. do 2013. nisu bili u uobičajenim odnosima oca i kćeri te da su među njima postojale određene nesuglasice, a ostale navode pod tom točkom poriče. Priznaje da je dio imovine darovao II-tuženici, priznaje navode tužiteljice vezano za način stjecanja predmetne imovine, priznaje da tužiteljica ima prava temeljem Zakona o nasljeđivanju, kao i navode vezane za raspolaganja II- tuženice s predmetnom imovinom. Priznaje da je u ugovorima koje je sklopio sa II- tuženicom netočno navedeno da imovina koja je predmet Sporazuma predstavlja bračnu stečevinu tuženika.

3. II-tuženica u odgovoru na tužbu osporava tužbu i sve navode iz tužbe. Navodi da je brak između tuženika sklopljen 17. svibnja 2002., da je u tom braku 22. studenog 2002. rođeno zajedničko dijete, da je njezina veza s I-tuženikom trajala godinama prije sklapanja braka i da su zajedno živjeli u njezinom stanu te da su potom zajednički kupili nekretninu na adresi [adresa]. Navodi da je nekretnina (građevinsko zemljište u [adresa]) stečena 26. lipnja 2002. odnosno za vrijeme trajanja njihovog braka, dok je nekretnina na adresi [adresa], kupljena zajedničkim sredstvima, dijelom za vrijeme trajanja veze, a dijelom za vrijeme trajanja braka. Vezano za nekretninu koja je prema tvrdnjama tužiteljice kupljena 1998., navodi da je tada kupljeno samo zemljište, dok su samu kuću na toj parceli zajedničkim sredstvima izgradili tuženici u razdoblju od 2004. do 2008. čime je nastala nova stvar pa stoga smatra da bi tužiteljica eventualno mogla postaviti obvezno-pravni zahtjev u visini vrijednosti zemljišta prije gradnje, a ne stvarnopravni zahtjev budući da je nekretnina sagrađena za vrijeme braka. Tvrdi da nekretnine koje su predmet raspolaganja predstavljaju bračnu stečevinu I-tuženika i II-tuženice, i to ne samo temeljem predmetnog Sporazuma. Osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice, ističe da je tužiteljica nakon razvoda svojih roditelja stekla nekretninu - kuću na adresi [adresa], navodi da je I-tuženik na tužiteljicu prenio vlasništvo nad trgovačkim društvom Heruc d.d. pa stoga smatra da je tužiteljica višestruko namirena raspolaganjima I-tuženika za njegova života. Osporava tvrdnju da bi tužiteljica u vrijeme sklapanja spornih pravnih poslova bila u lošim odnosima sa svojim ocem i da bi pobuda I-tuženika i II-tužiteljice prilikom sklapanja Sporazuma i Ugovora o darovanju nikretnine bila zakinuti tužiteljicu pri nasljeđivanju. Navodi da je njezina pobuda prilikom sklapanja spornih pravnih poslova bila regulirati pitanje bračne imovine i bračne stečevine, ističe da je dana 25. rujna 2013. osim Sporazuma ovjerenog pod brojem OV-9054/2013 i Ugovora o darovanju nekretnine ovjerenog pod borjem OV-9058/2013 sklopljen i Dodatak Ugovora o darovanju nekretnine koji je ovjeren pod brojem OV-9056/2013. Tvrdi da je svrha Sporazuma bila je da se osigura I-tuženik, odnosno njegovih 1/2 dijela nekretnina koji su formalno upisani kao vlasništvo II-tuženice, a s istom svrhom sklopljen je i Dodatak Ugovora kojom je osnovano doživotno pravo ploda uživanja predmetnih nekretnina u korist I-tuženika te zabrana raspolaganja nekretninama bez njegove suglasnosti. Navodi da su Sporazum i Dodatak Ugovoru o darovanju predani radi uknjižbe u zemljišnoj knjizi tek 2015. i 2017., dok je uknjižba temeljem Ugovora o darovanju nekretnine zatražena odmah po potpisivanju istog. Navodi da je stvarni razlog zbog kojeg je I-tuženik prenio svoju imovinu na II-tuženicu propast Centar banke d.d. i strah da bi zbog nepravilnosti u poslovanju Centar banke d.d. za eventualno potraživanje vjerovnika mogao odgovarati vlastitom imovinom, odnosno tvrdi da je upravo navedeno stvarna pobuda zbog koje je I-tuženik darovao svoj dio bračne stečevine II-tuženici. Tvrdi da je tužiteljica vlasnica većine dionica trgovačkog društva Heruc d.d., da je I-tuženik financirao njezino školovanje u inozemstvu i da joj je cijeli život financijski pomagao. Slijedom svega navedenog II-tuženica predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te traži da joj tužiteljica nadoknadi prouzročene parnične troškove zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave, saslušane su stranke te svjedoci CŽ, PŽ, VŽ, SŽ i ŽŽ. Budući da su sve bitne činjenice u dovoljnoj mjeri utvrđene na temelju izvedenih dokaza, sud je ocijenio da saslušanje ostalih predloženih svjedoka nije potrebno, odnosno da izvođenje daljnjih dokaza ne bi bilo ekonomično i svrsishodno. Sud nije posebno razmatrao činjenične navode stranaka i dokaze koji nisu bitni za predmet spora.

