Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Poslovni broj: P-437/2024-15

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja APOLON SEDAM j.d.o.o., OIB 84230263827, Zagreb, Šenoina ulica 3, protiv tuženika IMEX BANKA d.d., OIB 99326633206, Split, Tolstojeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja ČP i punomoćnika tuženika SP, **.**.2026.

p r e s u d i o  je

I Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba članka 4. ugovora o kreditu broj 699- 0010-6990074924 koji su 21. rujna 2007. sklopili ĐP i tuženik u dijelu kojim je određeno da se promjenjiva kamata obračunava sukladno Odluci Banke te se utvrđuje da je ništetna odredba članka 5. istog ugovora.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj APOLON SEDAM j.d.o.o. tražio da sud utvrdi ništetnim ugovor o kreditu broj 699-0010-6990074924 koji su 21. rujna 2007. sklopili ĐP i tuženik u ostalom dijelu, osim u dijelu određenom u točki I izreke ove presude.

III Odbija se zahtjev tužitelja APOLON SEDAM j.d.o.o. da mu tuženik IMEX BANKA d.d. plati 1.013,17 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

počev od 25.9.2007. godine pa do isplate na iznos 12,59 EUR

počev od 12.10.2007. godine pa do isplate na iznos 471,28 EUR

počev od 15.11.2007. godine pa do isplate na iznos 2,98 EUR

počev od 13.12.2007. godine pa do isplate na iznos 2,88 EUR

počev od 30.1.2008. godine pa do isplate na iznos 2,98 EUR

počev od 5.2.2008. godine pa do isplate na iznos 1,11 EUR

počev od 13.2.2008. godine pa do isplate na iznos 2,97 EUR

počev od 18.3.2008. godine pa do isplate na iznos 2,78 EUR

počev od 9.4.2008. godine pa do isplate na iznos 2,97 EUR

počev od 14.5.2008. godine pa do isplate na iznos 2,88 EUR

počev od 17.6.2008. godine pa do isplate na iznos 2,97 EUR

počev od 15.7.2008. godine pa do isplate na iznos 2,88 EUR

počev od 13.8.2008. godine pa do isplate na iznos 2,97 EUR

počev od 16.9.2008. godine pa do isplate na iznos 3,60 EUR

počev od 11.10.2008. godine pa do isplate na iznos 10,25 EUR

počev od 29.11.2008. godine pa do isplate na iznos 4,70 EUR

počev od 29.11.2008. godine pa do isplate na iznos 3,48 EUR

počev od 16.1.2009. godine pa do isplate na iznos 3,60 EUR

počev od 11.2.2009. godine pa do isplate na iznos 4,22 EUR

počev od 20.3.2009. godine pa do isplate na iznos 3,26 EUR

počev od 15.4.2009. godine pa do isplate na iznos 3,61 EUR

počev od 12.5.2009. godine pa do isplate na iznos 3,49 EUR

počev od 13.6.2009. godine pa do isplate na iznos 3,61 EUR

počev od 11.7.2009. godine pa do isplate na iznos 3,49 EUR

počev od 15.8.2009. godine pa do isplate na iznos 3,61 EUR

počev od 2.9.2009. godine pa do isplate na iznos 3,61 EUR

počev od 13.10.2009. godine pa do isplate na iznos 5,54 EUR

počev od 17.10.2009. godine pa do isplate na iznos 3,49 EUR

počev od 15.12.2009. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 15.12.2009. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 24.12.2009. godine pa do isplate na iznos 1,11 EUR

počev od 13.1.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 17.2.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 12.3.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 21.4.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 13.5.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 16.6.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 7.7.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 7.8.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 17.9.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 20.10.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 16.11.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 21.12.2010. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 18.1.2011. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 12.2.2011. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 19.3.2011. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 14.4.2011. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 11.5.2011. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 15.6.2011. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 12.7.2011. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 11.8.2011. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 17.9.2011. godine pa do isplate na iznos 12,35 EUR

počev od 18.10.2011. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 10.11.2011. godine pa do isplate na iznos 12,35 EUR

počev od 13.12.2011. godine pa do isplate na iznos 12,43 EUR

počev od 13.12.2011. godine pa do isplate na iznos 12,35 EUR

počev od 10.2.2012. godine pa do isplate na iznos 12,35 EUR

počev od 11.4.2012. godine pa do isplate na iznos 74,10 EUR

počev od 11.4.2012. godine pa do isplate na iznos 12,35 EUR,

po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 1. kolovoza 2015. godine te od 1. kolovoza 2015. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 1. siječnja 2023. godine, a od 1. siječnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV Odbija se zahtjev tužitelja APOLON SEDAM j.d.o.o. da mu tuženik IMEX BANKA d.d. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 79,64 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je Trgovačkom sudu u Zagrebu podnio tužbu u kojoj je istaknuo tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan ugovor o kreditu broj 699-0010-6990074924 koji su 21. rujna 2007. sklopili tuženik i ĐP kao korisnik kredita na iznos 38.000,00 kn.

2. Istaknuo je tužitelj i zahtjev da mu tuženik plati 1.013,17 EUR sa zateznim kamatama.

3. Nadalje, izjavio je da je mu je ugovorom o cesiji broj IB 001 ĐP prenio jednu šestinu (1/6) novčane tražbine s osnove restitucije na temelju ništetnosti ugovora o kreditu broj 699-0010-6990074924 od 21. rujna 2007. koju ima prema tuženiku.

4. Izjavio je tužitelj da je člankom 4. ugovora o kreditu broj 699-0010- 6990074924 ugovorena promjenjivost kamatne stope. No, da iz sadržaja ugovora o kreditu nije razvidan promjenjivi parametar, struktura kamatne stope, način usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom, trenutak kada se vrši usklađivanje, vrijednost promjenjivog parametra koja se uzima prilikom usklađivanja te referentna razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi. S obzirom na to da nije određen način određenja promjenjive kamatne stope da je činidba neodređena i neodrediva, a da je radi toga ugovor o kreditu broj 699-0010-6990074924 ništetan.

5. Tuženik i korisnik kredita da su bitnim i odlučnim smatrali promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu te da su promjenjiva kamata i valutna klauzula bile uvjet i odlučujuća pobuda za sklapanje ugovora o kreditu. Da je promjenjiva kamata bila uvjet i odlučujuća pobuda za sklapanje ugovora o kreditu da proizlazi iz toga što je imao odobrenje Hrvatske narodne banke za poslove odobravanja kredita, radi čega je morao osigurati da u svakom trenutku ima iznos kapitala adekvatan vrstama, opsegu i složenosti usluga koje pruža i rizicima kojima je izložen ili bi mogao biti izložen u pružanju tih usluga u smislu članka 109. Zakona o bankama, koji uključuje i tzv. pozicijski rizik, valutni rizik iz članka 95. Zakona o bankama. Iz toga da proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope bez određene odredbe o promjenjivom parametru, strukturi kamatne stope, načinu usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom, trenutku kad se vrši usklađivanje, vrijednosti promjenjivog parametra koja se uzima prilikom usklađivanja te referentnog razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi je bila uvjet ugovora i odlučujuća pobuda za tuženika zbog koje je ugovor sklopljen.

6. Izjavio je tužitelj da je ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je to tipski ugovor. Za slučaj osporavanja ove činjenice predložio je da sud naloži tuženiku da dostavi preslike svih ugovora o kreditima za kupnju dionica Hrvatskog telekoma d.d. zaključene sa fizičkim/pravnim osobama kao korisnicima kredita u razdoblju 2007. kao dokaz poslovne prakse tuženika, odnosno dokaz da je ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se mijenja na temelju odluke nadležnog tijela bilo odlučujuća pobuda, uvjet tj. motiv za zaključenje takvih ugovora o kreditu. Osim toga radi utvrđenja ove činjenice predložio je tužitelj izvesti dokaze saslušanjem svjedoka ĐP.

7. Nadalje, izjavio je da je ĐP temeljem ugovora o kreditu platio iznos od 45.802,24 kn. S obzirom na to da je ugovor ništetan da je tuženik dužan vratiti što je primio temeljem ugovora, pa onda zbog sklopljenog ugovora o cesiji tužitelju platiti jednu šestinu tog iznosa, odnosno 1.013,17 EUR.

8. Predložio je da sud izvede dokaz financijskim vještačenjem i saslušanjem ĐP u slučaju da tuženik osporava sadržaja financijskih kartica iz kojih proizlazi da je ĐP platio 45.802,24 kn temeljem ugovora o kreditu na dane označene u tužbi te ako bi tuženik sporio da postoji njegova tražbina u iznosu od 1.013,17 EUR.

9. Izjavio je i to da je korisnik kredita imao obvezu predati suglasnost za zapiljenu i naplatu njegovih redovnih primanja, pa čak da je znao ili mogao znati, a nije znao da je ugovor o kreditu ništetan, da je podmirivao obveze po ugovoru o kreditu jer je predao suglasnost za zapiljenu i naplatu njegovih redovnih primanja. Uz to izjavio je da je tuženik kao stjecatelj sredstava temeljem ugovora o kreditu nepošten, jer da je kao specijalizirani poslovni subjekt koji posluje po posebnom propisu Zakonu o bankama/Zakona o kreditnim institucijama dužan imati za to posebno odobrenje i prema tome u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima.

10. U konačnici tužitelj je predložio podnijeti prijedlog za pokretanje oglednog postupka radi rješenja pitanja: "Je li određena ili odrediva činidba iz ugovora o kreditu kad je kamata promjenjiva, a nije određen promjenjivi parametar odnosno i/ili nije određena struktura kamate te način usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom (trenutak kada se vrši usklađivanje, vrijednost promjenjivog parametra koja se uzima prilikom usklađivanja te referentna razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi)?"

11. Pored prethodno navedenih dokaza predložio je tužitelj izvesti i dokaze čitanjem isprava ugovora o kreditu broj 699-0010-6990074924 od 21. rujna 2007., aneksa br. 1. i 2. ugovora o kreditu broj 6990074924, ugovora o cesiji i ispis kartice računa te povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika.

12. Tuženik je u odgovoru na tužbu izjavio prigovor mjesne nenadležnosti Trgovačkog suda u Zagrebu.

13. Izjavio je da tužitelj nije ovlašten podnijeti ovu tužbu jer da na njega tražbina nije prenesena. To stoga što je ugovor o cesiji ništetan budući da predmetna tražbina ne smije biti predmet ustupanja, jer je to tražbina koja je vezana uz osobu vjerovnika, odnosno koja je strogo osobno pravo vjerovnika, te se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugog. Osim toga, da cedent ĐP u trenutku sklapanja ugovora o cesiji nije imao tražbinu prema njemu, pa da je nije mogao prenijeti na tužitelja, što da potvrđuje i tužitelj koji u tužbi navodi da je pitanje ništetnosti ugovora o kreditu odlučna činjenica o kojoj ovisi obveza tuženika prema njemu. ĐP da nije prema njemu istaknuo zahtjev s osnove ništetnosti, a niti je sud pravomoćnom presudom utvrdio ništetnost predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između ĐP i njega, pa da nije moglo nastati nikakvo pravo na restituciju, a niti obveza restitucije.