5. Presudom broj P-3472/2020-60 od 12. travnja 2024. utvrđena je ništetnost Ugovora o darovanju nekretnine od 25. rujna 2013. te je naložena uspostava prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja prije provedbe navedenog ugovora pod brojem Z- 4364/2013, a u navedenom dijelu prvostupanjska odluka je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3033/2024-2 od 10. prosinca 2024.

6. Preinaka tužbe od 21. veljače 2025. dopuštena je primjenom odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" , broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) budući da uknjižba prava vlasništva temeljem Sporazuma od 25. rujna 2013. pod brojem Z-7640/2025 provedena nakon zaključenja prethodnog postupka. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. ZPP na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. U ovoj fazi postupka predmet spora je Sporazum od 25. rujna 2013. kojim su I- tuženik i II-tuženica utvrdili da su nekretnine pobliže opisane u izreci presude njihova bračna stečevina na jednake dijelove (ovjeren pod brojem OV-9054/2013). Tužiteljica tvrdi da je predmetni pravni posao sklopljen iz nedopuštene pobude te traži da sud zbog navedenog razloga presudom utvrdi da je isti ništetan te da naloži uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

8. Nije sporno da su I-tuženik i II-tuženica sklopili brak 17. svibnja 2002., da je njihova bračna zajednica trajala do 2018. godine, te da su 25. rujna 2013. sklopili Ugovor o darovanju nekretnine kojim je I-tuženik predmetne nekretnine darovao II- tuženici i Sporazum kojim su utvrdili da su nekretnine pobliže opisane u izreci presude njihova bračna stečevina na jednake dijelove. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužiteljice i pobuda iz koje su navedeni ugovori sklopljeni, odnosno utječe li pobuda ugovornih strana na valjanost predmetnih ugovora.

9. Na temelju izvedenih dokaza ne može se zaključiti da bi pobuda tuženika za sklapanje spornog Sporazuma od 25. rujna 2013. bila ta da tužiteljici onemogući ostvarenje njenih nasljednih prava i stjecanje predmetnih nekretnina. Iako su i tužiteljica i I-tuženik iskazali kako su njihovi odnosi nakon razvoda I-tuženika i tužiteljičine majke bili narušeni te da je do daljnjeg pogoršanja odnosa došlo nakon što je I-tuženik 2002. sklopio brak sa II-tuženicom, a isto su u bitnome potvrdili i saslušani svjedoci, sud nije prihvatio tvrdnju tužiteljice da je njezin odnos s ocem bio u toj mjeri narušen da bi I-tuženik odlučio onemogućiti tužiteljici da naslijedi njegovu imovinu, odnosno nekretnine koje su predmet spornih pravnih poslova.

10. Izvedeni dokazi upućuju na zaključak da je nakon razvoda I-tuženika i tužiteljičine majke došlo do međusobnog udaljavanja između tužiteljica i I-tuženika, da su među njima postojala neslaganja i različiti pogledi na njihove profesionalne i životne odluke, međutim, nije životno i logično da bi zbog tih razloga I-tuženik odlučio onemogućiti da tužiteljica jednoga dana naslijedi njegovu imovinu. Bez obzira na opisane probleme i nesuglasice, I-tuženik nije naveo niti jedan objektivan razlog zbog kojeg bi takva odluka bila shvatljiva. Štoviše on u svom iskazu uopće ne tvrdi da je bio povrijeđen od strane tužiteljice ili ogorčen na nju. I-tuženik svoj odnos s tužiteljicom u tom periodu opisuje kao problematičan, s puno uspona i padova, navodi kako je tužiteljica teško podnijela njegov razvod od njezine majke, kako nije uspio uklopiti tužiteljicu u svoju novu obitelj i kako je tužiteljici bilo teško sve to prihvatiti, dok je on njoj zamjerao manjak ambicija i nije se slagao s njezinim odlukama vezanim za njezino školovanje i profesionalni razvoj te je smatrao da ona ne cijeni dovoljno sve što joj je omogućio. Iz svega navedenog može se zaključiti da je prije svega tužiteljica ta koja je zbog razvoda svojih roditelja i novog braka svog oca istome to zamjerala i predbacivala. Nije životno logično da bi zbog spomenutih razloga I-tuženik odlučio isključiti tužiteljicu od nasljeđivanja, a osobito da bi istovremeno financijski pomagao tužiteljici i za života na nju prenio dio svoje imovine. Naime, tužiteljica nije osporila tvrdnje da je do sada od svojih roditelja stekla imovinu veće vrijednosti, među ostalim i nekretninu na adresi [adresa] i dionice trgovačkog društva Heruc d.d., kao i to da joj je otac financijski pomagao tijekom školovanja u inozemstvu.

11. Iz rješenja Hrvatske narodne banke od 6. kolovoza 2013. (list 173-178) proizlazi da je Centar banci d.d. naloženo izvršenje mjera za otklanjanja utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju banke. Rješenjem Hrvatske narodne banke od 3. rujna 2013. (list 179-191) zbog utvrđenih nepravilnosti uvedena je posebna uprava u Centar banci d.d. na vrijeme od 18 mjeseci. Rješenjem Hrvatske narodne banke od 4. rujna 2013. (list 192-193) utvrđenoj je da Centar banka d.d. zbog razloga izravno povezanih s njezinom financijskom situacijom nije sposobna isplaćivati dospjele depozite. Dana 30. rujna 2013. otvoren je stečajni postupak nad trgovačkim društvom Centar banka d.d. (list 196).

12. Iz prethodno navedenih isprava proizlazi da su tijekom 2013. utvrđene nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju Centar banke d.d. što među strankama i nije sporno, a ovu činjenicu potvrdio je i sam I-tuženik koji kao većinski vlasnik o tome ima neposredna saznanja. Svjedok PŽ koji je kao odvjetnik i ranije zastupao I-tuženika iskazao je da je sastavio sporni Sporazum od 25. rujna 2013. istovremeno s Ugovorom o darovanju te da mu se prethodno iste godine I-tuženik obratio vezano za probleme u poslovanju Centar banke d.d. jer se bojao da će zbog toga protiv njega biti pokrenut kazneni postupak, odnosno da će potraživanja vezana za navedenu banku biti naplaćena iz njegove osobne imovine. U odnosu na Ugovor o darovanju nekretnine II-tuženica je iskazala da joj je I-tuženik svoj suvlasnički dio (1/2 dijela nekretnina) darovao s namjerom da zaštiti svoju imovinu od potencijalnih vjerovnika, a vezano za probleme u poslovanju Centar banke d.d. dok za Sporazum tvrdi da je isti rezultat dogovora o podjeli bračne stečevine i da je isti sklopljen u upravo s tom namjerom te da predstavlja odraz volje ugovornih strana.

13. Iz citiranih iskaza, koji su u bitnome suglasni s drugim izvedenim dokazima, proizlazi da je u vrijeme sklapanja Sporazuma i Ugovora o darovanju, zbog problema u poslovanju Centar banke d.d. I-tuženik bio u strahu od kaznenog progona, da je sudbina navedenog društva bila neizvjesna te da se I-tuženik bojao da će vjerovnici svoja potraživanja pokušati namiriti iz njegove osobne imovine. Pravni poslovi koji su predmet ovog spora sklopljeni su u vrijeme kada je HNB utvrdio brojne nepravilnosti u poslovanju Centar banke d.d. zbog čega su opstanak društva i daljnje poslovanje bili ugroženi, a samo nekoliko dana kasnije nad društvom je otvoren stečajni postupak. Sve navedeno upućuje na zaključak da je I-tuženik bio zabrinut da bi kao odgovorna osoba u tom društvu mogao odgovarati za utvrđene nepravilnosti i nezakonitosti te da će vjerovnici svoja potraživanja naplatiti iz njegove osobne imovine. U tom su djelu iskazi I-tuženika, II-tuženice i svjedoka PŽ u bitnome suglasni.