14. Nadalje, izjavio je da tužitelj nije dostavio dokaz da je ovlašten na sklapanje ugovora o cesiji, niti da je ugovor sklopljen u skladu s poštenim poslovnim praksama te da nije dostavio dokaz da je cesija sklopljena uvažavajući zaštitu osobnih podataka cedenta jer ugovor sadrži podatak o JMBG cedenta, koji nije javan i da ga tužitelj očito neovlašteno prikuplja. Uz to da je iz sudskog registra vidljivo da je tužitelj registriran kao trgovačko društvo 7. listopada 2023., a osnivač tužitelja da je u rujnu, listopadu i studenom 2023. osnovao 19 trgovačkih društava na istoj adresi s istom djelatnošću (APOLON BETA j.d.o.o., APOLON OMEGA j.d.o.o. i dr.) i istim zastupnikom, očito s određenim namjerama, a sve prije donošenja posebnog zakona koji uvodi ograničenja u poslovanju agencija za otkup potraživanja, kako bi izbjegao postupak licenciranja za pružatelje usluge servisiranja kredita propisan Zakonom o načinu, uvjetima i postupku servisiranja i kupoprodaje potraživanja.

15. Nadalje izjavio je da odredba o promjenjivosti ugovorene kamatne stope nije bila bitan sastojak predmetnog ugovora o kreditu, zbog koje bi cijeli ugovor o kreditu trebalo utvrditi ništetnim, jer da su prema članku 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu iznos kredita (38.000,00 kn), namjena kredita (kupnja dionica HT-a), visina kamatne stope (9,5 %), te rok povrata kredita (1. listopada 2008.) i da ugovor može opstati bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

16. Izjavio je da smatra da bi, u slučaju da sud utvrdi ništetnom odredbu o promjenjivosti ugovorene kamatne stope, tužitelj eventualno mogao tražiti povrat 1/6 iznosa koji je pretplatio po osnovu kamatne stope više od ugovorene, tj. više od 9,5 % godišnje, a ne sve što je plaćao kao svoju obvezu po kreditu (glavnicu i ugovorenu redovnu kamatu po stopi od 9,5% godišnje). Međutim, da tužitelj u tužbi uopće ne navodi da bi tuženik njegovom pravnom predniku (ĐP) povećao ili mijenjao prvotno ugovorenu kamatnu stopu (9,5%), a niti na tu okolnost prilaže bilo kakve dokaze. No da iz aneksa br. 1. od 1. listopada 2008. i aneksa br. 2. od 1. listopada 2009., jasno proizlazi da je visina kamatne stope utvrđena planom otplate kredita koji je sastavni dio aneksa br. 1. i 2. ugovoru o kreditu te da je ĐP kao korisnik kredita upoznat s planom otplate kredita i efektivnom kamatnom stopom, te se obvezao plaćati dospjelu mjesečnu kamatu i glavnicu u iznosu i u rokovima utvrđenim tim aneksima i ugovorima, zbog čega se, čak i da se prvotno ugovorena kamatna stopa mijenjala, nije radilo o jednostranom mijenjanju kamatne stope, već o suglasnom ugovaranju visine kamatne stope. Aneksom br. 2. ugovoru o kreditu, kojim je ugovoren anuitet u iznosu od 562,12, kn, da su ugovorne strane suglasno i dvostrano ugovorile i visinu kamatne stope (koja je bila utvrđena Planom otplate kredita, koji je bio sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu i s kojim je korisnik kredita bio upoznat, a što je potvrdio potpisom Ugovora o kreditu). Prema tome da je očigledno da tuženik suprotno navodima tužitelja, nije jednostrano mijenjao prvotno ugovorenu kamatnu stopu (9,5%). Dakle, da je iz ugovora o kreditu, aneksa ugovoru i planova otplate kredita (koji su bili sastavni dio ugovora o kreditu s kojima je korisnik kredita bio upoznat) i izvoda o prometu o partiji kredita jasno da je ugovoren jednokratan povrat kredita uz mjesečno plaćanje ugovorene kamatne stope (1. listopada 2008., a potom 1. listopada 2009.), a nakon toga povrat kredita anuitetima koji se nisu mijenjali, već su za cijelo vrijeme povrata kredita iznosili 562,12 kn. Stoga da nije bilo jednostranog mijenjanja kamatne stope, pa niti osnove za vraćanje, sve kad bi odredba o promjenjivosti kamatne stope bila utvrđena ništetnom.

17. Istaknuo je tuženik prigovor radi prebijanja, tražeći da sud, ukoliko nađe osnovanim zahtjev tužitelja da mu vrati što je primio temeljem ugovora o kreditu, u ovom slučaju jednu šestinu iznosa od 38.000,00 kn uvećanog za naplaćenu redovnu kamatu, prebije tu tražbinu s tražbinom tuženika prema tužitelju, dakle onim što je primljeno temeljem ugovora o kreditu 38.000,00 kn uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 24. rujna 2007. do isplate, odnosno prijeboja.

18. Istaknuo je i prigovor zastare.

19. Izjavio je i to da mu je zbog tužbe podnesene nakon jedanaest godina od zadnje uplate po predmetnom kreditu (10. travnja 2012.), odnosno od isteka navedene godine (31. prosinca 2012.), za koju je saznao nakon proteka roka od jedanaest godina od zadnje uplate po predmetnom kreditu, odnosno isteka navedene godine (31. prosinca 2023.) znatno ograničena provjera tužbenih navoda i dokazivanje u ovom parničnom postupku, a s obzirom da se kreditni spisi i knjigovodstvene isprave po tim spisima po članku 160. Zakona o kreditnim institucijama čuvaju najduže jedanaest godina.

20. Izjavio je da ne osporava uplate ĐP po predmetnom kreditu.

21. Predložio je da sud izvede dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu VP, predsjednika uprave i PP, članice uprave, a na okolnost je li odredba o promjenjivosti kamatne stope bila odlučujuća pobuda za zaključenje predmetnog ugovora, je li tijekom otplate predmetnog kredita kamatna stopa bila jednostrano mijenjana, je li s korisnikom kredita ĐP pregovarano oko svih bitnih sastojaka Ugovora i je li otplatnim planovima bila regulirana visina kamatne stope, te jesu li ugovorne stranke jasno i precizno odredile sve bitne sastojke predmetnog ugovora o kreditu.

22. Tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu i izjavio da je prava volja stranka prilikom sklapanja ugovora bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, jer inače ugovor ne bi niti bio sklopljen. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope odlučujuća pobuda i uvjet, motiv banke, da potvrđuje to što je legitimno pravo banaka s obzirom na prirodu poslovanja kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na dulje vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine da sklapaju ugovor o kreditu sa primjenjivom kamatom. Međutim, da je ugovor ništetan kada se ugovori promjena kamatne stope po odluci banke. Ta odredba da je nedovoljno određena, precizna i utvrđena, pa da je činidba neodrediva i neodređena, a ugovor o kreditu ništetan.

23. Izjavio je da se protivi prigovoru radi prebijanja, navodeći da nije bio strana ugovora o kreditu broj 699-0010-6990074924 od 21. rujna 2007.

24. Predložio je da sud izvede i dokaz saslušanjem svjedoka ĆP, CP i TP koji su bili članovi uprave tuženika u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i to da odustaje od prijedloga da sud izvede dokaz saslušanjem svjedoka ĐP.

25. Tuženik je potom izjavio i to da je ugovor o cesiji ništetan jer su činidba i protučinidba neodređene, odnosno neodredive iz ugovora o cesiji, dakle tražbina koja se ustupa i protučinidba za tu tražbinu.

26. Tužitelj je odgovorio da je činidba odrediva te je dostavio dodatak 1 ugovoru o cesiji broj IB001/2 od 7. prosinca 2023. koji je sklopio s ĐP radi dokazivanja postojanja protučinidbe iz ugovora o cesiji.

27. Tuženik je ustrajao u tvrdnji da su ugovor o cesiji, kao i dodatak ništetni navodeći da ugovorne strane ugovore nisu potpisale vlastoručno već digitalno, a da digitalni potpis ima pravne učinke samo u slučaju elektronske komunikacije stranaka. Ugovor da ne proizvodi učinke u slučaju printanja digitalno potpisanog ugovora, osobito prema njemu kao trećoj ugovornoj strani (cesusu) jer mu nije dostavljen elektronski. Pored toga, naveo je da je tražbina nedjeljiva, pa da nije moguć njezin djelomičan prijenos.

28. Trgovački sud u Zagrebu se oglasio mjesno nenadležnim rješenjem poslovnog broja P-3312/2023 od 29. svibnja 2024. i predmet ustupio ovom sudu.

29. Tužitelj je dostavio zapisnik Trgovačkog suda u Varaždinu sa sjednice svih sudaca Trgovačkog suda u Varaždinu održane 24. rujna 2024. i prijedlog za pokretanje oglednog postupka Trgovačkog suda u Varaždinu Broj: Su-Op-1/2024-10 od 7. studenoga 2024.

30. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je izveo dokaze čitanjem isprava ugovora o kreditu broj 699-0010-6990074924 od 21. rujna 2007., aneksa br. 1. i 2. ugovora o kreditu broj 6990074924, ugovora o cesiji i ispis kartice računa, povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika i dodatka 1 ugovoru o cesiji broj IB001/2 od 7. prosinca 2023. te saslušanjem svjedoka ĆP.

31. Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da od tuženika traži da dostavi preslike svih ugovora o kreditima za kupnju dionica Hrvatskog telekoma d.d. sklopljenih s fizičkim/pravnim osobama kao korisnicima kredita u razdoblju 2007. To stoga što je predmet spora konkretan ugovorni odnos, pa je bilo važno utvrditi činjenice vezane za taj odnos, što je sud i učinio čitanjem isprave ugovora o kreditu broj 699-0010- 6990074924 od 21. rujna 2007., aneksa br. 1. i 2. ugovora o kreditu broj 6990074924 i saslušanjem svjedoka ĆP. Sud nije izveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika VP, predsjednika uprave i PP, članice uprave jer za izvođenje tog dokaza nije bilo potrebe, a uostalom te osobe nisu bile zastupnici po zakonu tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Sud nije izveo niti dokaz saslušanjem svjedoka CP i TP, smatrajući da je bitne činjenice za rješenje stranačkog spora utvrdio iz sadržaja izvedenih dokaza, pa nije bilo potrebe za izvođenjem tih dokaza. Sud nije izveo niti dokaz financijskim vještačenjem. Naime, tužitelj je predložio da sud izvede taj dokaz da bi se utvrdila činjenica koju je tužitelj iznio u tužbi, činjenica da je ĐP kao korisnik kredita tuženiku platio 45.802,24 kn temeljem ugovora o kreditu na dane označene u tužbi. Tuženik je tu činjenicu priznao. Sukladno članku 221. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022.,155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP) ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, pa nije bilo potrebe za izvođenje tog dokaza.

32. Tužitelj je odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ĐP, pa sud nije izveo taj dokaz.

33. Nema spora među strankama o tome:

- da su ĐP kao korisnik kredita i tuženik 21. rujna 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 699-0010-6990074924 temeljem kojeg je tuženik odobrio ĐP 38.000,00 kn kredita za kupnju dionica HT-Hrvatske telekomunikacije d.d.

- da su ĐP kao korisnik kredita i tuženik 1. listopada 2008. sklopili Aneks br.1. ugovor o kreditu broj 699-0010-6990074924

- da su ĐP kao korisnik kredita i tuženik 1. listopada 2009. sklopili Aneks br.2. ugovor o kreditu broj 699-0010-6990074924

- da je ĐP temeljem ugovora o kreditu tuženiku platio/vratio 45.802,24 kn

- da su tužitelj i ĐP sklopili ugovor o cesiji

34. Sporno je to je li ugovor o kreditu broj 699-0010-6990074924 ništetan.

35. Tužitelj smatra da je ugovor ništetan jer je ništetna odredba ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, smatrajući da je baš ugovaranje promjenjive kamatne stope uvjet ugovora, odnosno odlučujuća pobuda.

36. Sporno je i to je li ništetan ugovor o cesiji temeljem kojeg je na tužitelja prenesena tražbina koju ugovaratelj ima zbog ništetnosti ugovora prema drugom ugovaratelju.

37. Prije svega, trebalo je provjeriti točnost tvrdnje tuženika o ništetnosti ugovora o cesiji, jer ovlaštenje tužitelja da traži vraćanje na temelju ništetnog ugovora o cesiji prvenstveno ovisi o činjenici je li na njega ta tražbina prenesena. S tim u vezi bilo je potrebno dati odgovor na tuženikov argument da je tražbina koja je predmet ugovora o cesiji tražbina osobne naravi, pa iz tog razloga neprenosiva, a osim toga dati odgovor i na argument tuženika u odnosu na učinke potpisivanja ugovora o cesiji elektronskim potpisom.

38. Propisano je člankom 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje:ZOO) da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

39. U ugovoru o cesiji navedeno je da ĐP ustupa tužitelju jednu šestinu novčane tražbine prema tuženika s osnove restitucije na temelju ništetnosti- stjecanja bez pravnog osnova iz ugovora o kreditu broj 699-0010-6990074924 od 21. rujna 2007. Ugovor je potpisan digitalnim potpisom tužitelja i ĐP **.**.2023. Uz to dodatkom ugovoru o cesiji nastalu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s time da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku u kojem će tužitelj zahtijevati od tuženice naplatu ustupljene mu tražbine.

40. Predmetna tražbina nema ograničenja prijenosa određenog zakonom, niti je riječ o tražbini strogo osobne naravi, niti o tražbini takve naravi koja se prenosi prenošenju na drugoga. U ugovoru o kreditu i aneksima tom ugovoru nije sadržana odredba o zabrani prijenosa tražbine. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine. S obzirom na to da Ugovor o ustupu tražbine od 7. prosinca 2023. ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, zaključiti je da tužitelj ima aktivnu legitimaciju. Činjenica što je potpisan digitalnim potpisom ne utječe na valjanost ugovora. Naime, sukladno članku 2. Zakona o elektroničkom potpisu ("Narodne novine" broj 10/2002., 80/2008., 30/2014., 62/2017., dalje: ZEP) elektronički potpis znači skup podataka u elektroničkom obliku koji su pridruženi ili su logički povezani s drugim podacima u elektroničkom obliku i koji služe za identifikaciju potpisnika i vjerodostojnosti potpisanoga elektroničkog dokumenta, a napredan elektronički potpis znači elektronički potpis koji pouzdano jamči identitet potpisnika i koji udovoljava zahtjevima sadržanim u članku 4. ZEP. Prema članku 5. ZEP napredan elektronički potpis ima istu pravnu snagu i zamjenjuje vlastoručni potpis, odnosno vlastoručni potpis i otisak pečata na elektroničkom dokumentu ako je izrađen u skladu s odredbama ZEP te ako su ispunjeni ostali uvjeti propisani ZEP i propisima koji su doneseni na temelju ZEP. Prema tome, činjenica što je ugovor o cesiji potpisan elektroničkim potpisom ne može utjecati niti na nastanak ugovora, niti na valjanost ugovora.

41. Pored toga iz sadržaja ugovora o kreditu utvrditi je i to da nije bila ugovorena zabrana prijenosa tražbine jer predmetna tražbina nije nastala na temelju ugovora o kreditu, već je izvanugovorna tražbina.

42. Niti činjenica je li ili nije tuženik obaviješten o prijenosu tražbine nije od utjecaja na valjanost ugovora o ustupu tražbine. Naime, člankom 82. stavkom 1. ZOO- a je propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. No svakako tuženik je najkasnije primitkom ove tužbe obaviješten o sklopljenom ugovorima i novom vjerovniku.

43. Ugovorom o kreditu broj 699-0010-6990074924 od 1. listopada 2007. tuženik je odobrio ĐP namjenski kredit za kupnju dionica HT-Hrvatske telekomunikacije d.d. u iznosu od 38.000,00 kn. Kredit je odobren na rok otplate do 1. listopada 2008. uz mogućnost prijevremenog povrata. Određeno je da rok otplate kredita počinje teći od 1. listopada 2007.

44. Člankom 4. ugovora o kreditu je određeno da korisnik kredita na iznos kredita plaća banci promjenjivu kamatu koja se obračunava sukladno odluci banke, a koja na dan zaključenja ugovora iznosi 9,50% godišnje.

45. Člankom 5. ugovora o kreditu je određeno da banka za vrijeme korištenja kredita zadržava pravo promjene ugovorene visine redovne kamate iz članka 4. ugovora. U slučaju promjene kamatne stope sukladno prethodnom stavku tog članka, korisnik kredita i sudužnik pristaju da banka povisi ili snizi iznos kamate, te se obvezuju plaćati tako izmijenjenu kamatu. O izmijenjenom iznosu kamate banka će pisano obavijestiti korisnika kredita i sudužnika. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu kamate i da je ona sastavni dio ugovora, a kao dan na koji je navedena obavijest dostavljena korisniku kredita i sudužniku uzima se dan kad ju je banka putem pošte uputila korisniku kredita i sudužniku na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju su korisnik kredita i sudužnik pisano dostavili banci.

46. Člankom 8. je ugovoreno da glavnica kredita dospijeva jednokratno i to do 1. listopada 2008.

47. Tuženik i ĐP su nakon toga 1. listopada 2008. sklopili aneks br.1. ugovoru o kreditu br. 6990074924 kojim je rok otplate produljen do 1. listopada 2009. Uz to izmijenjen je i članak 7. ugovora te određeno da glavnica kredita dospijeva jednokratno i to do 1. listopada 2009.

48. Člankom 6. aneksa br.1. ugovora o kreditu je određeno da je plan otplate kredita sastavni dio ugovora te da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje da je upoznat s planom otplate i efektivnom kamatnom stopom, te se obvezuje plaćati dospjelu mjesečnu kamatu i glavnicu u rokovima utvrđenim aneksom i ugovorom.

49. Aneksom br. 2. koji su tuženik i ĐP sklopili 1. listopada 2009. izmijenjen je rok i način otplate kredita i ugovoreno da se kredit i kamate otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruju se na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, prema otplatnom planu koji je sastavni dio aneksa. Člankom 3. aneksa br.2. ugovora o kreditu izmijenjen je članak 7. ugovora tako što je ugovoreno da kredit dospijeva u 36 jednakih mjesečnih anuiteta od po 562,12 kn s dospijećem anuiteta svakog prvog dana u mjesecu za prethodni mjesec, tako da prvi anuitet dospijeva 1. studenoga 2009., a zadnji 1. listopada 2012., a prema anuitetskom planu otplate kredita koji je sastavni dio ugovora.

50. Korisnik kredita i tuženik ugovorili su promjenjivu kamatnu stopu. Svjedokinja ĆP, koja je u razdoblju od 2007. do 2019. ili 2020. bila članica uprave tuženika je izjavila da je u vrijeme ugovaranja predmetnog kredita kamata ugovorena kao promjenjiva u svim bankama te da smatra da je to tržište diktiralo. Odlučujući motiv banke za ugovaranje kredita da je plasman novčanih sredstava. Kod ugovaranja kredita za banku da je bitan rok vraćanja kredita, iznos kredita, sredstva osiguranja, a ne samo kamate. Nadalje svjedokinja je izjavila i to da se promjena kamatne stope ugovarala dodacima odnosno aneksima ugovoru.

51. Člankom 327. ZOO-a je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pravo da zahtijeva utvrđenje ništetnosti ima i državni odvjetnik.

52. Člankom 328. ZOO-a je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

53. Propisano je člankom 322. stavkom 1. ZOO-a da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

54. Prema navedenoj odredbi članka 327. ZOO-a sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba.

55. Odredbom ugovora o kreditu broj 699-0010-6990074924 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa. To nije nedopušteno i izraz je načela dispozitivnosti strana u uređivanju svojih ugovornih odnosa. To je dopušteno dokle god je produkt sporazuma strana ugovora. Međutim u istoj toj odredbi sadržano je i određenje da da se kamata obračunava sukladno odluci banke (članak 4. ugovora), a u članku 5. da korisnik i sudužnik pristaju da banka povisi ili snizi iznos kamate te se obvezuju plaćati tako izmijenjenu kamatu. To pak nije dopušteno i protivno je članku 11. i članku 18. stavku 3. ZOO-a. Dakle, ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nedopušteno, no nije dopušteno mijenjanje kamatne stope jednostranim aktima banke. Odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate može biti tek djelomično ništetna, odnosno ništetan je samo onaj dio te odredbe kojim je ugovoren način promjene stope, u smislu da se ista mijenja jednostranom odlukom kreditora bez jasnih i razumljivih objektivnih kriterija. Naime, ugovori o kreditu su dvostranoobvezni ugovori, prema kojemu je tuženik, kao banka, bio dužan predniku tužitelja isplatiti kredit, a prednik tužitelja je bio dužan taj kredit vratiti u ugovorenom roku, zajedno s kamatama, pa bi jednostrana promjena kamatne stope bila protivna članku 11. i 18. stavku 3. ZOO-a. Ovo iz razloga što je tuženik, isplatom kredita, ispunio svoju ugovornu obvezu, te je za ispunjenje ugovora preostalo da prednik tužitelja, kao korisnik kredita, tuženiku vrati iznos kredita s kamatama. No, u ugovoru nije naznačeno na koji način se određuje kamatna stopa odlukom banke, niti u toj promjeni sudjeluju obje ugovorne strane. Korisnik kredita je pristao na ugovorenu kamatnu stopu od 9,50 % godišnje, pa bi svaka promjena stope koja bi bila posljedica jednostrane odluke banke bila nedopuštena. Zbog toga je djelomično ništetna odredba članka 4. ugovora o kreditu o kamatnoj stopi u dijelu kojim je određeno da se promjenjiva kamata obračunava sukladno odluci banke, kao i članak 5. ugovora kojim je određeno da se korisnik obvezuje plaćati kamatnu stopu izmijenjenu sukladno odluci banke.

56. Ovakav način promjene visine kamatne stope nije u skladu s pravnom prirodom obveznopravnih odnosa niti zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe članka 46. ZOO-a, kojim je propisano da predmet obveze mora biti moguć, dopušten i određen, odnosno odrediv, članka 49. ZOO-a, kojim je propisano da je predmet obveze nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva i članka 50. ZOO-a kojim je propisano da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti.

57. Stoga je u trebalo djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev, jer je utvrđeno da je odredba članka 4. kojom je određena kamatna stopa u ugovoru o kreditu djelomično ništetna, kao i da je ništetna odredba članka 5. ugovora o kreditu.

58. No zbog te djelomične ništetnosti odredbe kojom je ugovorena kamatna stopa, ugovor nije ništetan (ništav). Naime, propisano je člankom 324. ZOO-a da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

59. Prema članku 1021. stavku 1. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

60. Uvažavajući prethodno citirane odredbe ZOO-a, članak 324. i 1065., jasno je da predmetni ugovor može opstati i bez dijela odredbi koje su utvrđene ništetnima. Naime i nakon utvrđenja ništetnosti dijela tih odredbi i dalje su valjane odredbe o iznosu novčanih sredstava danih kao kredit, te je opstala i odredba o kamatnoj stopi u navedenom postotku u ugovoru (9,50% godišnje) kao i odredba o vremenu i načinu vraćanja kreditnih sredstava.

61. No osim toga, iz iskaza svjedokinje ĆP, a koji sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan, utvrditi je da je svakim ugovorom ugovarana promjenjiva kamata zbog stanja na tržištu.

62. Dakle, ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo odlučujuća pobuda tuženika, a nije bilo niti uvjet ugovora, što je jasno iz samog teksta ugovora. Ugovor kao što je rečeno može opstati (iako je ispunjen) i bez dijela odredbi o kamatnoj stopi, pa je tužiteljev zahtjev kojim je tražio utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u preostalom dijelu trebalo odbiti.

63. Propisano je člankom 325. ZOO-a da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

64. Tužitelj je tražio i to da sud naloži tuženiku da mu plati, odnosno vrati šestinu iznosa koji je korisnik kredita, platio tuženiku kao ispunjenje ugovora o kreditu, a zbog ništetnosti ugovora. Nije bilo spora među strankama da je korisnik kredita tuženiku platio 45.802,24 kn/6.079,00 EUR. Nema spora niti o tome da je glavnica tog iznosa 38.000,00 kn/5.043,46 EUR. Prema tome, a s obzirom na prethodna utvrđenja suda jasno je da tužitelj nema ovlaštenje tražiti vraćanje iznosa glavnice kredita od 38.000,00 kn/5.043,46 EUR. Preostali iznos, odnosno razlika između glavnice kredita i ukupno plaćenog iznosa za ispunjenje ugovora o kreditu u iznosu od 7.802,24 kn/1.035,54 EUR otpada na plaćene kamate i ostale naknade. Tužitelj bi zbog prethodno spomenutog utvrđenja suda o djelomičnoj ništetnosti ugovora u dijelu ugovaranja načina promjene ugovorene kamate imao pravo tražiti samo vraćanje onog iznosa koji je platio za ispunjenje obveze plaćanja zateznih kamata, ukoliko je stopa po kojoj su plaćane zaista i mijenjana prema jednostranoj odluci tuženika. Međutim tužitelj nije tvrdio da je zaista došlo do promjene stope ugovorenih kamata, a tuženik je izričito osporavao da je do promjene došlo jednostranom odlukom. Štoviše iz aneksa ugovoru o kreditu je vidljivo da je plan otplate određen aneksom br.1. sastavni dio ugovora. Plan otplate podrazumijeva otplatu i glavnice i kamata te je prihvaćanjem aneksa, a nesumnjivo je prihvaćen, korisnik kredita pristao i na promjenu kamatne stope, ako je uopće do promjene došlo. Naime, nikakvu ispravu o tome tužitelj nije dostavio. Nadalje, aneksom broj 2. je ugovorena otplata kredita u jednakim anuitetima od 562,12 kn koji podrazumijevaju i kamatu i glavnicu, što upućuje na zaključak da u tom razdoblju nije došlo do promjene kamatne stope. No za istaknuti je da tužitelj nije tvrdio da je došlo do jednostrane promjene ugovorene kamatne stope, niti je tu činjenicu dokazao, a upravo je ta činjenica bitna za odluku o pravu tužitelja na isplatu. U izostanku tvrdnje da je došlo do jednostrane promjene kamatne stope, pa onda i utvrđenja te činjenice, trebalo je odbiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.013,17 EUR. Pri tome treba osobito naglasiti da je tužitelj predložio izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, polazeći od tvrdnje da mu je tuženik dužan vratiti šestinu iznosa cijelog ispunjenja ugovora od strane korisnika, smatrajući da je ugovor ništetan zbog toga što je ništetna odredba kojom je određena promjenjivost kamatne stope, pa u okviru toga radi utvrđenja činjenice da je korisnik kredita platio radi ispunjenja ugovora o kreditu iznos od 45.802,24 kn/6.079,00 EUR, kao i činjenice da njega pripada šestina tog iznosa od 1.013,17 EUR na temelju ugovora o cesiji. S obzirom na to da je tužitelj predložio ovaj dokaz radi utvrđenja činjenica o kojima nije bilo spora, sud ga nije izveo, niti je mogao, u izostanku tvrdnje tužitelja o tome da je kamatna stopa izmijenjena jednostranom odlukom tuženika, tim dokaznim sredstvom dokazivati iznos koji treba vratiti zbog djelomične ništetnosti.

65. Naposljetku, tuženik je istaknuo i to da više ne raspolaže ispravama koje bi mogle poslužiti radi dokazivanja u ovoj parnici, jer ih više nema, s obzirom na to da je rok u kojem ih treba čuvati istekao. Kredit je prema ispisu kartice računa plaćen u travnju 2012.

66. Propisano je člankom 160. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" br. 159/2013., 19/2015., 102/2015., 15/2018., 70/2019., 47/2020., 146/2020., 151/2022., 145/2024.) da je kreditna institucija dužna sastavljati, kontrolirati i čuvati knjigovodstvene isprave u skladu s važećim propisima i standardima struke. Iznimno od stavka 1. ovoga članka, kreditna institucija dužna je najmanje jedanaest godina čuvati:

1) isprave koje se odnose na otvaranje i zatvaranje te evidentiranje promjena stanja na računima za plaćanje te depozita

2) isprave o ostalim promjenama koje nisu obuhvaćene točkom 1. ovoga stavka, a na temelju kojih su podaci uneseni u poslovne knjige kreditne institucije te

3) ugovore i druge isprave o zasnivanju poslovnog odnosa.

Pod rokovima iz stavka 2. ovoga članka podrazumijeva se razdoblje nakon isteka godine u kojoj je poslovna promjena nastala, odnosno u kojoj su knjigovodstvene isprave sastavljene. Ako se isprave odnose na dugoročne poslove, takve se isprave čuvaju tijekom cijelog razdoblja trajanja poslovnog odnosa i najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao.

(4) Kreditna institucija dužna je poslovne knjige čuvati najmanje jedanaest godina počevši od posljednjeg dana poslovne godine na koju se te poslovne knjige odnose.

67. Dakle, odnos tuženika i korisnika kredita prestao je 2012., pa je tuženik imao dužnost čuvati isprave do 2023. Tuženik je saznao za tužbu primitkom poziva sud za davanje odgovora na tužbu 23. siječnja 2024., dakle nakon isteka roka čuvanja isprava koje se odnose na predmetni ugovor o kreditu. S druge strane tužitelj nije dostavio nijednu ispravu koja bi svjedočila o promjeni stope zatezne kamate, a nije niti tvrdio da je do promjene došlo. Stoga je sud odbio zahtjev tužitelja da mu tuženik plati 1.013,17 EUR sa zateznim kamatama.

68. Navedeno je da je tužitelj tražio da sud podnese prijedlog za pokretanje oglednog postupka. No Trgovački sud u Varaždinu je podnio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za pokretanje oglednog postupka za rješenje više pitanja, među kojima i pitanja zbog kojeg je tužitelj u ovom postupku predložio ovom sudu predložiti pokretanje oglednog postupka. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovnog broja Gop-4/2024-25 od 18. veljače 2025. odbio prijedlog Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Su-Op-1/2024-10 od 7. studenoga 2024. za ogledni postupak radi rješavanja pravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu prava podnesen u predmetu poslovni broj P-67/2023, pa tako i radi rješenja pitanja zbog kojeg je tužitelj i ovom sudu predložio pokrenuti ogledni postupak. Stoga nisu ispunjene pretpostavke iz članka 502.k ZPP-a.

69. Tužitelj je tražio naknadu troškova parničnog postupka i to pristojbe tužbe u iznosu od 39,82 EUR i pristojbe presude u iznosu od 39,82 EUR. Sud je odbio zahtjev za naknadu tog troška, s obzirom na to da je tužitelj uspio tek u neznatnom dijelu zahtjeva pa bi prema članku 154. stavku 5. ZPP-a tužitelj trebao tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka. No, tuženik nije istaknuo takav zahtjev.

U Splitu 18. ožujka 2026.

Sudac

Ana Misir Šarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- APOLON SEDAM j.d.o.o.

- IMEX BANKA d.d.

- u spis