14. Sud je prihvatio kao vjerodostojan i istinit iskaz I-tuženika i svjedoka PŽ u dijelu u kojem tvrde da su sva tri pravna posla od 25. rujna 2013. imala za cilj isključivo zaštitu imovine I-tuženika od trećih osoba u slučaju kaznenog progona i zahtjeva potencijalnih vjerovnika.

15. Iz iskaza I-tuženika proizlazi da mu je odvjetnik PŽ savjetovao da svoju imovinu prenese na osobu od povjerenja, a da bi ugovor o darovanju bilo teže osporiti na sudu savjetovao mu je sklapanje sporazuma o podjeli bračne stečevine kojim bi se osnažio, odnosno dodatno zaštitio ugovor o darovanju nekretnina. Sud je ocijenio životno logičnim njegov iskaz kada tvrdi da je u to vrijeme njegov odnos s II-tuženicom bio dobar, jer je u protivnom ne bi odabrao kao osobu od najvećeg povjerenja na koju će prividno prenijeti svoju imovinu radi zaštite od eventualnih potraživanja trećih osoba. Isto tako, njegov iskaz je prihvaćen u dijelu u kojem tvrdi da je II-tuženica, iako nije bila prisutna njegovom razgovoru s odvjetnikom PŽ, bila upoznata sa svrhom i razlogom sklapanja predmetnih pravnih poslova.

16. Sve prethodno navedeno potvrdio je svjedok PŽ koji je kao odvjetnik istog dana sastavio i Ugovor o darovanju i Sporazum. Iz njegovog iskaza proizlazi da su oba pravna posla sklopljena radi prikrivanja imovine I-tuženika i onemogućavanja naplate vjerovnika. Svjedok je iskazao da su navedeni pravni poslovi imali za cilj isključivo zaštitu imovine I-tuženika od trećih osoba u slučaju kaznenog progona i zahtjeva potencijalnih vjerovnika. Njihovi iskazi su logični i životno uvjerljivi, osobito kada se uzme u obzir da su Ugovor o darovanju i Sporazum sklopljeni istoga dana i da se I-tuženik odvjetniku PŽ obratio upravo s ciljem da zaštiti svoju imovinu od zahtjeva potencijalnih vjerovnika.

17. Sud nije prihvatio iskaz II-tuženice kada tvrdi da je cilj Sporazuma bio podjela bračne stečevine u slučaju razvoda braka, odnosno da je isti rezultat prethodnog dogovora o podjeli zajedničke imovine. Nije logično da su tuženici upravo u tom trenutku kada je I-tuženik bio u strahu od kaznenog progona i gubitka svoje imovine, dogovorili i odlučili regulirati način podjele imovine u slučaju razvoda braka koji je tada trajao već 11 godina. Nejasno je zbog čega bi upravo 2013. godine odlučili formalno regulirati podjelu bračnu stečevinu u slučaju razvoda, posebno kada se ima u vidu da iz iskaza stranaka i svjedoka ne proizlazi da je u to vrijeme njihov brak bio u krizi ili da su postojale naznake da bi moglo doći do prestanku bračne zajednice. Iako je II- tuženica prilikom dopunskog saslušanja 11. veljače 2026. iskazala da je još 2013. razmišljala o razvodu, takve tvrdnje nisu potkrijepljene drugim dokazima i isto nije potvrdio nitko od svjedoka. Ni sama II-tuženica u svom ranijem iskazu nije tvrdila da su u vrijeme sklapanja spornih pravnih poslova postojali ozbiljni problemi među tuženicima već je iskazala da je do razvoda njihovog braka došlo tek 2018. i to na zahtjev I-tuženika.

18. Slijedom svega iznesenog utvrđeno je da su upravo problemi u poslovanju Centar banke d.d. te strah od kaznenog progona i mogućih zahtjeva vjerovnika, bili stvarna pobuda za sklapanje ne samo Ugovora o darovanju nekretnine od 25. rujna 2013. već i Sporazuma koji je sklopljen istoga dana, odnosno da su ti pravni poslovi nerazdvojivo povezani te da su imali za cilj prikriti imovinu I-tuženika radi onemogućavanja naplate eventualnih potraživanja vjerovnika iz njegove osobne imovine. U prilog takvom zaključku treba istaknuti da su oba ugovora sklopljena istoga dana, kao rezultat prethodnog dogovora i sugestije odvjetnika PŽ pa se stoga logičnom ukazuje njegova tvrdnja da je cilj Sporazuma bio da pravno osnaži Ugovor o darovanju nekretnine, odnosno da potencijalnim vjerovnicima onemogući ili barem oteža pobijanje darovanja.

19. Odredbom čl. 273. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja. Odredba o nedopuštenosti činidbe primjenjuje se i na pobude za sklapanje ugovora.

20. Sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Odredbom čl. 327. ZOO propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

21. Prikrivanje imovine radi onemogućavanja vjerovnika da naplate svoja potraživanja predstavlja nedopuštenu pobudu u smislu čl. 273. ZOO. Na temelju svih utvrđenih činjenica sud je utvrdio da je upravo namjera da spriječi ili oteža naplatu potraživanja potencijalnih vjerovnika bila stvarni razlog sklapanja spornog Sporazuma.

22. S obzirom na to da je Sporazum od 25. rujna 2013. sklopljen iz nedopuštene pobude za koju su znale obje ugovorne stranke, isti je protivan prisilnim propisima i moralu društva, a time je isti ništetan u smislu odredbe čl. 322. ZOO. Ovakav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-955/2021-2 od 14. rujna 2021.

23. Pravne posljedice Sporazuma od 25. rujna 2013. reflektiraju se ne sve potencijalne zakonske nasljednike I-tuženika pa tako i na tužiteljicu jer imovina koja bi kao bračna stečevina pripala II-tuženici ne bi ušla u ostavinsku masu iza I-tuženika. Sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-955/2021). Dakle, tužiteljica kao kći i potencijalna zakonska nasljednica I- tuženika, ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti spornog Sporazuma koji je sklopljen iz nedopuštene pobude i kao takav je ništetan. S obzirom na prethodno izneseno, istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.

24. Vezano za navode II-tuženice o preinaci tužbe, treba istaknuti da sukladno odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva ukoliko je istu tužitelj u tužbi naveo. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su sporni pravni poslovi sklopljeni iz nedopuštene pobude, a sud je u konačnici na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je Sporazum od 25. rujna 2013. ništetan i da ne proizvodi pravne učinke upravo zbog toga što je isti sklopljen iz nedopuštene pobude. Dakle, radi se o istom razlogu ništetnosti na koji se tužiteljica poziva u tužbi, a tijekom postupka raspravljalo se o pobudi na koju tužiteljica ukazuje u činjeničnim navodima tužbe (isključenje od nasljeđivanja), ali i o pobudi koju su stranke isticale tijekom postupka (oštećenje vjerovnika). U tom smisla odluka nije protivna odredbi čl. 5. st. 4. ZPP. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci pod točkom I. i II.

25. Budući da predmet ovog spora u ovom postupku nije utvrđenje bračne stečevine I-tuženika i II-tuženice, sud se ovdje nije upuštao u ocjenu tvrdnji da i imovina koja je nastala ili je stečena za vrijeme trajanja braka potječe od osobne imovine koju je I-tuženik stekao prije braka s II-tuženicom. Ove tvrdnje i svi dokazi koji su predloženi na okolnost načina stjecanja pojedinih nekretnina, porijekla imovine i sredstava kojima su predmetne nekretnine kupljene i sl. relevantni su za spor o bračnoj stečevini koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P Ob- 1151/2019. Dakle, u ovom postupku bitno je utvrditi subjektivni odnos ugovaratelja prema poduzetom pravnom poslu, odnosno njihovu pobudu za sklapanje Sporazuma, a ne to je li imovina koja je predmet Sporazuma doista bračna stečevina tuženika u smislu mjerodavnih odredaba Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23).

26. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 14. prosinca 2020., 4. travnja 2023., 28. travnja 2024. i 21. veljače 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 14. travnja 2021., 8. srpnja 2021., 4. travnja 2022., 25. siječnja 2023., 26. travnja 2023., 28. veljače 2024. i 11. veljače 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 14.992,00 EUR za svaku od navedenih parničnih radnji, kao i trošak sastava žalbe od 26. travnja 2024. u iznosu od 18.740,00 EUR (Tbr. 10/1 u vezi s Tbr. 7/1), što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno iznosi 248.305,00 EUR. Ostali podnesci nisu bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,41 EUR, žalbu protiv presude u iznosu od 663,61 EUR, odgovor na žalbu u iznosu od 165,91 EUR i prvostupanjsku presudu u iznosu od 663,61 EUR.

U Zagrebu 18. ožujka 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnicima

2. I-tuženiku po punomoćnici

3. II-tuženici po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte